log0 AA 3

log0 AA 3

Serijal: TROJA

Jadranska legenda o Antenoru (6)


Prapovijesni crtež broda na hvarskoj keramici


PUTOPIS: KROZ RAVNE KOTARE I BUKOVICU


Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, reporter Zadarskog lista, u suradnji s dr. Igorom Šipićem, u ovome serijalu objavljuje znanstvenu raspravu o Troji u zadarskom kraju


JADRANSKA LEGENDA O ANTENORU
TROJA, MIT I ZBILJA 6


Vijesti o Liburnima na južnim jadranskim otocima i na Krfu vjerojatno su u nekoj vezi s davnom nadmoći Liburna na moru, koja im je pronijela glas nadaleko ... Tek u Strabonovu djelu sukladno su opisani jadranski otoci ... Aspirtovi otoci su dobili sasvim određenu topografsku lokaciju: to su Cres i Lošinj… 

Već na početku Vergilijeve Eneide spominje se Jadransko more: Antenor je mogao, pošto je izmakao iz sredine Ahejaca, prodrijeti duboko u ilirske zaljeve i u unutrašnja kraljevstva Liburna… Tu se u Eneidu uvodi mit koji povezuje jadranski svijet i osobito njegov venetski kut s Trojom. Legenda o Antenoru odigrala je bitnu ulogu pri „mitološkom svladavanju“ jadranske terra incognita.


Nastavljam s izabranim citatima iz moje knjige Odisej sa zadarskih otoka (Udruga 3000 godina Za dar, Zadar, 2002.). Riječ je o trećem svesku serijala «Troja, mitovi, legende i stvarnost». Citate je izabrao dr. sc. Igor Šipić kao vod u svoju aksonometrijsku studiju na osnovu koje je došao do zaključka «kako je lokalitet Ljubačkih vrata i Ljubljana, koja ih povijesno štiti, središnjica Sredozemnog mora koja u tzv. «trojanskoj» toponimiji igra gotovo naslovnu ulogu».


Troju vezujemo za trgovačke putove

„Bogatstvo koje trune i propada pod zemljom tisuće godina ...“ – tako svoju treću knjigu „Odisej sa zadarskih otoka“, započinje T. M. Bilosnić. „Gdje bila da bila Troja iz Homerovih priča nije nam bitno, jer naša hrvatska Troja, naša hrvatska svetinja je upravo ovaj prostor u krugu od Nina do Knina.“ Petar Federbar, autor knjige „Hiperija“ u razgovoru ponavlja: „Ilijada prije nego je bila zapisana, bila je predaja. Svatko je u toj Ilijadi ponešto dopunio, kako se već pjevalo i prepričavalo, svatko je to dorađivao i prerađivao. Kroz toliki niz godina sigurno da to ima primjesa svega i svačega, a svojata je onaj tko je posljednji „radio“ na njoj kao i sve povijesti u životu.“ (134). Bilosnić se pak nameće retorikom: „Kad govorimo o dobu Troje onda sve te priče i povijesne pojave vezujemo za trgovačke putove, za njihovu kontrolu, i neku vrst carine?“ I tako započinje nova knjiga.

Akademik Radoslav Katičić:
1. Prvi je o liburnskim otocima pisao Teopomp, grčki povjesničar 4. stoljeća prije naše ere, rodom s otoka Hija. A vrlo je vjerojatno on bio i prvi koji ih je spomenuo u grčkoj književnosti. Imamo tri svjedoka koji skladno potvrđuju da je Teopomp pisao o Liburnskim otocima. (109).
2. Prvi je? – Prvi je Pseudo-Skimno koji je negdje pred kraj 2. stoljeća prije naše ere ispjevao zemljopisni spjev u kojemu je opisao obale Sredozemnog mora ... (110).
3. A kako prepoznati Aspirtove otoke? - ... I Aspirtovo otočje pripada, naime prvobitno u mitološki zemljopis ... (110).
4. A koga navesti kao drugoga svjedoka ove teze? – Drugi je svjedok Strabon iz maloazijske Amaseje, grčki zemljopisac Augustova doba. On je inače naše glavno vrelo za grčki zemljopis ... Treći je svjedok Stefan Bizantinac, pisac rječnika mjesnih imena i etnika, što se od njih izvode u grčkom jeziku. Živio je u 6. stoljeću i tipičan je predstavnik kasnije grčke učenosti koja je obilne podatke starijih vrela svodila na preglede, pokrate i priručnike i tako zamjenjivala bogatstvo helenističkih vrela površnim kompilacijama ... (111).



