log0 AA 3

log0 AA 3

Izgraditi svoj unutarnji prostor samoće

Donosimo razgovor s plesnom umjetnicom Irenom Mikec povodom premijernih izvedbi njenog autorskog sola pod nazivom O usamljenosti i ljudima

unnamed 1

Teatrolog Andrej Mirčev s Irenom je razgovarao o izazovima kreiranja solo rada, o koreografskim i plesnim suradnjama te o transferu plesnog znanja dalje. O usamljenosti i ljudima možete pogledati u Zagrebačkom plesnom centru, 22. i 23. siječnja 2016., s početkom u 20:00 sati

U svom si se autorskom radu do sada mahom bavila problemom identiteta i pocrtavanjem fragilne granice između javnog i privatnog tijela. U najnovijem radu, ako ga na izvjestan način mogu anticipirati, taj moment otuđenja relacije subjekta spram svijeta i društvenog realiteta ponovno dolazi u fokus. O čemu se pobliže radi?

Teme koje me zanimaju su introspektivne; istražuju područje unutarnjeg svijeta i vezane su uz traženje motivacije za pokret, uz razlog zbog kojeg se tijelo mora kretati i komunicirati s okolinom. Ples tako postaje jezik s kojim se tijelo identificira i kroz koji se potvrđuje. Zanimljive su mi upravo te granice unutarnjih potreba za kretnjom, unutarnjeg motora koji generira stvaranje, momenta kad on poprima formu, artikulira se kroz dijalog s gledateljem, postaje nešto što daje, nudi, govori, otvara se. Zato su mi privlačne teme poput identiteta, relacije s prostorom i drugim tijelom; relacije koja ne uvjetuje i ne sili u definiciju već samo otvara prostore samospoznaje. Tema za solo se nametnula kao izazov: samoća i usamljenost su stanja s određenom težinom, puna osobnih doživljaja, emocija, sjećanja i impresija. Istovremeno, to su stanja koja su vrlo bliska, prirodna, a ponekad i vrlo potrebna. Svi ih dobro poznajemo. Solo je također usamljenička misija za svakog autora u kojem se onaj koji se na to odvažio mora suočiti s dva lika u jednom tijelu: koreografom i izvođačem. Osim toga, činilo mi se privlačno povući se od svijeta. Izmaknuti se komentiranju vanjskog i dopustiti da ta dva lika u meni izgrade svoj unutarnji prostor samoće i otvore ga gledatelju.

Kakve još izazove nosi rad na formatu sola i što znači raditi na vlastitom tijelu?

Mislim da svaki autor mora proći kroz rad na nekoj formi sola. Za mene nema težeg, izazovnijeg i značajnijeg momenta u izgradnji vlastitog plesnog jezika. Tu nema izmicanja, ne postoji “otprilike” ili “možda”. Vanjski koreograf postavlja i čisti ideju, koncept i kompoziciju te time potiče izvođača dalje i dublje u doživljaj, impresiju ili stvaranje stvarnosti koju izvedba nudi. U trenutku gdje sve radiš sam i nemaš drugu osobu osim sebe, u procesu s kojom bi se otvorio dijalog o nekoj temi ili koja bi ponudila drugu opciju kao potencijalno rješenje, riječ je o izazovu na svim razinama. Na momente je čak pomalo i šizofreno. Potrebna je velika fokusiranost, samodisciplina, jasnoća i predanost. Raditi na vlastitom tijelu za mene znači raditi na artikulaciji. Uz sav rad na plesnoj tehnici čini mi se da nema bitnijeg momenta od onog gdje sve to unesem u plesnu dvoranu. U nju se stalno vraćam da bih osnažila, povezala, razradila i usvojila sve što prikupljam na različitim razinama. Iz plesne dvorane sam započela svoj plesački život i u nju se uvijek vraćam. Kad kažem artikulacija tijela za mene to znači snagu, koordinaciju, vještinu ali i jasnoću namjere, prisutnost, imaginaciju, kvalitetu. U tijelo tako ulažem, slušam ga, pratim, analiziram. Tek u drugom koraku od njega tražim i postavljam pred njega nove izazove. Kroz rad na ovom solu naučila sam i da moram biti strpljivija sama sa sobom. To je jedna od većih i osobno težih lekcija. Istodobno, ne postoji veća ranjivost za autora od izvođenja vlastitog sola. Najveći izazov je otvoriti taj prostor publici.

