log0 AA 3

log0 AA 3

Razgovor s Tomislavom Marijanom Bilosnićem na tribini inozemne Croatice u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu

KAKO JE TUŽI GAŠO POSTAO RENESANSNI ČOVJEK

Razgovor vodila dr. sc. Željka Lovrenčić

10. Tomislav Marijan Bilosnić6. Željka LovrenčićSvestrani si umjetnik. Čime se sve baviš?

Svestranost nije odlika suvremenoga svijeta, ponajmanje je to pozitivna kategorija, pa sam se dugo mučio s dokazivanjem svega onoga što radim, ponekada sam čak i svjesno „zanemarivao“ ili podređivao jedan interes drugome kako bi se bar uočio put kojim idem. Bilo je dosta vrlo negativnih reakcija, na granici prijetnje, da se odlučim što sam, recimo književnik ili slikar. Kako sam počeo pisati i slikati još krajem osnovne škole, ali baviti se i drugim najrazličitijim zanimanjima, u ranoj mladosti su me uspoređivali s tužnim Gašom, likom koji je mnogo toga želio i pokušavao ali mu ništa nije polazilo za rukom. Potom su jedni govorili (ili pisali) da sam dobar pjesnik, a drugi obrnuto, da sam dobar slikar. Prešućivanja je bilo na sve strane, ali ne i negativnih kritika, ponajmanje takvih koje bi na bilo koji način pokušale činjenično, znanstveno, estetski, ili bilo kako drukčije, osporiti moje djelo. Više ih se bavilo samnom, nego li mojim djelom. Iako sam napisao sedam knjiga poema, možda najviše od svih suvremenih autora, zbog mog interesa za haiku svrstali su me u autore kratke forme. Tek sad kada sam i sâm došao pred živi zid života, ponetko me iskreno, a ponetko stidljivo naziva renesansnim čovjekom. A sve je zapravo moglo biti jednostavno. Uz svoje učitelje i profesore, koje često spominjem, mene je vjerujem, kao i većinu ljudi, odgojio zavičaj, topos, mjesto rođenja. Rođen sam na selu, u Zemuniku, i kao dijete od prvih dana spoznaje svijeta gledao sam oko sebe ljude, to što rade i čime se sve bave, ljudi koji žive u prirodi i od prirode, oru njive, siju žito, pšenicu, kukuruz, sade krumpir, povrće, uzgajaju voće, vinograde i masline, proizvode vino i ulje, sami melju brašno, mijese tijesto i peku kruh, sami se brinu o ogrjevu, timare životinje, hrane perad, blaguju i svetkuju, pa sam i ja tako htio živjeti, raditi i djelovati u svome poslu i poslanju, od svega pomalo. Moja prva novinska rubrika u „Vjesniku“ zvala se „Odasvud ponešto“. U međuvremenu sam radio kao konobar, kombajnista, pratitelj kamiondžija, strojarski tehničar, pomoćni zidarski radnik, knjigovođa, kao buntovnik dogurao sam do zvanja „pomoćnika zapisničara“ (jedinog tako sistematiziranog radnog mjesta u bivšoj Jugosla

viji), bježao sam od kuće, želio biti pilot, pokušavao glumiti u filmu, ali i na daskama koje mi eto nisu život značile, bio sam manager rock-grupama, jedno sam vrijeme slovio kao atletski talent, okušavao se u politici u doba Hrvatskog proljeća i završavao u zatvoru, a konačno sam u slobodnoj državi Hrvatskoj postao i novinar, osnivao i uređivao novine, tjednike i dnevnike, radio stanice, biblioteke, pokretao domaće i međunarodne udruge, da bih u jednome trenu postao i direktor „Maloprodaje“ svojedobno najveće zadarske trgovačke tvrtke „Zadranka“ s više od tisuću i po zaposlenih radnika, što je bilo svim mojim književnim kolegama nezamislivo, poglavito dragom i dobrohotnom akademiku Tonku Maroeviću koji je moju biografiju iz tih razloga usporedio s biografijom američkih pisaca. A najviše i najčešće od svega sam putovao, dok nisam imao putovnice gotovo sam propješačio Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, a kada sam konačno dobio putovnicu u svojim sam lutanjima dospio do ferganske pustinje, od Amerike i Kanade do vrhova Tien Schana, od skandinavskih polarnih noći do afričkih prostranstava. Danas se bavim vinogradarstvom i maslinarstvom, razmišljam o sadnji novog vinograda. I, sve to vrijeme sam pisao (i pišem!), surađivao svugdje gdje su mi htjeli objaviti tekst.

