log0 AA 3

log0 AA 3

SERIJAL: HRVATSKI KNEZOVI I KRALJEVI

Piše: Tomislav Marijan Bilosnić

San o prijestolju pradjedova (36)

SERIJAL: HRVATSKI KNEZOVI I KRALJEVI
hrv kraljevi 1
Zabat iz crkve sv. Petra i Mojsija u Solinu u kojoj se krunio Zvonimir

Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, publicista, fotograf  i slikar, u ovome serijalu objavljuje popularno-znanstvene povjesnice o hrvatskim knezovima i kraljevima u Kotarima

 

SAN O PRIJESTOLJU PRADJEDOVA [1]

Kralja Zvonimira prate priče, legende, dokumenti, diplomatički izvori, povijesne činjenice, književna i umjetnička djela njemu posvećena. A kad bi se još razriješila toponomastika zabilježena u izvorima koji spominju ovog kralja, vidjeli bismo kako je on najveći dio svog vremena boravio u Kotarima, u onom dijelu koji se onomad zvao Hrvati. Najprije, stolovao je u Kninu, a naslijedio je, koristio i boravio na dvorima u Šibeniku, Biogradu, ali i Ninu, koji opet postaje jedno od glavnih sjedišta hrvatskoga kralja. Pišući o Zvonimirovom dobu E. Peričić za Nin kaže: «Za ondašnje pojmove Nin je u to doba bio velik grad, pun dvoraca, crkava, samostana i ostalih srednjovjekovnih građevina, te su se u njemu mogli držati državni i crkveni sabori, a arheološka iskapanja dala su sliku prostranog prijestolnog dvora, što nam svjedoči da je ninski kraj za to doba hrvatske narodne dinastije bio ekonomski jak, da su saobraćajni prilazi Ninu bili uređeni, sigurni i pogodni, da je ninsko područje bilo zdravo, a klima blaga. U Ninu je tada bilo preko 45.000 stanovnika».

hrv kraljevi 2
Prostor Crkvine u Biskupiji

Zvonimir je u Ninu 1078. godine primio Petra, opata biogradskoga samostana sv. Ivana Evanđeliste. Opat s redovnicima požalio se kralju kako mu bribirski župan Strezinja uzima posjed Mirane, koji mu je darovao dvije godine ranije komornik Črnac. Očito je kralj i bez ovih pritužbi bio upoznat sa stanjem na terenu, poglavito iz razloga što je često boravio u Biogradu, a još češće iz Nina prema Kninu išao preko Bribira, gdje je znao duže ostajati uživajući u pogledu s Bribirske glavice. Ipak, Zvonimir je pred bribirskim županom Strezinjom, ninskim županom Jurom, i sidraškim županom Ljubomirom, izrekao presudu u korist samostana u Biogradu.

hrv kraljevi 3
Crkvina (Biskupija) kod Knina – Karolinške dječje pozlaćene ostruge (iz grobnice unutar crkve Sv. Marije) i ženski nakit

U Ninu, za Zvonimirove vlasti, i uz njegovu nazočnost 1080. godine održan je i provincijalni sinod čitave dalmatinsko - hrvatske crkve, vjerojatno u cilju provođenja crkvenih reformi u Hrvatskoj. Ovaj sinod sazvao je kardinal Ivan, papinski legat, a uz ninskog i splitskog biskupa Saboru su nazočili i ostali dalmatinsko - hrvatski biskupi, kao i opati samostana u Hrvatskoj i Dalmaciji. Kralj Zvonimir poslije ovoga sinoda splitskoj je nadbiskupiji vratio crkvu sv. Stjepana, inače obiteljsku grobnicu Trpimirovića, kao i crkvu sv. Marije u Solinu u kojoj se nalazio grob kraljice Jelene, koja je i dala sagraditi obje crkve.

hrv kraljevi 4
Krčki natpis, XI. st.

Slijedeći političke smjernice koje je odabrao knez Branimir, kralj Zvonimir čvrsto se drži i razdjelnice na potezu Nin – Knin. Kako štuje papinstvo kao duhovnu i političku vlast, tako vodi računa i o osjetljivosti i važnosti geopolitičkog smještaja ondašnje Hrvatske, i izuzetne važnosti ovog područja. Da bi razriješio stoljetno dalmatinsko pitanje Zvonimir, kao i Petar Krešimir IV, često boravi u dalmatinskim gradovima Krku, Zadru, Splitu, Trogiru, on je često u Biogradu i Šibeniku, o čemu svjedoče na svoj način i brojni samostanski kartulari, koji posebice otkrivaju «čvrsta uporišta zaključivanja o značajkama vladavine pojedinih istaknutih vladara u ranoj hrvatskoj povijesti» (T. Raukar). Neprijeporno je da Zvonimir nosi naslov «kralj Hrvatske i Dalmacije» i da je vladao gradovima na Jadranu. U užem smislu on se naziva i «Kralj Hrvata», ili «kralj hrvatski», kao na Baščćanskoj ploči, što govori kako je Kvarner, Primorje, gradovi na Jadranu, sve to bili dio Hrvatske. Tako ovaj uži naziv gotovo da ima šire univerzalno značenje. Jer, kada se na Bašćanskoj ploči kaže «Zvonimir kralj hrvatski», jasno se govori kako je on vladar i tog dijela nekadašnje teme Dalmacije.

hrv kraljevi 5
Nastpis na dovratniku, Vrbnik, 1663.

