log0 AA 3

log0 AA 3

Serijal: TROJA

Povjesničar mora tražiti "Sveti hijeroglif" (36) - zadnji nastavak


Bilosnić i Šipić na tragu otkrića trojanske toponimije


Posljednji nastavak serijala

PUTOPIS: KROZ RAVNE KOTARE I BUKOVICU

Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, reporter Zadarskog lista, u suradnji s dr. Igorom Šipićem, u ovome serijalu objavljuje znanstvenu raspravu o Troji u zadarskom kraju

POVJESNIČAR MORA TRAŽITI SVETI HIJEROGLIF

TROJA, MIT I ZBILJA 36

Očito, dakle, rezultati pokazuju kako je lokalitet Ljubljana, i vrata koja ga štite sa sjevera, središnjica koja u tzv. „trojanskoj“ toponimiji igra pa gotovo naslovnu ulogu. To ne može biti bez posljedica po ovu destinaciju. Na toj poziciji je i prije Homerove Troje morao postojati iznimno značajan grad, možda čak i značajniji od maloazijskog toponima.

„Povjesničar mora tražiti Sveti hijeroglif koji je Božja ruka u povijesti imajući oko za univerzalnost dok uzima užitak u određenom.“ Ta zadivljujuća misao je okosnica i djela Tomislava Marijana Bilosnića. Poput Rankea i Gravesa, ne vjeruje kako je opća teorija mogla „rezati“ kroz prostor i vrijeme, dajući svoju „izjavu“ o prostoru i vremenu.


Pogledajte galeriju fotografija serijala!

U ovome zadnjem nastavku serijala Troja, mit i zbilja na Ljubačkoj kosi donosi se zaključna misao naše tvrdnje kako je na Ljubačkoj kosi zasigurno postojao značajan i vrlo važan sredozemni grad, vjerojatno i značajniji od maloazijskog toponima danas poznatog pod nazivom Troja. Ovo što slijedi neupitno je i svjesno, dakle s nakanom, nije ucrtano niti bilo gdje iskazano u ovom radu, u onome što smo dosad pisali, baš zato da bi svatko mogao testirati sebe:



Robert Graves


Temeljni geometrijski oblici u rasponima povijesnih gradova

Visina okomice (meridijanska os) od Ljubljane do sjecišta s „dijafragmom“ (Orontes – Gibraltar), istočno od Malte, odgovara dužini od sjecišta do meridijana koji prolazi geografskom dužinom Troje ili ulaza u Dardanele;

To, dakle, tvori pravokutni trokut čija hipotenuza (u kvadratu dijagonala) prolazi najvišim vrhom pindskog gorja, Smolikas (2633 m), te, nakon toga, središtem Atene;   

Zrcalno, pak, trokut uvjetuje pravilnu četvorinu čija suprotna dijagonala vodi u grad Bukurešt, naseobinu poznatu još u doba paleolitske, potom neolitske Gline kulture, te, prije 19. st. pr. kr., tzv. Gumelnita kulture; u svim razdobljima održavao je redovite veze s gradovima grčko-rimske antike;

Primijenimo li Dikearhov odnos dužina meridijana i paralele u omjeru 1 : 2 onda se i sa zapadne strane ljubljanske okomice, visine trokuta, formira identičan trokut čija dužina na dijafragmi odgovara okomici, tj. meridijanskoj osi koja obilježava geografsku dužinu Troyesa;

Tada i njegova hipotenuza u četvorini postaje dijagonala koja iz Ljubljane, nakon prolaska kroz dijafragmu u produžetku vodi izravno preko oznake najvišeg vrha Sardinije, La Marmora (1834 m), u masivu Gennargentu, te potom u najviši vrh gorja Amour u Saharskom Atlasu, Ksil (2008 m);

 Produžetak, pak, hipotenuze (dijagonale) prvog, istočnog trokuta, koja polazi iz Ljubljane i dijafragmu sječe sjeverno od krajnjeg istoka Krete, prolazi staroegipatskom lukom Tamiat u delti Nila (u helenističko doba nakon podizanja Aleksandrije gubi na značaju), u srednjem vijeku templarskom lukom Damietta; s istočnom, kraćom stranicom pravokutnika Mut – Sarimazi – (Monfalcone – Lambaesis) sječe se na crti egipatske obale u točki koja odgovara geografskoj širini Aleksandrije (31º12' N), zatim feničkog, danas libijskog grada Surta ili Sirte (31º12' N), a na krajnjem zapadu, s neznatnim razlikama, širini, iza Kilimanđžara (5895 m), drugog po visini vrha Afrike, ujedno najvišeg vrha Visokog Atlasa, Toubkal (4166 m);

Upravo takve geometrijske konstrukcije, koje prokazuju spoznatost prostora, a mi ne znamo od kada, vjerojatno su mogle stajati na početku tehnološkog postupka izrade portulanskih karata; sve ukazuje da u središtu njihove matematičke osnove stoje upravo temeljni geometrijski oblici u rasponima povijesnih naseobina i gradova, te geografskih objekata bitnih za kretanje prostorom Sredozemlja.