U procesu nastanka ovog solo rada prošle godine, među referencama se mogao pronaći i fragment iz knjige UnutraJeŽivotinja, Lászla Krasznahorkaija. Na koji način ti je taj materijal bio bitan?

Koreografska fantazijaBaš u vrijeme svoje rezidencije u Zagrebačkom plesnom centru, dok sam radila na prikupljanju materijala i razradi ideje za ovaj solo, Lászlo Krasznahorkai je gostovao u Zagrebu. Otišla sam ga slušati u Zagrebačko kazalište mladih gdje je tom prilikom osobno čitao iz svoje knjige UnutraJeŽivotinja. U istom trenu mi je tekst zazvučao jako referentan za temu usamljenosti, a način na koji je knjiga napisana činio mi se blizak upravo onome što sam kompozicijski tražila za ovaj solo. U istraživanju i pripremi svojih projekata često se inspiriram radovima drugih umjetnika, pogotovo iz drugih disciplina. Zanima me kako su oni progovarali o određenoj temi ili kako su se određeni motivi provlačili kroz njihov rad. Taj tekst je jedan od materijala koji se sjajno uklopio u unutarnji svijet mog sola. Način na koji Krasznahorkai koristi jezik, stvara krajolike unutarnjeg svijeta koji povlači u sebe kroz izražajnost, ritam, vizualne materijale: ilustracije, snažno podsjeća upravo na ono što ja želim dostići koreografijom.

U posljednje tri godine intezivno plešeš u nizu radova koreografkinje Marjane Krajač. Na koji način su ti procesi rezonirali s tobom i gdje ste se povezale?

Nekoliko godina nakon povratka u Zagreb iz Amsterdama mučila sam se s održavanjem kontinuiteta u umjetničkom radu. Najveći problem mi je bio osjećaj da je djelovanje na plesnoj sceni raslojeno u previše uloga i k tome ostavlja dojam sporadičnosti. Radiš od predstave do predstave i nema tu nekog konkretnijeg, dubljeg smjera ili dugoročnijih planova. Marjanini projekti su mi ponudili upravo to što je nedostajalo: kontinuirani rad, razvoj ideje, metode i koncepta te prostor produbljivanja plesne prakse pri svakom novom susretu. Marjanina tema i metoda rada mi je odmah sjela jer unutar takvog tipa rada zaista mogu upogoniti sve ono što već imam u sebi, a istovremeno se razviti dalje, istražiti svoje potencijale. Dobro je kad proces ne negira iskustvo koje je plesač akumulirao, kad ne ide kroz cenzuru, nego radije potvrdi, prigrli i aktivira različite postojeće kapacitete. S fizičke strane, rad s Marjanom omogućio mi je spoznati sve mogućnosti vlastite tehnike tijela i kako je mogu do kraja iskoristiti. A u prostoru imaginacije plesa sam dobila prostora istražiti sve dubine, začudnosti i intenzitete koji su često pod kontrolom ili su prigušeni stilizacijom.

U tim radovima osobito snažno nosiš fokusiranu matricu pokreta, izuzetno artikulirano unutar pojedine ideje. Koji aspekt procesa ti je za to bio važan?

Kontinuitet u radu s istom grupom s kojom sam se odmah prirodno povezala pridonio je osjećaju povjerenja te određene slobode i opuštenosti. Taj osjećaj mi treba kako bih mogla ići do kraja u istraživanju. Osjećaj bih mogla opisati i kao osjećaj obuhvaćenosti jer znam da svaki moj eksces po pitanju materijala pokreta doprinosi paleti koju grupa zajedno izgrađuje. Što si ekstremnije dozvolim povući materijal u svoju imaginaciju to sam sigurnija da će se plesači oko mene na to jasnije referirati. Riječ je o inspiraciji koja djeluje u više smjerova i uvijek je uzajamna. Marjana hrani proces kao koreograf indirektnim predlaganjima, puni ga informacijama koje su mi jako zanimljive, a ujedno mi proces ostavlja prostor da ih sama interpretiram, povezujem i aktiviram. Ne određuje pokret direktno već cijelo vrijeme izoštrava koncept dok se ne iščisti završna verzija. Predstavama dopušta da su živo tkivo koje pronalazi nove načine potvrđivanja i izgrađivanja koncepta. To mi pruža drugačije izvođačko iskustvo. Radi se o nivou scenske i umjetničke prisutnosti koje je organskog tipa jer nije prisiljeno ili iznuđeno.

