log0 AA 3

log0 AA 3

Serijal: TROJA

Ljuba je pravo „Trojansko“ središte (34)


Ljubljana


PUTOPIS: KROZ RAVNE KOTARE I BUKOVICU

Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, reporter Zadarskog lista, u suradnji s dr. Igorom Šipićem, u ovome serijalu objavljuje znanstvenu raspravu o Troji u zadarskom kraju

LJUBA JE PRAVO «TROJANSKO» SREDIŠTE   

TROJA, MIT I ZBILJA 34

Za hrvatsku stranu ključan je podatak da se u vrijeme Trojanskog rata, kad postoje i dokazi o trgovačkim vezama između Ljubljane i Troje, potonji grad naziva Wilusa. Dakle, naziv Troja mogao je proizaći naknadno kao rezultat geometrijske triangulacije, pa bi, u tom slučaju, Troja toponimski mogla biti bilo gdje (sličnih je reperkusija i naziv Ilion, Ilij), pa čak i u Ljubljani.

Na ljubljanskoj poziciji mora se nalaziti posebno vrijedna gradnja, vjerojatno povezana, kako to naslućuje i ustrajno upozorava hrvatsku znanost, poglavito arheologiju, T. M. Bilosnić, s crtama konfiguracije grada na poziciji Venca i Ljubljane.

Kako projekciju drži temeljna osovina Troja – Ljubljana – Troyes – Paris, valja u zaključak poći od Helene Trojanske. Prema mnogim povjesničarima, poglavito istraživačima (Bettany Hughes, Helen of Troy: Goddess, Princess, Whore, 2005.), mnoštvo arheoloških nalaza potvrđuje Helenu kao doista povijesnu i stvarnu ženu. I Trojanski rat se očito dogodio, no je li sve baš počelo tako spontano po „ženskom ključu“, da bi završilo inercijom ratničke vještine te se ostvarilo samo u neponovljivom mitu Odiseje pa Ilijade? Je li baš sve izazvala požuda, ili samo požuda? Što je s interakcijom povijesnog mita i geografskog prostora, poglavito njegove topografije, pa potom i toponimije? Jesu li hetitski, asirski, perzijski i ostali carevi i kraljevi mogli efikasno upravljati svojim državama bez poznavanja prostora, bez učešća dvorskih matematičara, astronoma i geografa?