Kao književnik, okušao si se u svim književnim rodovima. Koji ti je najbliži?

Pa možemo krenuti redom, pisao sam i pišem poeziju, pjesme u prozi, pjesme za djecu, konkretističku poeziju, crtice, kratke priče, romane, prozu u najširem smislu značenja, oglede, recenzije, eseje, putopise, feljtone, povjesnice, dnevnike, radio drame, tv serije, kolumne, vijesti, novinske tekstove,zapise iz svakodnevnoga života, reportaže, prevodio sam, a napisao sam i prvu knjigu kod nas o ekologiji („Okrugla kanta za smeće“). Ali, pisao sam i epp tekstove, vodio i jednu marketinšku radio emisiju, sastavljao naručene govore, nekrologe, in memoriame, čak sam drugima pisao školske zadaće i ljubavna pisma. Dakle, pisao sam sve što se pisanjem zove, što ostavlja trag na čistom bijelom papiru, u bilježnici ili knjizi. Iz svega proizlazi da sam ipak najviše, ili jedino pjesnik. Da to nisam kako bih se uopće i upustio u avanturu pisanja meni svojstvenu.

1

Autor si više od sto dvadeset knjiga – kad i gdje pišeš?

Trenutno autor sam 123 tiskane knjige, koje obuhvaćaju moje pjesništvo, poeme, haiku, prozu, književnost za djecu, putopise, kritike, publicistiku, povjesnice, likovne monografije i moje prevedene knjige, ali tu je i osam knjiga koje su napisali drugi autori, posvećenih mom umjetničkom portretu i promišljanju mojih književnih djela. U mjesecu siječnju ove 2017. godine tiskane su mi četiri knjige: monografska knjiga „Vinkovo u Stankovcima 2“ obima 280 stranica, zbirka pjesama „Molitve“ za koju sam 2009. godine dobio Nagradu Tin Ujević objavljena je na slovenskom jeziku u Ljubljani, gdje je ovih dana i predstavljena, a u međuvremenu se pojavila i knjiga mojih kolumni „I korov i kukolj“ na 220 stranica. Ne govorim slučajno broj stranica, a mogao bih govoriti i brojeve vezane za poglavlja ili broj pjesama, kao i svemu drugome što je vezano za numerologiju koja u mome djelu igra veliku ulogu. Tako je četvrta knjiga tiskana ove godine zbirka pjesama s naslovom „Sto pjesama o tijelu“ sa šest ciklusa u kojima se nalazi po dvanaest ili devetnaest pjesama. S Božjom pomoću, ove jubilarne godine, kada obilježavam 70. obljetnicu života i 50. godišnjicu umjetničkog djelovanja, ne mislim stati na dosegnutom broju ni objavljenih knjiga ni održanih samostalnih izložaba.

A kad i gdje pišem? Pišem stalno, u svako doba dana i noći, i na svakome mjestu. Za stolom u vrijeme objeda, ili u krevetu usred noći kada se probudim iza sna. Pišem u autobusu, avionu, na brodu, nekada sam s uzbuđenjem pratio ritam kloporanja vlaka na željeznim tračnicama, a danas se znam uhvatiti kako u vožnji automobila bilježim riječi ili misli na kakvu ceduljicu pričvršćenu za upravljač. Često mi je pri ruci diktafon kojega nosim sa sobom, kao i obaveznu bilježnicu za bilješke. Jednom sam tako napisao knjigu vozeći se od Zadra do Kopenhagena, a drugi puta danima hodajući ulicama Zadra. Tamo gdje živim, ranije na Ižu, ili Zadru, danas u Zemuniku, moji su stolovi pretrpani knjigama, bilješkama i papirima, toliko da im ponekad ne možete ni prići. Stan u koji su dolazile stotine posjetitelja, danas je pretjesan i za jednoga. Trenutno u Zemuniku pišem (ili slikam) na devet stolova, a svaki je predodređen (i priređen) za neku od tema, književnih žanrova ili likovnih ciklusa koji me trenutno zaokupljaju. Postoji kod mene ta pikasovska navada da kad napunim jedan prostor mijenjam ga za drugi koji je prazan, i da ne bi bilo zabune tu završava svaka sličnost s Picassom, ja to ništa nisam ni kupio ni napravio od književne zarade, sve sam naslijedio, pa sam od konoba, šupa, skladišta, napuštenih zidina, koje sam najčešće sâm svojim rukama i uz pomoć prijatelja obnavljao i pretvarao u radne prostore u kojima sam stvarao i unosio knjige, slike, filmove, fotografije, dokumente i poneki suvenir.

Reci nam nešto o prijevodima svojih knjiga. Na koje su sve jezike prevedene?

