log0 AA 3

log0 AA 3

Razgovor u povodu – akademski kipar Josip Ivanović

Suvremeni hrvatski likovni umjetnik, akademski kipar iz Dubrovnika, Josip Ivanović (umjetnik je rođen 1961. godine u Sarajevu, gdje je 1988. i diplomirao na ALU, dolazi u Dubrovnik kada i počinje njegovo stvaranje, izlagao na brojnim samostalnim izložbama u domovini i svijetu) u proteklim se mjesecima predstavio s novom samostalnom izložbom u dubrovačkom Domu Marina Držića s naslovom DVJESTO TISUĆA DRAMSKIH SITUACIJA

Josip IvanovićRazgovor vodio: Miroslav Pelikan

Izlažete puna dva mjeseca u dubrovačkom Domu Marina Držića. Riječ je o izložbi neobična naslova DVJESTO TISUĆA DRAMSKIH SITUACIJA. Naslov Vaše izložbe upućuje na nešto posve nesvakodnevno.
Radovi su nastali kao moj odgovor na temu Marina Držića, odnosno sasvim konkretno, na dramska uprizorenja njegovih komedija. Naziv izložbe „Dvjesto tisuća dramskih situacija“, prema istoimenoj knjizi Étiennea Souriaua, aludira na slojevitost i međusobna ispreplitanja života pozornice i stvarnog života. Jedna predstava nema dvjesto tisuća dramskih situacija, nema ih ni knjiga, a niti izložba nema toliko slika. Sve skupa je 35 radova akrilom na platnu, ali to je nadrealna dosjetka koja nastoji dočarati beskonačnost ideja i mogućnosti, u ovom slučaju mnogobrojnost Držićevih vizionarskih pogleda na čovjeka i svijet. Tako da je to na neki način priča o svakodnevnome, o izazovima, o ljubavi, o povjerenju, ali nesvakidašnjeg naslova koji želi skrenuti pozornost gledatelja na te jednostavne životne priče.

Izložili ste 35 akrila na platnu različitih formata samo s jednim naslovom. Imam dojam da ovaj naslov zapravo na okupu drži sve slike?
Pa ova je izložba na neki način moj najveći slikarski iskorak do sada u jednu ovako specifičnu temu. Iako sam primarno kipar, boja mi nikada nije bila strana, a na reljefima i nekim drugim ciklusima, ima čak i zasebnu vrijednost, tretirana je samostalno, neovisno od objekta, slikarski. Tako da sam u ovome ciklusu želio naglasiti vrijednost boje pa je on, mogli bismo reći, koloristički. Nekako se ta živost boje poklopila s mojim viđenjem Držića, čije su poruke, iako više od 400 godina stare, jednako svježe kao da ih je pisao danas. Njegov odnos „ljudi nazbilj“ prema „ljudima nahvao“ je punokrvan, životan. Oni su tolerantni, ali „ljudi nahvao“ zlorabe njihovu dobrotu. Tako je slično i u životu.

Riječ je o najnovijim radovima, pred nama je izbor iz toga ciklusa neobična imena.
Do sada sam imao brojne izložbe po Hrvatskoj i inozemstvu, obrađivao sam različite teme, koristio najrazličitije tehnike i materijale, od velikih reljefa u plastici s nekom temom kao iz snova, preko grafika, sakralnih skulptura, različitih drugih kiparskih ciklusa u staklu, plastici i drvu, spomeničke javne plastike u bronci, grobljanske skulpture, a radio sam čak i scenografije i kiparske intervencije u interijerima. Cijelo sam vrijeme i slikao, iako sam slike najrjeđe izlagao pa onima koji poznaju moj rad, ova se izložba može činiti nekim iskorakom, ali meni je, kao što sam rekao, bila najzanimljivija zbog same teme. Ta tema, prikazati Držićeve ideje u suvremenoj umjetnosti, a da to nije puko crtanje glumaca koji igraju Držićeve komedije na pozornici, vrlo je intrigantna i mislim da bi svakom umjetniku bila izazov.

Krije li se u tom nazivu neka tajna, skrivena simbolika?
Nema tajne, to je nadrealna dosjetka prema istoimenoj knjizi, a predložio ju je likovni kritičar Feđa Gavrilović. Meni se svidjela zato što imenuje upravo ono što sam i ja želio iskazati svojim slikama, da je Držić gotovo neograničen, da su njegove misli toliko slojevite i duboke da nam mogu biti u mnogome društveni korektiv. Gavrilović je pisao i predgovor katalogu, mislim da je dobro iščitao moj rad, posebno kolorističko isijavanje koje sam možda primio iz ove sredine, a da sam toga nisam bio ni svjestan. On je sjajno potkovan u književnosti i povijesti umjetnosti i zadovoljstvo je uvijek s njime surađivati. O mome su radu pisali i drugi kritičari i povjesničari umjetnosti poput Antuna Karamana, Milana Bešlića i Vladimira Bužančića, ali posebno me raduje činjenica što i mlađi kritičari, koji su uglavnom usmjereni na svoju generaciju i neke druge tokove u umjetnosti, vide vrijednost u mome radu. Kada spominjem njih, moram ovim putem zahvaliti i Mihu Skvrci, talentiranom fotografu s kojim sam surađivao na brojim projektima i Nikši Matiću, ravnatelju Doma Marina Držića koji me je pozvao da izlažem i koji je želio da ova izložba bude središnji događaj Doma Marina Držića ovog ljeta u Dubrovniku.

