log0 AA 3

log0 AA 3

SERIJAL: HRVATSKI KNEZOVI I KRALJEVI

Piše: Tomislav Marijan Bilosnić

Krešimir i Gojslav u Vrani preuzimaju krunu kralju Suronji (26)

SERIJAL: HRVATSKI KNEZOVI I KRALJEVI
hrv kraljevi 1
Tomislav Marijan Bilosnić - Lovište hrvatskih kraljeva uz rijeku Krku

Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, publicista, fotograf  i slikar, u ovome serijalu objavljuje popularno-znanstvene povjesnice o hrvatskim knezovima i kraljevima u Kotarima

 

KREŠIMIR I GOJSLAV U VRANI PREUZIMAJU KRUNU KRALJU SURONJI [1]

Još ću se pozabaviti pričom o kralju Stjepanu Držislavu. Zaustavit ću se ovdje uglavnom na slikama iz davne hrvatske prošlosti, onako kako ih je vidio i sastavio povjesničar Neven Budak[2]. Nije važno temelji li se sve na provjerenim povijesnim dokumentima, ili su neki događaji ostali zapamćeni tek u legendama i pričama. Uostalom, mitologija je najljepši i najintrigantniji dio svake povijesti.

Stjepan Držislav važan je hrvatski kralj, vladar koji je vladao hrvatskom zemljom poslije smrti svoje majke, kraljice Jelene. Kad je umrla ona koja ”je postigla mir kraljevstvu”, naslijedio ju je njezin sin, sin kralja Mihajla Krešimira. U pogrebnoj povorci, koju su predvodili benediktinci, kraljicu umotanu u bijelo platno, pratio je Držislav sa suprugom i tri svoja malodobna sina. U pratnji kraljice na vječni počinak bio je i ban Godemir, hrvatski župani i dvorjanici, splitski nadbiskup i biogradski biskup, svećenici iz Nina, Knina, Biograda, Solina i drugih naših mjesta. Bile su tu i profesionalne narikače kao i znatiželjni puk, svi koji su mogli doći pred crkvu sv. Marije, koju je kraljica dala podići za duše svojih predaka i potomaka, predviđajući  «da ih sahrani u sarkofazima postavljenim u predvorju Sv. Marije, u maloj zasebnoj Crkvi sv. Stjepana».

hrv kraljevi 2
Tomislav Marijan Bilosnić - Dvorac u Vrani

Držislav je već na pogrebu znao kako mu je otac Krešimir u dogovoru s banom Pribinom, u Kninu dao ubiti strica Miroslava, kako bi, eto, on Stjepan Držislav, sad po smrti majke Jelene, mogao postati hrvatski kralj. Za života kraljica Jelena nije odobravala taj bratoubilački čin, ali se smirila na tvrdnje muža Mihajla Krešimira, kako bi Pribina i njega bio smaknuo, da nije pristao na taj njegov naum, poslije čega bi se kraljevstvo bilo rasulo.

Kad je već kraljica ležala u kamenome sarkofagu, a pogreb se priveo kraju, mladom Držislavu priđe svećenik pristigao iz Carigrada. Benediktinci i domaći svećenici, kao i nazočna dvorska svita, našla se u čudu kad je Grk pružio smotuljak hrvatskome kralju. Uskoro je Stjepan Držislav u velikoj dvorani kninske tvrđave primio carigradskog poslanika. Uz kralja bili su tu i drugi hrvatski velikodostojanstvenici, ban Godemir, djedi, dvorjanici, župani, kraljevi sinovi Svetoslav, Krešimir i Gojslav, opat kninskoga samostana sv. Bartola, biogradski biskup i ravnokotarski velikaši. Među njima se našao i velikaš Pinčo, kraljev gost, inače rođak makedonskoga cara Samuila. On je u zamjenun za zlato i svilu zatražio kod Držislava spas od progona u svojoj susjednoj domovini. I taj Pinčo, koji je, inače, u znak zahvalnosti podigao crkvu posvećenu sv. Mihovilu u Solinu, stao je savjetovati hrvatskoga kralja.

Kad je poslanik iz Carigrada pozvao kralja Držislava da stane na bizantsku stranu, za što će dobiti časti kakve ni jedan od hrvatskih arhonata nikad nije imao, uz to što će se obnoviti i uprava hrvatskih vladara nad Dalmacijom; Pinčo je stao isticati kako je makedonski car Samuilo jak, kako je protjerao ili pobio sve protivnike, pa s obzirom da se uz njega našla i Crkva, ništa mu ne stoji na putu pobjede nad Bizantom.

- Kralju! – reče Godemir. – Tako govore kukavice! Takve su riječi dostojne onih koji su pobjegli iz vlastite domovine, bojeći se braniti vlastiti dom. Ne slušaj ga![3]

hrv kraljevi 4
Tomislav Marijan Bilosnić - Vrana, mjesto gdje su Krešimir i Gojislav preuzeli krunu Suronji

Biogradski biskup je rekao kako su preci hrvatskoga kralja Stjepana Držislava dva puta ratovali s Bugarima, misleći pri tome na makedonskoga cara, i dva su ih puta pobjedili, pa se ni Držislav sada ne mora bojati. Djed je mislio kako treba biti oprezan, jer Samuilo je doista prejak, pa njegov sukob s Bizantom treba ostaviti njihovom međusobnom ogledanju. Kraljev sin Svetoslav, zbog mrka i stroga pogleda i izraza lica, zvan i Suronja, pitao je nazočne kakvu korist od svega može imati kralj i Hrvatska. Zato Držislav upita bizantskoga poslnika:

- Ako prihvatim savez s carem Bazilijem, što će mi sve ponuditi kao nagradu?