Nisam vjerovao, pa ni danas nisam potpuno siguran da se poezija može prevesti. Rijetki su takvi zvjezdani trenutci kao što se meni dogodilo sa Željkom Lovrenčić koja je prevela moju zbirku „Tigar“ na španjolski jezik. Da to nije ono što sam ja napisao, a možda i više, „Tigar“ u hispanskome svijetu ne bi polučio ni približan uspjeh. Ovako tigar umjesto Azije naseljava prostor od Španjolske do Južne Amerike, bezobzirno prelazeći podignuti zid između Amerike i Meksika.

Ali, krenimo redom. Najprije mi je nabrojati jezike na kojima se može naći neko moje djelo, bilo cijela prevedena knjiga ili tek možda jedna pjesma, neki tekst. To su engleski, španjolski, portugalski, njemački, talijanski, francuski, albanski, turski, makedonski, romski, slovenski, nizozemski, japanski, rumunjski, bugarski, mađarski, poljski, ruski. Prva moja prevedena knjiga je zbirka pjesama Il capricorno alato (u izboru i prijevodu Giacoma Scottija, Napoli, 1983.), a trenutno posljednja je zbirka Molitve (u prijevodu Brane Senegačnika, Ljubljana, 2017.). U međuvremenu prevedene su mi i objavljene zbirke pjesama Koji jedu ribe, Tigar, izabrane pjesme Kucano srebro, haiku zbirke Velebit, Kalendar sna, Osamljeno drvo, roman Ispovijed isuvišna čovjeka, publicistika Materada mojih uspomena. A u ciklusima na drugim jezicima prevedene su i objavljene zbirke Kuća, Vrt, Odisej, Afrika i poema Vukovar. Zbirka Koji jedu ribe prevedena je u cijelosti na četiri jezika, albanski, talijanski, engleski i turski.

Ovdje mi je kazati i slijedeće, svi ovi prijevodi došli su nekako sami po sebi, nikako mojom zaslugom, više Božjom providnošću. Uglavnom ni jedan prijevod (osim „Tigra“ u dva slučaja, na engleskom i španjolskom) nije sufinanciran ni od koga, niti je bio dio bilo kakve razmjene, ili sličnog institucionalnog dila. Neoprostivo bi bilo reći kako su prevoditelji prepoznali moja djela, pa neka to pokaže vrijeme.

2. Željka Lovrenčić i Tomislav Marijan Bilosnić

Tvoja poetske zbirke „Tigar“ doživjela je svjetski uspjeh. Na koje je jezike ona prevedene i gdje je sve predstavljena?

Tigar je najprevođenija moja zbirka, a moguće i najprevođenija zbirka u Hrvatskoj, u cijelosti ili u izborima do sad je objavljena na četrnaest jezika. Uz hrvatski, to su engleski, španjolski, talijanski, njemački, portugalski, makedonski, albanski, slovenski, romski, bugarski, rumunjski, mađarski, a konačno, „Tigar“ je preveden i na kajkavski i gradišćanskohrvatski. Čekam čakavsku rič! Za Tigra sam dobio i dvije međunarodne nagrade „Crvenu ružu Elbasana“ u Albaniji i „Ilinden“ u Makedoniji. Riječ je o jedinoj hrvatskoj zbirci pjesama u cijelosti prevedenoj na romski jezik, ne najmnogoljudniji, ali na najrašireniji jezik na svijetu. U Sjedinjenim Američkim Državama u godini objave (2012.) „Tigar“ je bio uvrštena među 18 knjiga koje se preporučaju. U hispanskome svijetu i jeziku, drugom po veličini iza kineskoga, „Tigar“ je doživio takav uspjeh da je to u našim prilikama i neprimjereno isticati. Željka i ja znamo koliko nam ne vjeruju, ali znamo i sve ono što zbog jala okoline nismo kazali. Pjesme iz „Tigra“ objavljene su na više hispanskih strana, između ostalog i na portalu Društva čileanskih književnika, gdje su po broju ulazaka nadmašile i interes za pjesme jednog Garcije Lorce. Jedna od pjesama iz zbirke „Tigar“ uvrštena je i u školske programe, ne u Hrvatskoj - u Čileu!

„Tigar“ je predstavljen u Skopju, Tirani, Draču, Elbasanu, Tetovu, Prištini, Salamanci, Avili, Bukureštu, Beču, Šopronu, Koljnofu, Mostaru, Poreču, Taru, Zadru, Zagrebu, na Međunarodnoj pjesničkoj manifestaciji „Goranovo proljeće“, ali i u mome Zemuniku pred studentima croatistice iz dvadeset i dvije zemlje svijeta. Konačno, bibliografija ove zbirke obuhvaća više stotina stranica, njega ćete naći na mrežnim stranicama od Japana i Kine, preko Norveške, Španjolske i Italije, do Kolumbije, Čilea, Argentine, Venezuele, Kube i Sjedinjenih Američkih Država.

