log0 AA 3

log0 AA 3

Serijal: TROJA

Na hrvatskoj su se obali zarana naselili Grci i Feničani (12)


Ljubačka kosa, svjedok doživljaja feničke tradicije


PUTOPIS: KROZ RAVNE KOTARE I BUKOVICU

Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, reporter Zadarskog lista, u suradnji s dr. Igorom Šipićem, u ovome serijalu objavljuje znanstvenu raspravu o Troji u zadarskom kraju


NA HRVATSKOJ SU SE OBALI ZARANA NASELILI GRCI I FENIČANI 
TROJA, MIT I ZBILJA 12


Početak feničke kolonizacije Cipra poklapa se otprilike s pojavom liburnske civilizacije, krajem 2. tisućljeća pr. Kr.

 Uz podatke koje je donio T. M. Bilosnić, iako nema dokaza o prodorima Feničana u kontinentalna područja, IGENEA je predstavila genetski profil „Balkanca“ koji je dobijen od „živih“ naroda, ali i od onih drevnih plemena čiji „materijal“ su bili arheološki nalazi, poput zuba ili kostiju: Feničani su u Hrvatskoj zastupljeni 8%
.


Zasad je sigurno, najmanje oko 8.000 godina pr. Kr. dolazi do zatopljenja i Mediteran po prvi puta postaje međusobno povezano more (Z. Brusić). S druge strane, prve realnije plovidbene karte, portolani, s ucrtanom mrežom smjerova, javljaju se na Mediteranu nakon pojave kompasa u 12. st. (Karta Pisana, 13. st.) i pisanih uputa za navigaciju. Na njima naglašeno ucrtani rtovi i uvale, poglavito bitni geografski objekti pri plovidbi, uvjetuju geometriju utemeljenu na izmjeri dužina i pravaca dobivenih iz astronomskih opažanja. Gotovo nevjerojatno izgleda vjernost i preciznost izvođenja obalnog izgleda na portolanskoj karta Europe i Sredozemlja Pirija Reisa iz 16. st. Naime, tada većina kartografa još uvijek svoje karte izrađuje sa znatnim devijacijama sredozemne geomorfologije. Stoga je naše spoznavanje povijesti astronomije, geografije i kartografije itekako bitno za razumijevanje odnosa geometrije i prostora unutar tzv. eponimskih gradova budući da svaki od njih ima karakter pretpovijesne naseobine.


Prva ideja o zakrivljenosti Zemlje

Kad i kako je započelo geodetskim putem povezivanje naroda i pojedinih geografskih objekata percepcijom prostora i astronomske znanosti ne može se sa sigurnošću reći, jer je većina babilonskih i drugih ranijih pisanih izvora nestala ili uništena. No barem znamo, prva ideja o zakrivljenosti Zemlje, prvi zemljovid i upoznavanje Grčke sa sunčanim satom, dolaze od filozofa Anaksimandra (610.-546. pr. Kr.), a prve teorije o Zemlji koja ima sfernu površinu od Parmenida (6./5. st. pr. Kr.) iz Eleje (M. Ježić), sljedbenika Pitagore. Pitagorejac Filolaj (470.-390. pr. Kr.) iz Krotona (utemeljen 710. pr. Kr.), kao i potonji, također južnoitalski grčki filozof, astronom i matematičar, prvi pak govori o heliocentričnosti. Marin iz Tira u 1. st. daje koordinate pojedinih mjesta. Ako dakle prve spoznaje grčkih filozofa u astronomiji datiramo u 6.-5. st. pr. Kr., a babilonski astronomi već odavna posjeduju i kataloge zvijezda, onda bi sustavan mrežni ubicitet feničkih gradova diljem sredozemnih obala, a dade ga se iščitati u razvijenoj matrici eponimskih gradova, morao biti na strani mezopotamijske astronomske misli i pragme. Njihove će lokalitete kasnije preuzimati Rimljani, podižući na njima svoje nove gradove. Čini se, geometrijskom obrascu korijeni bi ipak morali biti znatno raniji od grčkih upliva. Na tu ranu mrežu prije svega je mogao utjecati problem iskustvenog rješavanja geografske dužine. Poglavito stoga što se fenička kolonizacija sjeverne Afrike odvijala uzobalno-terestrički, dakle u smjeru pružanja istok-zapad, odnosno polaganja paralele. Orijentacijski, tada je ortogonalno morala imati utjecaja i na kontrolu suprotne obale.

