log0 AA 3

log0 AA 3

SERIJAL: HRVATSKI KNEZOVI I KRALJEVI

Piše: Tomislav Marijan Bilosnić

Petar Krešimir IV. često je svraćao u Zadar kod svojih rođaka Madijevaca (33)

SERIJAL: HRVATSKI KNEZOVI I KRALJEVI
hrv suvenir 1
Hrvatski dostojanstvenik iz Biskupije kod Knina

Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, publicista, fotograf i slikar, u ovome serijalu objavljuje popularno-znanstvene povjesnice o hrvatskim knezovima i kraljevima u Kotarima

 

PETAR KREŠIMIR IV. ČESTO JE SVRAĆAO U ZADAR KOD SVOJIH ROĐAKA MADIJEVACA [1]

Uz one već ispričane, još je dosta priča o hrvatskom kralju Petru Krešimiru IV., ili Velikom, kako su ga podanici i povjesničari još zvali. Iako je kralj osobito volio Hrvate i vrlo često znao u svojim putovanjima Kotarima družiti se s njima, kao što smo vidjeli u slučaju sokolara Aprića, kralj nije zaboravljao ni onaj drugi dio svoga puka, latinski koji je još živio u gradovima uz more, pa i u Zadru gdje je kralj često svraćao kod svojih rođaka Madijevaca, kao što je često znao boraviti u Splitu i Trogiru. Umni nadbiskup Lovro i Ivan, biskup trogirski, koji je kasnije proglašen i svecem, bili su kralju Petru Krešimiru česti domaćini, ali i glavni savjetnici. U svjetovnim stvarima ova dva latinska svećenika bili su glavni doglavnici, odmah iza njegovih banova, župana i vojvoda. Kralj je jednostavno želio i uvijek nastojao čuti obje strane, saslušati mišljenja na oba jezika, tako ne samo da bi to njemu pomoglo u vladanju, već da bi dovelo i do međusobnog razumijevanja jednih i drugih podanika, onih u unutrašnjosti, u Hrvatima, i ovih na moru, u gradovima i na otocima.

hrv suvenir 2
Nin, crkva sv. Križa, na ruševinama antičke Aenone

I doista, mnogo je primjera iz toga doba međusobna paženja, cijenjenja i ljubljenja podanika. Hrvatice su se stale udavati u gradove, dok su «ponosite Latinke polazile za plemenite Hrvate». Zadar je tako potpuno prelazio u hrvatske ruke, ali i svi drugi gradovi gdje su latinisti, ili njihove pristaše još bili na vlasti. Bizantski car i mletački dužd, kao i drugi ondašnji aspiratori na Jadransko more polako su uzmicali, jer su podanici ovih prostora bili zadovoljni pod hrvatskim žezlom. Ime kralja Petra Krešimira spomiljalo se posvud, njemu su pjevali hvalospjeve na obje strane, držeći ga kraljem Hrvatske i Dalmacije u punom značenju te riječi.

Takav Petar Krešimir mogao je voditi i aktivnu vanjsku politiku. Pomagao je on ustanak makedonskoga plemića Gerogija Vojtjeha protiv bizantske vlasti. Posredstvom svoga bana Zvonimira, na sjeveru Hrvatske, upleo se i u političke zaplete tijekom dinastičkih sukoba unutar mađarske kraljevske kuće. Kako je Zvonimir podržavao suprotnu stranu od one koju je podržao njemački kralj i car Henrik IV., posljedice su bili vojni sukobi s istarskim markgrofom Urlichom. Kako je Zvonimir uspio odbaciti njemačke napade, u hrvatskome je kraljevstvu banu naglo porastao ugled, pa je Zvonimir ubrzo postao vrlo izglednim kandidatom za kraljevsku čast.

hrv suvenir 3
Sv. Krševan

U međuvremenu 1070. godine zbile su se dvije važne promjene u Hrvatskoj. Bjelohrvatski ban Gojčo jednostavno nestaje, a ne zna se odstupa li s banske stolice, ili umire, da bi na njegovo mjesto stupio dotadašnji slovinski ban Dmitar Zvonimir, rođak ugarskoga kralja. Bijaše to prvi slučaj da u ove naše krajeve na vlast dolazi netko tko nije ovdje i rođen. Uto Petar Krešimir stupi u potpuno tijesnu vezu s rimskim papom Aleksandrom II., želeći se i na taj način uhvatiti u kolo s ostalima europskim vladarima.

U to doba i kralj Petar Krešimir u vrlo nejasnim okolnostima nestaje s hrvatske političke scene, reći će jedni, dok će drugi te događaje vezati za sam kraj njegove vlasti. Svakako 1075. godine normanska mornarica bezuspješno opsjeda otok Rab, čiji je rezultat bio zarobljavanje hrvatskoga kralja, čijega imena u izvorima nema. O tome slučaju u tekstu «Nin u doba hrvatskih narodnih vladara i njegova statutarna autonomija», dr. Eduard Peričić će zapisati i ovo:

hrv suvenir 4
Tomislav Marijan Bilosnić - Nin, često mjesto boravka Petra Krešimira IV.

