log0 AA 3

log0 AA 3

Serijal: TROJA

Priča o Heraklu (27)


Heraklo, rimska skulptura iz 2. stoljeća p.n.e.
 


PUTOPIS: KROZ RAVNE KOTARE I BUKOVICU

Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, reporter Zadarskog lista, u suradnji s dr. Igorom Šipićem, u ovome serijalu objavljuje znanstvenu raspravu o Troji u zadarskom kraju

PRIČA O HERAKLU

TROJA, MIT I ZBILJA 27

Heraklo se odlučio odvesti stado preko Istre u Epir, a odatle na Peloponez preko Istma. Na ulazu u Jadransko more Hera šalje obada koji uznemiri krave i natjera ih u divlji bijeg preko Trakije u skitsku pustinju. Tako se zatvorio krug od posjeta zapadnom „otoku smrti“ do uspješnog povratka s plijenom.

Povijesni i antropološki pristup, a ne slijepo očitavanje Jungovog kolektivnog nesvjesnog („prava znanost o mitovima trebala bi započeti s arheologijom, poviješću i komparativnom religijom, a ne s psihoterapijskim ordinacijama“), jedini je prihvatljiv u tumačenju pojedinih legendi.


Cjelovitost aksonometrijske studije je dosad pokazala originalna obilježja projekcije koja se mogu svrstati u nekoliko kategorija: 1.odnos projekcije prema izrazito kardinalnim točkama i geomorfološkim oblicima Sredozemlja; 2.utjecaj projekcije na povijesni problem rješavanja geografske dužine; 3.iznalaženje primarno feničke konstelacije unutar protourbane mreže Sredozemlja; 4.središnji utjecaj hrvatske obale na geometriju prostora Sredozemnog mora: 5.značaj projekcije u datiranju i formulaciji nastanka trojanske toponimije.



Antička Kreta


Utjecaj grčkog mita na analizu sredozemnog prostora

Stoga je nužno istraživanje poduprijeti i drugim nezaobilaznim gradnjama. Robert Graves, u svojoj knjizi „Grčki mitovi“, ističe kako su mitovi, premda ih je teško poistovjetiti s kronologijom, „uvijek praktični, vezani su za neku točku tradicije, bez obzira na to koliko se prepričavanjem njihovo značenje izokrenulo.“ On ikonotropijom naziva mitografovo slučajno ili namjerno pogrješno tumačenje svete slike ili dramskog rituala. No sveukupno drži kako su mitovi združeni elementi koji sadrže priče o imigraciji u Eginu krajem drugog tisućljeća prije Krista. Povijesni i antropološki pristup, a ne slijepo očitavanje Jungovog kolektivnog nesvjesnog („prava znanost o mitovima trebala bi započeti s arheologijom, poviješću i komparativnom religijom, a ne s psihoterapijskim ordinacijama“), jedini je prihvatljiv u tumačenju pojedinih legendi. Zapravo, po njemu, čitava neolitička Europa imala je znakovit jedinstveni sustav religijskih ideja zasnovan na štovanju mnogoimene Majke-božice koja je također poznata u Siriji i Libiji, pa je prijelaz s matrilinearnih kraljevstava na patrijarhat, ahajskom invazijom u 13. st. pr. Kr., oslabio matrilinearnu tradiciju i zaustavio daljnje stvaranje mitova, nakon čega nastaju povijesne legende koje ubrzo počinju blijediti pod povijesnim svjetlom. Sadržaj grčke mitologije nastaje na području koje je održavalo neposredne političke odnose s minojskom Kretom, zemljom koja je već tada bila toliko razvijena da je imala pisane arhive, sustav mjera za dužinu i širinu te kalendar zasnovan na strpljivim astrološko-astronomskim motrenjima. Opće obilježje tog razdoblja bile su princeze kraljevske krvi koje su bile sposobne u nemirna vremena, pod utjecajem kulta, odvesti svoje pleme u nova područja. One tada postaju kraljice majke, ratne zapovjednice, sudci i svećenice u područjima koje su pronašle i/ili osvojile. Prelaskom na patrijarhat tu ulogu preuzimaju muški likovi od kojih je svakako na prvom mjestu grčki Heraklo. Ako je to točno, onda je poznavanje prostora bilo neophodno. Očito je da su se ikakvi značajniji pokreti mogli odvijati isključivo kontrolirano, poglavito morem.