Što je u tom slučaju s Feničanima na Jadranu? – uz Izraelce i Aramejce, trećim semitskim narodom na prostoru između Mezopotamije i Sredozemnog mora u 2. tisućljeću prije Krista. To je usko, neplodno područje između mora na zapadu i gorja Libanon, čiji se stanovnici bave ribarstvom, obrtom, a ponajviše trgovinom. Uzgajaju i maslinu i lozu, a tkali su vunene tkanine dorađivane grimiznom bojom, koju su dobivali od morskog puža murex (hr. volak), iz obitelji Muricidae (oko 12.000 puževa davalo je 1,5 g boje koja se dobivala isparivanjem tekućine). Proizvodili su oruđe i oružje, bili su poznati po izradi stakla i staklenih predmeta. Od cedrovine grade brodove koji im donose titulu najboljih brodograditelja starog vijeka.



Isječak portolanske karte Europe i Sredozemlja,Piri Reisa iz 16. st


Bulić o prapovijesti Dalmacije

U svesku zbirke Die österreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild (1892.), don Frane Bulić je, pozivajući se na Theodora Mommsena, napisao prilog o prapovijesti Dalmacije pod naslovom „Zur Vorgeschichte Dalmatiens“ (549-570), u kojem između ostalog navodi: « ... na obali su se zarana počeli naseljavati Grci i Feničani ... »). Početak njihove kolonizacije Cipra poklapa se otprilike s pojavom liburnske civilizacije, krajem 2. tisućljeća pr. Kr. Samo grčke predaje, koje i nisu baš pouzdane, govore o gradovima utemeljenim na dalekom zapadu: Gades 1104. i Utica 1100. pr. Kr. (nema, međutim, arheoloških nalaza iz Utice starijih od 7. st. pr. Kr.). Po sicilskome povjesničaru Timeju Kartaga je osnovana 814. pr. Kr., kontrolirala je sve posjede Sicilije, Sardinije i Iberskog poluotoka. Do 800. prije nove ere obrazac zapadnih kolonija bio je gotovo zaključen, s ključnim točkama – Kartagom, Uticom, Motyom i Maltom koje su kontrolirale uski strateški središnji mediteranski prolaz do Gadesa i dalje. Poglavito to dolazi do izražaja kad na Siciliju dolaze značajnije Grci pa se Feničani povlače na zapadni dio otoka svojim vjernim saveznicima Elimima. S krajnjeg zapada Sicilije i njenih naseobina Motye, Soloesisa (Solunto) i Panormusa (Palermo) put do Kartage bio je najkraći. To će se tijekom izrade studije pokazati ključnim geografskim čimbenikom u ocjeni odnosa unutar projekcije eponimskih gradova. Oko 500. pr. Kr. zapadno od današnje libijske luke El Agheile (Al 'Uqaylah) na obali sjeverne Afrike nije bilo gotovo nijednog grčkog grada. Bila je to crta razgraničenja koja će pripomoći posvojenju i Menorce i Ibize, gdje Feničani osnivaju kolonije Magon i Ebusus (7. st. pr. Kr.). I to je projekcijski kardinalna vijest jer se zapravo radi o najjužnijoj točki Sredozemnog mora, što bi moglo upućivati na „kartografski“ sustavnu podjelu ekonomskih interesa. Vidjet ćemo doskora, geografska dužina El Agheile točno je polovica ukupne udaljenosti (t. P) na pravcu između povijesne luke Samandag uz tursko-sirijsku obalnu graničnu crtu i Pariza.