Prikaz škorpiona na zlatnoj pločici iz Zatona


Templarski samostan „na rtu“

5. Očito je da je Teopompovo znanje o Jadranu oskudno i da je on Liburnske otoke smještao južno od Aspirtovih, mada se granica prema njima ne da pobliže odrediti. Iako ova priča o zadarskim otocima nije zasnovana na topografskim snimcima već na pričama pomoraca i trgovaca, možemo je držati i kao pouzdanu ... Liburnski otoci sezali su daleko na jug, i ne poklapaju se s današnjim pojmom zadarskog arhipelaga. Ta je poraba ostala ista i u helenističkoj književnosti. Sasvim usput se to pokazuje kod Apolonija Rođanina, pjesnika koji je živio u 3. stoljeću prije naše ere ... Apolonije se u svom opisu zadarskih (liburnskih) otoka također drži Teopompa, ali i Timejeve Geografije zapada. (112).
6. Vijesti o Liburnima na južnim jadranskim otocima i na Krfu vjerojatno su u nekoj vezi s davnom nadmoći Liburna na moru, koja im je pronijela glas nadaleko ... Tek u Strabonovu djelu sukladno su opisani jadranski otoci ... Aspirtovi otoci su dobili sasvim određenu topografsku lokaciju: to su Cres i Lošinj, vjerojatno s nekim manjim susjednim otocima kao što su Susak i Unije. Kasnije će o ovim otocima pisati Plinije, koji je mnogo bogatiji pojedinostima nego Strabon. (114-115).

Akademik Ivo Petricioli:
1. Na zaravnatom vrhu Ljubljane vide se tragovi zidanih fortifikacija i ruševine manje troapsidalne crkve. To su ostaci utvrde koja se s imenom castrum Liube javlja u srednjem vijeku od početka 13. stoljeća. Na istom poluotoku, prema Plemićkom zaljevu nalazi se prethistorijska utvrda (gradina) Venac ... C. F. Bianchi nabraja neke samostane što ih u Ljubi spominju „naše kronike“. Jedan od njih je i templarski samostan „na rtu“ koji je zajedno s crkvom posvećenom sv. Pavlu završen 1314. godine. Taj se samostan naziva u jednom dokumentu iz 1205. godine Hospitalis s. Johannis in loco qui dicitur Jubae... Ta se utvrda spominje prvi put u ispravi hercega Andrije, od 1. VIII. 1205., kojom se određuju granice grada Nina, zatim u dvjema ispravama kralja Bele IV. iz 1242., kada se određuju granice grada Zadra i potvrđuju ninske granice. Castrum Liube je tada bio u rukama hospitalaca sv. Ivana (ivanovaca) ... Utvrda Liuba je važan strateški punkt Mlečana za obranu od Turaka s početka 16. stoljeća. (124).



Naslovnica Bilosnićeve knjige Odisej sa zadarskih otoka


Tragati je za helenističkom predajom

Akademik Radoslav Katičić:
1. Već na početku Vergilijeve Eneide spominje se Jadransko more: Antenor je mogao, pošto je izmakao iz sredine Ahejaca, prodrijeti duboko u ilirske zaljeve i u unutrašnja kraljevstva Liburna, siguran, te prijeći preko Timava, gdje kroz devet usta uz silan mrmor planine prolazi more što je navrlo i pritišće polja vodama koje tutnje. Ovdje je pak on smjestio grad Patavij i sjedište Teukrana, te je narodu pričvrstio trojansko oružje... Tu se u Eneidu uvodi mit koji povezuje jadranski svijet i osobito njegov venetski kut s Trojom. Legenda o Antenoru odigrala je bitnu ulogu pri „mitološkom svladavanju“ jadranske terra incognita. Jadran nikad nije bio središte zanimanja antičkih pisaca, koji ga ipak nisu mogli zaobići ni zaboraviti. (129)
2.Vergilijevi stihovi u kojima se spominje Jadran u Scholia Vaticana dobivaju ovakav komentar: Kada je Kadmo, Agenorov sin, ostavio Tebu, u društvu svoje supruge Harmonije, podnosio je udarce sudbine i kad je prešao granice Makedonije, ostavio je maljušnoga sina kojega je Harmonija rodila kod Ilirske rijeke ... Servije u svojem komentaru prigovara Vergiliju što je ilirski zaljev doveo u vezu s Antenorovim lutanjem. On piše: Antenor nije zaposjeo Ilirik, nije Liburniju, nego Venetiju; Vergilije pak zato govori o ilirskim zaljevima što je odande došao neki kralj Henet, koji je zaposjeo Venetiju, po čijem imenu se ona prozvala Henetija ... Diktis Krećanin u trojanskom romanu reći će o Antenoru da je „bio prisiljen da sa svim imutkom otplovi iz Troje. I došao je na Jadransko more ... Svatko se mora zapitati što je onaj Illyricus fluvius koji se spominje u komentaru Scholia Vaticana. To nije uobičajena zemljopisna oznaka ... Ali upravo zato što Illyricus fluvius nije poznato zemljopisno ime, vjerojatno je da anonimni sholiast Vergilijeve Eneide ovdje slijedi neko vrelo koje je nama izgubljeno ne bi li se u nekom od tekstova u kojima se ona prelama našlo i ime te ilirske rijeke. Treba dakle tragati dalje za tom helenističkom književnom predajom. (129-130).

