log0 AA 3

log0 AA 3

SERIJAL: HRVATSKI KNEZOVI I KRALJEVI

Piše: Tomislav Marijan Bilosnić

Život pod vladavinom tolike gospode

SERIJAL: HRVATSKI KNEZOVI I KRALJEVI (53)
hrv kra 1
Kraljevski Knin danas

Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, publicista, fotograf  i slikar, u ovome serijalu objavljuje popularno-znanstvene povjesnice o hrvatskim knezovima i kraljevima u Kotarima

ŽIVOT POD VLADAVINOM TOLIKE GOSPODE[1]

Protiv upliva ugarskoga kralja Ladislava, koji je nastojao zavladati Hrvatskom na temelju baštinskog prava, koje mu, istina, ovdje nitko nije priznavao, ustao je ban Petar od plemena Svačića, koji je uskoro u Kninu proglasio i kraljem. Kralj Petar (1093. – 1097.), kojemu se zapravo ne zna rod i pravo podrijetlo, imao je potporu najvećeg broja dalmatinskih velikaša.

Iako je Ladislav u naumu da krene prema Jadranu dospio do ispod Gvozda, već u Petrinji uslijedili su veliki okršaji s njegovom vojskom. Iako su Hrvati bili nesložni, i svatko je branio samo sebe i svoja imanja, ipak naum brzog prelaska Velebita i izbijanja u Ravne Kotare, nije uspio. U bjelohrvatsku banovinu, u prastari izvorni prostor Hrvata, i usuprot njegovoj neslozi, Ladislav nije mogao ni proviriti.

hrv kra 2
Petar Svačić

Iz Hrvatske je Ladislav poslao pismo papi Urbanu II., odnosno poslao mu posebno poslanstvo, koje je od pape trebalo izmoliti prijateljstvo, i to kao od novoga «susjeda» budući je ugarski kralj «stekao gotovo cijelu Hrvatsku». Iz ovoga je očito kako je Ladislav sanjao o gradovima na Jadranu, pa je i na ovaj način tražio papino odobrenje za svoju hrvatsku politiku, ili je bar htio doći do saznanja što o svemu tome misli vatikanska kurija. Međutim, kako Ladislav nije uspio steći vrhovnu vlast nad Hrvatskom i Dalmacijom, tako nije uspio dobiti ni pristanak pape Urbana II. za svoje poteze u Hrvatskoj. Dapače, u to je doba bizantski car Aleksije I., uz papin blagoslov, uspostavio svoju vlast nad gradovima u Dalmaciji. Ladislav je preko papinskog legata Teuza dobio nepovoljan odgovor pape Urbana II., pa se ogorčeni ugarski kralj već 1091. godine pridružio protupapi Klementu III. (Witbertu). Protiv volje pape on će u Zagrebu osnovati biskupiju, priključujući je ugarskoj metropoliji u Kaloči, što će jedino iza njega i ostati, ali čime će Slavonija biti dosta čvršće povezana za Mađarsku.

hrv kra 3
Područje Biograda i Vrane poslije nestanka nezavisnog hrvatskog kraljevstva

U Hrvatskoj, pod Gvozdom, Ladislava je zatekla vijest kako su Kumani i Pečenezi provalili na istočne granice Ugarske, za što su najvjerojatnije imali i potporu Bizanta. Ladislav se poslije povratka kući više nije vraćao u Hrvatsku. Bio je zadovoljan Slovinskom banovinom između Drave i Gvozda, iako je nije pripojio Ugarskoj. Slovinska je zapravo bila slobodna zemlja, samosvojna u mnogim oblicima vlasti, s tim što je Ladislav ovdje za hercega postavio svoga sinovca Almoša (1091. – 1095.), sina Belina.

hrv kra 4
Kninska kraljevska tvrđava dominantno središte velike srednjovjekovne hrvatske drtžave

«Tako se hrvatska država razdvoji: sjevernom kraljevinom upravljao je ugarski kraljevim Almoš, a južnom s glavnim gradom Kninom vladao Petar Svačić. Almoš ostade u svojoj novoj kraljevini do četiri godine. On i stric njegov nastojahu u to svim silama kako bi u zauzetoj zemlji što bolje utvrdili svoju vlast i tako je sasvim odvratili od ostale Hrvatske. Najzgodnije činilo im se da bi podigli zasebnu biskupiju u Slovinskoj zemlji; ova pak nova biskupija da ne bude podložna hrvatskom biskupu u Kninu ni splitskom prvostolniku, nego poglavici biskupa u Ugarskoj. Negdje god. 1094. dozvaše Čeha Duha i učiniše ga prvim biskupom slovinskim. Stolica novog biskupa ne će biti banski grad Sisak, budući da je valjda bio razvaljen, nego grad Zagreb nedaleko od Save, a na obronu zelene gore» (Vjekoslav Klaić).

