log0 AA 3

log0 AA 3

SERIJAL: HRVATSKI KNEZOVI I KRALJEVI

Piše: Tomislav Marijan Bilosnić

Po smrti Stjepana II. Hrvati nude Mađarima krunu

SERIJAL: HRVATSKI KNEZOVI I KRALJEVI (52)

hrv kralj 52 1
Kninska kraljevska tvrđava dominantno središte velike srednjovjekovne hrvatske drtžave

Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, publicista, fotograf  i slikar, u ovome serijalu objavljuje popularno-znanstvene povjesnice o hrvatskim knezovima i kraljevima u Kotarima

 

PO SMRTI STJEPANA II. HRVATI NUDE MAĐARIMA KRUNU[1]

«Prijeka smrt kralja Dmitra Zvonimira bijaše znak za općenitu smutnju i nerede u hrvatskoj državi i, kako kralj nije ostavio sina nasljednika, trebalo se riješiti  pitanje tko će sjesti na ispražnjeno hrvatsko-dalmatinsko prijestolje. U prvi mah se Hrvati razdijeliše u dvije stranke: jedna, i to očito jača, okupila se oko posljednjeg potomka Trpimirovića, sinovca kralja Petra Krešimira IV., te ga okrunila i podigla na prijestolje «roditelja i praroditelja» kao Stjepana II. (1089. – 1090.); druga se, u taj čas još slaba, prislonila uz kraljicu udovicu Jelenu – Lijepu, koja je svojatala hrvatsku krunu za sebe jer tobože «nije bilo više nikoga od hrvatskog roda», to jest, ova je stranka poricala bivšemu hercegu Stjepanu pravo na krunu jer se tobože sam odrekao krune kad je pošao u samostan. Oko Stjepana II. okupili su se dalmatinski gradovi sa svojim visokim klerom, a i većina hrvatskih velikaša i  plemića, tako da se može kazati da je gotovo cijela hrvatska država bila u njegovoj vlasti. No već 1090. nestaje ga; po svoj je prilici umro», pisao je Ferdo Šišić u svojoj «Povijesti Hrvatske».

hrv kralj 52 2
Kraljevski Knin doživjet će zalaz s padom kralja Petra Svačića

Da kralj Zvonimir 1089. godine nestaje s političke scene u Hrvatskoj, već je više puta spomenuto kao neosporna činjenica. Iako je po svemu sudeći umro prirodnom smrću, uvijek ostaje intrigantna priča o njegovom smaknuću u Biskupiji kod Knina. Dok će jedni tvrditi da je nestao nasilnim putem, drugi su skloni tvrdnji kako se gasio polako jer se još za njegova života javlja njegov namjesnik Pribimir. Konačno, cijelu ovu priču mogli bismo rezimirati kako to čini povjesničar Vjekoslav Klaić:

«Niti je Zvonimir poginuo prijekom smrti, niti je on bio upravo posljednji hrvatski kralj, ali je doista bio posljednji veliki kralj Hrvata, pa se narod za kasnijih burnih vremena rado sjećao lijepoga mira i sigurnosti za njegova vladanja. Sve još god. 1527. spominjali su se naši djedovi na saboru u Cetingradu da je Hrvatska za kralja Zvonimira bila svoja i da je poslije nije nitko nikad pridobio ni oružjem ni silom».

hrv kralj 52 3
Panorama Knina na litografiji iz 1841. godine

Kako je sin Radovan preminuo oko 1083. godine, iza kralja Zvonimira ostala je iako legenderna, ipak neprihvaćena i u hrvatskom narodu neobljubljena kraljica, udovica Jelena Lijepa i kćer Klaudija. Od Trpimirovića, spomenuto je, još je na životu bio Stjepan, koje je 1066. godine za kralja Petra Krešimira, istina, bio imenovan hrvatskim hercegom, dakle nasljednikom, što se nije dogodilo. Ima mišljenja kako mu je prijestolje oteo neki Slavac, ali je i sam uskoro dospio u normansko sužanjstvo. Stjepan očito nije previše mario za vlašću i moći, pa ni za nečim drugim što predstavlja svjetovni sjaj. Je li kao što se kaže zbog krhkog zdravlja, ili zbog svojih dubljih duhovnih potreba, Stjepan se ipak samovoljno odlučio za miran i tih život, daleko od svijeta, u samostanu sv. Stjepana kod Solina. U nazočnosti kralja Zvonimira i kraljice Jelene on je istome samostanu u kojega se sklonio podario i neka svoja imanja. U njegovoj darovnici između ostaloga stoji i ovo:

«Ja Stjepan, nekad svijetli herceg Hrvata, shrvan teškom bolešću dozvah k sebi časne svećenike  hrvatskoga kraljevstva da mi nađu lijeka za moje grijehe. Po njihovu savjetu pobrinuh se, te se dadoh prenijeti u samostan sv. Stjepana. Tu se odrekoh svih svojih časti i odabrah grobnicu, preporučivši se opatu samostana da me spominje u svojim molitvama».

hrv kralj 52 4
Područje Biograda i Vrane poslije nestanka nezavisnog hrvatskog kraljevstva

Čini se, bolestan i pripravan za smrt Stjepan odlazi u samostan, i to baš onaj kojega je sagradila prethodna kraljica Jelena. On je, dakle, svoj grob vidio uz kraljevske grobnice svojih slavnih predaka Trpimirovića.

