log0 AA 3

log0 AA 3

SERIJAL: HRVATSKI KNEZOVI I KRALJEVI

Piše: Tomislav Marijan Bilosnić

Mit o hrvatskom prokletstvu

SERIJAL: HRVATSKI KNEZOVI I KRALJEVI (42)
hrv kra 1
Dmitar Zvonimior u Kninu

Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, publicista, fotograf  i slikar, u ovome serijalu objavljuje popularno-znanstvene povjesnice o hrvatskim knezovima i kraljevima u Kotarima

 

MIT O HRVATSKOM PROKLETSTVU[1]

Ivan Nepmuk Jemeršić u knjizi «Bog i Hrvatska ili ozbiljne misli za vjeru i domovinu» (Zagreb, 1896), piše: «Naša hrvatska domovina sja se u dragom biserju i morskim koraljima, zrcali se u zlatu i sjajnim gorskim draguljima koji se odsijevaju sa krune Zvonimirove i sa žezla slavne hrvatske slave». Ali «staru slavu» pomutila je i nesloga među Hrvatima: «Hrvatski narod jedan je od najslavnijih u cijeloj Europi, ali što se tuđom krivnjom, što vlastitom neslogom, tako je rastrgan, razdrobljen i oslabljen da to čovjeka napunjuje nekom pokunjenošću i žalošću. Hrvatska nesloga skoro da je postala već i povijesnom... Cijela hrvatska povijest je povijest nesloge...»

Filip Grabovac o hrvatskom prokletstvu piše ovako: «Među se se biju kolju / i u kući i napolju... / sluša ženu, a ne brata, / što mu laje iza vrata». Mit o hrvatskom prokletstvu najrašireniji je hrvatski mit. On se širio pismenim i usmenim putom podjednako, o njemu su pisali književnici i pripovijedao puk, pjevali pjesnici i guslari, raspravljali povjesničari, znanstvenici i novinari, uobličavali ga slikari i skulptori, dok su pjesme nekih autora o hrvatskoj neslozi, kao u slučaju Ivana Kukuljevića, vrlo brzo prešle u popularne pučke pjesmarice, i ostale kao takve zapamćene. Mitsku kletvu vezanu uz ime kralja Zvonimira, posebice je prihvatilo hrvatsko 19. stoljeće, koje je u njoj prepoznalo i povezalo trajan lament svoga vremena nad neslogom i poziv na slogu.

hrv kra 2
Tomislav Marijan Bilosnić - Kraljevski Knin

O ovome problemu, kao slučaju književne popularizacije značenja i sudbine kralja Zvonimira najiscrpnije je pisala Divna Zečević, i to u više navrata, bilo obrađujući legendu o kralju Zvonimiru, bilo istražujući hrvatske pučke pjesmarice 19. stoljeća. Ona kaže: «Mitska kletva Zvonimirova u kontekstu 19. stoljeća prihvaćena je i pridružena kao potvrda nesloge od iskona – ustvari, kao arhetipska predodžba izgona iz raja, tj. iz kraljevstva hrvatskoga». I dalje: «Mit o hrvatskom jalu kao vid mitskog prokletstva nad Hrvatima zadržao se sve do danas u usmenom ophođenju, u razgovorima ljudi različitih obrazovnih slojeva u kojima se objašnjavaju sukobi interesa ili drugi društveni problemi i neuspjesi... To je znak žive prisutnosti 19. u 20. stoljeću. Pri tome je značajno da Hrvati sami sebi pripisuju mitski hrvatski jal, tj. da ne dolazi sa strane, od pripadnika drugih naroda.»

