log0 AA 3

log0 AA 3

SERIJAL: HRVATSKI KNEZOVI I KRALJEVI

Piše: Tomislav Marijan Bilosnić

Papinstvo u Zvonimirovoj državi

SERIJAL: HRVATSKI KNEZOVI I KRALJEVI (45)
hrv kra 1
Naslovnica knjige Nevena Budaka - Knezovi kraljevi biskupi

Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, publicista, fotograf  i slikar, u ovome serijalu objavljuje popularno-znanstvene povjesnice o hrvatskim knezovima i kraljevima u Kotarima

 

PAPINSTVO U ZVONIMIROVOJ DRŽAVI[1]

U Zvonimirovo doba na području zapadne ekumene javlja se snažan reformski pokret; rimska se crkva administrativno i disciplinarno preustrojava, a dolazi i do bitne moralne obnove europskoga društva, što će utjecati i na odluke i stavove, najprije hrvatskoga bana, a potom i kralja Zvonimira. Reforme posebice osnažuju za pontifikata Grgura VII. Hildebranda (1073. – 1085.), koji se žestoko suprotstavlja laicizaciji Crkve, što je i na našem,  ovdašnjem ravnokotarskom, hrvatskom prostoru uzelo maha. U tom kontekstu valja na i gledati zakletvu na vjernost kralja Zvonimira ovom papi koji mu šalje krunu i ostale znakove kraljevske moći.

Gebizon, papin legat, na krunidbi daje Zvonimiru znakove kraljevske časti – zastavu, mač, žezlo i krunu, a Zvonimir, novookrunjeni kralj, u znak zahvalnosti na podršci i priznanju, svečano obećava da će «u svemu i svugdje čuvati vjernost prema Apostolskoj Stolici i izvršavati što god su u ovom (hrvatskom) kraljevstvu Apostolska Stolica i njezini poslanici odredili ili će odrediti». Zapravo, uzimajući papinsku zastavu na svojoj krunidbi, Zvonimir je položio desnu ruku na raskriljeno Evanđelje na oltaru crkve sv. Petra i Mojsija u Solinu, i rekao:

- Ovo vazalstvo učvršćujem zakletvom. Ja, ponavljam Demetrije, koji se zovem i Zvonimir, po milosti božjoj i darom apostolske stolice kralj, bit ću od ovoga lasa unaprijed vazal sv. Petra i svog gospodara pape Grgura i njegovih zakonito izabranih nasljednika. Neću pomagati ni savjetom ni djelom one koji budu radili na tome da se sam papa, njegovi budući nasljednici ili poslanici ubiju, rane ili zatvore. I nikome neću svjesno odati na njihovu štetu namjere koje mi povjere. A kraljevstvo koje mi ti, gospodine Gebizone, svojom rukom predaješ, vjerno ću zadržati i nikada neću nipošto oteti apostolskoj stolici ono vrhovno pravo nad njim što ga ona ima. Dođu li moj gospodar papa Grgur i njegovi nasljednici i poslanici u moju državu, s poštovanjem ću ih primiti, časno s njima postupati i ispratiti ih. I odakle god me pozovu, iskreno ću im, kako budem mogao, služiti.

hrv kra 2
Tomislav Marijan Bilosnić - Zvonimirov grad Knin

Osim toga, dajem, predajem i potvrđujem apostolskoj stolici Samostan sv. Grgura koji se zove Vrana sa svim njegovim blagom,  to jest sa srebrnom kutijom koja sadrži moći svetoga tijela blaženog Grgura, dva križa, kalež i pliticu,  dvije zlatne krune ukrašene dragim kamenjem, evanđelje okovano srebrom, sa svim njegovim pokretnim i nepokretnim dobrima neka bude za vječno gostinjac poslanicima sv. Petra i u njihovoj potpunoj vlasti, ali uz uvjet da se samostan ne preda ni jednoj drugoj vlasti, nego da za sva vremena bude od svakog tereta slobodan i oslobođen i vlasništvo sv. Petra koje ću braniti ja i moji nasljednici."[2]

Dakle, Zvonimir se proglasio vjernim podanikom Svete Stolice, a kao vanjski znak svoga vazalstva primio je i papinsku zastavu. Međutim, bilo bi možda pogrešno hrvatsko-dalmatinskog vladara proglasiti papinskim vazalom u pravome smislu riječi. Nije ovdje riječ o ulogama seniora i vazala, kako neki povjesničari žele reći. To su dogovorene i podijeljene uloge reformatora, nove pokretačke snage, ljudi koji žele uspostaviti čvrsti moralni red društva, koje je već u Europi bilo ruinirano. Papinska vlast u ovome slučaju nikako se nije odnosila na bilo kakve političke prerogative vladara, već prije svega na iskreno nastojanje pape i vjernoga mu kralja «za obnovom religioznih struktura», kako kaže F. Šanjek.