Sjeverna strana Venca


 
Razdoblje od 1300.do 950. pr. Krista

Troya VII razdoblje je od 1300.-950. pr. Kr., od kasno-hetitskog carstva do neo-hetitskog vremena. Završetak je to brončanog doba kad Troja (grč. tria = tri) postoji kao hetitska Wilusa. Homer već piše u željeznom dobu. Uz druge slične civilizacije, jer gradovi poput Troje se tada mogu držati zasebnim civilizacijama, Troja je upravo i propala s pojavom barbarskog, sječivo mnogo otpornijeg, „željeza“. Prema Heziodu, od nevinog zlatnog doba, svijet postupno propada, preko srebrnog doba, nastanjenog samo bogovima, junačkog brončanog, sve do sadašnje bijede željeznog doba. Tada u Istri već imamo nekropole, odnosno gradine, tehnikom suhozida, sagrađene kamene humke na istaknutim topografskim točkama, sa vrlo jasnom svrhom, koju upravo ova studija promovira. Trgovina cvjeta diljem Sredozemlja, čak se i suhe ružine latice drže visoko rangiranom i unosnom trgovačkom robom. U to doba mnoge plemkinje-kraljice upravljaju svojom zemljom. No trgovinu provode lađe, plovi se od otoka do otoka, od ušća do ušća, od luke do luke, ali postoje i mjesta izrazite kontrole – dvije strateške točke istoka Sredozemnog mora, dva tjesnaca i njihova vrata: jugozapadni ulazi u Dardanelle i Bospor. Na njima su se utvrdila i razvila dva grada: Troja i Bizantium (Istanbul). Međutim, kako potonjeg nema bez prolaza kroz Troju, tako ona dobiva na strateškom značaju pa postaje središnja pozicija od koje se kreće u matematički i geometrijski „obračun“ sa sredozemnim prostorom, naravno, prema Zapadu. Prvi korak je trokut Troja – Ljubljana – Utica, pri čemu svaki od toponima obilježava neki strateški tjesnac i njegova vrata: Troja stoji na ulazu u Dardanelle, Ljubljana na ulazu u Ljubačka vrata (što znači da je iza njih morao postojati razlog, ekonomski ili drugi, dostojan obrane), a pravac koji povezuje Troju i Uticu prolazi Messinskim tjesnacem. Naspram pozicije Ljubljane, pozicija Troje reflektira se kao istoimeni topos na francuskom tlu, koji je kasnije bio naimenovan kao Troyes. Time je zapravo Ljubljana postala pravo i pravokutno „trojansko“ središte na čijoj geografskoj dužini se nalaze južniji gradovi Troia u Apuliji i Palinuro na tirenskoj obali. Odavde je razvoj projekcije otišao u samotok razrade, što je detaljno analizirano i opisano tijekom studije. Prema tomu se na ljubljanskoj poziciji mora nalaziti posebno vrijedna gradnja, vjerojatno povezana, kako to naslućuje i ustrajno upozorava hrvatsku znanost, poglavito arheologiju, T. M. Bilosnić, s crtama konfiguracije grada na poziciji Venca i Ljubljane.



Rossetti - Helena Trojanska


Kad Homer piše epove

Za hrvatsku stranu ključan je podatak da se u vrijeme Trojanskog rata, kad postoje i dokazi o trgovačkim vezama između Ljubljane i Troje, potonji grad naziva Wilusa. Dakle, naziv Troja mogao je proizaći naknadno kao rezultat geometrijske triangulacije, pa bi, u tom slučaju, Troja toponimski mogla biti bilo gdje (sličnih je reperkusija i naziv Ilion, Ilij), pa čak i u Ljubljani. Stoga je vjerojatno tako definirana pozicija bez premca spram sredozemnog strateškog položaja, a to je ulaz u Dardanelle. Prema tomu je do takvog zemljovidnog modela, pa i preimenovanja grada, moglo doći na prijelazu iz brončanog u željezno doba kad Homer piše epove, s novim nazivima tada već zahuktale kolonizatorske Grčke. Oni će se nastaviti toponimski širiti i eksploatirati i u helensko i u rimsko razdoblje.

