log0 AA 3

log0 AA 3

Ravnoteža privatnoga i službenog

man 44

Piše: prof. dr. sc. Vladimir Gruden

Predrasude, navike, obredi izvor su tjeskobe i nezadovoljstva. Podijeljena odgovornost, svjetonazori i dogme dovode do komunikacijskog kaosa. Zaboravlja se da pripadamo istom Svemiru, istom svijetu, istome Ja. Među mnogim životnim dihotomijama posebno se ističe konflikt privatnoga i službenog

Kako odvojiti vrijeme za bolesno dijete, za vjenčanje, za proslavu rođendana ili, konačno, za odmor kada smo među prioritete stavili radne obveze. Kako naći sebe u neprestanom radu kad imate šefa koji na pitanje “Kada to treba biti gotovo?” odgovara: “Jučer je bilo kasno!” Raste osjećaj krivnje. Krivnja, najjači je otrov duše koji stoljećima stvara od ovoga lijepoga života Dolinu suza ili Pakao?

Problem je posljedica činjenice što smo sluge više gospodara. Problem je što, uopće imamo gospodare. Svakome bismo željeli ugoditi, što je nemoguće zbog nesrazmjernosti raspoloživa vremena i energetskog kapaciteta.

Posebno je kritično u odnosu na vrijeme. Upravljanje vremenom postaje najvažniji objekt uspješnog poslovanja. Vrijeme se ne može kupiti niti posuditi. Svima je ono dano u istoj količini. Preporuka je postaviti prioritete. Samo najvažnije i najhitnije treba obavljati. Ostalo treba odbaciti ne osvrćući se na drugorazrednu ili trećerazrednu važnost zadaća. To je lijepo kada je riječ samo o poslovnom svijetu. Ali prioriteta nema u poslovnim udžbenicima kada je riječ i o privatnom. Tu smo usmjereni na vlastitu prosudbu i na osobnu odgovornost.

Izgleda da smo u bezizlaznom prostoru. Rješenja nema. Da, nema ga izvana. Pa kada ne možemo izići van, “iziđimo” unutra. Rješenje je u nama. Opet u nama. I kod svake nemoguće okolnosti potražimo rješenje u sebi. Ne postoji samo vanjska stvarnost. Ne treba zaboraviti da imamo i sebe. I rješenje je u upravljanju našim gospodarima. Gospodari ne postoje objektivno. Oni su rezultat našeg izbora. Nesigurni u vlastitu prosudbu ili zbog privida da o drugome ovisimo, mi smo stvorili gospodare. Ti gospodari nisu samo ljudi. To su i običaji, navike, predrasude pa i svjetonazori. To je čak i naša etika. Ne zavaravajmo se tzv. svetošću etičkih načela. Njih smo stvorili sami ili su oni posljedica dresure obiteljskih ili društvenih čimbenika kojima je svrha potisnuti osobni svijet i zakone koji žive u pojedincu, a koji su najbliži istini.

I u rješavanju dvojbe između privatnoga i službenoga vraćamo se sebi. Ulazimo duboko u sebe. Postajemo autoritet samome sebi čime se umanjuje autoritet gospodara. I tako privatno i službeno postaje objekt prosudbe, a ne više poslušnosti. Ova je formula primjenljiva i učinkovita i u svakoj drugoj okolnosti kada se ne možemo opredijeliti. Mi se ne trebamo nikada opredijeliti. Mi prosuđujemo, što znači odlučujemo. Mi postavljamo životne, a ne privatne, službene ili druge prioritete. Postajemo mjerilo pravilnoga postupka. No to treba uvježbavati. Ne robujemo ni šefu, ni bračnom partneru, ni običajima društva ni karijeri. Zašto je teško osloboditi se gospodara? Zašto je tako teško biti doista slobodan? Slobodan u razmišljanjima i u odlukama. Nesigurni smo u svoje odluke. Nespremni prihvatiti odgovornost. Nije riječ o odgovornosti ni pred kime. Riječ je o našem vlastitom susretu sa sobom. Riječ je, čak, o mašti. No niti u mašti ne možemo duboko udahnuti i reći sebi što želimo. Krivnja nam ne dopušta da bude po našemu. I to treba vježbati.

Igrajmo se, ali počnimo s pretpostavkom što bi bilo kada bi se mene pitalo. Što bih odlučio kada ne bih imao nikakve obveze ni prema kome. Bojažljivo i oprezno otkrili bismo možda svoje želje koje su nerijetko tako čudne ili vrlo skromne. Pa što onda! To je moja igra sa mnom. A onda, potiho, i dalje s oprezom zapitajmo se bismo li mogli pretpostaviti da na prvo mjesto, ipak dođe naša želja, a ne obveza. Ovo je ključni trenutak prelaska s mašte na ostvarenje. I premda je još uvijek sve samo u prostoru misli, nelagodno se osjećamo, tjeskobni smo, na rubu panike; ta kako smo se usudili poželjeti svoje. Možda ćemo u svojoj želji pronaći da smo djetinjasti, ili amoralni, pa možda ćemo si dodati i atribut ludosti. Ali, mi se igramo, igrajmo se i dalje...

Da, za ostvarenje svoje mašte, svojih snova trebali bismo se potruditi, a možda i promijeniti neke navike. I je li to nemoguće? Nije, ali nikada nismo bili toliko hrabri. Pa, ohrabrimo se. Joj, znači bit će po mojemu, snovi će se ostvariti, mašta dolazi u realnost. Da, možda se osjećamo kao čarobnjaci. Igrajmo se, ne prestajmo s igrom...

Ali doći će reakcija okoline. Ljudi nas ne poznaju takvima. Mnogi će se iznenaditi, drugi će se smijuljiti, neki će nas napasti ili vrijeđati, a možda nam i prijetiti. Pa izdržimo i to. Točnije vježbajmo, već sada dok se to još nije ostvarilo, izdržavanje reakcija okoline. Kako preživjeti sramotu. Sramotu od koga? Tko su svi ti ljudi oko mene koji mi se čude ili me prekoravaju? Ljudi kao ja, mnogi su daleko nezreliji ili gluplji od mene. Pa ja da držim do njihova mišljenja. I već tada počinjemo osjećati ponos, samopoštovanje, osjećamo sebe više nego ikada.

Kako se nismo već prije dosjetili koliko držimo do ljudi koji su neznalice, nezreli i, često, agresivni. Ali tada sam se odvojio od njih. I ostao sam sam. E, i to treba uvježbavati. Kako se osjećati sam. Napušten od drugih. I bez obzira na to što su ti drugi bezvrijedni, ali s njima nisam bio sam.

woman 31

porn porn

log0 AA 3