log0 AA 3

log0 AA 3

SERIJAL: HRVATSKI KNEZOVI I KRALJEVI

Piše: Tomislav Marijan Bilosnić

Fatalna žena hrvatske povijesti

SERIJAL: HRVATSKI KNEZOVI I KRALJEVI (43)
hrv kraljevi 1Eugen Kumičić - Kraljica Lepa

Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, publicista, fotograf  i slikar, u ovome serijalu objavljuje popularno-znanstvene povjesnice o hrvatskim knezovima i kraljevima u Kotarima

FATALNA ŽENA HRVATSKE POVIJESTI[1]

Eugen Kumičić napisao je roman «Kraljica Lepa», koji govori o Jeleni, supruzi kralja Zvonimira, poznatoj u povijesti i pod imenom kraljica Lijepa. Ovaj obimni i popularni povijesni roman s vrlo indikativnim podnaslovom «propast kraljeva hrvatske krvi», objavljen 1902. godine godine, tematizirao je nacionalnu tragediju Hrvata. Naširoko iznoseći epopeju propasti hrvatske državne samostalnosti od 1075. do 1102. godine, Kumičić bira tragične primjere nacionalne prošlosti, kako bi kao literarni realist i politički pravaš što jasnije ukazao na političke i društvene prilike svoga vremena. Koliko je ovdje riječ o Zvonimirovu dobu, još više je u pitanju spašavanje nacije za Hedervaryjeve vladavine.

hrv kraljevi 2
Kraljica Lepa

Kumičić će povijest podrediti suvremenoj političkoj misli: «I zato mada se služi obilno povijesnim izvorima (Kumičić, primjerice, citira djela Bare Poparića, Tadije Smičiklasa, Vjekoslava Klaića, Matije Mesića, Franje Račkog, Ljetopis popa Dukljanina) on se, unatoč tome, ne libi svoje junake portretirati onako, kako to njemu odgovara, a ne sukladno povijesnoj vjerodostojnosti.»

Da budem konkretan: kraljica Neda, žena otetog kralja Slavića, u romanu na jednom mjestu vrlo sažeto ovako prikazuje stanje u Hrvatskoj u Zvonimirovo vrijeme: «Rim je s dalmatinskim Latinima smutio hrvatsko kraljevstvo, posijao krvavu neslogu, da mogu Ugri što lakše zabosti svoje prste u naše poslove pa raširiti granice svojega kraljevstva sve do mora...» (Miroslav Šicel).

hrv kraljevi 3
Knin

Roman će se završiti propašću hrvatskoga kraljevstva, odnosno pokušajem Petra Svačića da se suprotstavi krunidbi mađarskoga kralja Kolomana za «kralja Ungarije, Hrvatske i Dalmacije». Svačić je, još prije nego li je Koloman prešao rijeku Dravu, iz Knina pohitao na rijeku Glinu, Koranu i na Gvozd, ne bi li zakrčio klance kralju Kolomanu, koji je žurio prema Biogradu, kako bi od Svačića preuzeo hrvatsku krunu. Posljednje Svačićeve trenutke Kumičić opisuje ovako:

«Petar Svačić još se razgovarao sa svojim vjernim drugovi u onoj pustoj kolibi o ljutih okršajih posliednih dana. Vjetar je šumio okolo kolibe i tresao njezinim naherenim i čađavim slamnim krovom, kiša je lievala kao iz kabla, grom se orio za gromom. Kad jače sievne, svaka se stvarca vidi u kolibi, svaka slama, pukotina, paučina, čavao.

- Kruna Petra Krešimira na Kolomanovoj glavi!... tužno i gorko osmjehne se Petar Svačić.

Nakon kratke stanke reče knez Rusin:

- Naše su čete izmučene; neke se bune; bojim se, pobjeći će, ili položiti oružje...

- Ne bih se čudio. Pomislite, koliko su nam se svećenici i velikaši iznevjerili, slegne ramenima knez Jurina.

- Izdali svoje kraljevstvo! – uzdrma se liečnik Ante.

