log0 AA 3

log0 AA 3

Izlaganje u galerijama nije mi prirodno!

U posljednjih par godina mladi umjetnik Lonac profilirao se u jedno od najvažnijih imena domaće street-art scene. Njegovi radovi u javnom prostoru sve više nailaze na oduševljenje publike izvan granica Hrvatske. Lonca je 'ispitivao' Antonio Hadrović, a fotkala Maja Bosnić

lonac foto Maja Bosnić 2

vizkultura.hr

Lonac je dvadeset i osmogodišnji diplomant likovne akademije, nevjerojatne radne etike i s posebnom ljubavi za aerosol i kvalitetno zaravnati zid, koji može bit nosivi ili nenosivi, unutarnji ili vanjski, u centru Zagreba ili Velikoj Britaniji. Svejedno će svaki taj zid dobiti jednako kvalitetan tretman od ovog čovjeka, koji kroz upotrebu pseudonima više voli da se slučajni pronalazač ovakvog rada više fokusira na djelo, a ne na autora iza njega.

Premda i on samima dosta zanimljivih stavova o visokom obrazovanju, zapuštenim prostorima i logističkim mukama uličnih crtaća.
Konstruktivna kritika iz podnaslova dolazi iz obiteljskih redova, ali (kako neslužbeno doznajemo) kritičar je, s vremenom, promijenio mišljenje. Intervju s Loncem čitajte u nastavku.

Zašto crtaš na napuštenim mjestima kada će ti rad, zapravo, vidjeti malo ljudi?

Lonac: Kada sam bio klinac i proučavao rajtere koje sam smatrao uzorima, listajući katalog tipa ZGB Kaos, vidio bi neke jebene radove, ali ne bi skužio gdje se nalaze. Mislio sam si, “koje ste p*** i zašto ne napišete gdje je pis točno”. A poanta je da imaš hrpu tih zapuštenih prostora koji su netaknuti dugo godina, i tako slučajno uđeš u jedan... Neku zgradu ili dvorište koje je, na primjer, nekad bilo kazališno skladište i prolaziš kroz smeće i govna, i na zidu vidiš ono što si prije deset godina vidio na internetu ili u časopisu. Poanta je, barem meni, da onda tek počinješ više cijeniti autora. Jer čovjek to nije napravio da bude slavan ili viđen po čitavom gradu, već to radi jer mu je to potreba te se ne želi nametati svačijem pogledu....

Vjerujem da je većini ljudi lakše izlagati, dok je meni lakše ne izlagati. Sviđa mi se kada nema posrednika. Samo čovjek i ulica. Najneprirodniji način izlaganja su mi izložbe u galerijama, katalog, predgovor, posrednik... Volim vidjeti radove kolega na izložbama, ali sebe lakše zamislim van galerija.

Izlaganje djela gledam kao pričanje vica. Najgluplje je najavit vic. Trebaš ga stavit u kontekst, te bez najave ispričat priču. Tada ćeš dobit najiskreniju reakciju. Isto tako može bit i s radovima, zbog čega najčešće slikam na zidovima nekih zapuštenih sklopova, tamo gdje se najmanje očekuje rad na koji je potrošeno tjedan dana il’ više... I nije bitno da ga uživo vide svi, ali oni koji ga nađu, mislim da će ga iskrenije pohvalit, popljuvat, pošarat ili totalno ignorirat.

IMG 340211

Kako skautiraš lokacije na kojima radiš?

Lonac: Kad imam pauzu u radu odem u te neke nepoznate dijelove grada, nađem nešto zanimljivo pa se kasnije vratim s kamerom i fotkam. Fotografije svih plejsova čuvam u određenom folderu, te svako malo smišljam što bi gdje pasalo... Neke zidove planiram po pola godine, ako ne i više. Imaš stvari kod zidova koje ne želim negirati. Takav ti je ronioc kod Medike, jer užasno me smetala ta cijev. Ono, baš sam bio ljut na cijev i mislim si, hajde da napravim nešto što ide uz nju... I dva dana kasnije odem slikat.

Ili mi netko kaže za neku dobru lokaciju. Ili se namjerno izgubim u nekom nepoznatom dijelu grada i tražim najzapušteniji prostor. A ima ih užasno puno.

Imaš na Črnomercu ciglanu, i iza te ciglane su bunkeri, dva komada, praktično cijeli u zemlji i tamo su bili neki partiji u devedesetima, a znaš kako to izgleda – horor.

Imaš i kod FER-a, tamo gdje sam radio robote, jedan kompleks koji je isto napušten.