Alexandria (in) Troas (moderni turski naziv Eski Stambul), stari grčki grad kojeg Strabon svrstava pod prvotnim nazivom Sigeia u najznačajnije gradove svijeta, glavna je luka sjeverozapadne Male Azije, umjetno projektirana kao zaklon brodovima od prevladavajućih sjevernih vjetrova. Obnovio ju je Aleksandrov general i satrap Antigonus Monophthalmus 306. pr. Kr. te je nazvao Antigonia Troas. Taj naziv preimenovao je Aleksandrov časnik Lysimachus 301. pr. Kr. u spomen na Aleksandra III. (Velikog). Ne samo da je luka „vatreni“ položaj na početku putovanja ljudi i roba prema grčkom Neapolisu (današnji grad Kavalla) i Rimu, nego je caru Augustu i kolonija i strateška točka istočno-zapadne komunikacijske rute. Tada nosi ime Colonia Alexandria Augusta Troas, zvana dugo vremena jednostavno Troas. I sv. Pavao (Pavao od Tarsusa) na svoje prvo putovanje u Europu zaplovio je baš iz ove luke i u nju se vratio. Nalazi se oko 11 milja južnije od Troje i drevne trojanske luke Bešik, na identičnoj geografskoj dužini kao i vrata Dardanela (26º10'E), te na geografskoj širini 39º45'N. To ne bi bilo nikakvo iznenađenje da ta širina nije i geografska širina na kojoj se nalazi izražajna točka Jonskog mora: kroz nju prolazi dijagonala pravokutnika od t. „M“ do Lambaesisa i meridijana koji prolazi točkom „P“ (vidi: K02e). Pred ulazom u Otrantska vrata, to je središnja pozicija ekvidistantne udaljenosti do rta Santa Maria di Leuca, na zapadu, do grčkog kopna u Krfskog tjesnaca, na istoku; radi provjere učinkovitosti, na karti krupnijeg mjerila precizno iznosi 3 / 3 cm. Međutim, indikativan je itinerar dijagonale: na prolasku do Lambaesisa, nevjerojatnom preciznošću povezuje t. „M“ i poziciju Kartage, prolazeći spominjanim gradom Crotone. Na karti sitnijeg mjerila, tom točkom prolazi i pravac od Sarimazija do druge u rangu najsjevernijih točaka Iberijskog poluotoka, rt Peñas, zapadno od Gijona. Iako je to ujedno i jedna od pozicija osmodjelne kružnice, pravi raritet tek predstavlja činjenica da pravac na tolikoj udaljenosti prolazi posred uskog prolaza Bonifacio između Korzike i Sardinije, što je također jedna od radikalnih točaka plovidbe na Mediteranu. Pored toga prolazi i središnjom točkom Tarantskog zaljeva, najzapadnijom kopnenom točkom Iberijskog poluotoka (rt Creus) te samim oznakama dvaju najviših vrhova Pirineja (vidi: K02e). Jesu li ovako pružena evidentiranja tjesnacâ i drugih kardinalnih geografskih objekata izraz nizova koincidentnih situacija, ili ne, neka prosudi zemljovidna znanost i pomorska praksa. Na trenutke sve izgleda kao razbacane kockice koje čekaju da se poslože u svoj pompejski mozaik.



Mit o Trojanskom konju živi i danas

 
Sve je počelo s temeljnim pravcem Troja – Ljubljana – Troyes

Jer sve je počelo s temeljnim pravcem Troja – Ljubljana – Troyes. On priziva sjećanje na daleku prošlost posljednje oledbe, možda i grad predtrojanskog ratnog razdoblja, ujedno i potvrdu visoke civilizacije doliburnskog i liburnskog doba. U uvjetima nedostajućih spoznaja o sredozemnom prostoru dohomerovskog doba, sve do Mercatora (16. st.) i Harrisona (18. st.), i usprkos znanstvenom inzistiranju na nemogućnosti linearnog projeciranja sferne površine na ravnu plohu te određenja geografske dužine u cilju uspostave točne geografske pozicije, studija pokazuje izvrsnost korespodencije matrice sustava i njegove povijesno-zatečene toponomastičke slike. Moderna znanost čini veliku pogrješku mišlju da povijest uvijek počinje s „nama“. Međutim, u stubu humanističkog kontinuiteta relativitet kulture čovjeka obilježavao je bijeg od svoje materijalne osnove. Mi nećemo stići daleko ako ne prihvatimo činjenicu da homocentrični rezultati u motrenju neba, spram kamenih artefakata, mogu biti napredniji od sadržaja elektronskog doba, spram vrha i dovršetka tehničke civilizacije. Prema tomu se moralo raditi o metodi kontrole prostora i kretanja u njemu usuprot pogledu „odozgo“. Ili je ipak sve stvar toliko osporavanog pogleda „odozgo“! Inače, na tolikim udaljenostima, k tomu još u sfernoj zakrivljenosti, kako topološki objasniti pravilan položaj i poredak geometrijskih likova u prostoru kojeg nazivamo maternicom čovječanstva.



