log0 AA 3

log0 AA 3

SERIJAL: HRVATSKI KNEZOVI I KRALJEVI

Piše: Tomislav Marijan Bilosnić

Kraj trostoljetne vlasti Trpimirovića

SERIJAL: HRVATSKI KNEZOVI I KRALJEVI (51)
hrv kra 51 1
Ferdinand Quiquerez Dolazak Hrvata k moru

Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, publicista, fotograf  i slikar, u ovome serijalu objavljuje popularno-znanstvene povjesnice o hrvatskim knezovima i kraljevima u Kotarima

 

KRAJ TROSTOLJETNE VLASTI TRPIMIROVIĆA[1]

Za razumijevanje vrlo složene situacije  koja je uslijedila poslije smrti kralja Zvonimira, posebice na ovom zadarskom, ravnokotarskom prostoru, potrebito je znati neke ranije detalje, političke prilike na tadašnjem dalmatinskom području, dakle, sve ono što je prethodilo Zvonimirovom dolasku na vlast i što ga je pratilo do kraja života. U nekim ispravama iz doba prve tri godine Zvonimirova kraljevanja (1076. i 1078.), a koje su sastavljene na hrvatskome tlu, uz Zvonimirovo, ili ispred njegova imena naći će se ime Mihajla VII. Duke (1071. –1078.) i nasljednika mu Nikifora III. Botonijata (1078. – 1081.), koji se u zadarskoj listini citira prvi i posljednji put od 1078. godine, što navodi i S. Antoljak: «U njoj odmah poslije carskog imena dolazi onaj prior Drago, a tek onda biskup Stjepan te zadarski puk s ostalim gradskim prvacima».

hrv kra 51 1
Ferdo Quiquerez - Studija za lik Hrvatske

Sve bi ovo, naime, trebalo značiti kako je Zadar tek simbolično ostao u vezi s Bizantom. Već od 1078. godine u svim listinama s hrvatskoga terena samo se titulom Dmitar Zvonimir kao «božjom milošću kralj Hrvatske i Dalmacije», ili, čak «Hrvata i Dalmatinaca». Što se pak tiče činjenice da se poslije tjeranja Normana iz Zadra, tako ili slično titulirao i mletački dužd, Zvonimira očito nije trebalo puno uznemiravati. Kad u jednoj povelji od 9. listopada 1075. godine Zvonimir među visokim crkvenim i svjetovnim ličnostima na prvome mjestu navodi zadarskoga biskupa Stjepana, već za sebe govori tko je ovdje stvarna vlast. Iz svega je tako razvidno da Mlečani samo žele Zadar i našu obalu, a da se uz to Zvonimir konačno oslobodio i bizantskog tutorstva, te da je kao pristaša pape Grgura VII. preuzeo čitavu vlast nad Dalmacijom.

hrv kra 51 2
Benediktinski samostan sv. Marije u Zadru

Ovdje se situacija mijenja tek kad na bizantsko prijestolje dolazi car Aleksej I. Komnen (1081. – 1118.), jer car jurisdikciju nad ovim prostorom daje duždu Vitale Falieru (1084. ili 1085. – 1096.). Dužd se tada proziva «božjom milošću dužd Venecije i Dalmacije i carski protosevast». To što se dužd stao kititi naslovom kneza i vojvode Hrvata, samo je bio jedan falsifikat više s mletačke strane kada je riječ o hrvatskoj obali (koju će naši znanstvenici, nažalost, i danas zvati glupo, istočnom, kao da je i sami gledaju s italske strane). Naime, ni jedan dužd, ni Vitale Falier, ni ranije Domenico Silvio nije dobio nikad naslov «dux Croatiae», mada su ga njime kitili neki talijanski, a za zlo i i naši povjesničari, dok je S. Gunjača ustvrdio kako se «do lipnja 1090. godine nikada ne javlja titul Hrvatske u mletačkim originalnim dokumentima, ni u autentičnim kopijama».

hrv kra 51 3
Povelja kojom kralj Stjepan II. potvrđuje darovnicu svog prethodnika Dmitra Zvonimira samostanu sv. Benedikta u Splitu

