log0 AA 3

log0 AA 3

Serijal: TROJA

Što povezuje Lisabon s Ljubljanom i Ljubačkim vratima? (21)


Jedna od ključnih točaka Sredozemlja


PUTOPIS: KROZ RAVNE KOTARE I BUKOVICU

Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, reporter Zadarskog lista, u suradnji s dr. Igorom Šipićem, u ovome serijalu objavljuje znanstvenu raspravu o Troji u zadarskom kraju

ŠTO POVEZUJE LISABON S LJUBLJANOM I LJUBAČKIM VRATIMA!?

TROJA, MIT I ZBILJA 21

Pravac prolazeći kroz „toledsko“ sjecište povezuje ušće rijeke Tejo, tj. grad Lisabon, nekadašnji fenički Allis Ubbo (fen. „sigurna luka“) i, zaista je iznenađujuće, točku „T“, tj. Ljubljanu i njoj pripadajuća Ljubačka vrata, nadilazeći pritom Barcelonu i najsjeverniju točku Korzike, rt Corsa.

I te kako je bitno naglasiti da i drugi komparativni pravac, koji povezuje Trsat (Rijeku) i portugalski grad i poluotok Troie, prolazi gotovo kroz samo središte kružnice. Taj sitni otklon od čistog centra razrješava pravac koji, paralelan s njim, polazi, ne iz Trsata, već iz najsjevernije točke Kvarnerskog zaljeva, svega 5' sjeverozapadnije uvale Preluk (14º20'E).


Kad je riječ o pirinejskoj kružnici, o kojoj smo govorili u ranijim nastavcima, treća točka na kružnici je svega 20' udaljena istočno od nultog meridijana. Na francuskoj sjevernoj obali kao dužinsku „protutežu“ na sjeveru ima grad Le Havre, odnosno, preciznije, samo ušće rijeke Seine gdje se nekoć nalazila stara luka Harfleur ili Honfleur, zapravo glavna luka galskog plemena Caletes (Caletae) koje je kontroliralo plovidbu i, naravno, trgovinu rijekom i Engleskim kanalom. Ptolemej je ubicira kao Iuliobona na rijeci Sequanae. Možda se radi o pukoj podudarnosti, no ovu činjenicu valja zabilježiti jer, u davna vremena, naseljenost nije bila takve gustoće kao danas, pa su strateške pozicije bile zasigurno sustavno obilježavane.



Put koji vodi u daleku povijest


„Sigurna luka“

Dakle, podjelu Pirinejskog poluotoka, tj. kružnice koja ga opisuje, u konusnim isječcima pod kutom 45º, vidjeli smo, tvore dva nova pravca od kojih jedan povezuje baskijski rt Peñas, zapadno od Gijona, i, ponovo jedan kardinalni geografski objekt, najviši vrh Sierra Nevade Mulhacen (3481 m), što je i najviši vrh cijelog Poluotoka. Pravac španjolsku obalu napušta u feničkom gradu Abdera (u njegovom okružju još su dva fenička grada Sexi i Malaga). Na suprotnoj marokanskoj obali markira ušće rijeke V. Moulouya, dugačke 520 km, u Alboranskom moru. Vjerojatno neslučajem, baš u istu točku, prelazeći preko otočja Chafarinas, pada i pravac iz smjera švicarskog Siona, koji se zapravo nastavlja na zapadnu stranicu jeruzalemskog pravokutnika. Drugi, pak, pravac prolazeći kroz „toledsko“ sjecište povezuje ušće rijeke Tejo, tj. grad Lisabon, nekadašnji fenički Allis Ubbo (fen. „sigurna luka“) i, zaista je iznenađujuće, točku „T“, tj. Ljubljanu i njoj pripadajuća Ljubačka vrata, nadilazeći pritom Barcelonu i najsjeverniju točku Korzike, rt Corsa. Još jedan detalj jako je zanimljiv kod ovog pravca. Zapadnije od Tarragone, on prolazi kroz središte španjolskog grada Reus, za kojeg se pretpostavlja da je, po jednom tumačenju, izvorno ime dobio po keltskoj riječi redis ili reddis koja znači „mjesto na putu / mjesto na cestama“.


