log0 AA 3

log0 AA 3

SERIJAL: HRVATSKI KNEZOVI I KRALJEVI

Piše: Tomislav Marijan Bilosnić

Hrvatska je već za Zvonimira ušla u Europu

SERIJAL: HRVATSKI KNEZOVI I KRALJEVI (44)
hrv kra 1
Hrvatska nakon godine 1102.

Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, publicista, fotograf  i slikar, u ovome serijalu objavljuje popularno-znanstvene povjesnice o hrvatskim knezovima i kraljevima u Kotarima

 

HRVATSKA JE VEĆ ZA ZVONIMIRA UŠLA U EUROPU[1]

U 19. stoljeću, kad je došlo do ubrzanog procesa integracije hrvatske nacije, počelo je intezivnije stvaranje i mijenjanje svijesti o hrvatskoj povijesti. Ilirci su se u razdoblju svoga pokreta (1835. – 1848.) rado i često bavili raznim povijesnim temama, bilo kroz priče, povjesnice, književna i znanstvena djela, bilo kroz poeziju i legende. Kroz razne priče oni su slavu hrvatskoga naroda tražili u prošlosti. Tako su napisane i neke od priča posvećenih legendarnom hrvatskom kralju Zvonimiru.

hrv kra 2
Crkvina

Opću povjesnicu za široku pubilku u ilirskom je razdoblju napisao Ivan Švear. Vjerovali ili ne, nažalost, to je prva povijest pisana hrvatskim jezikom. Ivan Švear će biti i prvi autor koji opovrgava «izmišljotinu da bi Zvonimiru morao plaćati papi Grguru VII. harač». Dapače, on će ustvrditi kako je u Zvonimirovoj kraljevini vladao «svugdje mir i pokoj», dok je usuprot legendi «Zvonimir umro naravnom smrću». U Danici ilirskoj o Zvonimiru će pisati još i Teodor Petranović i Pavao Stoos. Iako će Dimitrije Demetar u pjesmi «Smrt kralja Zvonimira» kazati kako su ga «smaknuli» Hrvati, ipak će konačno ustvrditi: «Jer izvan naših praotaca strana / svete zemlje ne poznamo mi».

Kralj Zvonimir će u javnome životu Hrvata biti još prisutniji u drugoj polovici 19. stoljeća. Već 1861. godine u hrvatskome Saboru, Josip Juraj Strssmayer će inzistirati na značaj ovoga kralja tvrdnjom: «Zvonimirova je kruna za Hrvate ono, što je za Mađare kruna sv. Stjepana». U širokoj povijesnoj raspravi koju piše 1864. godine, Franjo Rački pokušava argumentirano dokazati kako je «Zvonimir umro naravnom smrću», kako nije bilo ni kletve, ni urote. Tadašnja, vrlo utjecajna, stranka prava stalno se poziva na kralja Zvonimira i njegov značaj u hrvatskoj povijesti. Oni će o tome pisati i bečkom dvoru, kako «ikoji vladar nije silom zavladao Hrvatskom, jer se po smrti našega posljednjega kralja sretne uspomene Zvonimira», Hrvati slobodne volje udružuju s drugima. I Eugen Kvaternik će vrlo slično kazati za Ugarsku, jer se Zvonimirova i Stjepanova kruna našla na istoj glavi, Kolomanovoj, ali ne tako što su se Hrvati nekom pokorili.

hrv kra 3
Biskupija

Istodobno je Jovan Subotić napisao dramu «Zvonimir», koja je zapravo ljubavna priča s happyendom o sjajnoj krunidbi kralja Zvonimira. Istina, i Subotić je pisao kako je Zvonimir umro nasilnom smrću, zbog čega je kasnije oštro napadan u više navrata. Za 800. obljetnicu krunidbe kralja Zvonimira 1876. godine objavljen je i prvi svezak društvenog almanaha «Hrvatski dom», posvećenoga Zvonimiru. Ova se obljetnica tada slavila u ondašnjoj civilnoj i vojnoj Hrvatskoj, na prostoru svih hrvatskih zemalja – u Hrvatskoj, Slavoniji, Istri i Dalmaciji.