Poznat si i cijenjen i kao autor haiku poezije. Japanci je ocjenjuju najboljim ocjenama. Reci nam nešto o tome.

Ovo bi mogla biti zasebna tema. Među prvima sam u Hrvatskoj prihvatio i pisao haiku, odmah poslije Ivančana, Tonči Petrasova Marovića, i jasno neizostavnog Vladimira Devidea, u vrijeme kada se to još smatralo ludošću. Kao takav napisao sam i kratki pregled povijesti hrvatskog haiku.

Objavio sam osam haiku zbirki, od čega su četiri prevedene, a haiku mi je preveden na japanski, engleski, albanski, nizozemski, francuski, slovenski, makedonski. Uvršten sam u više od četrdeset haiku antologija, panorama i zbornika u svijeta, kao i onu najglasovitiju antologiju Koko Kato „Four seasons“ (Četiri godišnja doba), te u europsku haiku antologiju, u Parizu, u Francuskoj, tiskanoj tri godine prije nego je Hrvatska primljena u EU, iako u toj antologiji nema ni jedne druge zemlje koja nije članica Unije. Napisano je više je od 150 kritičkih prikaza na moj haiku. U vodećim časopisima u Japanu i u Americi haiku mi je visoko ocijenjen, i nagrađivan. Japanska državna televizija snimila je zaseban film „Stazama hrvatskog haiku“ (73 minuta) u kojem govori o mom haiku. Iz Japana i Amerike u Zadar su osobno dolazili ugledni pojedinci iz haiku svijeta, kao Charles Trumbull, urednik najpoznatijeg haiku časopisa u zapadnome svijetu „Modern Haiku“ u Americi i Mitsunobu Aonashi iz Japans, upoznati me i susresti se samnom kao haiku majstorom. Zapravo, međunarodnu popularnost i stekao sam putem haiku, najprije zbirkom ”Velebit” prevedenom na engleski i albanski jezik, koju je kritika uglednog japanskog časopisa ”Ko” i američkog ”Modern Haiku” ocijenila visokom ocjenom, a potom Državna japanska televizija snimila dugometražni tv film u Zadru 2003. godine ”Stazama hrvatskog haiku”.

O tvojemu se radu dosta pisalo u zemlji i inozemstvu. Možeš li posebno istaknuti neke kritičare i knjige? Možda Amerikanca Johna Taylora ili akademika Alfreda Péreza Alencarta.

Do sada je uz „Tigra“ i moje ime samo u hispanskome svijetu objavljeno više od tridesetak različitih tekstova, vijesti, zapisa, informacija, kritika. Zbirka je distribuirana u devet zemalja španjolskog govornog područja, i povratne su informacije više nego ohrabrujuće. Najdraži su mi tekstovi dvojice akademika i sveučilišnih profesora, prije svega peruansko-španjolskog pjesnika Alfredo Pérez Alencarta, ali i venezuelanskog pjesnika Enrique Veloria Vera, koji s neskrivenim udivljenjem govore o mojoj poetici. Sličan je slučaj i s vrlo uglednim i cijenjenim američkim povjesničarem književnosti dr. John Taylorom, koji se specijalizirao za modernu i suvremenu europsku književnost, pa je moju zbirku uvrstio u svoj vrlo rigorozni pregled suvremene europske lirike The Litlle Tour through European Poetry (Malo putovanje europskim pjesništvom). Zapravo, Taylor je govoreći o hrvatskom pjesništvu samo „Tigra“ uzeo kao primjer modernog pjesništva, obrađujući pjesnike i pjesničke opuse neengleskoga govornog područja pretpostavljajući sve zemlje europskoga kontinenta, ne ograđujući se granicama Europske Unije.

Zapravo, malo je poznato da se o mom pjesničkom djelu dosta pisalo u inozemstvu, a neki su eseji stranih autora uvršteni i u njihove zasebne knjige, ili u knjige koje govore o svjetskoj ili europskoj suvremenoj poeziji. I tu nije samo riječ o „Tigru“, već i o nekim drugim mojim pjesničkim zbirkama i haiku. Nadam se da će do kraja godine biti tiskana knjiga recenzija svjetskih autora o mom pjesništvu, odnosno o mom književnom, haiku, i uopće umjetničkome stvaralaštvu.