hrv kra 5
Na čelu ugarske vojske na Gvozdu bio je kralj Koloman Arpadović

Hrvati nisu lako podnosili ugarsku vlast, iz kraljevskoga grada Knina, i iz prostora zvanog Hrvati stizale su u Slovinsku banovinu svakodnevne prijetnje. Kralj Petar Svačić svakako je htio povratiti ne samo staru hrvatsku slavu, već i sav hrvatski prostor i hrvatske zemlje. Izgleda da su se Hrvati digli na oružje baš u času kad je umro kralj Ladislav. Bilo je to koncem 1094., ili početkom 1095. godine. Almoš, kao Ladislavov, namjesnik, koji je, po svemu sudeći, daleko više volio lov i zabavu, kao i sve ostalo što uz to ide, nego li što mu je milio rad i rat, utekao je u Ugarsku čim je osjetio opasnost u Slovinskoj banovini. Kako je Almošev brat Koloman (1095. – 1116.) postao novi ugarski kralj, Almoš je dobio kneževinu u Ugarskoj, zaboravljajući Slovinsku banovinu, koja je opet ušla u Kraljevstvo Hrvata, a Hrvatska se opet proširila do Drave.

hrv kra 6
Venecija sa stalnim aspiracijama prema Zadru

«Tako bi Slovinska banovina opet oslobođena i sjedinjena s materom zemljom. No zato se gotovo u isti čas odvrže od hrvatske države  latinska Dalmacija. Već odmah nakon smrti kralja Stjepana II. osoviše se latinski gradovi na svoje noge ne hoteći više priznavati novoga kralja Petra Svačića. To dođe u zgodan čas mletačkom duždu Vitalu Michielu, koji poželi da se vrate vremena Petra II. Orseola i da se latinska Dalmacija opet pokori Mletačkoj Republici. Nešto mu pritom pomagaše i car bizantski, ali najviše pridoniješe križari koji su god. 1096. prolazili Hrvatskom i Dalmacijom i na svom putu mnogo nasilja počinjali. Stoga se prepadoše latinski žitelji, te gotovo željno dočekaše mletačke poslanike, koji ih dođoše pozvati da se dadu u zakrilje moćne Mletačke Republike» (V. Klaić).

Bio je to klasični i provjereni recept poznat kroz ono lukavstvo kako najprije protivnika treba zavaditi, a potom s njime i zavladati. Ovamo su slani jedni da naprave nered, u ovome slučaju onaj dio križara koji je bio plaćen i potkupljen od Venecije, da bi za njima došli oni koji su napadnute trebali spašvati, sada sama mletačka vojska i mornarica. U datome času ne treba smetnuti s uma ni obiteljske veze između dvorova u Pešti, Veneciji i Carigradu, koje je mletačka diplomacija uvijek vješto znala vući. I tako 1097. godine dalmatinski gradovi pristaju uz Mletke, a otkazuju poslušnost sve slabijem Petru Svačiću. Još uza sve, naši će jadranski gradovi Mlečanima dati brodove i ljude kada im zatrebaju za križarsku vojnu. Latinski biskupi i drugi koji su se ovdje našli, u Zadru, i drugim gradovima na našem moru, počeli su potpisivati zavjernice, zakletve zapravo, koje su svjedočile o njihovom traženju mletačkog okrilja «jer su se dovoljno osvjedočili, da im je prikladno i najsigurnije živjeti pod vladavinom tolike gospode».

hrv kra 7
Kraljevski Knin doživjet će zalaz s padom kralja Petra Svačića

 Najprije po tzv. pravu nasljedstva, a ako ne tako, onda ratom, Koloman je odlučio zauzeti takvu Hrvatsku, čim je 1095. godine došao na vlast u Mađarskoj, kao sinovac preminulog Ladislava. Kako su već 1096. godine i njega stisle križarske vojne koje su stale vršljati po Mađarskoj, pljačkajući je, Koloman je ne samo odustao od povratka Slovinske zemlje pod ugarsko kraljevstvo, već je za pomoć i prijateljstvo zazvao i hrvatskoga kralja Petra Svačića, kojega je bio naumio napasti. Iste je godine ovaj kralj, kojega mađarski ljetopisci opisuju kao ćorava, hroma, grbava, rutava, razroka i jecava, jednom riječju kao rugobu, ali zato i pismena, uljuđena i trudoljubiva, dakle, kao osobu duhovnih vrlina, isprosio Busilu, kćer sicilijanskoga grofa Rogera I., za svoju ženu. Normanska princeza kasnije će na putu za Ugarsku, iskrcavši se u Biogradu, izazvati ne samo Petra Svačića u Kninu, već i pravi rat između Hrvata i Mađara, iako tomu ničim sama neće doprinijeti.

Zapravo, zarukama s Brusilom, kćerkom hercega Rogera, papinog pristaše, Koloman se vješto oslobodio pokore križara, koji su sad na isti način stali mučiti Bizant prolaskom kroz Carigrad. Tako Bizant više nije bio u stanju pomoći Hrvatskoj i Dalmaciji, pa su gradovi na hrvatskoj obali Jadrana, vidjeli smo, pali 1097. godine pod vlast Mlečana. Bilo je to dovoljno da se Koloman s vojskom kroz Hrvatsku uputi na more prema hrvatskom kraljevskom gradu Biogradu, kamo je trebala stići Busila.


[1]Tomislav Marijan Bilosnić: Hrvatski knezovi i kraljevi, Zadar, 2007., str. 373-378.
porn porn

log0 AA 3