Zvonimir i nije mogao biti vazal jer svoju zemlju nije primio u leno od pape, niti se ovaj smatrao ikada pravim i legalnim vlasnikom hrvatskoga teritorija. Dapače, Zvonimir je slobodan u svjetovnim državnopravnim odlukama, on se tako, kao i drugi onodobni europski vladari, priklonio doktrini Grgura VII., u izbjegavanju neželjenih posljedica povezivanja crkvene duhovne službe s materijalnim bogaćenjem, ekonomskom i političkom afirmacijom. I sam težeći tome cilju, Zvonimir potvrđuje svoju vjernost i odanost papi reformatoru. Zvonimir se «samo u duhovnom smislu obvezao da će biti vjeran i poslušan vazal (sin) blaženoga Petra, a da time nipošto nije hrvatsku državu doveo u državnopravnu ovisnost o papi. Zato se kralj u svojim ispravama uvijek i naziva «milošću božjom kralj Dalmacije i Hrvatske». Odnos se između Grgura VII. i Dmitra Zvonimira prema tome ima razumjeti kao u neku ruku politički savez, koji hrvatsko-dalmatinskom  kralju nameće dužnost da papi, ako ustreba, pomogne na njegov poziv i oružanom rukom protiv njegovih neprijatelja, a s druge je strane papa primio obvezu da će Dmitra Zvonimira i njegovu zemlju braniti svim svojim ugledom protiv svakoga nasilja, dolazilo ono ma otkud», piše Ferdo Šišić u svojoj «Povijesti Hrvata».

hrv kra 3
Kartular samostana sv. Petra u Selu - 12.st.

Hrvatski kralj Zvonimir zato i može reći kako će on prije svega promicati pravdu i poštivati ljudsko dostojanstvo. Takvo što, uostalom, ne može činiti tko je vazal, niti takav tomu težiti. Zvonimir će se nadalje suprotstaviti trgovini ljudima i onima koji ljude primoravaju na ropstvo. On odriče «pravo na laičku investituru, obećaje vladarsku pomoć Crkvi u suzbijanju simonije i nikolai(ti)zma na hrvatskom tlu». On će spriječavatti nezakonite brakove, konkubinat, i druge nezakonite veze, vodeći se načelima prava i pravdenosti, kako bi uza sve mogao biti i oslonac sirotinji. A kad je trebalo obećati papi plaćanje 200 bizantskih zlatnika, Zvonimir se savjetovao sa svojim prvacima, iako su isto papi plaćali i tadašnji engleski i danski kraljevi. Konačno, Zvonimir nigdje ne stavlja ili iznosi oznake, izraze vazalske ovisnosti, niti sebe osobno, niti svoje države, niti svoga kraljevskoga grada Knina. Kada papa šalje Girarda, svog osobnog legata u Hrvatsku, on zapravo u našu zemlju šalje svog prvog nuncija, veleposlanika, koji će sa Zvonimirom, čak rehabilitirati ranije zabranjenu crkvenoslavensku liturgiju, dok će u Ninu, sjedištu «hrvatskog biskupa» nanovo uspostaviti dijacezu.

hrv kra 4
Papa Grgur VII.

Kako je bila sazdana struktura hrvatskoga ranosrednjovjekovnog društva govori i činjenica da prve tragove spoznaje o nužnosti pomaganja slabima, ovisnima, ugroženima i potrebitima, nalazimo već u ranom srednjovjekovlju. Tako u zaključcima Splitskog crkvenog sabora 925. godine kaže se kako gospodari moraju i svoje sluge dati na nauk, ako ovi recimo žele postati svećenicima. Na nadgrobnoj ploči kraljice Jelene 976. godine isklesano je kako «ona, koja je za života bila kraljevstvu majka, postade i (majkom) sirota i zaštitnicom udovica». Zvonimir se na krunidbenoj prisezi 1075. godine obvezuje papi ovako: «Zaštićivat ću siromahe, udovice i siročad». Očito je, dakle, dobrotvornost u ranom hrvatskom društvu, koja se temeljila na evanđeoskom, kršćanskom nauku, služenju siromasima i izrazu ljubavi prema Kristu.

hrv kra 5
Petrovo polje

Papinstvo je, a time i sve ono što nosi taj pojam, u Hrvatskoj igralo bitnu, zapravo ključnu ulogu, još od doba kneza Branimira, što i jest razlog posebnog položaja Hrvatske, u čemu treba vidjeti i realnu osnovu specifičnog odnosa papa prema Hrvatskoj. Pape se ne možemo ne dotaknuti ni kad govorimo o međunarodnom položaju Hrvatske u doba Zvonimira. Papa spriječava istarskog markgrofa Vecelina da napadne Zvonimira, jer bi to bilo isto kao da je napao papinstvo, o čemu svjedoči pismo od 4. listopada 1079. godine. Tako njemačka država ne može izbiti na Rijeku, odnosno Sušak, kako je namjeravala. Navodna legitimna suverenost Bizanta nad tzv. bizantskom Dalmacijom, i mletačke aspiracije prema istoj hrvatskoj obali, Zvonimiru su više potencijalne, nego realne opasnosti. Pomažući papi, Zvonimir će protiv Bizantskoga Carstva i Venecije, u zajedništvi s normanskim hercegom Robertom Guiskradom, poslati i hrvatsku mornaricu, koja će zauzeti Deač (1083.), dok će već sljedeće godine hrvatsko brodovlje potući mletačko na Krfu. Kako su u to doba u Mađarskoj vladali Zvonimirovi šurjaci Geza i Ladislav, Zvonimir je u Kninu mogao biti miran i što se tiče sjeverne granice njegove države, snažne i otvorene svim društvenim i kulturnim utjecajima susjeda.


[1]Tomislav Marijan Bilosnić: Hrvatski knezovi i kraljevi, Zadar, 2007., str. 319-324.
[2]Neven Budak: Knezovi kraljevi biskupi, Split, 2005., str.107-131.
hrv kra 6
Prikaz pape Grgura VII. u rukopisu iz 11. stoljeća
porn porn

log0 AA 3