Tvojim su se radom posebno bavili Albanci. Reci nam nešto o suradnji s albanskim književnicima i umjetnicima.

U Albaniji mi je prevedeno i objavljeno pet knjiga, ali isto toliko knjiga koje su u ciklusima objavljene po novinama, revijama i časopisima u toj zemlji. U Albaniji sam objavio veliki broj pjesama koje nisu uvrštene u moje zbirke, više putopisa, dao nekoliko intervjua u novinama, radiju i televiziji, u koautorstvu sam prevodio neke autore, nastupio sam na više festivala, manifestacija i književnih večeri, primio priznanja i nagrade, a albanske su novine do sad napisale gotovo više od stotinu različitih tekstova o meni, od običnih vijesti do književnih prikaza, prateći često i moje nastupe u drugim zemljama. Ilustracije radi, kazat ću samo to kako sam do sad u više od dvadeset slučajeva završio na naslovnicama albanskih novina.

A sve je to krenulo slučajnim poznanstvom s jednim od vodećih albanskih pjesnika Xhevahir Spahiu, koji je o meni pisao, govorio u svojim intervjuima, promovirao me u Albaniji i pozivao na pjesničke susrete. Arian Leka, poznati pjesnik i urednik prestižnog albanskog međunarodnog časopisa „Poeteka“ oduševio se „Tigrom“ da ga je tiskao na prvim stranicama albanskih novina, a kasnije objavio i u zasebnoj knjizi. Pomoglo je i ranije poznanstvo i prijateljstvo s kosovskim pjesnikom , dragim ali već preminulim Ali Podrimijom, a najveći teret u prevođenju podnijela je dobra ljudska i pjesnička duša Mustafa Spahiu s kojim sam bio u kontaktu još od olovnih sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Bez Mustafe Spahiu koji već pedeset godina prati moj književni rad, teško da bi bilo svega onoga što je meni poklonjeno u Albaniji. Pokojni Milianov Kallupi, poznati haiku pjesnik, kada sam primio međunarodnu nagradu „Crvena ruža Elbasana“, primio me kao počasnoga člana u Društvo albanskih književnika i umjetnika u Elbasanu. A ostalo, sve je došlo samo po sebi, a išlo se toliko daleko da je u Albaniji javno slavljen i moj rođendan, na kojega su dolazila najuglednija albanska književna imena, ali i poslanici, kao i gradonačelnik Elbasana. Doslovno je stotinu albanskih književnika i umjetnika s kojima sam bio u kontaktu, a neki od njih su mi posvetili i svoje radove.

4

Jedan si od hrvatskih autora kojemu su bliske teme iseljeništva. Raci nam nešto o svojim vezama s Hrvatima koji žive izvan granica Republike Hrvatske.

Hrvatsko iseljeništvo me zanimalo oduvijek, ali prilike i vrijeme nisu mi dozvolili da se tomu posvetim onoliko i onako kako sam želio. Uostalom, na neki način i sam pripadam izbjegličkoj, iseljeničkoj lozi, po majčinoj strani, onoj arbanaškoj grupi koja je s nadbiskupom Zmajevićem došla u Ravne kotare. Još u ranoj mladosti sam sanjao kako obići sve hrvatske zajednice u rasuću, o tome pisati putopisno-povijesne knjige, ali nije se moglo. Više od dvanaest godina u jugoslavenskoj državi bio sam bez putovnice, a kasnije kada sam u početcima slobodne hrvatske države svoju ideju predlagao redakcijama „Vjesnikove“ kuće nisam naišao na razumijevanje. Zato sam s oduševljenjem prihvatio poziv Đure Vidmarovića za posjet gradišćanskim Hrvatima u Mađarskoj i Austriji, gdje su pokrenuti Međunarodni pjesnički susreti u Koljnofu, od kada sam u stalnom kontaktu i suradnji s tom zajednicom. Isto tako usko surađujem s manifestacijom Hrvatsko iseljeničko pjesništvo, recenzirao sam, uređivao i prikazivao knjige hrvatskih pjesnika okupljenih oko ove udruge osnovane u New Yorku. Upoznao sam tako prekrasne hrvatske ljude koji žive u Sjedinjenim Državama, Kanadi, Južnoj Africi, Australiji, Danskoj, Švedskoj, Njemačkoj, Francuskoj, Italiji, Makedoniji, Austriji, Mađarskoj, i sam će ga Bog znati na kojoj točki kugle zemaljske, baveći se pjesništvom samo zato da očuvaju hrvatsku riječ okruženi nesagledivim i hladnim oceanom tuđih jezika.