Sličnost feničkih, punskih i liburnskih prostora

Planiranje feničko-punskih gradova ima sve odlike tipične gradnje, a umjetna gradnja njihovih luka(cothon) još i više. Pogrebni pak običaj, kao meritorna arheološka metoda prepoznavanja kulture, komparativno i ovdje nudi nekoliko značajnih informacija. Pronađeni nalazi u Motyi nadaju nekoliko snažnih obilježja feničkog pokopa (tophethi, cipusi, stele, urne, figurine), kao dokaze tipičnog feničko-punskog žrtvenog kulta, ženske protome i muške maske. Kao pogrebni obred u Motyi ponegdje dominira spaljivanje (incineracija), a ponegdje pokapanje (inhumacija). U Panormusu, u kasnopunskoj nekropoli iz 6. st. pr. Kr. pronađene su podzemne komore s pristupnim stepenicama, a u Sulcisu i peć za spaljivanje s ostatcima kostiju. Nekropole su podizane uglavnom izvan naseljenih područja, a grobnice su bile različitog tipa: iskopane u zemlji poput ravnog groba; izrađene poput „kovčega“ s kamenim blokovima ili tankim kamenim pločama; usječene u stijeni sa shaftom (pristup komorama s udlagama za noge usječenim bočno) ili dromosom (pristup hodnikom sa stepeništem do četvrtastih ili pravokutnih prostorija visokih za uspravan hod; zidovi prekriveni grobnicama usječenim u samoj stijeni ili malim nišama za lampe i svjetiljke). Ta obilježja valja komparirati sa sadržajima kulture liburnskih prostora.      

Uz podatke koje je donio T. M. Bilosnić, iako nema dokaza o prodorima Feničana u kontinentalna područja, IGENEA je predstavila genetski profil „Balkanca“ koji je dobijen od „živih“ naroda, ali i od onih drevnih plemena čiji „materijal“ su bili arheološki nalazi, poput zuba ili kostiju: Feničani, u Albaniji 16%, u Srbiji i Crnoj Gori 9% (vjerojatno s većinskim utjecajem Crne Gore zbog njene obale), u Sloveniji čak 17%, Austriji 10%, u Mađarskoj 2%, Italiji 10% te, konačno, u Hrvatskoj 8%. To dakle ipak dokazuje njihovu nazočnost na području jadranskog bazena i kopna koje mu gravitira. (podatci, travanj 2011.)



Feničani su proizvodili purpurnu boju visoke kvalitete



ŠTO OPRAVDAVA POJAVU UGLA TROJANSKO-LJUBLJANSKOG PRAVOKUTNIKA NA LJUBAČKOJ KOSI
Govoreći o Feničanima kao ribarima Šipić pojašnjava: Plinije donosi podatak o Feničanima, vrlo vještim u izlovu ribe u lagunama pomoću mreža vezanih za kolce ubodene u plitkoj vodi. Radi se o postupku koji se i danas primjenjuje u lagunama zapadnog Mediterana. Većina feničkih gradova nalazi se pokraj laguna, a vrlo veliki broj punskih naselja bio je osnovan u blizini prirodnih naslaga soli. Upravo svi ti kriteriji zadovoljeni su na ninsko-paškom području. Nije poznato da su Feničani lovili ribu i na pučini, a možda su lovili tune koje se likovno javljaju na najstarijem novcu Gadesa, Rusadira i Kartage te, zajedno sa školjkom murex, i na najstarijem novcu samog Tira. Posjet na terenu, Ljubačkoj kosi, učinio nas je svjedocima doživljaja feničke tradicije. Taj prostor doista provocira u čovjeku povijesnu memoriju. S obje strane kose, naime, i na sjeveru i na jugu, prostiru se široke i plitke lagune u kojima se izlovljavaju velike količine ribe i, poglavito, volka. Obilni pretpovijesni nalazi školjaka i puževa na tom prostoru siguran su dokaz trajnog interesa za njima (u knjizi Ribe rakovi i školjke Jadrana, F. Grubišić navodi kako su najgušća naselja volka na Jadranu upravo u okolici Zadra). Je li samo lokalnog stanovništva ili i sredozemne trgovine, ostaje da se razjasni. Možda pritom može ponajviše pripomoći autohtoni liburnski cipus, kao simbol zagrobnog života, kojeg arheolozi u traganju za analogijom svrstavaju upravo najbliže feničkom, donekle sličnog i etrušćanskom cipusu (vidi u: T. M. Bilosnić, 2007, 112).