Vanjski zidovi Ljubljane


Uloga gospodara vremena

I tako, projekciju bi se dalo razvijati do beskraja. Očito, dakle, rezultati pokazuju kako je lokalitet Ljubljana, i vrata koja ga štite sa sjevera, središnjica koja u tzv. „trojanskoj“ toponimiji igra pa gotovo naslovnu ulogu. To ne može biti bez posljedica po ovu destinaciju. Na toj poziciji je i prije Homerove Troje morao postojati iznimno značajan grad, možda čak i značajniji od maloazijskog toponima. Uz stroge znanstvene rezultate, studija pokazuje svu perfekciju, sklad i ljepotu geometrijskog, gotovo do poezije razvijenog, osjećanja prostora unutar granica Sredozemlja. Stoga imam potrebu reći još ponešto eksplicitnije: ako se projekcija prizna i potvrdi, pa se time razotkrije i neka starija „slika“ svijeta, to može upućivati na činjenicu kako su, uz svo uvažavanje portugalske i španjolske supremacije tijekom 15. i 16. st. (možda je to i razlog da se potonje, kao velesile, nisu uspjele održati na svom bogatstvu), baš Englezi morali posjedovati i neko ranije znanje koje im je omogućilo nagli uspon u razvoju pomorstva od 16. st. nadalje i promicanje u prvu kolonizatorsku silu svijeta. To bi opravdalo i njihovo upinjanje u ulogu gospodara vremena: sat i nulti meridijan postat će statusni simboli Greenwicha. Kakva je tu uloga škotskih i londonskih tajnih društava koja se u anglosaksonskoj literaturi i znanosti najčešće povezuju s poviješću templara, a ovi s prošlošću pomorske navigacije? Nagle prosperitetne ekonomske uzlete, poslije Feničana, ostvarile su templarska i engleska konglomeracija, uvjetno rečeno aristokracija. Je li stvarna moć vladanja svijetom bila u geografskoj dužini i dobroj pomorskoj karti? Iskustvo pokazuje: sve velike države izdigle su se iz pomorstva. Ako vrh „pariškog“ pravokutnika u poziciji Pariza sugerira potencijalni prolazak nultog meridijana upravo kroz tu točku, britanski bi pandan na sredozemnom moru bila pozicija Mostaganema na paraleli, ujedno i baznoj stranici globalnog trokuta Sredozemlja: ušće Orontesa – Ljubljana – središte Gibraltarskih vrata. Od 1704. pod svojim posjedom i kontrolom Britanija i danas drži luku Gibraltar, dugo vremena ključnu vojnu bazu Britanske kraljevske mornarice, uz Dardanele, najkardinalniju sredozemnu poziciju. Otuda dvije paralele, ona na 36 stupnju i ona na 40 stupnju sjeverne geografske dužine, imaju svoje kardinalne vrijednosti upravo na obodu „iberijske“ kružnice.



Venac


Selo u zelenom“

Sam Greenwich (izvorno saksonsko ime Grenewic ili Grenevic, poslije literarizirano u „Zeleno selo“ ili „Selo u zelenom“), nakon Henrika V. (1413. – 1422.) samo je malo ribarsko selo, sa sigurnim sidrištem na rijeci pa nema nikakvog razloga za prolazak nultog meridijana upravo na njegovoj poziciji. Međutim, povijest kraljevskog dvorca Bella Court u mnogome je promijenila image mjesta. British Royal Navy utemeljena je u 16. st. u vrijeme Henrika VIII. Njena velika pobjeda nad „Nepobjedivom armadom“ Filipa II. (1588.) jedna je od najvećih u povijesti pomorskog boja uopće. Njeno sjedište postao je rečeni dvorac nakon što je prethodno zatvoren kao Greenwich Hospital, a Pomorski kraljevski koledž zaposjeda ga 1873. Royal Observatory sagrađen je pak 1675. U vrijeme vladavine Charlesa II. Njegov utemeljitelj, astronom Flamsteed, je govorio kako je podignut da bi se „ispravile tablice kretanja nebesa i mjesta fiksne zvijezde, tako da saznate toliko željenu dužinu od mjesta za usavršavanje umjetnosti plovidbe“. U jezgri prezentirane planimetrijske metode, svakoj stajnoj točki (toponimu) usuprot stoji „pogled po meridijanu“, dakle, prema sjeveru, nekoj fiksnoj zvijezdi, najčešće sjevernjači, da bi se odredila geografska dužina usuprotne pozicije geografskog objekta ili grada.