Aktivan si i na zadarskoj kulturnoj i književnoj sceni. Što se događa u Zadru na području kulture, kako se financiraju projekti?

Bit ću kratak, jer se ovo pitanje ne bi moglo iscrpiti ni u okviru jedne knjige. Do Domovinskog rata, odnosno do slobodne i neovisne Hrvatske, moje ime nećete naći u Zadru, ni na jednom javnom mjestu, instituciji, plakatu ili medijima. A onda kad mi se otvorila mogućnost da nešto učinim za svoj Grad kojega sam (vjerujem s pravom) nazvao oltarom Domovine, djelovao sam neumorno iz dana u dan, organizirao tisuće priredbi, manifestacija, pokrenuo ili sudjelovao u pokretanju stotine akcija, među kojima i onu koja se održala do dana današnjih kad je prešla nacionalne okvire, kao što su degustacije sjevernodalmatinskih vina, a da za sve to, za sav taj rad i napor, nikad i ni od koga nisam tražio nikakve naknade ili nagrade. Bila mi je dovoljna sloboda i sreća da mogu nešto napraviti što će ljudima biti od koristi i radosti, što će prepoznati i prihvatiti kao svoje. I ljudi jesu tako reagirali, što znaju svi oni koji su i jednoga puta prošli samnom stazama i putovima Ravnih kotara. To se nije svidjelo samo onim rijetkim pojedincima koji su u svakom takvom projektu vidjeli za sebe bilo kakvu moguću materijalnu korist. Oni bi da od njih krene povijest, a prije nje im je sve porušiti, zatrti kako bi sve bilo zaboravljeno, pa sam se malo izmakao prema Zemuniku odakle se uvijek branio Zadar, dok oni kopaju šance za bitku koju ne mogu dobiti jer padaju u zamke koje su sami postavili.

Za vrijeme Domovinskog rata u Zadru i okolici je bilo osobito teško. Reci nam nešto o Samostalnome vodu umjetnika kojemu si bio zapovjednik.

Bilo je to teško, strašno vrijeme zla, kad je Zadar dugo bio bez struje, vode, telefona, prometno i na svaki drugi način izoliran, okružen jugoslavenskom vojskom i velikosrpskim zulumćarima. Ali, istodobno bilo je to veliko i slavno doba, doba snage i zajedništva. O tome svjedoči i knjiga dokumenata Samostalni vod umjetnika Zadar. U najtežim danima neprijateljskih napada, kada je na grad padalo i tisuće raznih ubojitih projektila, o čemu sam napisao i roman „Listopad“, umjetnici su u Zadru svakodnevno pod voštanicama održavali pjesničke večeri, izložbe slika, knjiga i fotografija, kazališne priredbe i predstave za djecu u izbjeglištvu, koncerte, performanse, plesne nastupe, tiskali razglednice razorenoga Zadra, naljepnice, značke, bedževe, plakate i prvu monografiju u Hrvatskoj o ratnoj destrukciji 1991. godine, organizirajući i svaku drugu živost prkoseći smrti oko nas. Tako smo osnovali i cabaret «Sklonište», koji je nastupio u zagrebačkom „Kerempuhu“ (tadašnjem „Jazavcu“), snimali video filmove o napadu na Zadar distribuirajući ih po svijetu, organizirali tiskovne konferencije i razbijali informativnu blokadu Zadra, prikupljali humanitarnu pomoć, te svoje programe organizirali u prognaničkim mjestima, na bojišnici, u više drugih hrvatskih, europskih i svjetskih gradova od Splita do Sidneya, od Ljubuškog do Barcelone, od Ljubljane do Stockholma, od Celja do Philadelphije, od Venecije do Züricha i Bruxellesa. Uz fijukanje smrtonosnih projektila mi smo se opredijelili za kulturu i dokazali kako muze u ratu ne šute, a o čemu sam govorio i na međunarodnim 32. zagrebačkim književnim razgovorima.