Pravac Zadar – rt Spartel

Rekapitulirajmo, jer bitne je činjenice u ovoj aksonometrijskoj studiji iznimno bitno stalno ponavljati i pamtiti: kružnica podijeljena u 8 jednakih isječaka ili osmina od po 45º, sa toledskim središtem, pruža uistinu originalnu geografsko-geometrijsku modulaciju: od osam presjecišta kružnice, pet se nalazi na mjestima gdje pravci sijeku obalu Poluotoka, i to baš u geografski vrlo naglašenim pozicijama (ušće Ebro – 0º51'E, San Sebastian, rt Peñas, Viana do Castelo – ušće Lima, rt Rocca – ušće Tejo), dok ješesta na afričkoj strani Gibraltarskih vrata, ili preciznije, u poziciji lukeCeuta, kartagenske Abyle (5. st. pr. Kr.) i, od 42. godine, rimske Septe. Ceuta se smjestila pod brdom Hacho, s pogledom na luku, koji se, uz uzvišenje Jebel Musa (851 m), drži mogućim lokalitetom za ubikaciju južnog od dvaju Herkulovih stupova iz grčke legende.

Posebno je geografski zanimljiva unutar kružnice i kardinalna pozicija kroz koju će tek u 19. st. proći i službeni nulti meridijan po Greenwichu (vidi K01e). Nju čine tri pravca: donja ukošena bazna stranica „pariškog“ pravokutnika, netom spomenuta zapadna stranica jeruzalemskog pravokutnika i pravac Zadar – rt Spartel koji je donesen iz projekcije o Prijenosu Svete kuće. Stoga je i te kako bitno naglasiti da i drugi komparativni pravac, koji povezuje Trsat (Rijeku) i portugalski grad i poluotok Troie, prolazi gotovo kroz samo središte kružnice. Taj sitni otklon od čistog centra razrješava pravac koji, paralelan s njim, polazi, ne iz Trsata, već iz najsjevernije točke Kvarnerskog zaljeva, svega 5' sjeverozapadnije uvale Preluk (14º20'E). No on tada prolaskom kroz središte kružnice ne pada u Troiu, već u samo središte 4' sjevernije luke-grada Setubala, s bogatim nalazima paleolitske i neolitske kulture, grada kojeg su također utemeljili Feničani oko 1000 godina prije Krista. Pad Rimskog carstva i kasnije krize pomorske trgovine doveli su do izumiranja stanovništva pa je grad ponovo „oživio“ tek od 13. st. Unatoč svemu, na djelu je očita topografska povezanost dviju sustavnih projekcija, tim više što je jedan od glavnih „detektora“ raskrića rektifikacijske osnove karte Leopardi bio upravo pravac vezan za poziciju Troje i zapadnih vrata prolaza Dardanelle.



Geometrija tzv. povijesnih gradova i njihovih suvremenih eponima upućuje na prekrivene tajne


„Pariški pravokutnik“

Kružnica s osam kontaktnih točaka, koja se može dodatno podijeliti u 16 isječaka od po 22,5º, poznata je u portolanskoj tehnologiji izrade pomorskih karata od 13. st. s prvom poznatom pomorskom Kartom Pisanom. Stoga je nužno ustvrditi kako teza o primjeni rumbova i njihovih žarišta („ruža vjetrova“), između ostaloga i u funkciji iskaza geomorfološke slike obala, nalazi svoju potvrdu i ovdje. Izgledna je mogućnost da većina sredozemnih gradova, počevši od onih sigurnih, feničkih, stoje u pravilnom geometrijskom rasteru kojim se u modelu poznate suprotive obale može definirati i oblikovati urbanizacija prostora, koristeći njegove topografske značajke. Prevladavanje velikih udaljenosti, u rano doba plovidbe, značilo je ujedno i rješavanje problema geografske dužine pa je za očekivati na tom području uskoro nove vijesti. Zbog nemogućnosti optičkog sveobuhvata sfernog prostora čini se kako su u početcima dijelovi Sredozemlja „snimani“ parcijalno i tako kartografski i geografski obrađivani te postupno spajani u jednu cjelinu.