«I zato za čitave vlade Zvonimirove nema Stjepanu ni traga ni glasa. On ostade u zabiti, bud da je neprestance poboljevao, bud da se nije htio pačati u svjetske posle jer se bijaše svijeta odrekao», piše V. Klaić. «Ali, kad je Zvonimir umro ne ostavivši muškoga poroda, tada navali sav hrvatski narod, a i Latini, da Stjepan ostavi tihe samostanske zidine i da sjedne na prijestolje svojih djedova. I tako morade Stjepan izaći iz samostana, te bi od čitavoga naroda za kralja proglašen i svečano okrunjen».

hrv kralj 52 5
Kao i Zvonimir, Stjepan II. kraljevao je u Kninu

Poput drugih hrvatskih kraljeva i kralj Stjepan II. (1089. – 1090.) zvao se «Božjom milošću kralj Hrvata i Dalmatinaca». Kao i Zvonimir, Stjepan II. kraljevao je u Kninu, ali je očito bio krunjen u Šibeniku. Na njegovu krunidbu iz Splita je stigao nadbiskup Lovro, iz Trogira biskup Ivan, a tu su se našli i mnogi drugi velikaši iz cijeloga kraljevstva, bribirski, cetinski, zagorski, poljički, dridski i zastobrinjski župani, a među njima i vojvoda pomorski Jakov.

hrv kralj 52 6
Celestin Medović: Zaruke hrvatskog kralja Zvonimira s Jelenom Lijepom

Brza Stjepanova smrt, već potkraj 1091. godine, doista je bila sudobonosna za hrvatsku državu, njen narod i nacionalno biće. Kako je za Stjepanom izumrla i kraljevska obiteljska loza, hrvatske velikaše, starješine hrvatskih plemena, i župane, zapao je teški, i za njih nepremostivi, zadatak izbora ne samo novoga kralja, već i nove kraljevske obitelji. Izgleda da je svatko vidio sebe u toj ulozi. Pohlepa za vlašću bila je tolika da se ubrzo počelo prisvajati tuđe, pljačkati, došlo je do umorstava i razne opačine. Hrvatski su velikaši jedan drugoga napadali, ubijali i proganjali. Jedni su to činili pod krinkom opredjeljenja za kraljicu Jelenu, kojima su se poslija smrti kralja Stjepana II. prišile i mnoge njegove pristaše, kao što je velikaš Petar od plemena Gušića; dok su drugi sve češće stali pogledavati na stranu bizantskoga cara Alekseja Komnena, nadajući se pomoći s te strane. U ovakvim sukobima ne samo da su se gubila žive glave na ramenima, već su stradali i mnogi gradovi.

hrv kralj 52 7
Poštanska markica s prikazom kralja Stjepana Držislava

Jelena u pomoć zove svoga brata, ugarskoga kralja Ladislava, pokušavajući kraljevsku krunu svoga muža Zvonimira dati Arpadovićima. S tim ciljem i tom porukom neki su i osobno otišli u Ugarsku. Iz Splita ugarskom kralju Ladislavu ide Petar od plemena Kakauntova, pri tome potajno svraćajući do plemena Petra iz plemena Gušića u Krbavu, pozivajući i njega na put. Oni su Ladislavu ponudili vlast nad hrvatsko-dalmatinskim kraljevstvom, što je ugarski kralj i prihvatio. Zapravo, hrvatski su velikaši Ugarina nagovarali na vojno osvajanje Kraljevine Hrvatske, koja je po njima i stvarno bila u potpunoj neslozi.

hrv kralj 52 8
Kraljevska vojska

Ladislavovo uplitanje u hrvatsko dinastičko pitanje, utjecat će još više na brzo rastakanje cijeloga slavnog kraljevstva. Ugarski ljetopisci pišu kako je Ladislav u Hrvatsku išao ne kao osvajač i neprijatelj, već kao onaj koji je ovdje tražio svoje pravo «jer je njemu po vladalačkoj prvadi pripadala (hrvatska) baština, budući mu je kralj Zvonimir bio u prvom stupnju svojte, a nije za sobom ostavio baštinika».

hrv kralj 52 9
Hrvatska nakon godine 1102.

Međutim, Ladislav pokreće veliku vojnu ekspediciju. Već 1091. godine on istočno od Virovitice, kod Vaške, prelazi Dravu i  ulazi u Hrvatsku, odnosno u Slovinsku banovinu. Kako je u Slavoniji očito bilo mnogo pristaša kraljice Jelene, jer je i Zvonimir prethodno bio slovinski ban, to se Ladislavu ovdje nitko nije suprotstavio. Ladislav je vrlo brzo zauzeo sve tamošnje slavonske župe i dopro do utvrđenoga Siska. Tek ovdje ugarskom se kralju odupro slovinski ban, ali sve je već bilo uzalud. Sisak je pao i Mađari su krenuli preko Kupe i Save.


[1]Tomislav Marijan Bilosnić: Hrvatski knezovi i kraljevi, Zadar, 2007., str. 367-372.
porn porn

log0 AA 3