log0 AA 3

log0 AA 3

Milaković: ZLATANE, ON TI JE MASON!!!

  
Zlatko Milaković: „ISUS“                                                                                        Zlatko Milaković: „SYMBOL“ 

 

Živjeti bez straha, imati osnovna ljudska prava, dostojanstvo... nije puno zar ne? A tko će nam to omogučiti? Lijevi, desni, ovi ili oni... MOŽDA SVI ZAJEDNO... ALI PO NOVIM PRAVILIMA


Zagreb, 2009-ta. Tkalča krcata ukusno raspoređenim stolovima, mladi ali i oni koji se takvima osjećaju uživaju u subotnjem druženju. Negdje na samom početku legendarne ulice i mi... naše društvo čine tri „para“ a poznamo se ohohooo godina. Zahvaljujući neformalnim temama i rečenicama koje razmjenjujemo ostaje nam i podosta vremena zapaziti tko prolazi pa tu i tamo pozdravljamo poznanike. Dakle dosadno do boli ali ne pada mi na pamet započeti nešto „pametno“... znate razlog tj pretpostavljate da je tu i šefica („ne pametuj, danas ljudi ne vole pametnjakoviće... odzvanja mi njena mantra“) koja je ovaj susret i organizirala.

Naš do tada diskretni razgovor prekida poznati glas „Znači ovdje crpiš inspiraciju?“ (afirmirani zagrebački profesor komunikologije sa suprugom i doista iskrenim osmijehom)

„Oooo pa vi ste ovdje“ velim (veći dio godine borave „vani po predavanjima“ op.a.). Razmjenjujemo par rečenica te sa pozdravom „vidimo se kod nas“ odlaze...

ZLATANE, ON TI JE MASON“ veli mi Damir iz našeg društva, polutihim glasom...

„Dobro, dobro...“ velim

Damir važno, sada već pomalo „s visine“ nastavlja: „I njegov otac je bio... nisi to znao?“

„A pradjed? Nego reci, kakav je? Mislim na sastancima Masonerije, kako mu ide?“ sada moja malenkost pomalo ironično zapitkuje.

Damir se malo brecnu, glavu zabaci nazad, lagano raširi oči: „A otkud bih ja to znao?“

„Pa znaš da je Mason a moja malenkost ga pozna više od 30 godina a... ovo mi je prvi glas“ velim.

Taj mi je događaj pomogao ne samo u kreativnoj obradi ove zanmiljive teme (fotografiju tematskog rada ulje na platnu „SYMBOL“ prilažem uz članak... a ulje na platnu „ISUS“ kao podsjetnik na sveprisutnu polemiku tj svađu povodom obrazovnih programa za naše juniore ) nego i u poslagivanju nekoliko bitnih činjenica... Damir zajampureno „tumači“ poteze vodećih svjetskih ekonomija, analizira strategije, predviđa. Naravno riječ je o tzv zavjerama, otkrivenim tajnama, „znanim“ krivcima. Perspektivu nas malih na ovim područjima gleda kroz prizmu straha. Naglo zabrinut za svjetske probleme, konačno malo zašuti. Svi u tišini otpijamo svoje piće...