Poslanik odgovori: krunu, žezlo i plašt, oznake kraljevskoga položaja; na što Držislav, koji je već bio kralj, plane! Tada poslanici iz Carigrada ponudiše hrvatskome kralju i titulu eparha i patricija, te ime Stjepan, kao i upravu nad Dalmacijom, što je značilo da odsada Stjepan Držislav, kao i njegovi nasljednici, mogu nositi titulu kralja Hrvatske i Dalmacije.

- Poručite caru Baziliju – svečanim će glasom Držislav – da ja, Stjepan Držislav, kralj Hrvatske i Dalmacije, prihvaćam sklopiti savez za zajedničku obranu od Samuila.

hrv kraljevi 5
Biograd

Ni dva mjeseca nakon toga, u jeci priprema za rat, kralj je Stjepan Držislav umro. U vrijeme kraljeve smrti njegova tri sina nisu bili u Kninu, bili su u lovu uz rijeku Krku.

- Svetoslav je moj nasljednik, on jedini smije nositi moju krunu i jedini se smije zvati kraljem Hrvatske i Dalmacije. Krešimir i Gojslav neka se zadovolje naslovom Hercega – izusti kralj prije smrti.

To da Svetoslav Suronja postane kralj, a ne i njegova braća, nije bilo baš po volji bana Godemira. Takvom odlukom nisu bili prezadovoljni ni ninski, bribirski, cetinski i imotski župani, kao ni biogradski biskup. Svi su oni htjeli zadržati staru hrvatsku tradiciju prekinutu u ranijem sukobu Držislavova oca Mihajla Krešimira s bratom Miroslavom. Običaj je, naime, bio da braća vladaju zajedno i ravnopravno, time što najstariji sin tek zastupa Hrvate u pregovorima s drugim vladarima. Međutim, Držislav je imao drugi cilj. On je svojom oporukom učinio to da loza Trpimirovih potomaka, preko Svetoslava i njegova sina, ima sigurne nastavljače, zbog čega u nasljedstvo nije bilo potrebno miješati kraljevu braću.

I Suronja je odmah započeo skupljanjem vojske kako bi udario na Samuila, nastavio je tamo gdje je stao Držislav. Bana Godemira u suprotstavljanju odlaska hrvatskih vojnika na Samuila, podržali su i primorski i kninski župan, Mrmonja i Ninoslav. Kada se hrvatska vojska nije skupila na obalama Krke, kako je bilo predviđeno, Samuilo je prema Hrvatskoj žurno uputio svoju vojsku. Njegova je zamisao bila, ne samo preduhitriti Hrvate, već i osvojiti Zadar, metropolu Dalmacije. Pustošeći sve po Kotarima, Samuilova je vojska i došla pred sam grad Zadar, ali su se gradske zidine pokazale prečvrste i previsoke, neosvojive i za Samuilovu vojsku. Iako se Samuilova vojska odmah povukla s ovoga terena, u Hrvatskoj je zbog nastale situacije došlo do teškoga raskola.

hrv kraljevi 6
Vrana

Kad je Suronja u Biogradu krunjen za kralja Hrvatske i Dalmacije, krunidbi nije nazočio ni ban Godemir, ni kraljeva braća, pa ni svi župani i velikodostojnici. Već mu je tu majka predbacila kako je vlast trebao podijeliti s braćom, na što je kralj udario šakom o stol ističući kako je on jedini vladar. Krećući iz Biograda u kraljevu utvrdu na Vranskom jezeru, Svetoslav Suronja, u pratnji sina Stjepana i majke, ponio je krunu i žezlo u Vranu.

Čim je kralj Suronja ušao u vranske zidine za njime se zatvore vrata, a njega samog opkole vojnici, bacajući na nj mrežu sa zidina utvrde. Pred kralja iziđu braća Krešimir i Gojslav, ban Godemir, i zatečeni župani. Od kralja je zatraženo da se odmah odrekne krune i kraljevstva, ukoliko ne želi da mu ne oslijepe sina Stjepana, koji se tako nikad ne bi mogao domoći vladarskog žezla. Kraljeva majka, koja je već donijela odluku o odlasku u samostan sv. Marije u Zadru, očito je bila uz pobunjenu braću, koja su htjela vratiti i zadržati stari običaj Hrvata, da braća dijele vlast. Tako se Gojslav i Krešimir i okruniše u Vrani ravnopravno, dok najstarijega brata Svetoslava Suronju poslaše u Biaće.

Svetoslav nije mirovao u Biaćima, bar ne onako kako su se braća nadala. On je poslao svoje glasnike istodobno u Carigrad i Veneciju, tražeći za sebe s obje strane, ne bi li se tako osvetio braći. Međutim, odgovora nije dobio, jer je Bizant zbog nastale situacije već odlučio kako će Veneciji prepustiti Dalmaciju. Nije pomogla ni činjenica što je Suronja dužd Petru Orseolu, kao zalog garancije, a zapravo taoca, dao svoga sina  Stjepana.


[1]Tomislav Marijan Bilosnić: Hrvatski knezovi i kraljevi, Zadar, 2007., str. 171-176.
[2] Neven Budak: Knezovi kraljevi biskupi, Slike iz davne hrvatske prošlosti, Slobodna Dalmacija, Split, 2005.
[3]Dijalozi / Neven Budak: Knezovi kraljevi biskupi, Slike iz davne hrvatske prošlosti, Slobodna Dalmacija, Split, 2005.
porn porn

log0 AA 3