Imaš i onaj kompleks Bagdad u Vlaškoj ulici u Zagrebu, blizu stare vojne bolnice, gdje je bio Muzej ulične umjetnosti. To ti je kao jedno od kultnih mjesta gdje rajteri idu crtati... Ma ima milijun lokacija...

U ovim većim napuštenim kompleksima u gradu imaš čuvare, tipa nedovršena Sveučilišna bolnica južno od nasipa ili bivša gradska Klaonica. Čuvari na takvim mjestima imaju rutu... Radio sam jedan projekt pa smo tražili zidove za crtanje i otišli u Klaonicu. Tamo je na svakih tipa pedeset metara prekidač iza nekih šahtova ili vrata, pa ti čuvar ttri-četir puta dnevno mora proći tamo, pa smo skužili cijelu rutu. Makar, ne isplati ti se na takvim mjestima raditi nešto super veliko, ako znaš da nećeš to uspjeti završiti do kraja.

Recimo kod Zapadnog kolodvora me ulovio čuvar i vidio da crtam pa me upozorio, kao tipa makni se za pola sata, ali se nisam maknuo pa se naljutio što ga nisam poslušao i htio mi je uzeti torbe. A ja, ono... radije ću platiti kaznu nego da mi uzme sve sprejeve, pa sam mu donio neki viski. Čovjek je bio sretan, ali fotkati rad nisam stigao.

Sljedeći dan dolazi buraz fotkati moja rad i opet dođe taj lik i kaže mi bratu O, pa ja ti poznam ovog što je to nacrtao (smijeh).

Ribe i roboti su ti dosta česti motivi za rad?

Lonac: Ma nisu ribe neki lite motiv, nego ih napraviš par, pa ljudi zapamte par radova s ribom, i ispadne da samo to furaš. Volim skakati s jednog na drugo. Linije su totalni kontrast velikim muralima, skroz druga disciplina. Slično je i s motivima; fora su mi roboti ( i igračke općenito) jer ih je zanimljivo slikati, naglašavati plastičnost. Ali ne funkcioniraju ako na samom radu nije neki tekst koji mu daje novo i dublje značenje. To mi je dodatni zadatak, bez kojeg mnogi radovi ne bi imali smisla. Ne volim slikati nešto samo zato što je to lijepo za naslikati, težim tome da sve ima svoje zašto.

IMG 3402122

U jednom od nedavnih intervjua spominješ “akademski sindrom”. Što je to?

Lonac: Znaš, dobar sam s više ljudi koji su i prije Likovne akademije radili po zidovima, no kasnije se mnogima dogodi to da počnu stvarati unutar nekih okvira koji su nametnuti, ili zaglibe unutar institucije... Stav je valjda: “Moraš izlagati te skupljati bodove u određenim galerijama da bi se afirmirao”. Ponekad mi se čini da takav način stvaranja te funkcioniranja općenito dovodi do sterilnosti i s vremenom počneš stvarati iz krivih razloga.

Moje ideje, dok sam bio na Akademiji, bile su većinom posrane ili izignorirane , a kad bi napravio nešto ilegalno/samoinicijativno, primjerice onu ribu od nedovršenog broda iznad Tuškanca, onda bi to Akademija htjela staviti na svoj sajt.

DSC 8643 683x1024

Što ima u ovim neprekinutim linijama koje radiš u zadnje vrijeme?

Lonac: U principu sam to počeo raditi da shvatim kako su to stari majstori radili, jer nisu imali tehnologiju koju imamo mi danas. Imaš onaj poznati portret Isusa Claudea Mellana koji počinje od nosa pa me zanimalo kako se to radi.

Ja, recimo, uzmem šestar i napravim hrpu krugova pa ih onda spojim u jednu kontinuiranu spiralnu liniju. Na tu spiralu skiciram motiv i počnem podebljavat i oblikovat liniju. Tu je caka s linijom, da dobiješ volumen, i to traje puno vremena.

Radiš li naslovnice albuma?

Lonac: Radio sam omot za Vibrapuls, didgeridoo album što ga je snimio Dubravko Lapaine.

Svjetski je lik poznat, ali čini mi se da domaćoj publici nije previše. A zašto ne radim više omota? Prije su se javljali neki metalci koji su htjeli da omot izgleda površno, da bude dark... nije mi to bilo napeto. Trebala bi te inspirirati ta glazba za koju radiš oblikovanje. Poanta zašto didgeridoo album je ta da se didgeridoo svira (cirkularnim) kontinuiranim disanjem, bez prekidanja vibracije. To je jedna od poveznica s kontinuiranom linijom.

Kome bi, bez puno razmišljanja, napravio omot?

Lonac: Tool-u i Johnu Frusciante-u.