Razmišljam. „Evo još jednog koji sve zna, razumije, kuži globalnu igru“ Još u to i vjeruje. Na žalost masa naših eksperata univerzalista teško nam može pomoći u rješavanju problema mikro razine: eskalirajuća agresija, nesigurnost, strah. Tko nam je za ovo „kriv“? Eh, istina boli zar ne? Dileme koje sobom nose najnoviji ispadi našeg podmladka (manjina – preciznije MANJI BROJ UČENIKA u školama terorizira većinu) tek od nedavna postali su predmetom zgražanja većine. U polemici (reforma školstva) koja opsesivno tretira kondome, medicinske dileme, vjerske stavove... niti riječi o sveprisutnoj blokadi talentirane djece. Padaju takve riječi i misaone konstrukcije a kojih bi se postidjeli i najkreativniji umovi „gospode“ predstavnika tzv kočijaškog rječnika. Nevjerojatan je i pokušaj terminološke definicije zadnje eksplozije u samom centru Zagreba, standard i dalje pada a jedino što raste su troškovi preživljavanja a posebno je u porastu bahatost privilegiranih (poznato je kako smo u trenutku najveće bahatosti zapravo najranjiviji te da tada slijedi strmoglav pad). Bahati su sigurni u svoju misiju, važni su „nešto“ kreiraju. Osjećaju se nezamjenjivima, revolucionarni su... SVE DOK OPIJENOST NE POPUSTI. Do trenutka kad shvate da je sve ono što su u „demokratskoj borbi“ dobili... FARSA. Do spoznaje da su samo pijuni u partiji šaha. A pijuni su upravo figure s kojima započinje svaka partija šaha (dobro, dobro, ponekad se partija otvara i KONJEM). Na njihovu žalost partija završava (u pravilu) kombinacijama figura kojima je manevarski prostor daleko širi... takvim figurama je dato više mogučnosti. Kralja (pazi sad) u šahu ne možeš pojesti ali ga tek na kraju partije možeš samo matirati. Do tada svaka figura je podložna „jedenju“. Danas smo svjedoci partije koja je već počela a trenutno igraju lovci, poneki konj, topovi su sve aktivniji. A KRALJ? ODLIČNO JE ZAŠTIĆEN.   

Umjetnost u ovom kontekstu?
Ono što najblaže rečeno zapanjuje je činjenica kako je pristup radu s načelom „dok radim zabavljam se“ masovno prihvaćen. I sami ste se niz puta susreli s ovim izjavama zar ne? Eto i naš podmladak (manjina) se u školskim klupama „zabavlja“ ometajući večinu a potpuno uništavajući drugu manjinu, onu koja bi nam trebala omogučiti razvoj. Dakle lanac sreće „zabavljam se, dakle radim“ svakim danom dodaje i novu kariku. Zabavljaju se uposlenici na radnim mjestima, menadžeri, sportaši, umjetnici itd. Što li slijedi? Liječnici, policija, vojska... hoćemo li postati grupa luđaka koja se zabavlja od jutra do sutra? Umjetnost stvaraju mučenici. Na žalost u slučaju da umjetnost stvaraju pripadnici okruženja dekadentne manjine, očekujte „DJEČJU RAZIGRANOST“. Da, takva umjetnost je i bit će sam svoj grobar. A odgovor na pitanje „Što je tomu pravi razlog?“ je jednostavan: TAKO JE LAKŠE (pogledati članak „STIDLJIVO ALI IPAK SE KREĆE“ na
www.zlatko-milakovic.com u kategoriji „BLOG“)

Izrelativizirana stvarnost kroz razoren sustav vrijednosti (globalizam nije pojam lišen pozitivnih ljudskih vrijednosti... dapače) pogoduje eskalaciji prihvaćanja ljudskih gadosti koje postaju čvrstim temeljima postulata na kojima će se temeljiti sve prije nego lagodna budučnost. U ovom kontekstu ne treba zaboraviti činjenicu da smo sve manje Austrijanci, Brazilci, Kinezi, Hrvati... a sve više mala kockica mozaika „Coca Cola“ „McDonalds“... upravo onih koji su jedna od budućih neizbježnih kombinacija – naša vjera, naš izvor budućih vrijednosti... onih koje se polako već naziru.

Ma jel* moguće? Da, itekako... btw jeste li već negdje pročitali, čuli, vidjeli stidljivo formulirano pitanje MUZEJE PRIVATIZIRATI... DA ILI NE? Tzv LJEVICA nam kreira život na postulatima neoliberalnog kapitalizma. U isto vrijeme demagoški, preko svojih u svakom pogledu odlično osiguranih glasnogovornika potlačenima prodaju ljevičarske floskule. A DOSTOJANSTVO kao jedna od bitnih ljudskih potreba gubi trku sa svojom suprotnošću. LAKTAŠI jašu dalje. Alati koji im im u tome pomažu (stranka, porijeklo, umrežen interes) strahovito su učinkoviti... jeza.