Zvonimir će i dalje nositi naslov «kralj Hrvatske i Dalmacije», dok će se Zvonimirov nasljednik Stjepan II. čak nazivati «po milosti božjoj kralj Hrvata i Dalmatinaca». Da je vlast hrvatskoga suverena potpuna i u Zadru, a ne samo u njegovu zaleđu od Nina do Knina, dok stanje kompliciraju neke titule koje su tek formalne, svjedoče nam i mnogi dokumenti. Stjepan će Antoljak primijetiti: «I dok zadarski biskup Andrija sudjeluje na crkvenom provincijalnom sinodu u Splitu, u Zadru je i dalje prior Drago, nasljednik Candidusa. U tom gradu prvi put se spominje i «advocatus» Maifred, a tamošnji svećenik Dominik, koji je i notar, nalazi se u pratnji kralja Zvonimira pri izdavanju povelja». Opatica Čika, iz utjecajne zadarske obitelji Madija, i sama vrlo utjecajna polusestra kralja Petra Krešimira IV., u stalnom je i neposrednom kontaktu s kraljem Zvonimirom. I Zvonimir, kao i prethodnik mu Petar Krešimir, bogato obdaruje samostan sv. Marije u Zadru. To čini i Zvonimirov nasljednik Stjepan II. koji će vladati te godinu dana. Zaslugom opatice Čike, bendiktinskoga samostana kojemu je na čelu, ali prije svega dobrotom kralja Zvonimira, u Zadru, gdje su na vlasti hrvatski plemići, kao i oni koji priznaju vrhovnu vlast hrvatskoga kralja, podižu se nove kuće, podiže se i nova biskupska palača s cisternom, grad jednostavno raste i buja. Ovdje hrvatska vlast, politika i kultura dolaze do punog procvata upravo za Zvonimira.

hrv kra 51 4

 

Tek kada, poslije Zvonimirove smrti, Drago po treći put 1091. godine u Zadru počinje obnašati čast priora, kada je, dakle, po smrti hrvatskoga kralja došlo do potpune nesloge među hrvatskim velikašima, a u Kninu do nesigurne vlasti kralja Petra Svačića, Zadar ponovno priznaje vlast Bizanta. Međutim, baš u to doba u Zadru najviše prevladavaju hrvatska imena, među uglednicima i velikašima, tako i pukom. Prior Drago s biskupom Andrijom, odlučno će braniti interese Vekenege, Čikine kćeri i nasljednice, a time i interese benediktinskoga samostana sv. Marije, pa shodno tome i hrvatske interese.

hrv kra 51 5
Darovnica kralja Zvonimira

Ipak, sve to neće biti dovoljno da se ti interesi do kraja očuvaju i inkorporiraju u novonastalun situaciju na hrvatskom tlu. Jednostavno, Zvonimirovom smrću nastala je ogromna praznina u Hrvatskoj. Pitanje nasljedstva vlasti nije bilo riješeno, niti regulirano bilo kojim načinom. Zvonimirov sin Radovan preminuo je još za očeva života, a kćer Klaudija se udala za Vinihu u Karin. Ovakvu situaciju mnogi nastoje iskoristiti u svom interesu, tako što pokušavaju postati hrvatskim kraljem. Bit će to pravi hrvatski usud. U tom se kontekstu spominju razna imena, pa i ime izvjesnoga Slavca, te Petra iz plemena Snačića, koji će se konačno i proglasiti kraljem, odmah po smrti prvog Zvonimirovog nasljednika, Stjepana II., boležljivog nećaka Petra Krešimira IV.

hrv kra 51 6
Knin, hrvatska kraljevska utvrda

Hrvatsko društvo potaknutom feudalizacijom koju je pokrenuuo sam kralj Zvonimir, ovih godina, doživljava vidne poremećaje u svom ustrojstvu. Slojevi razvijeni u okrilju hrvatske vlasti, kao što su župani, traže svoje posebno mjesto i položaj, tim više što su župani u Hrvatskoj bili važni i bitni ranije, a što se vidi i iz one činjenice kada oni garantiraju za kralja Petra Krešimira IV. pred papinim izaslanikom, svjedočeći kako ovaj nije ubio brata Gojslava. A sad po Zvonimirovoj smrti oni su generator socijalnog raslojavanja i političkog nejedinstva. Prvaci kraljevstva, bez kralja, ulaze u puni međusobni sukob, u kojemu se baš ni o čemu više ne mogu dogovoriti, posebice poslije smrti posljednjega izdanka lize Trpimirovića, kralja Stjepana II. Prazno hrvatsko prijestolje svih je pomamilo toliko, da to zapravo biva početak kraja samostalne, velike i moćne, ranosrednjovjekovne Hrvatske. Hrvatsko se kraljevstvo mrvi i usitnjava između nezajažljivih i pohlepnih plemića, pa se takvo kraljevstvo malo komu moglo oduprijeti, a pretendanata je bilo i s ugarske, i mletačke i bizantske strane.

«Nakon Zvonimirove smrti 1089. godine i kratkog postludija Stjepana II., čime je prekinuto trostoljetno Trpimirovića», zapisat će T. Raukar, «uslijedilo je desetljeće uznemirenosti u Hrvatskoj što je već u zapisima kroničara ocijenjeno kao 'velika nesloga svim prvacima kraljevstva'. Iščeznućem dinastije Trpimirovića odjednom su na površinu izbili vanjski i unutarnji faktori ugrožavanja. Obiteljske veze Zvonimira s ugarskom dinastijom bijahu uporištem političkih pogleda Arpadovića prema Hrvatskoj i njihove težnje za hrvatskom krunom».


[1]Tomislav Marijan Bilosnić: Hrvatski knezovi i kraljevi, Zadar, 2007., str. 361-366.
porn porn

log0 AA 3