log0 AA 3

log0 AA 3

SERIJAL: HRVATSKI KNEZOVI I KRALJEVI

Piše: Tomislav Marijan Bilosnić

Legenda o kralju Zvonimiru (41)

SERIJAL: HRVATSKI KNEZOVI I KRALJEVI
hrv kra
Tomislav Marijan Bilosnić - Knin, kraljevski grad

Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, publicista, fotograf  i slikar, u ovome serijalu objavljuje popularno-znanstvene povjesnice o hrvatskim knezovima i kraljevima u Kotarima

LEGENDA O KRALJU ZVONIMIRU[1]

Malo je, nažalost, originalnih sastavaka hrvatske književnosti koji bi se odnosili na svetačke legende, legende o junacima, vojvodama, velikašima, kneževima i kraljevima, o velikim djelima i pothvatima, o važnim nacionalnim događajima. Da nema Kačićeve pjesmarice i još nekoliko, već potisnutih i zaboravljenih epova, mi mnogo toga ne bismo ni znali iz svoje prošlosti, iz svojih povjesnica, onako kako je to zapamtio narod u svom povijesnom sjećanju. A i ono što smo stvorili često smo lako prepustili drugima, da učinjeno prisvoje i posvoje, da našu priču učine svojom; ili smo, s druge strane, minimalizirali one poznate književne autore čija umjetnička djela korespondiraju s povijesnim vrelima, da takvu literaturu držimo manje vrijednom, gotovo trivijalnom. Zaboravljajući istinu da nema naroda, nacije, države, zajednice, prostora, obitelji, pojedinca, bez priče, mita i legende o sebi, bez onoga zaumnog, dubokog, bajkovitog, podsvijesnog, slikovitoga pričanja o postanku svoga života, svijeta i svjetonazora, svojih ljudi i bogova, mi se u globalističkome svijetu nalazimo pred najvećom opasnošću do sada, gorom od «Zvonimirove kletve» da budemo zaboravljeni i izbrisani s civilizacijske karte svijeta.

hrv kra 41 2
Ulomak pluteja iz crkve Sv. Mihovila u Pridragi, 9. st.

Razlog je to više što pitanje Zvonimirova kraljevanja propitujem s više strana, što u priči o ovome hrvatskom kralju, o kojemu su nastale legende više od bilo koga drugoga, iako ne dovoljno, sukladno vremenu, prostoru i značaju, pokušavam bar rubno propitati sve ono što izrasta iz čuvstva i želja, što prethodi vjeri i filozofiji, umjetnosti, a što sadržava svaka legenda i svaki mit, bez kojih i nema ni jedne kulture. Uostalom, još je Platon objašnjavao mit kao metodu u filozofiji, čime je dokazivao kako se sve ne može racionalno objasniti.

Od «Legende o sv. Većeslavu» nastale u hrvatskoj sredini, do Nazorovih legendi o hrvatskim kraljevima, kao i svih onih hrvatskih legendi koje su u «Kačićevoj deseteračkoj interpretaciji doživjele veliku popularnost», dakle, svega onoga što su stvorili i što je utjecalo na naše epske pjesnike, malo je njegovanog i sačuvanog, malo promišljeno razrađenog i objašnjenog, još manje tradicionalno opetovanog. Možda je i zato «Legenda o kralju Zvonimiru» privukla posebnu pažnju, kako običnoga puka, tako i mnogih povjesničara «prvenstveno zbog svoje historijske jezgre, ali i kao rijedak izvorni sastavak na hrvatskom narodnom jeziku», kako kaže akademik Josip Bratulić.

hrv kra 41 3
Ulomak romaničke grede iz crkve sv. Marije u Biskupiji

Dok su jedni ovoj legendi vjerovali u cijelosti, drugi su zbog neslaganja s onovremenim latinskim izvorima, izražavali sumnju, otklanjajući u cijelosti vijest o nasilnoj smrti kralja Zvonimira. Bratulić drži da bi jezgru ove legende trebalo staviti u doba dinastičkih borbi oko prijestolja, možda u doba kneza Zdeslava i kneza Branimira, kao što bi je mogli poistovijetiti i s pričom o kralju Radoslavu i njegovu «hudobnom sinu», što znači da je Zvonimir  kasnije tek posudio ime ovoj legendi. Za ovu, kao i za raniji tip legende, karakteristično je što se iz obiteljskog kruga zaplet prenosi u širu obiteljsku zbilju. Uzrok tragedije je nevjera kralju, papi i caru, a ne želja za vlašću. U «Legendi i kralju Zvonimiru» ne govori se kao u drugim legendama o kraljevima, koji su oholi, bahati, silni, puni želje za vlašću, već se ovdje kraljeva dobrota ističe paralelno s datiranjem njegove vladavine «za dobroga kralja Zvonimira». Ovdje se, dakle, govori o dobrome, pravednome i poniznom vladaru: «Za dobroga kralja Zvonimira biše vesela sva zemlja, jer biše puna i urešena svakoga dobra i gradovi puni srebra i zlata. I ne bojaše se ubogi da ga izji bogati i nejaki da mu vazme jaki, ni sluga da mu učini nepravo gospodin, jere kralj, svih branjaše, zašto ni sam prezpravedno ne posidovaše, tako ni inim ne dadiše». Kasnije će se to ponoviti još upečatljivije: «I biše puna zemlja svakoga blaga i biše veće vridna ureha na ženah i mladih ljudi i na konjih ner i nada sve imanje. I zemlja Zvonimirova biše obilna svakom raskošom...»