Živjeti bez straha, imati osnovna ljudska prava, dostojanstvo... nije puno, zar ne? Tko će nam to omogučiti? Lijevi, desni, ovi ili oni... MOŽDA SVI ZAJEDNO... ALI PO NOVIM PRAVILIMA.


Zlatko (Zlatan) Milaković prve korake svladava u Travniku, gdje je 1959. g. i rođen. Sve do selidbe u Sarajevo (kao 7-godišnjak) djetinjstvo mu je ispunjeno prvim lekcijama iz lova na „Pastrmke“ koje mu je detaljno prenio ujak Josip, Travničanin. Selidbe, tj. promjene životne ali i radne sredine, obilježit će cijeli Milakovićev život… ali dio ljetovanja je redovito provodio u Travniku uz „njegovu“ Lašvu. I danas, sa sjetom priča o lovu u Lašvi „na ruke“… opasnom ali iskonskom, uzbudljivom i jedinstvenom. Vještinu izrade umjetne mušice za ribolov svladao je već kao desetgodišnjak… i danas ističe s neskrivenim ponosom.

Već tada se susreće sa primjenjenom umjetnosti: učenjem „crtanja“, kazališnim predstavama, dane provodi sa članovima obitelji… već tada afirmiranim kazališnim, filmskim i glazbenim umjetnicima.

Česte selidbe, koliko god tada bile stresne, smatra neprocjenjivim iskustvom. Život i boravak obitelji (otac nakon vojne karijere sedamdesetih godina postaje profesor, majka vlasnica krojačkog obrta a mlađi brat umjetnički fotograf) u Travniku, Sarajevu, Banja Luci, Beogradu, Gornjem Milanovcu, Ljubljani, Škofjoj Loci te „na kraju“ dolazak (kao 17 godišnjak) 1976 u Zagreb, dakle živio je život doista sve prije nego dosadan.

Dan nakon selidbe u Zagreb, odlazi na „Najljepši stadion“ te kao već afirmiran junior (tada juniorski vicešampion Države u bacanju koplja) postaje članom AK Dinamo. Učenik Zagrebačke XIII-te Gimnazije na Trnju već iduće, 1997. god postaje i juniorski Državni prvak u istoj disciplini. Teža nezgoda „na motoru“ mu naprasno prekida sportsku karijeru.

Tijekom studija Politologije u Zagrebu (obilježen diplomom „u roku“) kako voli reći doktorirao je „životnu školu“ radeći kao redar u noćnim klubovima, ali i desetak tvrtki posredstvom student servisa.

Prvo radno mjesto („svježe“ oženjen suprugom Boženom – pedagog) kao 25-godišnjak zasniva kao novinar urednik u Lokalnom Zagrebačkom tjedniku a za tim, kao organizator programa za obrazovanje odraslih. 1986. g. Obitelj se širi novim članom… sinom Goranom. Poslovnu karijeru nastavlja kao odgovorna osoba za ekonomske odnose na razini Općine Trnje…

1992. godine od Vlade Republike Hrvatske dobiva stipendiju za dvogodišnji studij po programu Henley The Management College in London. Daljne usavršavanje forsira u oblasti financija, te radi u jednoj od poznatijih bankarskih grupacija. Po tom, sve do 2007. godine radi kao odgovorna osoba u jednoj od najvećih osiguravajućih Kuća.

Danas, 2012-te godine, Milaković se profesionalno bavi slikarstvom… zajedno sa suprugom. Supruga kao bezrezervna potpora (i obratno) dogovara većinu angažmana, izbor potrebnog materijala, koordinira kontakte. Sin Goran je vlasnik afirmirane agencije za digitalni marketing („Bijela rukavica“ doo, koju osobno vodi i razvija) a obitelj se prije nekoliko godina proširila i za još jednog člana… preciznije: članicu. Marinu (životna i poslovna suputnica sina Gorana… i obratno) koja se uz suprugu Boženu, često „pojavljuje“ kao centralni lik u Milakovićevim radovima…“Moja kćerka“ kako ju Milaković neizostavno oslovljava.
porn porn

log0 AA 3