U tom ratnom trenutku razaranja baštine, doista se pokazalo što znači naša gesta brige za kulturu i humanost, što je potvrdio i program Samostalnog voda umjetnika u zagrebačkom hotelu "Intercontinental", a koji je pratilo više stotina biranih, posebnih uzvanika hrvatske političke, kulturne i crkvene scene. No da skratim foto-zapisi i videosnimci o razaranju Zadra i masakra u Škabrnji i Nadinu (a sve u režiji Samostalnog voda) doslovno su obišli svijet", a život u pustom gradu počeo dobivati svoj dublji, građanski smisao. Naime, stravične snimke masakra u Škabrnji, koji su počinile jugovojska i srpske paravojne jedinice, ondašnja srpska propagandna mašinerija uspjela je na australskoj televiziji prikazati kao "ustaški zločin" u navodnom srpskom selu Škabrnje, iako je riječ o mjestu sa stopostotnim pučanstvom hrvatske nacionalnosti. Članovi Samostalnog voda umjetnika uz pomoć svjedoka stravičnoga zločina u Škabrnji, u vremenu kraćem od dvadeset i četiri sata, svjetskim su sredstvima priopćavanja uspjeli poslati dokumentirani ispravak ove gnusne neistine. Tih dana na razne je adrese poslano više od tisuću slajdova i mnoštvo filmskog i video materijala koji je poslužio za probijanje informativne blokade u svijetu, a jedan "komplet našao se i na stolu obitelji Kennedy".

Reci nam nešto o svojoj publicističkoj i uredničkoj djelatnosti.

Šest je knjiga iz sfere publicistike, u kojima sam se bavio povijesnim dokumentima kao u slučaju hrvatskog rodoljuba i američkog uznika Zvonka Bušića, dokumentima iz Domovinskog rata, suvremenom popularnom kulturom i ekološkom feljtonistikom. Ali ogromna je građa još neobjavljena, pa i nesređena. Napisao sam više tisuća vijesti, foto vijesti, članaka, komentara, reportaža, zapisa i putopisa objavljenih u mnogim hrvatskim novinama, a osobito u: Vjesniku, Slobodnoj Dalmaciji, Nedjeljnoj Dalmaciji, Narodnom listu, Zadarskom listu, Zadarskom regionalu, Večernjem listu, Novom listu, Glasu Istre, Glasu Slavonije, ali i drugim novinama kao u Šibenskom listu, Glasu Dubrovnika, Listu senjsko-ličke županije, a objavljivao sam i u slovenskom Delu, u Rilindiji, Novoj Makedoniji, Oslobođenju, i drugdje. Surađivao sam i na radiju i televiziji vodeći radio emisije, pišući scenarije tv emisija i serija. Uređivao sam biblioteke, listove i časopise, novinske rubrike: “Zadarska revija”, “Tlo”, “Plavi vjesnik”, “Vedri dani”, “Maslačak”, “Grad Nin”. Bio sam glavni urednik tjednika Ličko-senjske županije “List” i glavni urednik tjednika “Zadarski regional“, predsjednik Upravnog odbora “Narodnog lista”, urednik biblioteke “Matsuo Basho”. Pokrenuo sam i uređivao listove: “Zoranić”, “Plakat” i “Zadranka”. Jedan sam od osnivača i prvi direktor tjednika i dnevnika “Zadarskog lista”, kao i jedan od pokretača i prvi direktor “Zadarskog glazbenog festivala - Zadarfest”. Bio sam i urednik Festivala djeteta u Šibenik od 1981. do 1985 godine. Novinarski i publicistički nerv odgovara ritmu moga življenja, i čini mi se da je u bitnome bavljenje ovim poslom pridonijelo mojim brzim reakcijama i kad je o umjetnosti riječ.

Baviš se i ekološkim i povijesnim temama. Ispričaj nam nešto o tome.

Još osamdesetih godina prošloga stoljeća bavio sam se ekologijom pišući o problemima onečišćenja i gospodarenja okolišem, te s pravom mogu reći kako spadam u skupinu začetnika ekološke tematike u Hrvatskoj. Poznata je moja knjiga s ekološkom problematikom «Okrugla kanta za smeće» (1988.), uopće prva knjiga takve vrsta na našim prostorima. Zbog tekstova o ekologiji imao sam onomad i političkih problema, doslovnih prijetnji i zabrana. Tekst o pokušaju izgradnje atomske centrale na otoku Viru kod Zadra nitko mi u Jugoslaviji nije htio objaviti, ali ja sam zajedno s mještanima Vira s tim tekstom išao na Hvar gdje se održavala tzv. znanstvena konferencija o potrebi izgradnje atomske centrale na Viru, kada sam se javno suprotstavio tadašnjem admiralu Tihomiru Viloviću. Kada smo u Osijeku, Igor Mandić i ja predstavljali knjigu „Okrugla kanta za smeće“, neki su uglednici napustili salu očekujući da ćemo moguće biti uhićeni. S temama o rudnicima boksita kod Obrovca također sam imao velikih problema, pa je Romano Meštrović, saborski zastupnik u vrijeme vlade Ivice Račana, kazao kako je on moje tekstove o ekologiji iskreno shvatio mojim „povijesnim Ne Partiji“. Hoću reći samo koliko je ekologija bila opasna stvar, a danas je to postala moda.