hrv kra 41 4
Vrana

Zlo je dakle van kralja, van vlasti, ono se nalazi u krugu nenavidnih, nezahvalnih i neposlušnih, a hrvatska ih legenda naziva «prokleti i nevirni Hrvati». Tako kraljevi protivnici «počeše govoriti vapijući kako psi, ali vuci: Bolje da on sam pogine, ner da nas iz didine naše izvede». Za ove će legenda reći  «da oni Bogom kleti počeše kričati i vikati na svetoga kralja, tužeći se i vapijući jednim glasom, kako na Isukrsta Židove». Zapravo: «I tako počeše vapiti kakono Židove vapiše na Isukrsta», dok Zvonimira «počeše sići njega i tilo njegovo raniti i krv prolijevati».

Bratulić ističe: «U posljednjem dijelu naša je legenda odbacila sve hagiografske elemente: praštanje krvnicima i podcrtavanje svetačkih osobina kralja mučenika. Nasuprot tome istakla je krivicu kraljevih krvnika «nevirnih Hrvata» koje kralj proklinje, a što u prvotnoj redakciji nikako nije moglo postojati: ni kralj, ni svetac, ni mučenik ne mogu prokleti svoj narod. Umetnuti odlomci koji su toliko glavobolje zadali «dobrim Hrvatima» XIX. i XX. stoljeća plod su drugoga, kasnijeg historijskoga shvaćanja đto nije nikako bilo tipično za srednjovjekovnoga čovjeka, koji zlo i dobro, život i smrt, prima s povjerenjem u Providnost, koja je jedini princip djelovanja Povijesti kao ekonomije spasenja. Prokletstvo kralja mučenika: «da bi veće Hrvati nigdar ne imali gospodina os svoga jazika, nego vazda tuju jaziku podložni bili» uklopljeno je ovdje kao vaticinio ex eventu – proročanstvo iz već svršenih zbivanja».

hrv kra 41 5
Zabat oltarne ograde s likom Bogorodice (Knin)

Ovaj motiv proklinjanja naroda imat će i stvarno sudbonosno, pa i veliko značenje u kasnijoj povijesti Hrvata. Motiv proklinjanja kralja Zvonimira na Petrovom polju kod Knina, i danas se spominje. Redaktor legende koji je dramskom vještinom potakao sukob između naroda i kralja, kao da je znao što će se zbivati u kasnijoj hrvatskoj suvremenosti. Zvonimirovo iskustvo postalo je ubrzo iskustvo spoznaje naroda o tragičnom gubitku državnoga suvereniteta.

Legenda o kralju Zvonimiru bila je najprije napisana glagoljicom. Sačuvan je tek njen kasniji prijepis bosančicom (hrvatskom ćirilicom), a čini se da je taj prijepis pogrešno datiran, jer tamo stoji: «Dobri kralj Zvonimir... ubijen bi na lit Isukarstvih tisuću i osamdeset, a toj tisuća i osamdeset manje jedno», tj. 1079. godine; dok je originalna datacija bila pisana dijelom slovima, a dijelom riječima, iz čega se vidi  da se Zvonimirova smrt zbila 1089. godine.

hrv kra 41 1
Zvonimir je često boravio u Bribiru

Zaključujući ovu priču o Legendi o kralju Zvonimiru, ili nekom drugom kralju, J. Bratulić kaže kako je ona «izašla iz domaćih nastojanja da se kralj prikaže kao svetac i mučenik, te da se u pogodnom trenutku za državu i službeno proglasi svecem i zaštitnikom kraljevstva». Jer, i to je bilo moguće u prvim godinama nakon kraljeve smrti, jer u kasnijim povijesnim zbivanjima mađarskim kraljevima i tuđoj crkvenoj hijerarhiji nije bilo stalo do svetaca u hrvatskoj dinastiji, pa ni kad je riječ o Zvonimiru, koji je ženidbenim vezama bio u srodstvu s Arpadovićima».

hrv kra 41 6
Biskupija

Bratulić će izrijekom sumnjati u to da je do nas uopće došla izvorna redakcija Legende, jer ona legenda koju mi poznajemo ne može biti autentičnom pošto u njoj kralj proklinje «što nikako nije moglo postojati u prvotnoj, izvornoj redakciji. Kralj-mučenik, ili bilo koji mučenik ili svetac, ne može proklinjati svoje krvnike, a kamoli cijeli svoj narod!» Svakako da u historiografiji trebamo odbaciti zloguku kraljevu poruku, dok ćemo samu legendu kao književno djelo promatrati u njegovoj duhovnoj, umjetničkoj i jezičkoj pojavnosti. Smrt velikoga kralja, trebala je samo ustvrditi, a ne oslabiti temelje državne zajednice. Tako se tumače sva apologetska djela na ovu, i slične teme, pa smo i mi davno tako trebali iščitati «Legendu o kralju Zvonimiru».


[1]Tomislav Marijan Bilosnić: Hrvatski knezovi i kraljevi, Zadar, 2007., str. 287-294.
porn porn

log0 AA 3