log0 AA 3

log0 AA 3

Razgovor u atelijeru – Josip Trostmann, akademski slikar

Josip Trostmann

Suvremeni hrvatski likovni umjetnik iznimna ugleda i impresivnog opusa, akademski slikar Josip Trostmann (rođen je 1938.g. u Dubrovniku, diplomirao je na zagrebačkoj ALU, samostalno izlaže od 1963.g. diljem domovine i inozemstvu), autor izvanrednog senzibiliteta

Razgovor vodio: Miroslav Pelikan

Gospodine Trostmann, umjetnici znaju spominjati svoje djetinjstvo i govoriti o neiscrpnom vrelu nadahnuća, koliko je Vama djetinjstvo važno? Kada ste po prvi puta odlučili da ćete postati slikar?
Prije polaska u osnovnu školu često bih jutrom bio sam u stanu u Župi,istočno od Dubrovnika, gdje nas je moj otac sklonio bojeći se bombardiranja .Naš Grad nije doživio sudbinu Zadra ili Stona jer su saveznici bili prema njemu milostivi,ali je luka u Gružu bila meta, bilo je mrtvih i Hotel Petka je razoren.Tad je postojala psihoza da će sići četnici iz Istočne Hercegovine u Župu, meni je crtanje pomagalo da se oslobodim straha.
Poslije 45 godina 1991/92 našao sam se u sličnoj situaciji.
Stare kuće ,omirine,odrine i vegetacija Župe koja je tada bila rajski vrt su ušli u moje motive i sjećanja.

Kakav je bio Vaš prvi dojam kada ste susreli Dulčića, imali ste tek devet godina.
Kao devetogodišnjaka dundo (ujak) Ivo Rubini dovodi me u školu crtanja proslavljenog dubrovačkoga slikara Iva Dulčića. Uglavnom smo radili portrete.

Koliko je za Vas, za Vaše umjetničko formiranje bilo važno pohađanje Večernje škole portreta kod Ive Dulčića?
Bio sam okružen srednjoškolcima, grupom tihih i ozbiljnih crtača. Slušao sam priče o školi, Likovnoj akademiji, gdje se njeguje sustavno upoznavanje slikarstva i već tada odlučio da postanem slikar!

Jeste li poslije kontaktirali s Dulčićem?
Dvadesetak godina kasnije pomažem slavnom hrvatskom slikaru Dulčiću kod izrade mozaika u Dubrovniku i Budvi .Ivo je bio genij crteža i boje, njegovi vitraji, freske i mozaici plamtjeli su nadnaravnom snagom. Pored takvog slikarstva bljutavost i krutost socijalizma nisu me mučili, imali smo svoj svijet likovne slobode.
U osnovnoj školi značajni slikar i Dulčićev prijatelj Antun Masle predaje mi likovni odgoj i potiče moj rad.

U srednjoj školi, kasnije i Akademiji upoznajete mnoge značajne osobe.
U srednjoj školi moj rad prati i usmjerava nesebični entuzijast Kosta Strajnić, bliski prijatelj cijele plejade južnoslavenskih autora,kao Babića, Tartaglie, Vidovića, Dobrovića, Konjovića, Aralice, Šumanovića, Postružnika i dr.
Djelovao je i na mlađe naraštaje, kao npr. prerano preminulih Ettorea i Rajčevića, Milovana Stanića, pa sve do ljudi koji su danas sedamdesetgodišnjaci, rođeni tridesetih XX stoljeća.
Posjedovao je djela spomenutih slikara i značajnu biblioteku, ondašnja prebogata općina propustila je to povoljno otkupiti i dostojno prezentirati. Studirajući u Beču, Pragu i Parizu bio je na izvorima fauvizma, ekspresionizma i dr aktualnih likovnih pravaca.
Donio je kao kustos starina u Grad dah 20 stoljeća.
Godine 1948. osnovao je Umjetničku galeriju u Dubrovniku, nažalost smijenjen je ubrzo jer je pored dvojice partizanskih časnika ponudio stolicu ostarjelome biskupu što su ovi smatrali uvredom. Naravno Kosta je bio hrvatski Srbin i rojalist, zapravo dobar čovjek koji je živio za umjetnost i nesebično materijalno pomagao i savjetovao umjetnike.
Zanimljiv je bio njegov odnos sa Krležom, Dulčićem, kao i sa Vojnovićima, Lujom i Ivom.
Živio je krajnje skromno, jednom sam ga iznenadio i zatekao da jede špagete (mi rečemo pastu šutu) sa malo marmelade. Kamena kuća u kojoj je živio blizu kapelice prema depozitu sada se raspada, krov se urušio.
Opijen bojom Kosta se manje trudio oko crteža, što se osjeća u mnogim radovima njegovih učenika.
Na Akademiji sam kroz pet godina usavršio tehniku kod Režeka i Tiljka, puno smo radili figuru, portret i akt. Fovizam i ekspresionizam nisu se poštovali na Akademiji, ali to me nije zabrinjavalo jer sam znao da imam urođen osjećaj za boju. Diplomirao sam 1963.,te smo godine posjetili Likovnu Akademiju u Beču, to je moj prvi posjet slikarskoj kulturi Europe.
Doduše Strajnićev dom je bila jedna oaza "slobodne europske kulture";pod dojmom Beča
provodim vrijeme slikajući "od jutra do sutra".