«Uoči samog početka svečanosti, tj. 7. listopada 1876. godine «Vienac» je objavio da su najavljene proslave, žalibože, odgođene! Usto je na prvoj glavnoj stranici objavio cijeli tekst himne 'U spomen 800. godišnjice hrvatskoga kralja Dmitra Zvonimira', koju je za predviđenu svečanost uglazbio Ivan Zajc». Ostala javna glasila o otkazivanju svečanosti nisu donijela nikakvih vijesti. Ipak je na sam dan najavljene proslave dvorana u Zagrebu već spomenuta Subotićeva drama «Zvonimir» - piše Agneza Szabo u svom tekstu «Hrvatska javnost 19. stoljeća o kralju Zvonimiru» (zbornik radova «Zvonimir, kralj hrvatski», Zagreb, 1997.).

hrv kra 4
Crkva sv. Lovre u Zadru (izvorno stanje po I. Petricioliu)

Za ovu je obljetnicu dramu «Zvonimir, kralj hrvatski i dalmatinski», napisao  i Franjo Marković, ali će ona biti izvedena godinu dana kasnije. Akademik Matija Mesić, rektor sveučilišta, održao je u JAZU predavanje o kralju Zvonimiru, rekavši kako «Zvonimir nije umro nasilnom smrću». Međutim,  političke prilike u Hrvatskoj, za veliku Zvonimirovu obljetnicu, nisu bile baš takve da se Zvonimir mogao slaviti onako kako je to želio hrvatski puk, niti se Zvonimiru mogao podignuti predviđeni spomenik. Ipak, za razliku vijesti koju je donio «Vienac», svečanosti u čast Zvonimira održane su gotovo na svim našim otocima, u Istri, Hrvatskom primorju, Senju i Novom Vinodolskom, Makarskoj, Delnicama, Karlovcu i Virovitici, gdje su sakupljeni i prilozi za osnivanje lokalnih knjižnica za trajan spomen na proslavu i Zvonimira. Ovom prigodom (1882.) pokrenuto je i Hrvatsko akademsko društvo «Zvonimir», almanah, godišnjak «Zvonimir», kao i kalendar «Zvonimir», koji počinje izlaziti 1883. godine.

Tako se već u 19. stoljeću u hrvatskoj javnosti, nasuprot raširenoj legendi, na znanstvenoj razini počelo dokazivati kako je hrvatski kralj Zvonimir umro prirodnom smrću, dok su njegove veze s papom Grgurom VII. već tada zapravo značile punopravni ulazak Hrvatske u Europu. Simbol toga bila je «Zvonimirova kruna», koja se uvijek stavljala uz bok kruni sv. Stjepana, dok se njen moderni pojam uvriježio u doba Bachova apsolutizma. I F. Rački je pisao kako «njegovu krunu postavljamo na štit kraljevine nasuprot drugoj kruni». Ironično je samo to što će se ova kruna samo tri dana poslije potpisivanja Rimskih ugovora 15. svibnja 1941. godine naći na savojskoj glavi, u nesretnoj NDH-aziji. Bio je to samo još jedan razlog da se davno započete polemike o Zvonimiru i njegovoj ulozi u hrvatskoj povijesti, davno započete, nastave do naših dana.