hrv kra 3
Prikaz Bogorodice, transena iz Biskupije kod Knina

Tako od Zvonimirovih dana do danas, gotovo punih tisuću godina, među nama se zbori o stalnoj međusobnoj neslozi, o hrvatskom jalu, nesamostalnosti, sklonosti tuđinstvu i sluganstvu; toliko i tako da je kolektivno hrvatsko mišljenje o povijesti postalo ono kako su Hrvati u najodlučnijim trenucima po svoju slavu i život, upravo sebi najljući i najveći neprijatelji. Međutim, ostaje tek upitan pravi odgovor – je li hrvatska nesloga povijesna, kako kažu neki istraživači, ili je to tek mitska nesloga popraćena izgonom i prokletstvom, jer se ni oko odgovora na ovo pitanje ne možemo složiti. Odnosno, sažaljevaju li se i uzdišu Hrvati nad sobom, ili je to tek naš vapaj za što većom i čvršćom slogom i uzajamnošću. I što je svemu tome razlog, zašto od slavnog kraljevstva, od Zvonira do danas, nismo imali svoje samostalne države. Mogu li se tako važni, slojeviti i duboki razlozi naći u mislima koje Ivan N. Jemeršić ispisuje u svom tekstu «Hrvatska za vlade narodnih kraljeva do g. 1102.»: «Sve se u Hrvatskoj spremalo za izbore novoga kralja, ali prokletstvo Zvonimirove kletve kano da se počelo ispunjavati; u Hrvatskoj nestalo je sloge, a sloga je upravo najpotrebnija kod svakoga izbora».

hrv kra 4
Petrovo polje

U situaciji kad imam rašireno i popularno pučko mišljenje, koje je u međuvremenu postalo i pučko povijesno pripovijedanje o hrvatskom prokletstvu, odnosno o Zvonimirovoj kletvi i događajima na Petrovom polju kod Knina, onda Strossmayerovo mišljenje «sve za vjeru i domovinu», koje vuče idejne korijene još od Zvonimirovih dana, nije samo aktualno u 19. stoljeću, odnosno kad je izrečeno, već ono odzvanja kao lament u našim ušima i danas. Posebice je to važno znati u kontekstu povijesne istine da su legendu o Zvonimiru na različite načine kod nas u različitim povijesnim okolnostima, tumačili našijenci i tuđinci, sve ovisno o interesima, političkim strujama, trenutnim službenim vlastima i vlastodršcima. Nekada se legenda širila i iskrivljavala, vrlo često cenzurirala, a bilo je dosta perioda kada se legenda o Zvonimiru i zabranjivala, ili su se ljudi zbog nje kažnjavali, kao i zbog drugih pučkih priča iz hrvatskoga povijesnog pamćenja.

Slična je sudbina pratila i mnoga književna djela na ovu temu, pa tako i povijesnu dramu u pet činova Franje Markovića «Zvonimir, kralj hrvatski i dalmatinski», koja nije mogla biti izvedena na 800. godišnjicu kralja Zvonimira, već godinu poslije, 1877. godine, a koja je kulutrno-povijesnoga značaja, posebice za svoje doba. Zvonimirov poziv u boj za Krista, Marković koristi da u 19. stoljeću pozove podjarmljenu i rascjepkanu Hrvatsku da vjerom i prosvjetom krene u boj za konačnu hrvatsku slobodu. Zato kralj Zvonimir u ovoj drami i zbori ovako: «U takav boj, na takova vraga hoćete vi, sinovi hrvatske zemlje koja je prisegla na krst časni i slobodnu zlatnu. Vi hoćete u pravedan boj. U taj boj, ja ću vas voditi.» Zvonimir je, dakle, svijetla točka, pravi putokaz, on je ovdje onaj dobri, pravedni, istinoljubivi i mudri hrvatski kralj. Već on će u Markovićevoj drami predskazujući reći: «Osmanin će doći u njihovu zemlju, u vašu zemlju će doći i vaši potomci trpit će muke strašnije još no što ih trpi Sveta zemlja sada, jer će osmanski mučitelj bitu Hrvatu – Hrva!» Dakle, čovjek Hrvat bit će čovjeku Hrvatu – vuk!