Sirakuza do koje je Heraklo doplivao za odbjeglim bikom


„Aleksandar“ ili „branitelj ljudi“

U Desetom od Dvanaest radova, koje mu je Euristej namijenio kada se ovaj smjestio u Tirintu, Heraklo ima zadaću loviti (alegorijski primjeren izraz za pronalaženje i otimanje bogatstava) Gerionovu stoku s Eriteje, otoka u blizini Oceanove struje. Gerion je bio kralj Tartesa u Španjolskoj. Po Apolodoru, on u Eriteju putuje u mjedenoj urni, a umjesto jedara razapeo je krzno. To putovanje možemo pratiti u Desetom radu kao detaljan itinerar osvajanja i koloniziranja svih sredozemnih zemalja koje se javljaju u ovom istraživanju. Apolodor navodi kako Gerion nije umro bez potomaka; njegova kći Eriteja rodila je s Hermesom Noraksa koji je osnovao koloniju na Sardiniji, još ranije od Hile, i tamo utemeljio Noru, najstariji grad na otoku. Gerionovo stado pak nije paslo na otoku, nego na planinskim obroncima Španjolske, nasuprot Oceanu. Heraklovi stupovi su, u nekoliko priča, na različitim mjestima, no uvijek u blizini Gibraltara i u kontaktu s Afrikom, te oko Gada ili Gadesa („planina Kalp u Europi i Abila ili Abiliks u Africi“). Heraklov hram stoji pak na rtu u Luzitaniji, na najzapadnijoj točki tadašnjeg poznatog svijeta (danas rt Rocca). Graves se pita je li Heraklo postavio stupove označavajući njima krajnju točku svoje plovidbe. Heraklov put zamišljen je kao povratak, pa neki kažu, odveo je stado u Mikenu tako da je primorao Abilu i Kalpu na privremeno sjedinjenje, pa preko mosta prešao u Libiju. No i još jedna „slučajnost“ je tu vitalna; kao dječak, upravo je Paris uspio svladati kradljivce stoke i vratiti krdo pa je tako i postao obranom svih pastira od razbojnika. Stoga su ga pastiri prozvali „Aleksandar“, što znači „branitelj ljudi“. Može li se ta priča uklopiti i povezati s aleksandrijski pristalom toponimijom? Parisu-Aleksandru, Prijamovom sinu, koji je ubio Ahileja, sučeljen je Heraklo, najbolji Ahilejov prijatelj. On će nakon poraza Troje tražiti Gerionove ovce ispisujući, samo naizgled mitološki, a u naravi, stvarni zemljovidni svijet Sredozemlja. To, naravno, grčku (Homerovu) zamisao literariziranja likova i imena Ilijade odvodi u personifikaciju gradova. „Mislim da je Troja nastala kovanjem“ – to je ključan stih iz ciklusa pjesama Prva noć Cranae.

Graves navodi vjerodostojnu priču po kojoj je Heraklo prošao krajem gdje se nalazi Abdera, jedna od najstarijih feničkih naseobina, a tada je prošao kroz Španjolsku i kolonizirao je svojim sljedbenicima. Na Pirinejima se udvarao i pokopao berbičku princezu Pirenu, po kojoj je ovaj planinski lanac dobio ime. Pričalo se da rijeka Dunav izvire kod grada koji nosi njezino ime. Tada je posjetio i Galiju gdje je osnovao veliki grad Alesiju ili „Lutanje“ (vidi: K02e), posvećujući ga svojim putovanjima. Gali sve do današnjeg vremena štuju Alesiju kao srce i majčinski grad čitave svoje zemlje, koja je bila neosvojena sve do Kaliguline vladavine. Gali sebe smatraju potomcima Heraklova sjedinjenja s visokom princezom Galatom. Što to znači? Je li to sam čin koji je projekciju razvio do Pariza? Rimsko-galska odlučujuća bitka koju je Julije Cezar, sa zapovjednicima Markom Antonijem, Titom Labienijem i Gajom Trebonijem, poveo protiv galskih plemena pod vodstvom Vercingetorixa iz Avernija, odigrala se baš kod Alesija 52. pr. Kr. Alesija se, pak, nalazi na pravcu Utica – Troyes.