A što se povjesnica tiče, dvadeset i šest je knjiga koje govore o povijesti Zadra, Nina, Paga, Novalje (Caske), Velebita, Zlata i srebra Zadra, mjesta i prostora Ravnih kotara i Bukovice, s više od deset tisuća knjiških stranica. Upozorit ću samo na tri knjige, V Hrvateh, Stara Liburnija i Gledajte tamo onaj grad, i vrlo kratko kazati zašto!? U knjizi V Hrvateh po prvi puta u hrvatskoj povijesti, jer to službena povijest niti je riješila, niti išta o tome napisala, govorim o prostoru Kotara, koji su se tada zvali Hrvati, u vremenu između pada Rimskoga carstva do tzv. pojave Hrvata. Od četvrtoga do sedmoga stoljeća u našoj nacionalnoj povijesti zjapi praznina i to malo tko primjećuje. Stara Liburnija prva je knjiga uopće kod nas o prostoru znanom kao Liburnija na kojemu će se kasnije javiti prva ranosrednjovjekovna hrvatska država. Čast mi je da je toj knjizi pogovor pisao Aleksandar Stipčević, zasigurno među najvećim europskim stručnjacima za ilirsku povijest, te da je knjigu i predstavio u Klovićevim dvorima. I treći slučaj, knjiga Gledajte tamo onaj grad, zbog koje sve ovo i govorim što govorim, poslije francuskih kronika o osvajanju i razaranju Zadra od strane Križara, u prijevodu Petra Skoka, prva je knjiga kod nas napisana o toj temi. Dakle točno punih 800 godina iza francuskih kronika, koristeći iste, ja pišem i objavljujem knjigu o križarskoj vojni u Zadru, i knjiga je od struke visoko ocijenjena, ali ovih dana kad je u Zagrebu (kao i u Zadru) trebalo spomenuti uz promociju knjige s istom temom, jednostavno je prešućena.

Ali da stvar privedem kraju, drago mi je što su pojedinci upozorili ne samo na moj doprinos hrvatskoj povjesnici, već i na notornu činjenicu kako su Ravni kotari i Bukovica do pojave ovih knjiga ostali „izvan dosega hrvatske historiografije, nekako po strani, premda se radi o kraju bogate povijesti u milenijskom kontinuitetu, što je vrlo značajno, kraju koji ima važno mjesto u povijesti razvoja hrvatskoga naroda i njegove Države“ kao što je to napisao Đuro Vidmarović, inače i povjesničar po struci. No, tako ni u jednome slučaju nije nitko pomislio u resornom Ministarstvu kulture RH, pa ni jedna od ovih knjiga nije otkupljena s obrazloženjem kako je riječ o „lokalnim temama“.

Reci nam nešto o i svojoj slikarskoj djelatnosti.

Moj slikarski opus može se usporediti s književnim. Upriličio sam osamdeset samostalnih izložbi fotografija i slika, i to u tehnici suhog i masnog pastela, monotipije, grafike, crteža, ulja, akvarela, s isto toliko ili više tematskih likovnih ciklusa. Konačno objavio sam sedam slikarskih monografija: “Metamorfoze”, “Cvijeće ravnokotarskih vila”, “33”, “Pollockova svjetlost”, “Maske i lica”, “Mediteranski pastel” i ”Duhovi sa zadarskog Foruma”, te fotomonografiju “Skriveno kameno blago”, kao i pjesničke monografije s Antom Stamaćem i Zlatkom Tomičićem. Napravio sam omaž Jacksonu Pollocku ciklusom ulja nazvanim „Pollockova svjetlost“, ali moj umjetnički uzor je Pablo Picasso, baš kao i Pollocku. Kubistički pristup vidljiv je ne samo u mome slikarskom djelu, već i u fotografiji, pa i poeziji, a od svega toga ima nešto i u mom načinu života. Danas je poznato i prihvaćeno ono što mi se nekad najviše spočitavalo, i zbog čega sam osporavam, a to su stalne metamorfoze, zapravo činjenica kako svakim svojim novim djelom (bilo knjigom, bilo izložbom) uvijek iznova krećem u rješavanje nekog novog tematskog i formalnog problema. Sklona točnim odrednicama, konačnim sudovima, svrstavanju u unaprijed definirane pretince, s takvim kao ja kritika nije znala što bi, pa je pristupila najjednostavnijem i u hrvatskim prilikama najčešćem rješenju – prešućivanju. No nisu izdržali toliko koliko sam ja mogao trpjeti i čekati, uživajući u svojoj energiji.

porn porn

log0 AA 3