log0 AA 3

log0 AA 3

Serijal: TROJA

Trajni priziv trojanske triangulacije (26)


Aleksandrija iz svemira, ožujak 1990.


PUTOPIS: KROZ RAVNE KOTARE I BUKOVICU

Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, reporter Zadarskog lista, u suradnji s dr. Igorom Šipićem, u ovome serijalu objavljuje znanstvenu raspravu o Troji u zadarskom kraju

TRAJNI PRIZIV TROJANSKE TRIANGULACIJE

TROJA, MIT I ZBILJA 23

Vrlo je moguće da prošlost Aleksandrije silno utječe na geometrijsko stanje razvoja projekcijske mreže. Naime, J. Rhymer navodi da su upravo Aleksandrove kolonije, koje je on naselio veteranima diljem Palestine i drugdje, bila središta grčkih putova, te su svi, i stari i novi gradovi, bili nadahnuti grčkom kulturom, arhitekturom i planovima ulica koji su odražavali želju za jasnim i dobro organiziranim redom. Usto, većinom su novi gradovi nosili njegovo, Aleksandrovo ime.

Svim se pozicijama može dati atribut svetosti, a rukopis opetovati svetom geometrijom. Hrvatsko-ninski arkadijski prostor snosi tu mitsku golemost pa T. M. Bilosnić s pravom postavlja i naslov svoje prve knjige: Nin u središtu mitskoga carstva. Teorija o eponimiji gradova sigurno će mnoge potaknuti na nova istraživanja. Intuicija ne čeka dok dogme rastu!


Premda nema isti korijen, među eponimske gradove uvrstili smo i El Gizu kao kontekst aleksandrijskog dual-odnosa gradova neupitno istog korijena. Naime, pravac koji povezuje Aleksandriju s talijanskom Alessandrijom u Piemontu (44°55'N, 8°37'E), u kraćem produžetku vodi izravno u središte El Gize.



Citadela u Alessandriji u Italiji


Aleksandrija (El Giza) – Alessandria

Na svu sreću ovo je na vrijeme uočen podatak koji će značajnije utjecati na završetak projekcije na libijskom obalnom području. Stoga će sljedeći korak biti tumačenje stanja pripadajućeg trokuta čija osnovica spaja povijesnu kozmopolitsku prijestolnicu i talijanski grad. Povijest Alessandrije započinje u 12. st pod imenom Civitas Nova na urbanom nukleusu već postojeće stare naseobine Rovereto. Grad je službeno utemeljen 1183. kad preuzima aktualno ime u čast pape Alessandra III. Od 1183., poslije mira u Costanzi, za kraći period uzima ime Cesarea. Poslije 1198. grad postaje slobodna komuna. Iako studijska teza ne osporava citirane događaje koji predmnijevaju etimološka rješenja naziva grada, ona otvara ipak i druge mogućnosti. 

Na trasi od El Gize do Alessandrije, pravac, ukupne dužine 30,2 cm podijeljen je u točki „G“ na dvije jednake dužine od po 15,1 cm. Pravokutna os na taj pravac u istoj točci, u produženom stanju, vodi ravno u središte grada Soluna. Točka „G“ zapravo je determinanta zapadne obale Cirenaičkog poluotoka, međutim, premda se na karti K02e nalazi neznatno zapadnije od presjecišta pravca Aleksandrija (El Gizah) – Alessandria i ortogonale iz točke „J“, na karti krupnijeg mjerila, Sredozemno more, Istočni dio, pada minuciozne u rečeno križište dvaju pravaca. To daje projekciji iznimnu ozbiljnost. Ortogonala, pak, iz točke „G“ na libijsku obalu pada nešto jugoistočnije od Leptis Magne, premda se na karti K02e čini kako pravac vodi u sami centar. To je privid zbog neispravno upisane oznake toponima. Ona je, naime, odmaknuta od crte obale, a grad se nalazi upravo na njoj. Svejedno, točka je vrh istokračnog trokuta s dužinom krakova 17,5 cm. Istočni krak trokuta do El Ghize prolazi libijsko-egipatskom pustinjom pravilno s unutrašnje strane dvaju omanjih vrhova (241 i 178 m).. Zapadni krak, pak, prije Allesandrije, prolazi središtem Genove.