Simulacija jednog od novih osam pravaca, koji bi trebali tvoriti 1/16 kruga, u isječku između luke Viana da Castelo i rta Roca, pokazuje istinsku sustavnost: taj pravac (na karti K01e, markiran žuto), slijedeći liniju portugalskog rta Mondego zapadno od Coimbre (rim. Aeminium), zatim južnih rtova Palma de Mallorce i Sardinije, na koncu, zvuči gotovo nevjerojatno, prolazi središtima Korintske prevlake (kanala) i potom Atene. Kao kruna svega, naposljetku završava u polaznoj točci projekcije na krajnjem istoku Sredozemnog mora – Sarimazi. Međutim, što je tu uistinu neshvatljivo – kako je bilo moguće postići takvu preciznost, ne samo zbog sferne zaobljenosti Zemlje, već i spram stanja znanstvene misli starog doba uopće? Danas je lako na gotovim kartama povlačiti pravce, poglavito bezidejno, ali mi govorimo o matrici gradova nastalih davno ranije, već u prapovijesti. I geografski objekti, poglavito vrhovi planina, stoje tu već tisućama godina. Pa osvrnimo se i na sljedeću vijest: ne od oboda kružnice, nego baš od crte portugalske obale, tj. rta Mondego, dužina tog pravca dijeli se na dvije jednake polovice od po 23,1 cm na mjestu, sjeveroistočno od Palerma, gdje ga presjeca meridijan koji prolazi Monfalconeom. Zapravo je to visina trokuta (također žuto markirana), kojemu je vrh najsjevernija točka Jadrana, dakle, i istovrsna točka Sredozemnog mora. Njegova dužina do rta Mondego, bez obzira što se pruža polukoso, jednaka baznoj stranici istokračnog trokuta od Sarimazija do rta Sao Vicente na zapadu. Rt Mondego i rt Sao Vicente zapravo imaju približnu geografsku dužinu (8º56'W//9ºW). To je potpuno neočekivani nalaz potekao iz postavljene teze o ulogama eponimskih gradova.

Projekcija je pokazala kako baš primjenom geometrije tzv. povijesnih gradova i njihovih suvremenih eponima funkcionira sustav kardinalnih točaka Sredozemlja. Kao dokaz navodimo još jedan pravac koji povezuje točku Sarimazi i najsjeverniju točku Jadrana i čitavog Sredozemlja, u Monfalconeu. Kao njegovu prvu odliku i značajku navodimo podatak da je apsolutno paralelan s pravcem Orontes – Troja – Ljubljana – Troyas – Paris. Drugo, on prolazi preko najviše točke planinskog lanca Taurus – vrha Medetsiz (Toros Dag), čija nadmorska visina iznosi 3585 m. Pravokutna okomica iz pozicije Monfalcone, koja formira pravokutnik, ima također vrlo pravilan itinerar. Najprije vodi u najjužniju točku Sardinije (rt Teulada) pravilno prateći dva najviša vrha otoka – Gennargentu 1834 m i Monte Arcosu 1116 m. Potom alžirsku obalu presjeca na istaknutom, i za dužobalnu plovidbu bitnom, rtu Fer. Posebno oduševljava podatak da se u afričkoj pustinji sa duljom donjom stranicom „pariškog pravokutnika“ spaja u samoj oznaci najvišeg vrha gorja Aures (2328 m) gdje se smjestio i antički grad Lambaesis. Time je ubilježeno još nekoliko kardinalnih točaka Sredozemlja.



Mnogi su tumuli uništeni, devastirani, pokradeni, ali ima ih i koji čekaju istraživače


