log0 AA 3

log0 AA 3

SERIJAL: HRVATSKI KNEZOVI I KRALJEVI

Piše: Tomislav Marijan Bilosnić

Smrt Petra Svačića zbog kralja po tetki

SERIJAL: HRVATSKI KNEZOVI I KRALJEVI (54)
hrv kra 1
I. Čondić-Begov - Kralj Petar Svačić odlazi u boj

Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, publicista, fotograf  i slikar, u ovome serijalu objavljuje popularno-znanstvene povjesnice o hrvatskim knezovima i kraljevima u Kotarima

SMRT PETRA SVAČIĆA ZBOG KRALJA PO TETKI[1]

Hrvatski kralj Petar Svačić (1093. – 1097.), posljednji je hrvatski kralj, iako nije bio kraljevskoga roda, već je po svoj prilici izraz i produkt narodnoga bunta protiv tuđina, zašto je u povijesti i ostao simbolom. Ako mu se točno ne zna rod i podrijetlo, svakako je čovjek podvelebitskog i poddinarskog krša, ban i potom kralj koji je pokušao svim silama i načinima spasiti ostatak propale moćne Hrvatske, koju se u njegovo doba i jedva može nazvati kraljevstvom.  O njemu je u svojoj pjesmi «Ban Petar Svačić», hrvatski pjesnik Ivan Kukuljević Sakcinski napisao i ove stihove:

            «Tihi vjetar za množinom nosi

            Groznu kletvu kralja hrvatskoga:

            - Oj, Hrvati, prokleti do Boga!

            Nesloga vas vijekom neka kosi.

            Svoje krvi kralja vam ne bilo,

            Kroz vjekove nek vam tuđin vlada.

            Usred jala nek vam život strada.

            Svaki svoj vam budi za strašilo.»

hrv kra 2
Smrt kralja Petra Svačića u bitki na Gvozdu prikazana na uljanoj slici Josipa Horvata Međimurca iz 1941. godine

Kada se Petar, poslije burnih svađa hrvatskih velikaša oko nasljedstva Stjepana II., u Kninu proglasio hrvatskim kraljem oko Petra su se okupili velikaši iz dalmatinskih gradova, a to su bili i svi oni koji su se protivili kralju Ladislavu, odnosno kraljici Jeleni i preko nje ugarskoj kraljevskoj obitelji Arpadovića. U to je doba ovamo došao i carski opunomoćenik Guifred, sin kneza Amika, koji očito potiče dalmatinsko plemstvo da složno prione oko kralja Petra Svačića, koji je, eto, iz Hrvatske uspio protjerati i Ladislavova namjesnika Almoša, pa tako vratiti hrvatske granice do Drave. Za tren se tako činilo da Hrvatska poslije Stjepana II. neće ostati tek u Kotarima, u Lici, stisnuta u brdima, Velebitu, Dinari, Podvelebitju, između Slavonija i Arpadovića i Dalmacije i Bizanta.

Sve su ovo, međutim, bili kratkotrajni uspjesi Petra Svačića, koji se našao u žrvnju domaćih različitih interesa, i mlinu svjetskih interesa. Kroz Hrvatsku 1096. godine počinju polaziti križari na pragu prvog križarskog rata. Iako je zasigurno kralj Petar u to doba vladao negdje u dinarskim ili velebitskim brdima, na njega se moćna križarska vojska ne osvrće. T. Raukar piše: «Kralj Petar je, po svoj prilici, vladao brdskim djelovima Hrvatske, podalje od jadranske obale, pa je osnovica njegove vlasti bila skromna, a po tome i mogućnost njegova otpora Arpadovićima.» Čini se da su baš Arpadovići skrenuli križare da idu preko našeg, a ne preko ugarskog tla. Križari iz Europe idu do Senja, a onda očito preko Like, te prostorom između Zrmanje i Cetine, zalazeći i u Kotare, idu prema Istoku. Ako je vjerovati onome što je ostalo zabilježeno, onda križari na tom putu ne zatječu, ili ne spominju, hrvatsku vlast, iako je prijestolnica posljednjeg hrvatskog kralja baš tu u Kninu, čijom kotlinom križari jedino i mogu na daleki put prema Svetoj zemlji. Ovdje ne treba smetnuti s uma ni vrlo važnu činjenicu da je to doba već duboke međusobne svađe hrvatskih velikaša, koji se na terenu, odnosno na svojoj zemlji predstavljaju kao jedina moguća vlast, pa se tako i predstavljaju  - propuštajući ili suprotstavljajući se pridošlicama već prema osobnoj procjeni i nahođenju.