Prvu samostalnu izložbu imali ste 1963.g. u Dubrovniku. Koja se pitanja i dileme tada otvaraju, a koja rješenja i ideje pronalazite? Kako je publika freagirala na Vaše slike?
Prvu izložbu u Sponzi mi organizira Strajnić, ali domaća publika mlako reagira, građanstvo naviknuto na Bukovca i socijalisti programirani na socrealizam. Uvjeren sam da bi radove nastale na Likovnoj Akademiji srdačnije primili.

1968.g. uključujujete se u pedagoški rad. Je li to bila žrtva?
Nakon služenja vojnog roka ženim se 1966 godine, uskoro dolaze i djeca.
Stalno zaposlenje dobivam 1968. godine u osnovnoj školi, desetljećima se radilo i subotom - imao sam preko 30 sati neposredne nastave (danas je norma oko 22).

Kako se u Vašim ranim slikarskim godinama razvija Vaš opus?
Bio sam presretan kada mi je država dodijelila atelijer (što je tad bio pohvalni običaj) ;zamislite da slikam ljeti (tad nije bilo klime), istodobno se kuha objed, tu sam u stanu sa roditeljima, sestrom, suprugom i dvoje vrtićke djece. Bio sam vrlo zadovoljan naslikanim radom, kada dolazi moj sin, tad 4 godine star, nasloni dlan na platno, podiže umrljane ruke i vikne kakvo krasno plavo more!

Kod Vas je uskoro postaje važan kolor i njegov intenzitet?
U slijedećim godinama kroz druženje sa Dulčićem polako napuštam tonsku gamu radova, teška srca se ctrež podređuje boji koja je još uvijek pitoma, tek krajem sedamdesetih počinje dobijati kolorizam na intenzitetu.

Josip Trostmann 2

Živite i djelujete u Dubrovniku, okruženi fascinantnim, intrigantnim motivima. Kako Vi odabirete motive? I danas kada govorite o Dubrovniku ističete nepotrošivost motiva.
Lapad je tad još nedirnuta priroda sa rasutim jednokatnicama, vinogradima, maslinicima, voćnjacima, ukratko raj na zemlji nalik na slike Francuza Bonnarda.
Većina ljudi poznaje Dubrovnik sa suptropskim ljetima, šarenim turistima, prozirnim plavim morem, palmama i bugenvilama (u nas ih narod zove bogumile, smiješno).
Oni ne poznaju samoću Grada kada nastupe teške kiše i nebo zatvori horizont, ali i u najvećoj pustoši zime kada stvari izgledaju monokromatski nađe se zelenila i plavog neba, ekspresionističkih sutona. I u mojim slikama ima prostora za tonska suzvučja, geometriju arhitekture, kobalt i ultramarin zimskog mora, mrtve prirode isl. Ipak najviše slikam ljeti!
Ja sam klasični slikar predgrađa poput Bonnarda i Utrilla, primorske kuće i vile urešene vegetacijom u ljetnom i jesenjem ugođaju - to sam ja.
Otac mi je kao ovlašteni graditelj dopuštao (kao dječaku) da drveće na njegovim skicama koloriram; valjda je primijetio da me to zabavlja i ide od ruke.
Najviša točka grada kula Minčeta i nadmorski najniža utvrda sv Ivana su moji česti motivi, vrlo rijetko radio sam Stradun, krovove, luku, a Grad je uvijek neka pozadina obgrljena Srđem, Lokrumom, sv Jakovom i Petkom.

U proteklih pedesetak godina redovito izlažete u domovini i inozemstvu. Koje su Vam najdraže izložbe?
Izložbe koje su meni bile po guštu su u Zagrebu, Muzej za umjetnost i obrt, Klovićevi dvori te osobito Muzej moderne umjetnosti,meni najdraži prostor koji nudi priliku i malim i velikim i srednjim formatima.

Kakva su Vaša izlagačka iskustva?
Izložbe su jedinstvene prilike da šetam od slike do slike, vidim ih na bijeloj podlozi u velikom prostoru, sažimam rezultate rada.