- Mnogi hrvatski svećenici! – podigne liečnik Martin desnicu.

- Mislite, bit će im bolje pod Kolomanom:  znaju, kako je Ladislav bogato obdario zagrebačku biskupiju... namrgodi se dvroski kapelan Karlo.

Sad će vojvoda Jakov:

- Ove se sramote i grozote ne bi bile dogodile, da nije Rim sa dalmatinskim izdjaničkimi Latini oteo krunu i život zakonitom kralju Slaviću, da podigne ne pristolje nesretnoga Zvonimira. Da nije Zvonimir bio na hrvatskom priestolju, rođaci kraljice Lepe ne bi tvrdili, da imaju po njoj pravi na naše priestolje.

- Tako je! Istina! – poviču svi.

Latini su posijali neslogu i mržnju u našem kraljevstvu! – uzdrma se knez Valjčić.

- Latini su raztrovali naš narod! – iztisne Dešina.

- Kolomanova sladka obećanja zavela su hrvatske velikaše, trgne se liečnik Ante.

- Omamila ih njegova prisega, izpruži liečnik Martin desnicu.

- Da nije s Kolomanom dvadeset i pet hiljada hrvatske vojske, ako ga već ne bismo smlavili ovdje lako mu zakrčismo klance u Gvozdu, ali ovako... zašuti vojvoda Jakov i pridigne ramena.

- Hrvatski velikaši, svećenici i plemići pomažu Kolomanu da zauzme hrvatsko kraljevstvo! – naglo se ustade od gnjeva kapelan Karlo i zasvietli očima.

- Hrvati osvajaju hrvatsko kraljevstvo za ugarskoga kralja! – stisne pesti knez Jurina.

- Nikad nisu Ugri, kao ni drugi narodi, mogli osvojiti hrvatsko kraljevstvo, a sad će ga osvojiti pomoću hrvatskih četa. Da poludiš! – objeručke pograbi se knez Rusin za glavu.

- Već četiri dana kolju Hrvati Hrvate, bratska teče krv... Kad na to mislim, krvi mi se stisne u srcu, a na drugo misliti ne mogu. Grozno... zadrhta kralj Petar, bolan uzdah odkine mu se od srca, pa nastavi: Sutra opet u boj... uviek sam veselo pohrlio u boj, a sada, kada se prolieva i bratska krv, ruka mi je malaksala, težak mi mač, bol mi razdire dušu. Oh, prokleta zavist!...»

hrv kraljevi 4
Lik orača na freski iz crkve Gospe u Srimi (12. stoljeće)

Kumičić će tako kralja Zvonimira, očito i zbog toga što je njegovim žilama tekla i latinska krv, a rodbinski je bio povezan s mađarskom kraljevskom kućom, predstaviti u potpuno negativnoj slici. Jer, kralj je po njemu bio previše tolerantan i prema Rimu i prema Ugrima, pa je, navodno, u korist latinaša bio protivu glagoljaša, u tome, kao i u drugim slučajevima, poslušnik svoje lijepe žene Ilone (Jelene), nehrvatice, sestre ugarskoga kralja. Ona je za Zvonimira, ali i hrvatsku povijest, fatalna žena. Jelena je «visoka stasa, uznosita struka, gojna grla, kipnih oblina». Njoj bi «usne grčevito drhatle, tamne modre oči gnjevito sijevale», «gnjevno plamtjele», pa je već i takva, po Kumičiću, pokretač svake Zvonimirove nesreće, krivac za njegovu sudbinu; ona je konačno i uzrok kraljeve smrti, pogibije pri Petih crikavah kod Knina.