Petar Ferdebar, autor knjige „Hiperija“:
1. Do kakvih otkrića možete doći piktografskim iščitavanjem znakova, odnosno imena? – Vjerujem da se tako mogu riješiti mnoge enigme, pojasniti mnoge situacije. Recimo, tko je Ahil. On je zapravo Antihil, neprijatelj Hilu, Ilu, ili neprijatelj Ilira. Iz toga saznajemo ono što nema zapisano, ili je nejasno zapisano u povijesti, što je do nas stiglo u fragmentima. Imena do kojih danas dolazimo u mitovima u velikoj su mjeri piktografski atributi tih ljudi. (142).



Bilosnić i Šipić u Bokokotorskom zaljevu, u prostoru legende o Kadmu i Harmoniji


Temeljni pravac projekcije Troja – Ljubljana
Kad govorimo o Castrumu Liube treba spomenuti da ga neki pripisuju ivanovcima, hospitalcima sv. Ivana, a drugi navode kao posjed vranskih templara, a ne hospitalaca. Ljubačka kosa i Vrana prirodno su povezani ostatcima gradinskih naseobina.
U slučaju povezivanja venetskog kuta s Trojom, kako navodi akademik R. Katičić, dr. sc. Igor Šipić dodaje: Temeljni pravac projekcije Troja – Ljubljana – Troyes prolazi upravo središtem Venecije, a ortogonalni pravac iz Ljubljane vodi izravno u Kartagu. Po sicilskome filozofu Timeju, prirodoslovcu i zvjezdoznancu rođenom oko 400. pr. Kr., Kartaga je utemeljena 814. pr. Kr. Međutim, Didona, koja se zaljubljuje u Eneja, i Ana, kćerke tirskog kralja Bala, poznate su kao junakinje Vergilijeve Eneide u kojoj je zabilježen njihov zajednički bijeg preko mora i osnivanje Kartage, nakon što su Asirci 666. pr. Kr. pregazili Tir pretvorivši ga u vazalnu državu. Jedna druga legenda, koju je zabilježio latinski povjesničar Justin (3. st.), također govori o osnivanju Kartage, ali po Pigmalionu, ranijem tirskom kralju, i njegovoj sestri Ellisi, ženi Acharbasa, svećenika boga Melqarta. Tradicija toga imena kasnije je zamijenjena s Didonom, čiju priču je donio Vergilije. Tako, povijesno gledajući, mnoge nelogičnosti dolaze iz odnosa izvora protivnih epovima i predajama, o čemu ćemo raspravljati u kontekstu grčkog mita po Robertu Gravesu. Bitno je: Platon upravo u dijalozima „Kritija“ i „Timej“ (oko 395. pr. Kr.) iznosi kazivanje o potonulom kontinentu Atlantida koje izvorno potječe od grčkog legislatora Solona (640.-560. pr. Kr.). Solon je posjetio Egipat 590. pr. Kr. te je od egipatskog svećenika primio informaciju za boravka u staroegipatskom gradu Saisu na zapadu delte Nila (današnji Sa el-Hagar – 30º58'N i 30º46'E; Hagar je, inače, biblijski lik, Egipćanka, Sarina pomoćnica, koja je Abrahamu rodila sina Išmaila). Sais je pak bio sjedište otpora Nubijcima te prijestolnica guvernera i faraona utemeljitelja 26. Dinastije, Nehoa I. (672.-664. pr. Kr.). Nakon pobjede nad Nubijcima, Nehoa I. ustoličio je asirski kralj Asurbanipal (685.-627. pr. Kr.) poznat kao utemeljitelj prve sustavno organizirane biblioteke drevnog Bliskog istoka. Nehoa I. naslijedio je sin Psametih I., a njega njegov sin Neho II. (610.-595. pr. Kr.), u čijoj službi je fenički admiral Hano oplovio Afriku, oko 600. pr. Kr. Njegovu vladavinu, pa i plovidbu obalama Afrike, opisao je Herodot. Neho II. začetnik je ideje izgradnje današnjeg Sueskog kanala koju nikad nije dovršio. Umjesto njega to je učinio Darije Veliki. (E. Rackwitz, Ekspedicije u nepoznato, Istorija velikih geografskih otkrića na našoj zemlji, Zagreb, 1965, 6-18)
Uz tvrdnju akademika Katičića kako Jadran nije bio središte zanimanja antičkih pisaca, «koji ga ipak nisu mogli zaobići ni zaboraviti», Šipić primjećuje: Logično jest da pored vlastita Egeja nije mogao biti središte, no zašto ga ipak nisu mogli zaobići: jesu li za to zaslužni morfologija i topografija Sredozemlja, što uključuje i pravilno postavljenu longitudinalnu crtu obale Jadranskog mora u smjeru najstandardnijih vjetrova?


Akademija-Art.hr
05.09.2011.


porn porn

log0 AA 3