Ili za nekoga tko mi je stran, koga ne pratim i nisam emotivno povezan s glazbom pa sam malo slobodniji u interpretaciji. A ne u grču kad ti dođe netko koga voliš, pa moraš paziti što ćeš napraviti. Iako i to, naravno, nije loše.

Obično je streetart danas vezan uz politiku ili nekakvo socijalno osviješteno mišljenje. U tvojim radovima te komponente nema? Zašto?

Lonac: Ne, ne... nisam previše za socijalno angažirani street art. Jednom davno sam surađivao s ljudima koji tako rade... ti tu sebe filaš, sebe uzdižeš, a ne pomažeš. Kod nas takav tip umjetnosti često ispadne snobovski... a gdje su mali ljudi da shvate taj “art”? Ne vjerujem da ulična umjetnost mora biti vezana uz politiku ili ikakve socijalne teme no svejedno je super da ima i takvih umjetnika. Na ulici ima svega jer jedino ona daje apsolutnu slobodu izražavanja, sve je legitimno...

Koja je uopće procedura ako želiš legalno radit mural ili grafit negdje u javnom prostoru?

Lonac: Prije par godina Stipan (Tadić, op. a.) i ja crtali smo nešto u Muzeju kvarta, tamo u Utrini prema Hreliću, i to je bilo dogovoreno i mjesna zajednica nam je dopustila da radimo pa sam na kraju završio na sudu. I Stipan je dobio neku kaznu jer nismo imali dozvolu koja bi trebala doći od Grada. Izdavanje predugo traje, a čak i kada dođe htjet će nešto dopadljivo da se radi. A kad želiš da se ne radi po tvojem onda je to komisijski posao, to se plaća i često ne potpisujem (biti ruka tuđoj ideji iliti zarađivanje za život).

A kada hoćeš bombat po noći?

Lonac: Ne bombam po noći. Prevelika sam picajzla... Kod mene isto vrijedi i za vlakove, mislim da bi mi pobjegao vlak prije nego što završim (smijeh), tako da nikad nisam imao ni potrebu probati.

Što slušaš dok sprejaš?

Lonac: Uh, svašta. Od elektronike, štajaznam starog jazza i rocka do hip-hopa. Super mi je slušati neku eksperimentalnu glazbu koja nema tekstova i dugo traje pa onda mogu ući u detalje, a kad slušaš stihove onda mi misli odu u krivu ulicu... Pogotovo kada si na dizalici ili nestabilnoj skeli i ne smiješ gledati dolje (smijeh).

Koliko materijala ide u jedan mural?

Lonac: Tu imaš sve (pokazuje na sprejeve iza sebe u ateljeu, op. a.) i hrpa toga je od komisijskih poslova pa mi ostane, jer trebaš puno boja, ali ih sve ne potrošiš do kraja. U biti, kada kupujem za jedan zid imam i za još jedno pet, ali to te košta...

A logistika? Za mural na velikom zidu treba ti dizalica. Imaš li pomoćnike kao Shepard Fairey?

Lonac: M-m. Nekako nemam poštovanja prema tom pristupu, jer više volim ljude koji propitkuju svoje granice. Kad ideš tako nešto raditi postoji šansa da pogriješiš, da zajebeš, ali onda nešto i naučiš. A ako imaš nekog tko će posao obaviti za tebe, sljedeći će ti rad opet biti isti jer ništa novog nisi naučio bez zajeba. Zato se volim ubiti u poslu u smislu “Oke, sad znam što iduće ne napraviti” ili “kako bolje napraviti”.

lonac 333

Na kojoj si greški najviše naučio?

Lonac: Postavljanje. Postavljanje je užasno komplicirano... Jako malo ljudi radi npr. portrete, jer kada radiš pejzaž ili životinju ti tu možeš lagat’. I neće se previše kužiti, ali ako radiš portret – dogodi se mala greška i to više nije ta osoba. I pred zidom od pet-šest katova tebi je naslikano oko na zidu veliko kao tvoja ramena. Onda se trebaš skroz maknuti da vidiš na što liči. Totalno drugačije nego kada crtaš na papiru ili skiciraš na platnu, jer ti je tada sve pred nosom.

Planovi za ostatak 2016.-e?

Lonac: Plan je Florida i Canvas Outdoor Museum Show, kad sredim vizu. Sada ću uskoro u Italiju, na Memorie Urbane te Dubrovnik sa Lunarom... Svašta se još kuha, ali ne želim pre rano laja,t pa da se opet ne zeznem.

Razgovarao: Antonio Hadrović / vizkultura.hr

Više o Lončevim radovima pratite na lonac.blogspot.hr i facebook.com/LONACart/

porn porn

log0 AA 3