U slučaju grimizne boje koju su Feničani dobivali od morskog puža volak, treba znati i ovo: I samo ime Feničana izvedeno je od grčke riječi porfyra što znači “grimiz”. S druge strane Stanko Josip Škunca piše: “Rimsko carstvo u popisu državnih službi imalo je i prokuratora cissanake bojadisaonice za Veneciju i Histriju“, iz čega je očita da se radi „o velikom državnom pogonu s mnogo radnika, gdje su se bojadisala platna i sukna u raznim nijansama crvene i ljubičaste boje (purpur) na bazi sekreta koji se vadio iz školjaka porodice Murex“. (T. M. Bilosnić, Caska : dio Atlantide, 2002, 263).

Početak Feničke kolonizacije Cipra poklapa se otprilike s pojavom liburnske civilizacije, krajem 2. tisućljeća pr. Kr. Dakle, Sjeverna Afrika ulazi u orbitu i kulturnu utrku u tzv. feničkoj ekspanziji u centralnom i zapadnom Mediteranu kao fenomenom datiranim oko kasnog 9./8.-6. st. (Eleftheria Pappa, Reflections on the earliest Phoenician presence in north-west Africa, Talenta, XL-XLI, 2008-2009, 53-72). Istodobno, prema The Princeton Encyclopedia of Classical Sites (Aachen), naseobina Iader na zadarskom poluotoku datira od 9./8. st. pr. Kr. Otkriven je rani grčki uvoz iz 8. st. pr. Kr. Mimo organizirane kolonizacije, koja oko 750. pr. Kr. započinje s Eubejcima, bilo je i ranijih naznaka grčke trgovine po Sredozemlju i Crnom moru, koja se ispreplitala s feničkim interesima. Stoga ne možemo isključiti niti jednu opciju posjeta istočnoj obali Jadrana.

S krajnjeg zapada Sicilije i njenih naseobina Motye, Soloesisa (Solunto) i Panormusa (Palermo), vidjeli smo, put do Kartage bio je najkraći. Tako sredinom 7. st. pr. Kr. fenička je djelatnost na zapadnom Mediteranu na vrhuncu pa je i luka Motya, na istoimenom dobro zaštićenom otočiću, zamalo sjevernije od najzapadnije točke Sicilije, grada i luke Marsala (fenički Lillybaeum), postala bogata tranzitna luka na putu između Kartage i Etrurije. Nema dokaza da su Feničani kolonizirali Apeninski poluotok, ali je trgovina s Istokom u 7. st. pr. Kr. u Etruriji također na vrhuncu. Iskapanja prapovijesnih slojeva na jugu Sicilije odaju feničku nazočnost već oko 10. st. pr. Kr.

Kada Šipić kaže da oko 500. pr. Kr. zapadno od današnje libijske luke El Agheile (Al 'Uqaylah) na obali sjeverne Afrike nije bilo gotovo nijednog grčkog grada, treba dodati znati - Iako se zna pouzdano da su cirenaički grad Cyrene utemeljili Grci s otoka There (630. pr. Kr.) mnogi autori drže kako je grad podignut na feničkim temeljima te ga navode kao početak zapadnog dosezanja obale sjeverne Afrike. To bi uistinu moglo opravdati pojavu ugla trojansko-ljubljanskog pravokutnika na tom poluotoku.

Kada se govori o genetskom profilu Hrvata s obzirom na prodor Feničana u naše krajeve, dr.sc. Igor Šipić dodaje:Upravo u vrijeme završetka ove s tudije tim znanstvenika, u sastavu D. Primorac, P. Rudan, D. Marjanović, P. Underhill i R. Villems, objavio je rezultate dvanaestgodišnjih istraživanja u kojima pretežu sljedeći rezultati: ¾ današnjih hrvatskih muškaraca potječe od tzv. Starih Europljana koji su prije 13.000-20.000 godina preživjeli zadnje ledeno doba na nekoliko lokaliteta u Europi. Njih 45% preživjelo je u tzv. zapadno-balkanskom utočištu, a pretpostavlja se da su stigli s područja Bliskog istoka; 15% hrvatskih muškaraca potomci su ranih žitelja s Bliskog istoka; 10% Hrvata ima podrijetlo u zapadnoj Aziji; 30% muškaraca u Hrvatskoj potječe uglavnom s područja današnje Ukrajine. (Slobodna Dalmacija, 14. lipnja 2011.)



Herodotova karta


Akademija-Art-hr
11.09.2011.



 

porn porn

log0 AA 3