hrv kra 5
Zabat portala Sv.Lovre u Zadru

I Vjekoslav Klaić će u početku pisati kako je kralj Zvonimir živio kano rob – «u zlatnim verigama rimskog pape», što će nastaviti govoriti i Iso Kršnjavi tvrdeći «da je rimska politka bila često kobna za Hrvatsku», glede čega je i Zvonimirova politika katastrofalna. No, čuli smo i drukčija mišljenja, pa je već spomenuti M. Mesić rekao kako Zvonimir «nikad nije zaboravio da je hrvatskim kraljem». Još veće će polemike izazvati Eugen Kumičić sa svojim romanom «Kraljica Lepa», o kojemu sam zasebno pisao. Ovdje mi je tek spomenuti kako je Fran Binički ovaj roman ocijenio kao «hrpu novinarskih i kavanarskih fraza», a glavnu ideju ove proze proglasio «nekatoličkom, nehrvatskom i nemoralnom», optužujući Kumičića za «huškanje proti Rima». Kumičića koji je branio istinitost svoga pisanja, podupirala je i zadarska «Hrvatska kruna». Branio ga je i Milivoj Dežman, koji je rakao kako se Kumičić u ime istinoljubivosti digao protiv uvjerenja o Zvonimiru kao «predstavniku hrvatske misli», «najmoćnijem i najnarodnijem vladaru».

Uz niz drugih autora, historičara i publicista, pisaca i novinara, o Zvonimiru piše i Milutin Cihlar Nehajev. Katolički autori, kao što su Dušan Žanko, Nedjeljko Subotić, Janko Šimraka i Nikola Maslač brane politiku Sv. Stolice, dok se s druge strane javljaju i tekstovi, kao u slučaju M. Sinovčića, koji iznosi tezu kako pape nisu voljeli Hrvate. Nabrojimo i ostale koji su se bavili temom i ulogom, legendama i činjenicama vezanim za najglasovitijega hrvatskoga kralja Zvonimira. To su: Fran Milobara, Mate Dvorničić, Lujo Vojnović, Josip Butorac, Vinko Lozovina, N. Z. Bjelovučić, K. Šegvić, M. Hanzeković, S. Srkulj, Petar Grgec, Dušan Žanko, Nedjeljko Subotić, Janko Šimraka, Nikola Maslač, Miha Barade, Antun Dabinović, Mirko Šeper, Pero Tutavac, Ivan Šestak, Đuro Rašin, Rudolf Horvat, Marko Perojević, Zvonimir Fržop, Nikola Švigir, Ivo Guberina, J. B. Weiss,  A. Jagatić, J. Miskatović, J. Biankini, J. Šimrak, N. Maslač. Među ovim su autorima i oni koji su nijekali Zvonimirovu ulogu, držeći je vazalskom, do onih koji su je glorificirali, držeći je predzidnom misijom Hrvata, koji su od Zvonimirovih vremena tako u službi Zapada proti istočnjačkih pogibelji.

hrv kra 6
Lik na reljefu kralja na prijerstolju

Nasuprot već više puta spomenutom D. Demetru, August Šenoa za Zvonimira ima himničke stihove. I Silvije Strahimir Kranjčević ispjevat će o Zvonimiru intimnu, očajničku pjesmu «Pred kraljevskom pločom u Baški». Pjevajući o samosvjesnom kralju u «Zvonimirovoj lađi», Vladimir Nazor u zbirci pjesama «Hrvatski kraljevi» 1912. godine, čitav ciklus pjesama posvećuje Zvonimiru. Nazor to očito čini i zato što uviđa kako Zvonimir nastavlja priču i politiku, ideje i zamisli Petra Krešimira IV. Umjetnost u doba vladanja ovih kraljeva, posebice na starom izvornom hrvatskom području, na prostoru Ravnih Kotara, razvija se i buja, doslovno cvjetaju vrhunske radionice u Zadru i Kninu. Zvonimir u tom kontekstu potvrđuje i sve Krešimirove darovnice, a ni Krešimirova sestra Čika ne posjećuje slučajno Zvonimira u Kninu. Zbog svega što je učinjeno u kamenopleternoj hrvatskoj umjetnosti na ovom prostoru u doba Zvonimira, Nazor vjerojatno i vidi njegovo čelo «kao kamen ploču», a kosu «bujnu kao lavovsku grivu», iako ni Nazor neće odoljeti tomu kako bi kralja optužio da je sjeo na tron Stjepanovih «potomaka zadnjeg kralja Tomislava».


[1]Tomislav Marijan Bilosnić: Hrvatski knezovi i kraljevi, Zadar, 2007., str. 311-317.
porn porn

log0 AA 3