Kvarner - more sastavljeno od četiri mora
U Lisabonu,kad govorimoo nekadašnjoj feničkoj «sigurnoj luci», naznaka feničkog utjecaja ima već od 1200. pr. Kr. U novije doba fenički ostatci građevina iz 8. st. pr. Kr. pronađeni su ispod srednjovjekovne glavne katedrale Se de Lisboa („Lisabonsko more“).
Trsat, odnosno Kvarner u ovoj našoj priči igra značajnu ulogu. Zato je važno znati: Kvarner se u antičko doba nazivao Sinus flanatis (prema tadašnjoj glavnoj područnoj luci Flanona, danas Plomin). Stari naziv (Sinus flanatis) je zamijenjen novim (Kvarner) baš u vrijeme propasti rimske Flanone. Naime, rimski kartografi tako su imenovali, u prvom redu, dio Jadranskog mora između Istre i otoka Cresa, ali se u proširenom značenju taj naziv odnosio i na prostor od istarske do vinodolsko-velebitske obale. Da se ime Kvarnera ne pojavljuje prije srednjeg vijeka potvrđuje i Z. Brusić. (Caska dio Atlantide, 23). Etimolozi su sve dosadašnje hipoteze o podrijetlu njegovog imena uglavnom podvrgavali značenju latinizama poput caverne (spilja), carne (meso) i slično. Petar Skok Kvarner tumači kao mare quaternarium (more sastavljeno od četiri dijela – četiri mora), jer odgovara geografskom položaju područja kao najvažnijeg čvorišta na raskrižju četiriju bitnih plovidbenih pravaca: na zapad (prema Ravenni i Veneciji), na jug (prema Zadru), na istok (prema Senju) i na sjever (prema Rijeci) (vidi: V. Rogić, Kvarner, Pomorska enciklopedija, sv. 4, 182-183). No čini se, prije bi mogli biti u pitanju „smjerovi“ nego „morâ“, jer upravo quadrivium u latinskom jeziku znači raskršće. Prijevod, pak, latinske riječi quadro, što znači „uređivanje u četvero“, kao i sama riječ quadrivium (raskršće), zadovoljava obje forme istovjetnog korijena. Stoga se izglednijim čini rješenje koje umjesto korijena quater, quaterni (četiri puta, po četiri), po Skoku, nudi korijen quadro (načiniti četverouglato, urediti, dotjerati što, slagati se u četvrt) što upućuje na „raskrižje“, kako u prometnom, tako i u geometrijskom smislu.
Stanovnici Kvarnera povezivali su njegovo ime i sa značenjem brojeva. Naime, riječ kvarnar ili kvarner održala se u istarskih stočara za oznaku broja 40 (quadragesimus, četrdeseti), a prolaz Dardanelle leži upravo na paraleli 40º sjeverne geografske širine.
Kada se govori o tome kako su”u početcima dijelovi Sredozemlja topografirani parcijalno”, “te postupno spajani u jednu cjelinu”, kazati je i ovo: Nakan što se iznenada koncem 14. st. pojavio Dulcertov portolan iz 1339. pokazalo se da su zemljopisne informacije koje ta karta posjeduje opsežnije nego što bi ih bilo razumno očekivati od srednjovjekovnih pomoraca i kartografa. Cijela dužina Mediterana i Crnog mora na njegovoj rešetki točna je sve do u pola stupnja. Prema Charlesu Hapgoodu, autoru znamenite knjige The Maps of Ancient Sea Kings, izrađivač karte imao je visoku znanstvenu preciznost u otkrivanju širine prema dužini. Neobjašnjiva je i preciznost zemljovida iz 1513. Pirija Reisa, po geografskoj širini i dužini. Iako se širinu u 15. i 16. st. moglo odrediti astronomskim promatranjima, pomorci nisu imali metodu kako otkriti dužinu osim pogađanjem. Profesor Hapgood je zato pripisao originalnost i podrijetlo Reisove karte predhelenskim narodima. Mada korištena trigonometrija projekcije prilagođene zakrivljenju Zemlje upućuje na rad aleksandrijskih zemljopisaca, poznavanje dužine ukazuje na nepoznati izvor instrumenata za mjerenje dužine o kakvima ni kod Grka, pa čak ni kod Feničana, nije bilo informacija. To ga je navelo na pomisao, makar i u samom uvodniku svoje knjige, da matematika i geometrija spominjanih karata pokazuje kao da nismo prva civilizacija na Zemlji. Već je geograf i geolog Nordenskiöld (1832.-1901.) osjećao mogućnost zbilje zemljopisne tradicije superiornije Ptolemejevoj, a puno razvijenije čak i od Egipta, Babilona, Grčke i Rima. Neznanstvena primisao izgledala bi ovako: „kao da su neki drevni astronauti slikali Zemlju iz orbite, na tom izvoru nastale su tako precizne i napredne karte“.


Akademija-Art.hr
10.10.2011.


 

porn porn

log0 AA 3