hrv kra 6
Prikaz Bogorodice, transena iz Biskupije kod Knina

Zahvalnicu kralju Zvonimiru, koji upozorava svoje ljude, velikaše, banove i knezove, ali i svoj puk, u ovoj će drami izreći i Petar Svačić, jasno onako kako to priliči duhu druge polovice 19. stoljeća. Svačić kaže: «Kralju! Na usta svoga bana, narod ti hrvatski  svoju hvalu i svoje želje nosi. On ti svoga srca nosi. Na tvoje skute siplje zahvalne suze onih siromaka, udova, siročadi koje si zaštitio, onih djevica i žena kojima si zakonom tvojim pribavio da biraju po srcu i zauvijek, te onih mladića i muževa kojim si istim zakonom učinio da imadu u žena druge, a ne posluge; onih robova kojim si otev sramotni posao, povratio kip milosti, onih dobrih koje si obranio od zlih, i onih zlih koje si progonio. Zemlja ti hrvatska hvali tim što je sva vesela. Sva je vesela, jer pod tobom, blagotvorni kralju, «zemlja bi puna i urešena svakoga dobra, gradovi srebra i zlata i veće vrijednosti ureha na ženah i mladih ljudi, ner inada sve imanje».

hrv kra 7
Zvonimirovo doba - Crkva sv. Nediljice u Zadru

Kraljeva kletva ovdje neće biti izričena kao u poznatoj legendi, već Zvonimir, kako zamjećuje i Divna Zečević, u Markovićevoj drami «kletvu izgovara u snu, u vrijeme zbivanja neuspjela pokušaja protivnika da ga ubiju. Lik je kralja Zvonimira idealan, mitski savršen, dok su njegovi protivnici prizmeni i mržnjom zasljepljeni». Slično misli kasnije i Augustin Harambašić, kada ispjevava himnu društva «Zvonimir», kada zaziva povratak «stare slave», omiljene teme tadašnjih pučkih pjesama. Harambašić pjeva: «Naprijed, sivi sokolovi! / Ropstvo pada, vrijeme leti, / Stara slava nek se novi, / A nek gine nemar kleti!». U koračnici društva «Zvonimir» pak u slozi se traži spas: «Da s roda kletva pane, / tuđinski teški jad».

I  Jovan Subotić u drami «Zvonimir kralj hrvatski» napisanoj nešto prije Markovićevem 1862. godine, vidi Zvonimira, kao oštrog i jasnog protivnika svakog nasilja, iako se kralj ovdje javlja kao onaj koji poziva na križarski rat. Kroz Subotićeve riječi Zvonimir govori:
 «Tako sudi, ko zakon ne cijeni

Sila može svašta učiniti

Ali teško svakoj onoj zemlji

Gdje je zakon što je jača snaga»

S druge, pak strane, što nije jedini i izdvojeni slučaj, Dimitrije Demeter, istodobno se javlja kao čovjek koji ne prihvaća križarski rat, pa se upravo na ovoj razlici dijeli ne samo mišljenje o kralju Zvonimiru, već i sama povijest Hrvata. Demeter o Zvonimiru pjeva kao o silniku i okrutniku;

«Kralj Zvonimir koji se na presto

Silom pope i kojeg je dvor

Od prevarah i nepravdah mjesto,

Sad drži svoj sveopći zbor».

Istina, iz drugih razloga, i kod Eugena Kumičića 1902. godine u «Kraljici Lepoj», kralj Zvonimir je negativan lik, on je «rimski rob» i «otimač». Ovdje Zvonimira ubijaju oni koji misle drukčije: «Bolje je da umre jedan, nego da tolik narod pogine daleko na istok».

hrv kra 8
Hrvatska za Petra Krešimira IV. i Zvonimira

[1]Tomislav Marijan Bilosnić: Hrvatski knezovi i kraljevi, Zadar, 2007., str. 295-302.
porn porn

log0 AA 3