Heraklo vodi stado preko Istre u Epir

Dok je vodio Gerionovu stoku kroz Liguriju pokušavaju mu je ukrasti, pa Zeus postavlja među zvijezde Heraklov lik kako se bori protiv Liguraca. To sazviježđe poznato je i danas kao Engonasis. Prelazeći preko Ligurijskih Alpa uklesao je cestu za svoju vojsku i zaprege. Sve su to elementi tipični za geografski prostor i prometnu funkciju. Zatim Graves nastavlja priču o odlasku u Italiju Nikostrate ili Temide i Evandera, koje su prognali Arkađani. Tamo su, oko šezdesetak godina prije Trojanskog rata, osnovali na brdu kraj Tibera gradić Palantij, kasnije nazvanim Palatinska gora. Neki kazuju da je baš Heraklo Evanderov narod naučio uporabi slova. Nakon Rima pratimo ga preko Pompeja i Herakleuma, bori se s divovima u ravnici Kume, gradi nasip od jedne milje kroz Lukrinski zaljev, danas nazvan Heraklova cesta. Zatim je legao i odmarao se kraj granice Regiuma, potom je krenuo za odbjeglim bikom preplivavši do Sicilije te nastavio do mjesta gdje se danas nalazi Sirakuza. Onda se vraća u Italiju da bi pronašao novi put za Grčku. Tada slučajno ubije nekog Krotona, pokopa ga s počastima i prorekne da će tu biti podignut veliki grad nazvan po njemu, današnji Crotone. Kad je postao bog potrudio se da se proročanstvo i ostvari. Jednom od svojih potomaka, Argejcu Miskelu, zaprijetio je strašnom kaznom ako ne krene sa skupinom kolonizatora na Siciliju i tamo ne utemelji grad. Argejci su tada skoro Miskela osudili na smrt zbog kršenja zabrane iseljavanja. Sva ta mjesta sustavno su uklopljena u matricu dual-eponimskih gradova.

Konačno, tada Heraklo odluči odvesti stado preko Istre u Epir, a otamo na Peloponez preko Istma. Na ulazu u Jadransko more Hera šalje obada koji uznemiri krave i natjera ih u divlji bijeg preko Trakije u skitsku pustinju. Tako se zatvorio krug od posjeta zapadnom „otoku smrti“ do uspješnog povratka s plijenom. Mjedena urna, u kojoj je Heraklo otplovio za Eriteju, bila je očito prikladno plovilo. Iz svega se može izvući zaključak kako su kolonije u Španjolskoj, Galiji i Italiji pod Heraklovom „palicom“ doprinijele mitu; u zemljopisnom smislu, može se razabrati da su Heraklovi stupovi do kojih je jedna fenička skupina stigla oko 1100. pr. Kr., Ceuta i Gibraltar; u drugim pričama, pak, područje današnjeg Cadiza. Graves drži da su Heraklova lutanja Italijom i Sicilijom izmišljena kao opravdanje za mnogobrojne posvećene mu hramove, a peterostruko natjecanje s Eriksom da bi se opravdala kolonizirajuća ekspedicija u Eriksovo područje koju su poveli Pentatlus iz Knida, Heraklid i Dorij Spartanac, pa je on, Heraklo, štovan u Argirijumu, sikelskom gradu, možda predak koji je poveo Sikelce preko tjesnaca iz Italije 1050. pr. Kr. Nakon što je spalio Troju i opustošio njene putove, Heraklo je Prijama postavio na prijestolje i otplovio iz Troade



Ahil zavija ranjenog Patrokla, slika na grčkoj plitici, oko 500. pr. Kr.. Staatliche Museen, Antikenabteilung, Berlin


Abderu u Španjolskoj utemeljuju Feničani.
Bilješka uz tekst se odnose na Heraklov put krajem gdje se nalazi Abdera. Radi usporedbe: Abder (lat. Abderus) je klasična mitološka forma Grka, sin boga Hermesa i prijatelj najvećeg junaka grčkih mitova – Herakla. S njim je sudjelovao u pohodu na Trakiju da mu pomogne ispuniti jednu od dvanaest zadaća koje je dobio od mikenskog kralja Euristeja – dovesti divlje konje bistonskog kralja Diomeda. U borbi koja je nastala Heraklo pobijedi Diomeda, a Abdera usmrtiše konji. Da bi mu prijatelj iskazao posljednju počast priredio mu je dostojanstveni pogreb na mjestu pogibije podižući grad-antroponim Abdera, rodno mjesto filozofa Demokrita i Protagore. I ovaj se mit može svrstati u potencijale simbolike grčke kolonizacije, s pripomenom da Abderu u Španjolskoj ipak utemeljuju Feničani.


Akademija-Art.hr
02.11.2011.
porn porn

log0 AA 3