log0 AA 3

log0 AA 3

SERIJAL: HRVATSKI KNEZOVI I KRALJEVI

Piše: Tomislav Marijan Bilosnić

Benediktinci s hrvatskim narodnim imenima (15)

SERIJAL: HRVATSKI KNEZOVI I KRALJEVI
1. Sveti Benedikt
Sveti Benedikt

Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, publicista, fotograf  i slikar, u ovome serijalu objavljuje popularno-znanstvene povjesnice o hrvatskim knezovima i kraljevima u Kotarima

BENEDIKTINCI S HRVATSKIM NARODNIM IMENIMA [1]

U doba hrvatskih narodnih vladara, dakle u hrvatskom ranosrednjovjekovlju, na ovim našim jadranskim, ravnokotarskim i dalmatinskim prostorima počinje dominirati redovništvo čija je ideja povlačenje i bijeg u samoću, a koje sve skupa ujedinjuje općeprihvaćeno «Pravilo» sv. Benedikta. Iako već u 6. stoljeću benediktinci stižu na današnje hrvatsko tlo, u Istru, utemeljenje prvih benediktinskih samostana u nas se vremenski podudara s nastankom suverene hrvatske države, pa su otud benediktinci vrlo značajan element u prvotnoj hrvatskoj državi nastaloj na ovom našem ravnokotarskom prostoru, «v Hrvateh», od Zrmanje do Krke, odnosno Cetine. Prvi benediktinac koji stiže u ove krajeve je opat Martin (640.- 42.), koji dolazi kao papin izaslanik odmah po pojavi hrvatskog imena na našem tlu. Interesantno je da se južno od Zrmanje redovnici sv. Benedikta spominju i prije Hrvata, dok je Dalmacija za hrvatskih vladara «najbenediktinskija naša pokrajina». Uz benediktince vezani su potom i najstariji hrvatski spomenici, kao što je vladanje hrvatskih kneževa i kraljeva vezano uz benediktince.

2 .Dokument o ustupanju prava ribarenja samostanu Sv. Krševana
Dokument o ustupanju prava ribarenja samostanu Sv. Krševana

Već 846.- 48. godine na Trpimirovom dvoru boravi učeni benediktinac Gottschalk iz Orbaisa, koji će u svom glasovitom djelu «Odgovori na različita pitanja» unijeti i jednu zanimljivost iz hrvatske nacionalne povijesti. «Znajući da životinje posjeduju istančan predosjećaj neposrednih zbivanja, saksonski teolog predlaže Trpimiru da pred bitku s Bugarima pomno prouči raspoloženje konja. Ako su pred bitku raspoloženi i bezbrižno poskakuju, onda hrvatski vladar možesa sigurnošću očekivati pobjedu, što se, prema Gottschalku, doista i dogodilo».

3. Benediktinski samostan sv. Marije u Zadru
Benediktinski samostan sv. Marije u Zadru

Prvi će benediktinski samostan u Hrvatskoj, vjerojatno potaknut i zaslugom Gottschalka, izgraditi baš knez Trpimir 852. godine u Rižinicama, između Klisa i Solina, za čije je osnivanje i vezana povelja ovog kneza, kao najstariji hrvatski pisani spomenik. U ovoj najstarijoj hrvatskoj vladarskoj povelji između ostaloga stoji: «Božjim nadahnućem potaknut, ne znajući kada će osvanuti sudnji dan i (moj) posljednji čas i veoma zabrinut za spas svoje duše, posavjetovavši se prethodno sa svojim županima, sagradio sam pomoću Božjom (ovaj) samostan i u nj doveo zbor braće (tj. benediktinaca) da me njihove revne molitve oproste od grijeha pred Bogom». Trpimirovićeva vladarska loza bila je, izgleda, posebno sklona prema benediktincima, koji će u ranoj hrvatskoj državi odigrati izrazito značajnu društvenu ulogu, kako u širenju poljodjelstva i zanatstva, tako i u sferi kulture, pismenosti, školstva, znanosti i književnosti. Tijekom vladanja kneza Branimira (879.-892.) u Ninu nam je poznat benediktinac opat Teudebert, dok se za kralja Tomislava kao prvi opat sv. Krševana spominje 918. godine benediktinac Odolbert. U pratnji kneza Mutimira (892.-910.) nalazimo benediktinca kao samostanskog predstojnika Žitalja. Zadarska opatija u velikoj je naklonosti Trpimirovića, sve do kraja njihovog vladanja: «Petar Krešimir IV (1056.-1073.) potvrđuje sv. Krševanu prava na posjed Diklo, dar njegova pradjeda Krešimira II (948.-969.). Spomenuti posjed «ostaje čvrsto u rukama vlasnika (benediktinaca) i u doba (Krešimirova) sina Držislava (969.-997.) i njegovih moćnih banova Pribine i Godemira i u doba Svetoslava (suronje, 997.-1000.) i njegove braće Krešimira (III, oko 1000.-1030.) i Gojislava (1000.-1020.) i njegova sina Stjepana «oca Petra Krešimira IV», kako navodi Franjo Šanjek u «Kršćanstvu na Hrvatskom prostoru».