Također si posvećena i pedagoškom radu: kao nastavnica suvremene plesne tehnike, scenske prakse i kinetografije u Školi suvremenog plesa Ane Maletić u Zagrebu. Što iz svog umjetničkog iskustva prenosiš mladim generacijama i što ti se čini važno transferirati?

Najvažnije su mi dvije stvari; prva je da osjete važnost procesa, osobnog uloga i vremena te da u tome znaju naći zanimljivost, inspiraciju i radost. Stvaranje je proces, a ne bezglavo hrljenje k cilju, k završetku. Bitno mi je da osjete taj stvaralački put i njegovu snagu. Kroz to uče o disciplini, poštovanju prema prostoru plesne dvorane, prema kolegi do sebe i prema osobi koja ih vodi. A na taj način uče kako učiti i kako spram toga mogu biti odgovorni i kvalitetno informirani. Druga bitna stvar mi je da znaju osluškivati sebe, realno raspoznati svoje talente, biti svjesni odgovornosti prema sebi samima kako bi mogli izgrađivati vlastiti umjetnički integritet. Mnogi učenici se ne nastave baviti plesom kao strukom ali mislim da su ove dvije stvari korisne svima. Kvalitetan pedagoški rad se osim toga može ostvariti samo vlastitim primjerom. Svjesna sam da je ono što najbolje transferiram ono što i sama prakticiram.

Ples si diplomirala na Amsterdamse Hogeschool voor de Kunsten, a u zadnje vrijeme si redovno u inozemstvu i u okviru zanimljivog projekta Hunting Lodge koji je okuplja sudionike proizašle iz međunarodnog projekta Choreoroam Europe 2012 (čiji je zagrebački nositelj Hrvatski institut za pokret i ples). Što ti je trenutačno zanimljivo na inozemnoj plesnoj sceni, u okviru te suradnje?

Zanimljiva mi je raznolikost formata kroz koji umjetnici traže i izgrađuju svoj razvojni put. To se ponajprije odnosi na produkcijske modele ali i na način na koji se povezuju sa suradnicima ili razvijaju vlastite mreže. Hunting Lodge je upravo jedna takva inicijativa; traženje prostora samoorganiziranosti gdje ne podliježemo uvjetovanjima postojeće umjetničke produkcije. Drago mi je kad pronađem sličnosti u načinu razmišljanja s inozemnim kolegama, u etici prema radu i u inzistiranju na specifičnoj estetici. Trenutačno mi se to čini kao veliki izazov za plesne umjetnike, obzirom da plesne scene posvuda pate od pomodnih, kratkoročnih, instant autorstava koja vrlo brzo nestanu ne ostavljajući ništa koherentno iza sebe. Najzanimljivije radove vidim kod umjetnika koji su dugoročnije sustavno prisutni, pogotovo unutar svoje lokalne kulturne zajednice. Na taj način postaju nezamjenjiva vrijednost svog lokaliteta, nose zanimljivu autentičnost i upravo to mi se čini vrlo snažnim i utjecajnim za širi krug ljudi te na duže staze.

Na kraju, što bi ti bilo zanimljivo da publika ponese sa sobom iz prostora premijernih izvedbi predstave O usamljenosti i ljudima?

Voljela bih da uđu otvoreni za blizinu. Voljela bih da kroz doživljaj te blizine izađu upućeni na svoj unutarnji svijet, na vlastite impresije samoće, da ponesu sa sobom utjehu spoznaje kako svi prolazimo kroz slične izazove. Želim kroz svoje radove komunicirati o ljudskosti i kroz nju tražiti kontakt sa svojom publikom.

porn porn

log0 AA 3