Koliko je javnost, kritika bitna za umjetnika?
Od Tonka Karamana, Josipa Depola, Tonka Maroevića, doajena Igora Zidića, Bešlića, Šitina i niza kunsthistoričara rodom sa juga Hrvatske nižu se pohvalne kritike.
Ne znam što je bilo sa Vinkom Srhojem,on je nekad zanimljivo pisao.
Zadovoljstvo mi pruža monografija Tonka Maroevića, vrlo pismenog i senzibilnog autora te knjiga moga sina Tea koji me ipak najviše pozna i prati moj rad.

Najčešće radite u klasičnoj tehnici ulja
Ulje na platnu je klasična slikarska tehnika koja ipak ima najviše izražajnosti i tehničkih mogućnosti; naravno da radim i sa akrilom, ugljenom, tušem, vodenom bojom, pastelom.
U minimalističkim ratnim uvjetima upravo su mi ti manje cijenjeni a tehnički i crtački zahtjevni materijali kratili dane i donosili radost.

Koliko na Vašim slikama ima elemenata stvarnog motiva?
Motivi su dugo rađeni. Izvor im je realni ambijent, ali brušenjem bezbrojno ponavljanog motiva troše se fotorealije, a radost čarobnog kolora buja.

Josip Trostmann 3

O Vašem djelu objavljene su mnoge monografije. Koliko knjiga može dočarati umjetnost ili film ili kritika?
Monografije, filmovi i kritike u "Zvjezdanim trenucima čovječanstva" Stefana Zweiga su biseri!

I danas redovito slikate. Postoji li određeni ritual dolaska u atelijer, boravka u njemu, slikanja, promatranja učinjenog?
Dnevno slikam slijedeći sunčevu svjetlost, zimi počinjem kasnije, a završavam ranije, a ljeti nema kraja poslu.
Analiza i dugosatno promatranje djela pripadaju kišnim danima, kao i priprema platana.

Što osjećate kada se slučajno nađete ispred svoje slike koju davno niste vidjeli?
Nađem se pred slikom koju nisam davno vidio; dozove mi se u sjećanje ono vrijeme u kom je nastala, što je čisto vrlo dirljivo.

Što je za Vas umjetnost, slikarstvo?
Slikarstvo je i danas isti impuls koji je tjerao pračovjeka da oriše špilju Altamiru ili prve civilizacije da oslikaju npr. grobnice faraona, Noldea da potajno slika unatoč strogoj zabrani nacista, kao što je i meni u ratu bilo neodoljivo kistom bježati od mučne stvarnosti.

Kako se odvija slikanje u atelijeru?
Nikad ne radim samo jednu sliku, na zidovima je bar 6 - 7 radova koji "dozrijevaju" (čak godinama) i još mnogo više slika naslonjenih na zidove atelijera.
Njegoš kaže "iz grmena velikoga lavu izać trudno nije, u velikim narodima geniju se gnijezdo vije" - i to je često istina jer jake ekonomije, veliki kulturni centri, jaka sveučilišta čine svoje - vrlo teško je u Jadranu zamisliti kita.
Tako se i slavni Degas mučio pronaći koju boju staviti na dio slike. Otišao je u Louvre i riješenje našao na starim slikama. Ali isti Degas je izjavio da slika nikad ne smije biti kopija.
Za mene je zakon Strajnićeva izreka da ako srce ne treperi ni slika neće valjati.
Danas je puno filozofije, treba ipak učiti, raditi, brusiti zanat i ostaviti srce na terenu. Ne zadovoljiti se površnošću, plitkom dosjetkom. Misao sama bez prakse je još slabija nego puki zanat. Piti sa izvora ili sa ušća nije isto.

Žalite li možda što niste imali dovoljno vremena naslikati sve što ste željeli?
Koliko sam mogao uložiti u slikarstvo kada sam desetljećima radio 6 dana u tjednu sa 450 učenika i odgajao svoju djecu.
Ipak djecom se bavila supruga, a ljudi koji dobiju sve na dlanu nemaju volje ni snage da nešto učine, čovjeku ne smije u životu biti previše lijepo,i zazovi nas jačaju.

Što je za Vas dobra slika?
Ne znam definirati dobru sliku, ukusi su različiti. Za mene je slika dobra ako me pogled na nju ošine poput struje, da padneš sa konja kao sv Pavao!

Planovi?
U Mostaru će dr A. Karaman u galeriji Aluminijuma dati prikaz moga sadašnjega rada. To će biti u rujnu.

Vaša najdraža slika?
Najdraža slika. Hm, mislim da takve nema, ali postoje slike koje ne želim prodati i tada postavim visoku cijenu nadajući se da će eventualni kupac odustati. Da sam želio novac bio bih pomorac, obrtnik ili bih se upisao u kakvu partiju ili bih se bavio kafićima i afitavanjem.
Jednostavno sam uživao u radu i u tome da mogu na izložbama podijeliti radost stvaranja sa prijateljima i publikom.

porn porn

log0 AA 3