Josip Ivanović 2Na Vašim slikama vidimo i upoznajemo likove koji se ne mogu razaznati, no svi su oni u lelujavom pokretu ili posve umireni u jednom finom, odmjerenom kolorističkom kolopletu.
Izložba je na neki način podijeljena u tri cjeline – to su slike izrazitog kolorističkog naboja koje su ujedno i najveće formatom, a po sadržaju su nešto deskriptivnije od ostalih. To je Držićeva priča. Druge su ove koje Vi spominjete, dakle sfumatični prizori na kojima boja nije ništa manje intenzivna, ali se forma gotovo rastače. To je naše iščitavanje Držića, to smo mi u Držićevom svijetu, to su naši međuodnosi i suživot. Treća grupa slika je neki prostor između, radovi malog formata koji djeluju kao slobodne asocijacije, kao prizori koji iskaču u strujanju svijesti, poput nekih kazališnih vinjeta. Svi su ti radovi nastajali paralelno, nisu mišljeni kao tri cjeline, ali su odraz trenutnog senzibiliteta u vremenu kad su nastali.

Imam dojam da Vam je samo boja dovoljna da ispričate svih dvjesto tisuća priča.
To se može činiti ako gledate samo ovaj ciklus jer je on zaokružen, koherentan. Boja je ovdje dominantna, ona počesto zamjenjuje formu. Moj kolega, slikar Tihomir Lončar, bio je oduševljen intenzitetom i sukladnošću boja. On i sam slika vrlo živo, ali doslovno je rekao da od nekih mojih slika „može učiti“. Izložbu je pogledao i Igor Zidić, naš cijenjeni povjesničar umjetnosti, kojemu su se posebno svidjele ove male slike koje sam maloprije spomenuo. Bilo mi je zanimljivo i drago čuti komentare i drugih kolega, poput Josipa Škerlja kojemu je boja imanentna, da ocjenjuju ovaj ciklus uspješnim. Feđa Gavrilović je bio u mome ateljeu i vidio jedan novi ciklus na kojemu radim već dvije-tri godine, nazvan „Autići“. Počeo je kao grafike i slike na papiru, većinom monokromne koje ste uZagrebu mogli vidjeti u Studiju „Josip Račić“ Moderne galerije. Sada se nastavio na platnima, a boja pomalo preuzima. Gavrilović će slike iz toga ciklusa uvrstiti u svoju novu knjigu koja je u pripremi.

Istodobno, javlja se i drugi dojam koji nedvojbeno govori kako svijet koji vidimo, Vi prikazujete kao pozornicu, svijet kao teatar.
Pa to i jest točno na neki način. Shakespeare je napisao onu svima poznatu rečenicu kako je „cijeli svijet pozornica“. Svi mi i jesmo glumci, imamo neke društvene uloge koje nosimo. Svima nam je jako bitno što netko drugi misli. Castaneda je izjavio da većinu životne energije trošimo pokušavajući se prikazati onakvima kakvi želimo da nas drugi vide. Međutim, umjetnost u tom svijetu nije scenografija, nego korektiv. Dramaturg, da ostanemo u jeziku kazališta. Ona treba nametati teme o kojima se društvo treba odrediti, to naravno ako je angažirana. Međutim, može biti i samo estetska, ima tu slobodu izbora. Bavio sam se i teatrom, scenografijama i plakatima. Polazište takvog angažmana je funkcionalno, prvenstveno je bitno da ta scenografija „služi“ nečemu. Umjetnost, s druge strane, ima slobodu biti što želi.

Kako teče rad na skulpturi?
Sada sam se cijeli dao u dva spomenuta projekta, ovu izložbu koja će dogodine, ako Bog da, putovati, i u ciklus „Autići“. Na tome intenzivno radim i ne stignem se baviti skulpturom onoliko koliko bih želio. Međutim, nisam je zaboravio, uvijek se jave neke ideje koje traže trodimenzionalnost, prostornost pa onda skiciram i čekam priliku da to realiziram.

Josip Ivanović 1

Što je trenutna novost u atelijeru?
Najnovije su neke slike koje su počele nastajati na Pelješcu, u Orebiću pa se preselile u atelijer. To su za sada više nabacane ideje nego zaokruženi ciklus, ali radim mnogo i svakodnevno pa vjerujem da će se i ovo izroditi u nešto vrijedno pažnje. Moja supruga Nada, akademska slikarica, i ja radimo zajedno na nekim manjim projektima i šaljemo radove na skupne izložbe. U svemu nastojimo jedno drugome biti podrška. Ona je meni veća jer mi daje da koristim njen atelje koji je čistiji od moga kiparskog! Haha!

Planovi, izložbe, monografije...?
Sljedeće godine planiram izložiti ciklus “Dvjesto tisuća dramskih situacija” u Sankt Peterburgu, to je dogovoreno, a nadam se da ću ga moći pokazati još negdje. Sudjelujem na mnogim skupnim izložbama po Hrvatskoj. Tu najviše volim kada postoji intrigantna tema, kao što je sada izložba o svetom Dominiku povodom 800. obljetnice osnutka Dominikanskog reda. Izazovno je biti moderan u sakralnoj umjetnosti. Od recentnih izložbi je bila spomenuta „Autići“, prvi dio, koja je prošle godine i početkom ove gostovala u Studiju „Josip Račić“ Moderne galerije u Zagrebu, u galeriji Gradskog kulturnog središta u Metkoviću, u Galeriji Sebastian u Dubrovniku i Galeriji Aluminij u Mostaru. Taj mi je ciklus baš jako drag i veseli me rad na njemu. O monografiji je bilo nekih razgovora, ali još ništa konkretno nije započeto. Trebalo bi krenuti od prikupljanja materijala, osobito fotodokumentacije spomenika i drugih radova u javnim prostorima, u interijerima i nekih rješenja za hotele koje sam radio. Bit će tu posla, nesumnjivo, ali mislim da je sazrelo vrijeme za monografiju.

porn porn

log0 AA 3