Središnja uloga Aleksandrije

Formiranje pravokutnika na zapadnom dijelu ortogonalom iz Alessandrije u smjeru jugozapada nudi iznimno simetrično i geografski korisno stanje naspram otoka Mallorca. Naime, donja dulja stranica pravokutnika s ishodištem u pretpostavljenoj poziciji Gaphara Portus sastaje se sa zapadnom kraćom stranicom pravokutnika na samoj crti obale najsjevernijeg otočkog rta Formentor. Pritom stranica prolazi kroz središte tuniskog grada Sfaxa, nekoć feničke Taparure iz 849. pr. Kr., kasnije naziva Thaenae. Međutim, s donjom stranicom paralelan pravac što polazi iz pozicije Leptis Magna presjeca najisturenije sjeverne rtove Mallorce, u razini Alcudije, feničke, kartagenske, grčke, rimske, arapske i luke Aragona. Taj pravac završava u središtu španjolske luke Tarragona prolazeći prethodno i alžirskim rtom Fer gdje se, zasigurno ne slučajem, točno na tom mjestu sijeku još dva bitna pravca: ortogonalni iz Monfalconea i horizontalni od Sarimazija do rta Sao Vicente. Tako zajedno stvaraju vrlo dojmljive učinke pa se čini sustavnosti gradnje projekcije nema kraja. Pravci redovito za ishodišta imaju ili grad ili jedan značajan geografski objekt.

Dosadašnji postupak ukazao je na centralnu ulogu Aleksandrije (31°09'N, 29°53'E), koju je Aleksandar Makedonski 331. pr. Kr. utemeljio na malom otočiću Pharosu, nasuprot starom egipatskom naselju Rhacotisu. Niti deset godina od osnutka grada (323. pr. Kr.) Aleksandar Veliki umro je u tridesettrećoj godini u Babilonu nakon čega je kraljevstvo podijeljeno na kraljevstva Seleukovića i Ptolomejevića, smještenih u Maloj Aziji i Egiptu. Upravo tada grad se razvio u prijestolnicu Egipta i središte helenističkog svijeta pa u njemu živi višerasna zajednica u koju se nastanila i velika židovska skupina. Henry Bresc, francuski povjesničar-mediteranolog, na cijelom barbarskom Zapadu vidi kroničare i enciklopediste prepisivače, bez inicijative i mašte, govori o ostatcima povijesti koji su pokazivali ponos i moć grada i njegovih gospodara. Orozije je pripisao knjižnici oko 400.000 djela; Honorije i Petar Žderač ne priznaju više od 20 do 50.000 svezaka. Međutim, kaže i ovo: „Identificirati, pronaći ipak izgubljenu geografiju kršćanske, ali prije svega grčke Aleksandrije, također znači zanemariti i žrtvovati muslimansku prošlost i njezinu legendarnu kulturu koja je usvojila i slavila proroštvo Osnivača: Aleksandar, sveden na razmjere grčkog heroja, brzo će biti suprotstavljen svom gradu...“ Stoga je moguće da prošlost ovog grada silno utječe na geometrijsko stanje razvoja projekcijske mreže. Naime, J. Rhymer navodi da su upravo Aleksandrove kolonije, koje je on naselio veteranima diljem Palestine i drugdje, bila središta grčkih putova, te su svi, i stari i novi gradovi, bili nadahnuti grčkom kulturom, arhitekturom i planovima ulica koji su odražavali želju za jasnim i dobro organiziranim redom. Usto, većinom su novi gradovi nosili njegovo ime.