Troja


Morske oluje koje su uzrokovali Atena i Posejdon
Uz ovaj tekst evo i nekoliko bilježaka koje razjašnjavaju određene situacije:
Što se tiče interakcije povijesnog mita i geografskog prostora, poglavito njegove topografije, a potom i toponimije valja znati: R. Graves piše o povratku heroja iz Trojanskog rata: „morske oluje koje su uzrokovali Atena i Posejdon, a koje su pobjednike skretale s puta za domovinu, isprva su pridruživane Afroditi, kao božici mora koju Trojanci zazivaju upomoć pri uništenju trgovačkog pomorskog saveza koji je pod zaštitom Posejdona. To načelo osvete omogućilo je mnogim gradovima u Italiji, Cipru i Libiji da tvrde kako su ih osnovali grčki heroji koji su doživjeli brodolom na povratku kući, a ne izbjeglice pred dorskom invazijom na Grčku. (R. Graves, 2003, 491)
U slučaju Troya VII razdoblja od 1300.-950. pr. Kr. valja reći da spram različitih istraživača ima i nesuglasja u kronologiji ubiciranja slojeva Troje. Uglavnom, većina se slaže da je Troja VI most između starijeg i srednjeg brončanog doba pa se baš iz tog razloga ne može usporediti s Homerovom Trojom, koja bi trebala biti smještena pred kraj srednjeg brončanog doba, dakle u jednoj od faza Troje VII, koja izravno nasljeđuje kulturnu ostavštinu Troje VI. Izgleda da je oko 1800. Pr. Kr. veliki seobeni val nepoznatog podrijetla oplahnuo istočne i zapadne obale Egejskog mora i donio novo stanovništvo oko Troje. Upravo je ta populacija zaslužna za osnutak Troje VI, koja sadrži znakove duboke preobrazbe stare utvrde. Novi je grad znatno veći i bogatiji i njegov urbanistički plan dokazuje da smo svjedoci sasvim nove koncepcije gradnje s koncentričnim terasama na kojima se uzdižu kuće za stanovanje (Grupa autora, 2007, 284-285). Upravo takvu konfiguraciju koncentričnih krugova naziremo motreći iz visine i po strani lokalitete Venca i Ljubljane na Ljubačkoj kosi. Troja VII je opljačkana i uništena u požaru, a njezino se uništenje kronološki podudara s osvajanjem Troje od strane mikenskih Grka iz Europe, opisano u Ilijadi, a iznenadni rast broja stanovnika i skladišta potvrđuje da se opsada doista i dogodila.
Dvije su strateške točke istoka Sredozemnog mora, dva tjesnaca i njihova vrata: jugozapadni ulazi u Dardanelle i Bospor. Genetičari su danas doista u pravu kad sve seobe prije posljednje oledbe lociraju u „otvorena vrata“ Azije. Bospor i Dardaneli, tada vjerojatrno još nisu plovni i prirodna su nepremostiva brana većim migracijama, bez obzira što se, u apsolutnom smislu, radilo o manjim grupacijama, desetini ili, u najboljem slučaju, desetinama tisuća duša. Otud baš na područjima uz, i sjeverno od crnomorske obale tolika konentracija demografskih miješanja, pa i nalaza ranog hrvatskog ispisa.

Izvornu Troju na lokalitetu Hisarlik August je još jednom obnovio nakon Suline građevinske intervencije, nazvavši grad Ilium Novum, s ciljem da se slavi i veliča mitsko trojansko podrijetlo julijanskog roda (Gens Iulii). To je moglo utjecati i na lozu Sergijevaca naseljenih u njegovo doba u Puli. Prethodno, nakon perzijske vladavine Troja je postala dio imperije Aleksandra Velikog, za čije vladavine stječe religijski značaj kao središte panhelenskog kulta. Stoga se i može držati kako homerski tekstovi duguju nama danas znanu organizaciju i oblik aleksandrinskom dobu.


Akademija-Art.hr
11.12.2011.

porn porn

log0 AA 3