Zvonimir je prema takvoj ženi «neodlučan, malodušan, kolebljv, smeten, prestrašen. I to je njegova krivnja. Lepa mu to neprestano spočitava, dakako, kad se radi o tome da on provede u djelo njezine zamisli: «Ne mogu kad pomislim na tvoju neodlučnost i bojažljivost, na te tvoje tanke osjećaje i obzire...», kaže Lepa na jednom mjestu, «tvoja me malodušnost uzrujava», na drugom. Okarakteriziran tako kao slabić od vlastite žene, on će još negativnije biti doživljen kod hrvatskih knezova. Spočitavajući mu povezanost s Latinima i Rimom, ali i vezu s otmicom kralja Slavića, a zatim i Nede (to je danak trivijalnoj našoj literaturi!) bez dlake na jeziku reći će jedan od hrvatskih prvaka: «Oh, ti nesretni Latini! Htjedoh reći prokleti! Kako su lagali! A Zvonimir? A njegova Lepa? I to nosi krunu! Sramotni lašci, pogani! Uh, ja bih iz kože kad pomislim kako su varali narod». (Miroslav Šicel)

hrv kraljevi 5
Korintski akantusov kapitel - Sv.Petar u Supetarskoj Dragi

Hrvatski knezovi i banovi po ovoj su priči poistovjetili kralja Zvonimira  s njegovom ženom Lepom. Oni zbog toga ovako reagiraju: «Cijelo hrvatsko kraljevstvo mora što prije saznati što su počinili Lepa i Zvonimir. Zločinac ne smije sjediti na hrvatskom prijestolju!» Tako je, navodno, govorio nesuđeni kralj, bolesni Stjepan. On će Zvonimiru u oči reći još i ovo: «Nije kralj svatko tko nosi krunu... Ti ne možeš poreći da nisi znao za urotu koja je uništila zakonitoga kralja Slavića i smutila cijelo kraljevstvo da podigne tebe na pijedestal; ti ne možeš poreći da nisi znao gdje je čamila Neda. Ti si znao za te zločine, počinio si ih s drugima, zato si zločinac. Ti da si hrvatski kralj? Za krunu posve si se prodao  u vlast Rima i Latina. Njihov si rob.» Knez Strezinja pri tome će kralja nazvati robom i zločincem istodobno.

Rasplet ovakvih odnosa među hrvatskim velikašima zbio se na saboru Petih crikvah kod Knina. Tu je Zvonimir po ovoj priči, slično kao i po legendi, pogubljen kao izdajica vlastitog naroda. U konačnom obračunu kraljica Neda kazala je kako kralj kao veleizdajnik želi odvesti «hrvatske junake daleko na istok», misli na križarsku vojnu u Svetu zemlju, kako bi se «ugarski kralj lakše ušuljao u naše kraljevstvo». Ove riječi M. Šicel vidi kao ključni razlog što Kumičić Zvonimira vidi u negativnome svjetlu. Jer, poruka je nedvosmislena: «Najveće je nasilje siliti jedan narod da prolijeva svoju krv za tuđince, za tuđu korist i slavu, a za svoju nesreću i na svoju sramotu».

hrv kraljevi 6
Kralj Petar Svačić Snačić na vidikovcu Kamičak iznad Visovačkog jezera

Zvonimir umire jer je tražio od svoga naroda da za Rim ide u križarski pohod. Pisac i na taj način, očito sugerira kako je važnija kohezija vlastitoga naroda, od svakog vanjskog zajedništva. Lepa je sve to gledala i pratila. «Bijaše blijeda kao smrt, usne su joj se grčevito trzale, u očima, crvenim od plača, sijevahu bol, očaj i – osveta». Kumičić, kao što zamjećuje i M. Šicel u svom tekstu «Eugen Kumičić i Vladimir Nazor i kralju Zvonimiru», «namjerno falsificira stvarnu povijesnu situaciju u doba Zvonimira. «Njemu je, kao pravašu, starčevićancu, prije svega bilo stalo do toga, da jednu povijesnu činjenicu interpretira literarno onako kako je to njemu u tom trenutku odgovaralo». Nije mu bila važna povijest, stvarna istina, činjenice, već samo mogućnost da kroz složenu povijesnu istinu iznese poruku «koja jasno želi reći da nesloga i šurovanje sa strancima dovode  do nacionalne tragedije».


[1]Tomislav Marijan Bilosnić: Hrvatski knezovi i kraljevi, Zadar, 2007., str. 303-310.
porn porn

log0 AA 3