Nin u središtu mitskoga carstva (Foto T. M. Bilosnić)


Nin u središtu mitskoga carstva

Kako se u aktualnom slučaju radi o istom, ali nešto kraćem pravcu koji polazi iz El Gize oni se razlikuju samo u dužini: pravac Aleksandrija – Alessandria, na karti K02e, ima dužinu od 28,2 cm koja je pravokutnom osi podijeljena na dvije jednake dionice od po 14,1 cm u točki „A“. Upravo činjenica da se nalazi na geografskoj dužini koja je ujedno i dužina točke „P“ te najjužnije točke Sredozemnog mora (Al Uqaylah, rimski utvrđeni grad Anabucis, grčka Automala), govori u prilog značenju provedenog postupka. No ovdje je bitno upozoriti jedan kartografski detalj. Kako je na spomenutoj karti sitnijeg mjerila Aleksandrija označena podužom markicom koja na mjerilu zauzima poprilično minuta, uzet je u obradu njen sami centar, što na karti krupnijeg mjerila evidentno pokazuje kako je riječ o položaju zapadne luke Aleksandrije poznate pod imenom Eunostos, sa svojim istoimenim unutarnjim bazenom. U njemu se i danas nalazi moderna luka. Na zapadu se nalazila i četvrt Rhakotis u kojoj su živjeli većinom Egipćani. Arheolozi drže da se radi o gradu koji je postojao i prije dolaska Aleksandra. Istočno od mola koji je povezivao otok Far i na njemu čuveni Svjetionik nalazila se Velika luka. Stoga će u daljnjoj obradi pozicija Aleksandrije biti tretirana kao luka Eunostos.


Budući da pravokutna os na libijsku obalu pada između Tripolija (fenička Oea) i Leptis Magne ona tvori istokračni trokut s krakovima dužine 17,1 cm. Stoga ponovimo, točka na obali možda bi mogla biti pozicija luke koju Plinije i Ptolemej spominju kao Garapha Portus, a Skylaks samo Gaphara. Pritom je indikativno da istočni krak trokuta prolazi lukom grada Benghazija, a crtu egipatske obale presjeca, zapadno od rta Kenayis, na mjestu kojim prolazi dijagonala pravokutnika koja spaja točku „M“ i poziciju Mut, vidjeli smo, odrednicu geografske dužine sjevernih Bosporskih vrata. Očito je, dakle, da geografska pozicija Troje, kao začetak triangulacije (Troada), vrši silan utjecaj na razvoj projekcijske mreže. Zapadni krak vrlo pravilno ponajprije prolazi preko otočića Pantelleria (fenička Kossyra), pred Sicilijanskim vratima, a zatim rtom Corsa, najsjevernijom točkom obale Korzike.

Geometrija koja za sastavnicu ima trojansku triangulaciju trajno priziva, kako vidjesmo, okomitu dimenziju meridijana kao silazak iz kozmičkog u geografsko skladanje, u traganje za univerzalnim, pravilnim i pomirbenim u prostoru. Stoga se svim pozicijama može dati atribut svetosti, a rukopis opetovati svetom geometrijom. Hrvatsko-ninski arkadijski prostor snosi tu mitsku golemost pa T. M. Bilosnić s pravom postavlja i naslov svoje prve knjige: Nin u središtu mitskoga carstva. Teorija o eponimiji gradova sigurno će mnoge potaknuti na nova istraživanja. Intuicija ne čeka dok dogme rastu!


Kessa i Kissa
Na kraju i dvije kratke bilješke:
U slučaju španjolske luke Tarragona - Grad je poznat u staroj Iberiji pod nazivom Kessa ili Kossa (što asocira na Cissu ili Kissu na Pagu), kod Feničana kao 'Tarchon, a u rimskom dobu Tarraco.
U Aleksandrovo doba Židovi dijaspore su mnogobrojniji od onih koji su živjeli u Palestini. Većina više nije govorila hebrejskim jezikom, nego grčkim govornim jezikom. Stoga su i židovske knjige bile prevedene na grčki jezik, pa tako i knjiga Staroga zavjeta koja je nosila ime Septuaginta. (J. Rhymer, Biblijski atlas, Zagreb, 1999, 70)



Caska kao i Ljubljana krije mnoge tajne


Akademija-Art.hr.
02.11.2011.
porn porn

log0 AA 3