log0 AA 3

log0 AA 3

Milaković: Pepelom mrtvih se ne slika

 
„Ružno je lijepo“... sjećam se izjave samozvane dizajnerice, poznatije u svijetu mode izrečene prije više od petnaestak godina

Projekcija? Projekcija ili ne, naša stvarnost, bremenita svekolikim šokovima svakodnevno nam servira činjenice za koje ne postoji niti terminološka odrednica. Npr. kako definirati gradnju slike pomoću PEPELA ŽIDOVA UBIJENIH U LOGORU...? Riječi poput ŠOKANTNO, JEZOVITO, PATOLOŠKI... su samo one koje niti približno ne mogu opisati stupanj zgražanja ovim događajem. PEPELOM MRTVIH SE NE SLIKA.


Ne slika se niti krvlju... niti jednog živog bića, ne rade se instalacije od zuba preminule djece, ljudske oči nisu podatne za ugradnju u skulpturu..i td itd. Žohare ne jedu ljudska bića... bit će im loše.

Živimo li u virtualnom, shizofrenom svijetu? Umjetnici se na sceni samoozljeđivaju, režu i probijaju vlastitu kožu, pred posjetiteljima lupaju (vlastitom) glavom o zid, pokazuju svoje fekalije... sve s ciljem: šokirati publiku, kritiku, medije... privući pozornost.

OK. Budimo i mi liberalni, ne budimo primitivne seljačine, malograđani, mediokriteti, dio „mahom malograđanske Hrvatske“, pokušajmo shvatiti da umjetnik koji reže svoju kožu „DOKIDA PRAKSU JEDNODIMENZIONALNOG SVIJETA, ONOG KOJEG SPOZNAJEMO PUTEM PARADIGME IZMJENJIVOSTI“ (mislim da se „ovo“ u medicini naziva SAMOOZLJEĐIVANJEM“)

Pitam se koliko će proći vremena do novih, još „liberalnijih“ time radikalnih perfomansa „od konvencija oslobođenih umjetnika“ „in vivo“ na našim trgovima, ulicama...školama.

O onom „gore“ koji slika pepelom...  jednostavno mogu samo reći „daj Bože da istraga pokaže kako je samo lajao ili još bolje, da nas informiraju kako je sve to bila novinarska patka“. Ukoliko je doista koristio pepeo mrtvih, bez obzira na semantičke bravure kojima će zagovornici „umjetničke slobode“ opravdati postupak, bit će to samo jedna kockica mozaika na temu „SLOBODA BEZ ODGOVORNOSTI - SUMRAK CIVILIZACIJE“  

MUZEJ MONA, Australija... naziv instalacije „PROFESIONALNA KLOAKA“ ili tako već nekako. Instalacija je konstruirana tako da oponaša nastanak ljudskog nusproizvoda... izmeta. Sa stropa vise „organi“ koje djelatnici muzeja (pazite sad) hrane 2x dnevo, a dijelovi instalacije hranu probavljaju, sve sa krajnjim ishodom... izmetom koji je toliko autentičan da (začuđeni, zgroženi, a ima i oduševljenih vjerovali ili ne) brzo odlaze dalje od mjesta instalacije... prenose nam upućeni.

Umjetnik A. SERRANO (prezime je slučajno takvo) u New Yorku je izložio niz fotografija izmeta... s ciljem pokazati nam da „i u ovoj materiji postoji ljepota“ (vidi članak na www.zlatko-milakovic.com kategorija „BLOG“ naslov „Izmet kao uspješan izložbeni eksponat“)

Dragi čitatelji/ce imate moju riječ da će budući članci biti manje orjentirani na ono „RUŽNO JE LIJEPO“ te da će biti više informacija koje će Vam pomoći u budućem radu, dilemama...

A komentar nabrojanih „provokativnih“ uradaka? Produkt su ne samo umjetno stvorenog pseudointelektualizma nego dominantno novog poimanja okruženja pretvorenog u devijantnu subjektivnu percepciju. Stvarnost gubi svoju funkciju, seli se u fikciju prestaje postojati metafizički. Na žalost, zadržava svoju fizičku prisutnost, širi se (tako je lakše...) liniju manjeg otpora podiže kao vrijednost za sebe, u krajnjem...nanosi neprocjenjivu štetu ČOVJEKU. Isti gubi svoj identitet, svrhu, mikro cjelina aktualizira samu sebe, normalizira nenormalno...

A sadržaj internet foruma, neformalnih razgovora, pitanja koja si ponekad (isprika, sve češće) postavljamo bez inzimke su rasadnici isčuđavanja tipa „jel* moguće da je sve poludilo?“



S druge pak strane, pored nas prolazi niz mladih autora-umjetnika (ali i onih koji se takvima osjećaju) koji mazohistički, stravstveno rade... u svojim ateljeima. Za većinu se niti ne zna. Mislite da im ta činjenica godi? Danima, noćima eksperimentiraju, muče se na „tržištu“ a niti sami nisu svjesni svoga osobnog potencijala. Tu i tamo, zalomi se neki „mecena“ pa im „pomaže“ Osobno sam se naslušao različitih priča iz prakse a koje su odredile sudbinu niza mladih doista kvalitetnih slikara/ica. Da, teško je. Ono što im kao stariji kolega bez iznimke prenosim je činjenica da nam sat izoliranosti ubrzano otkucava... ubrzo postajemo dijelom ogromnog tržišta. U isto vrijeme, ovo je jedino moguće rješenje a da i naša kvaliteta kao takva „ispliva“ iz sivila ispodprosječnosti. U tom internet može odigrati ključnu ulogu (ne zaboravite: i „vani“ drmaju lobiji, teško se probija... jaki su, u svojim rukama drže kasu a ovi perfomeri... samo čučnu i evo izložbenog eksponata). 
porn porn

log0 AA 3