Tako su, izgleda, podizani ili naimenovani gradovi Aleksandra Velikoga; planimetrijski, stoje u toliko savršenom redu da ne bi bilo moguće izvesti ga bez poznavanja geomorfološke matrice, što upućuje na Stari Egipat i Babiloniju. Iz tog razloga i osjećamo kod Roberta Gravesa veliki utjecaj empirizma Leopolda von Rankea, oslanjanje na primarne izvore (poglavito se Ranke pozivao na Tukidida, Livija i Dionizija iz Halikarnasa) uz naglašavanje narativne povijesti i posebno međunarodne politike. Upravo je njemački povjesničar, postavivši standarde za mnoga kasnija pisanja povijesti, zastupao ideju jedinstva iskustva teutonskih, latinskih i križarskih ratova i kolonizacija za proizvodnju moderne europske civilizacije. Ranke je zapisao: „Povjesničar mora tražiti „Sveti hijeroglif“ koji je Božja ruka u povijesti imajući oko za univerzalnost dok uzima užitak u određenom.“ Ta zadivljujuća misao je okosnica i djela Tomislava Marijana Bilosnića. Poput Rankea i Gravesa, ne vjeruje kako je opća teorija mogla „rezati“ kroz prostor i vrijeme, dajući svoju „izjavu“ o prostoru i vremenu. Na sličan način Ranke je izazvao i Fernanda Braudela, opstruirajući hegelovski ignorantnu ulogu ljudskog djelovanja u povijesti.

Filozofija povijesti, čini se, ipak je u rukama pjesnikâ, mistifikatorâ samih sebe, i demistifikatorâ sebe u drugima!



Greenwich


 LITERATURA
Bilosnić, T. M., Nin u središtu mitskoga carstva, Zadar, 2002.;Bilosnić, T. M., Odisej sa zadarskih otoka, Zadar, 2002.; Bilosnić, T. M., Caska dio Atlantide, Zadar, 2002.; Bilosnić, T. M., Polifem iz Manite peći, Zadar, 2004.; Bilosnić, T. M., Stara Liburnija, Zadar, 2007.; Bilosnić, T. M., V Hrvateh, Zadar, 2007.; Bresc, H., Les cendres et la rose. L'image d'Alexandrie médiévale danas l'occident latin, MEFRM 96, (1984), 441-458; kod nas preveo D. Letica, Posmrtni pepeo i ruža: slika srednjovjekovne Aleksandrije na latinskom Zapadu, Kolo, 13 (2003), 1, 277-295.; Džin, K., Ližnjanština na antičkom pomorskom putu, Ližnjanski zbornik, ACTA 3, Pazin, 1997, 29-38.; Fučić, B., Apsyrtides, Mali lošinj, 1995.; Graves, R., Grčki mitovi, Zagreb, 2003.; Grubišić, F., Ribe rakovi i školjke Jadrana, Zagreb, 1990.; Grupa autora, Povijest, 2. knjiga, Egipat i antička Grčka, (glavni urednik talijanskog izdanja Enrico Cravetto, hrvatskog izdanja Ivo Goldstein), Europapress holding, Zagreb, 2007.; Hoyle, F., Astronomija, Split, 2005.; Ježić, M., Pretpovijest filozofije na Sredozemlju, Što znači podudarnost između Parmenida iz Eleje i Uddālake Āruņia iz Kurupancala?, Split, 2010.; Matijašić Buršić, K., Matijašić, R., Iz najranije prošlosti Ližnjana i okolice, Ližnjanski zbornik, ACTA 3, Pazin, 1997, 11-28; Milošević, A., Križevi na obložnicama ranosrednjovjekovnih grobova u okolici Sinja, Split, 2008.; Pederin, I., Dalmacija u djelu Die österreischisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild, Radovi Zavoda povijesbih znanosti HAZU Zadar, sv. 46/2004., 395-424.; Pintarić, V., Aleksandrija, Pomorska enciklopedija, sv. 1, Zagreb, 1972, 47-48.; Rackwitz, E., Ekspedicije u nepoznato, Istorija velikih geografskih otkrića na našoj zemlji, Zagreb, 1965.; Rhymer, J., Biblijski atlas, Zagreb, 1999.; Rogić, V., Kvarner, Pomorska enciklopedija, sv. 4, Zagreb, 1978, 182-183.; Lo Schiavo, F., Lingotti egei da 'Perda ‘e Floris' (Lanusei, Nuoro), in Sardegna centro-orientale, dal neolitico alla fine del mondo antico,  Sassari, 1978.; Šipić, I., Mediteran. Povratak u utrobu, Split, 2007, Šipić, I., Srednjovjekovni mediteransko-jadranski plovidbeni putovi i topografija jadranskih svetišta, doktorska disertacija, Sveučilište u Zadru, 2010. (objavljeno pod naslovom: Karta Leopardi. Vrhunac loretske historiografije, Split, 2011.); Vidmarović, Đ., „Putovanja i sjećanja“, Kutina, 2011.



Velika Sfinga u Gizi



Pogledajte galeriju fotografija serijala TROJA, MIT I ZBILJA!

Završetak serijala!


Akademija-Art.hr

porn porn

log0 AA 3