U slikama iz davne prošlosti Neven Budak će i o tome ponešto zanimljivoga reći, govoreći o Zvonimirovim borbama za Kvarner s istarskim grofom Ulrikom, koji se ponašao kao pravi sluga njemačkoga cara Henrika, inače ljutog protivnika reformi pape Grgura VII. Zvonimir je od svojih ugarskih šurjaka Gejze i Salomona, čija je sestra bila udana za Ulrika, u Senju saznao uz logorsku vatru kako će ovaj dio Hrvatske i Dalmacije njemu biti dat na upravu, čim bude oslobođen. Te večeri uz vino Gejza je skovao ovakav plan, prema onome što piše N. Budak:

- Ako sve i dalje bude dobro, za tri dana ćemo biti na Trsatu. Mogli bismo dio vojske odmah poslati na Krk. Kad osvoje otok, neka opreme mornaricu i otplove za Osor. Onda će Rab sam pasti.

- Plan je dobar – umiješao se Zvonimir. – Kada ćemo imati otoke i liburnijsku obalu do Trsata, Meraniju ćemo lako osvojiti.

- Da – reče Salomon. – Učinit ćemo tako. Ti ćeš, šurjače, voditi vojsku na Krk. Uzmi za to svoje slavonske čete. Mi ćemo uzeti Ugre i povesti ih prema Trsatu. Kada osvojimo što treba, dogovorit ćemo se o tome kako napasti Labin i završiti rat.

hrv kraljevi 6
Za Zvonimira u Ninu je održan sinod dalmatinsko-hrvatske crkve

Jasno, bilo je to još za doba Zvonimirova banovanja, kad je ovo, zapravo, još bila zemlja Petra Krešimira IV. Normalno da je pri njemačkim prijetnjama Hrvatska bila na strani Ugarske, s kojom je preko Zvonimira imala i rodbinske veze. A sve do ovih dana, još od Dukljanskih spisa o pobjedi kralja Tomislava nad Ugrima i pripojenju Salvonije Hrvatskoj, slabo se ili nikako čulo za Slavoniju. Kasnije kada Zvonimir postane hrvatski kralj, on se neće previše baviti Slavonijom, već će njemu važnije postati neretvansko pitanje. Zar Zvonimiru za hrvatsku krunu nije takmac bio neretvanski knez Slavac, pa je Zvonimir ubrzo snažno vladao i ovim područjem kao i otocima Bračom, Hvarom i Korčulom. Slavoniju on i tako još kao hrvatski ban donosi u «miraz» kralju Petru Krešimiru, vjerojatno ne iz prevelike ljubavi, koliko iz želje da osveti svog djeda koji je kao dječak morao napustiti Hrvatsku, upravo ovaj južni njen dio, prapostojbinu Hrvata, Kotare, Bukovicu i Zagoru. Neven Budak u svojoj romansiranoj priči o Zvonimiru ovako citira njegove riječi:

- Prije mnogo godina, moj je djed kao mali dječak morao napustiti Hrvatsku. Njegov je otac bio kralj, ali su mu braća na prijevaru otela krunu. Nadajući se da će od mletačkog dužda dobiti pomoć, dao mu je mog djeda za taoca. Tako je djed dospio u Veneciju, a nakon nekoliko godina oženio se duždevom kćerkom Hicelom, pa se u Veneciji rodio moj otac. On mi je pričao kako je djed uvijek sanjao o tome kako će se vratiti u Hrvatsku i uzeti krunu što mu je pripadala... U Veneciji je jednog dana izbila pobuna. Mnogi plemeniti i obični ljudi bili su nezadovoljni duždem Orseolom, sinom onoga dužda koji je moga djeda doveo u Veneciju, pa su odlučili kazniti ga zbog samovolje i mnogih loših djela. Kako bi izbjegli smrt, pripadnici su roda Orseola morali pobjeći ovamo u Ugarsku. Zajedno s njima morali su bježati i moj djed i otac, jer su i oni bili u srodstvu s Orseolima. Moj djed, potresen dvostrukim progonstvom, umro je brzo po dolasku u Stolni Biograd. Na samrti je tražio od mog oca da mu obeća kako će učiniti sve da bi svom rodu vratio kraljevski naslov... Otada često sanjam kako sjedim na prijestolju mojih pradjedova, a potomci izdajnika skapavaju u tamnici iz koje nikada neće izaći».

I Zvonimirov se san ostvario. Sad on kao kralj odan papi uglavnom boravi u zavičaju svojih pradjedova, na području od Nina do Šibenika, kao i na onom od Vrane prema Kninu, gdje najjače i odjekuju reformske težnje Rima, dok «njegov» sjever tone u protureformska nastojanja. S punom vlašću na Kvarneru, kao i u svim dalmatinskim gradovima, Zvonimir će u Ninu, Kninu, Šibeniku primati mnoge uglednike s papine strane, ali i iz svoga susjedstva, između ostaloga uživajući i ranije plodove vlasti Trpimirovića na ovom prostoru.

«Zvonimir se osloncem na duhovni i politički poredak pape Grgura VII nadovezao na Branimirov otklon prema papi Ivanu VIII godine 879. Zvonimirova vazalska prisega papi Grguru VII, jednako kao i pismo pape Ivana VIII Branimiru od 7. lipnja 879., dva stoljeća prije, bijaše, sa stajališta ključnih društvenih procesa u ranosrednjovjekovnoj  Hrvatskoj, međunarodna potvrda njegove vlasti, izrečena od one društvene snage, papinskog Rima Grgura VII, koja je u europsko – jadranskom ustrojstvu u drugoj polovici XI. stoljeća jedina takvu potvrdu mogla iskazati.» (T. Raukar: Hrvatsko srednjovjekovlje»).


[1] Tomislav Marijan Bilosnić: Hrvatski knezovi i kraljevi, Zadar, 2007., str. 257-264.
porn porn

log0 AA 3