hrv kra 3
O. Iveković - Smrt kralja Petra Svačića

Kada se Koloman u ljeto 1096. godine izmirio s papom Urbanom II. s kojim je u svađi bio njegov predšanik kralj Ladislav, odlučio je povesti vojnu na hrvatskoga kralja Petra i privesti kraju naum koji je započeo Ladislav. To mu se sad činilo lako, jer je Petar, bez obzira što je izabrao Knin, najjači i najutvrđeniji grad za svoju prijestolnicu, ipak samo bio djelomično priznati kralj, a s druge strane Vatikan je još u početku Ladislavove vlasti proglasio svecima prvovjenčanoga ugarskoga kralja Stjepana i sina mu Emerika. Vatikanu je Ugarska kao kršćanska zemlja sa zapadnom civilizacijom bila važna.

I, kad Busila polazi svome zaručniku Kolomanu stižući u Biograd, Koloman kreće na Hrvatsku. Ferdo Šišić piše: «Jedan od glavnih ugarskih ljudi u tom ratum župan erdeljskog Biograda (danas Alba Julia) Merkurije, poslao joj je 5000 vojnika u susret do hrvatskoga kraljevskoga grada Biograda, koji je poslije bitke kod Gvozda došao u vlast Kolomanovu, pa je zatim otprati u Ugarsku na vjenčanje».

hrv kra 4
Poljubac mira hrvatskih velmoža kralju Kolomanu 1102. godine, Oton Iveković (detalj, ulje na platnu, 1906.)

Dakle, dok je normanska princeza pristizala, Koloman je već vodio bitku s hrvatskim kraljem Petrom Svačićem. Koloman će zbog svoje sigurnosti prethodno uglaviti i sporazum o međusobnoj suradnji s Mlečanima, dok će s pobunjenim hrvatskim velikašima, odnosno poglavarima dvanaest hrvatskih plemena potpisati nagodbu poznatu kao Pacta conventa. Svakako kralju Petru Svačiću, koji je bio izdan, zapečaćena je sudbina. Svakako u savezu s Mlecima, Koloman vidi priliku za konačno svaladavanje Hrvata. V. Klaić bilježi i sadržaj ovog pismenog ugovora: «Ja Koloman, kralj Ugarske, držat ću od danas ubuduće pravo i tvrdo prijateljstvo i suglasje s tom Vitalom Michielom, vojvodom mletačkim, dalmatinskim i hrvatskim, i podupirat ću s mojima tebe i tvoje, i sve gradove, podložne tvojoj vojvodini, i sve tuđe i  mjesta, podvržena i poslušna vlasti tvojoj, i neću im nikako smetati. I ako bi tko od mojih izagnao ili uvrijedio jednog od vaših, te bi to ostalo nekažnjeno, popravit ću u roku od trideset dana. Ali jer velikaši i starješine sumnjaju imadem li tebe (dužda) zvati vojvodom Hrvatske i Dalmacije, to je za podržavanje prijateljstva, kao što je ustanovljeno, hoću a i želim, kako bi se od tebe i tvojih a tako isto i od mene i mojih svaka dvojba što prije uklonila, da se jedan drugomu nipošto ne opiremo ni u jednom slučaju, gdje se može izvjesno dokazati što ide tebe po tvojim, a mene po mojim predšasnicima».

hrv kra 5
Krunidba kralja Kolomana (Oton Iveković)