«Pred kraj Krešimirove vlade, iz do sada neutvrđenih razloga, pozivaju dalmatinski gradovi Split, Zadar, Trogir i Biograd Normane i stavljaju se pod njihovu zaštitu, što dovodi vjerojatno do sukoba s hrvatskim kraljem, te 1074. godine normanska mornarica pod vodstvom grofa Amika prodire sve do Raba, koji je podsjeda, ali bez uspjeha. Normanima se sigurno suprotstavila i hrvatska mornarica, ali bez pomoći gradova nije mogla izdržati napad jačega protivnika. Normanski knez zarobio je «kralja Hrvatske». Prema F. Šišiću došlo je tada do «nagodbe po kojoj Petar Krešimir ustupi Normanima gradove Split, Trogir, Zadar, Biograd i Nin».

Do ovog sporazuma, misle povjesničari, došlo je posredstvom papinog izaslanika Gerarda, koji se u to doba nalazi u Hrvatskoj sa zadaćom da sazove crkveni sabor u Splitu. Akti ovoga sabora sazvanog u prosincu 1074. godine nisu sačuvani, ali se iz daljnjeg razvoja događaja dade zaključiti kako su zaključci išli u smjeru reformi rimske crkve, osobito zato što je na čelu crkve bio papa Grgur VII., zvan i veliki, jedan od najčvršćih reformatora. Sinoda se svakako pozabavila i pitanjem unutrašnjeg uređenja dalmatinsko-hrvatske crkve, tako što je obnovljena i biskupija u Ninu, ukinuta još 928. godine. Nadbiskup Gerard tad je iz tamnice pustio i svećenika Ulfa koji je u njoj čamio punih dvanaest godina, a koji je za Petra Krešimira IV. organizirao hrvatski otpor protiv reformskih zaključaka sabora iz 1060. godine. Nesretni svećenik sad je položio «na moći sv. Dujma», prisegao da se odriče hereze, i da se više nikad neće vratiti u Hrvatsku.

hrv suvenir 5
Ploča s likom hrvatskog vladara

Veneciji nije odgovaralo utvrđivanje Normana u Dalmaciji pa je ona ovu situaciju iskoristila za svoje uplitanje u probleme na hrvatskoj strani Jadranskoga mora. Početkom 1075. godine Venecija je poslala samoga dužda Dominika Silvija s jakom flotom da istjera Normane. Bio je to zapravo izravni pokušaj da se nakon više decenija na dalmatinskoj obali opet uspostavi mletačka vlast. I to se zapravo i zbilo. Dužd je uspio i otjerati Normane iz hrvatskih gradova na Jadranu, namećući svoju vlast Splitu, Trogiru, Biogradu o Zadru, ali i Ninu, kako bi na taj način uzeo i naslov vladara Dalmacije. Dužd je 8. veljače 1075. godine sazvao sve priore spomenutih gradova, «koji mu se zasebnim ugovorom obvezaše 'da od toga dana nitko od građana ni na čiji podstrek neće dozivati Normane ili kakvih drugih stranaca u Dalmaciju'», kako bilježi E. Peričić. Ispravu su potpisali i sadržajem odobrili splitski nadbiskup Lovro, ninski biskup Formin, biogradski Prestancije i Ivan, opat sv. Bartola kod Knina. Do sugalsnosti ovih ličnosti sa sklopljenim sporazumom mislim da je došlo pod pritiskom javnog mnijenja u spomenutim gradovima i neizvjesnošću koja je nastala smrću hrvatskoga kralja. Drukčije je teško protumačiti potpise ninskog i biogradskog biskupa te kninskog opata.

hrv suvenir 6
Petar Krešimir IV sukobio se s Normanima u Caskoj na Pagu

Povijest kaže da je kralj Petar Krešimir IV. živio još vrlo kratko vrijeme poslije ovih događaja, te da je u prvoj polovici 1075. godine umro i da je pokopan u atriju crkve sv. Stjepana kod Klisa, gdje mu počiva i otac Stjepan I. Kaže se da je tamo  još u 13. stoljeću stajao sarkofag na kojemu je pisalo: Petar Krešimir IV. najmoćniji je hrvatski vladar. Ali za osmanlijske najezde crkva je razorena, a kraljeve kosti nestadoše zauvijek.

Najteži udarac u svemu bijaše to što se Dalmacija opet otcijepila od Hrvatske, kojoj se sada za gospodara nametnuo mletački dužd. «Već više decenija imali su Dalmatinci prilike da se uvjere kako ih s Hrvatskom vežu jači i krupniji interesi od onih koji su izvirali iz crkvene organizacije, naime, uz trgovačke još i politički, jer su imali već dovoljno prilike da se uvjere kako su njihov položaj i autonomija u zajednici s Hrvatskom sigurniji negoli pod gospodarstvom vladohlepne Venecije. Oni su, dakle, prirodno, morali nastojati da se opet vrate pod vlast hrvatskoga kralja», piše Ferdo Šišić u svojoj «Povijesti Hrvata».

hrv suvenir 7
Petar Krešimir IV.

Odmah po smrti kralja Petra Krešimira IV. u Hrvatskoj nastadoše prijestolne borbe, jedna je strana za vladara htjela hercega Stjepana, sinovca Krešimirova, druga bana Zvonimira, a treća je nastojala, navodno, uzvisiti župana Slavića iz plemena Svačića. Hrvatska historiografija je dosta pisala o tome kako je na hrvatsko prijestolje zasjeo Slavac (1074. – 1075.), kojega je zapravo zarobio i odveo u ropstvo normanski grof Amiko. Međutim, o svemu je tome malo podataka, pa se misli kako je sve to tek kombinacija povjesničara Luciusa.


[1]Tomislav Marijan Bilosnić: Hrvatski knezovi i kraljevi, Zadar, 2007., str. 225-232.
porn porn

log0 AA 3