Tako je na račun Hrvatske svatko dobio «svoje». Koloman se kod Mletaka osigurao za pohod na Hrvatsku, nudeći im pravo na Dalmaciju. Kada se konačno odlučio za takvu politiku i lukavost, on i s hrvatskim velikašima krenu u sporazumijevanje. Ponudi im se kao zakoniti kralj po tetki Jeleni. Hrvati su o Kolomanovim porukama vijećali, priča kaže da su u tome sudjelovali poglavari, vojvode i narod, i konačno pristali žrtvovati Petra  Svačića u korist obitelji Arpadovića. Vjekoslav Klaić u svojoj «Povijesti Hrvata», to opisuje ovako:

«Kako se vijećalo, ne znamo; ali odlučeno bi da se Petar Svačić mora odreći prijestolja, a da se onda ugovara s Kolomanom. Sabor dakle prihvati poruku Kolomanovu, te posla k njemu dvanaest svojih poglavica, naime starješina od dvanaest plemena hrvatskih. Bijahu to: knez Juran od plemena Kačića, knez Ugrin od plemena Kukara, knez Mrmonja od plemena Šubića, knez Pribislav od plemena Čudomerića, knez Jurina od plemena Snačića, knez Petar od plemena Mogorovića, knez Pavao od plemena Gušića, knez Martin od plemena Karinjana i Lapčana, knez Pribisav od plemena Polečića, knez Obrad od plemena Lisničića (Lačničića), knez Ivan od plemena Jamometića i knez Mironja od plemena Tugomerića. Ti dakle knezovi odoše u tabor kralja Kolomana da mu kažu što je sabor ustanovio. Kralj ih primi veoma časno, pozdravi ih cjelovom mira i poče s njima ugovarati. Kaže stara predaja da je sporazumu mnogo pridonio zagrebački biskup, koji je mnogo vrijedio u Kolomana».

hrv kra 6
Prikaz krunidbe Kolomana Arpadovića

Ali, tu nije bio kraj. Kad je Koloman krenuo na jug prema Hrvatima, u Dalmaciju, prema moru, ispriječili su mu se u brdima privrženici kralja Petra Svačića. Svačić se krajem travnja ili početkom svibnja 1097. godine između Kupe i podnožja Gvozda suprostavio Kolomanovoj vojsci. Tu se razvila strašna borba, prolilo se mnogo krvi. Kolomanu su u pomoć došle i hrvatske jedinice, tako da su se za tuđinsku vlast stali tući samo Hrvati međusobno. Kralj Petar i njegova vojska  bili su tu do kraja potučeni, Svačić je i sam pao na Gvozdu, koji se po njemu kasnije i prozvao Petrova gora. Tako je s javne i političke scene  nestao posljednji hrvatski kralj, a s padom Petra Svačića nestalo je i nezavisnosti hrvatskoga kraljevstva. V. Klaić će reći da je to bilo 1102. godine: «Preko leševa Petrovih junaka stupi Koloman na tlo bjelohrvatske banovine tražeći svagdje da mu se narod pokori».

Ipak, po nagodbi s Kolomanom (tzv. Pacta conventa, ili, Qualiter, 1102.), Hrvatska je tek kraljevom osobom bila vezana s Ugarskom, ali je sačuvala  državno-političku samostalnost. Očitovalo se to u zasebnoj krunidbi za hrvatskoga kralja, zasebnom saboru, u osobi bana ili hercega kao kraljeva namjesnika, a Hrvati su imali i zaseban porez, zaseban novac, i svoju vojsku. Bio je ovo stvarni kraj starog hrvatskoga narodnog kraljevstva.

 

foto-galerijapogledajte 400 fotografija serijala na jednom mjestu!

 LEGENDA:
I. Čondić: Kralj Petar Svačićodlazi u boj
Krunidba kralja Kolomana
O. Iveković: Smrt kralja Petra Svačića    

[1]Tomislav Marijan Bilosnić: Hrvatski knezovi i kraljevi, Zadar, 2007., str. 355-360.
porn porn

log0 AA 3