5. Čikin križić
Čikin križić

Ovdje na ovom našem prostoru benediktinci slijede morsku liniju, duž čitave jadranske obale diže se čitav benediktinski lanac. Ništa čudno kada znamo da je ovdje i ranije bilo poznato monaštvo o čemu govori i sv. Jeronim najslavnije redovničko ime iz naših krajeva, kojemu dugujemo i prve vijesti o cenobijama uz našu obalu i na kamenitim dalmatinskim otocima. Ovdje treba uzeti u obzir i činjenicu o kojoj govori Ivan Ostojić u opsežnom djelu «Benediktinci u Hrvatskoj» (Split, 1964.): «Ne smije se, također, isključiti mogućnost, da je monaštvo Dalmacije od VII. do druge polovice X. stoljeća samo nastavak onoga predbenediktinskog monaštva, koje je bilo do VII. Stoljeća tako rašireno po Dalmaciji».

6. Crkva sv. Anselma u Ninu
Crkva sv. Anselma u Ninu

Iako benediktinci u Hrvatsku, u Nin i Zadar, dolaze u doba franačke dominacije, mi ćemo ih na ovom ravnokotarskom prostoru uz spomenute gradove naći i u Novigradu, Pridragi, Ljupču, Biogradu, Vrani, Bubnjanima i Pašmanu, tek prestankom franačke vladavine, kada su se ovdje stali podizati i organizirati benediktinski samostani, koji su najčešće zadužbine hrvatskog vladarskog kruga. U Ninu nalazimo opatiju sv. Ambrozija, a na rijeci Zrmanji opatiju sv. Jurja, obje muške zadužbine reda sv. Benedikta, koje su u tijesnim vezama sa zadarskom opatijom sv. Krševana. Ivan Ostojić će reći kako su zasigurno benediktinci imali svoje samostane i u Karinu i Bojišću kod Benkovca. Ninski samostan dr. Milan Prelog vidio je kao jedan od najvažnijih benediktinskih samostana u Hrvatskoj. Međutim, prva opatija koja je izričito vođena kao benediktinska u Hrvatskoj jeste ona sv. Krševana, koja je ujedno bila i najvažnija, najuglednija i koja je bila najdužeg vijeka.

7. Crkva sv. Rpoka na Rogovu Sv. Filip i Jakov
Crkva sv. Rpoka na Rogovu (Sv. Filip i Jakov)

U Zadru je u srednjem vijeku gotovo desetak benediktinskih opatija uz spomenutu sv. Krševana:  sv. Nikole, sv. Dimitrija, sv. Antuna Opata, sv. Marije, sv. Katarine, sv. Marcele; ali i na zadarskim otocima u Neviđanima i Pašmanu, na otoku Pašmanu, na Dugom otoku, Ugljanu, Molatu, Božavi i Vrgadi. Rasadnik benediktinskih samostana i benediktinskoga života na ovom je prostoru u srednjem vijeku, i to isključivo za vlasti hrvatskih vladara, najčešće bio samostan sv. Krševana u Zadru. Da su benediktinski samostani bili vezani uz hrvatske vladare i hrvatske velikaške obitelji više je nego razvidno. Naš najstariji poznati samostan nosio je ime svog utemeljitelja, kneza Trpimira. Luk nad crkvenom pregradom njegove zadužbine ima natpis «... pro duce Trepimero». Da se samostan zvao po knezu, a ne po nekom titularu, odnosno zaštitniku, govori i činjenica da u Trpimirovoj povelji nema ni jednog imena sveca. Posjedi koji su bili u vlasništvu ovih benediktinskih samostana, najčešće na prostoru Babin Duba, Crnog, Zemunika, Murvice i Briševa, pokloni su hrvatskih kneževa, kraljeva, banova, župana, didova i drugih velikaša. Riječ je o vinogradima, maslinicima, njivama i pašnjacima, te mlinovima, solanama i lovištima ribe na moru. Zemlja na ovim posjedima obrađivala se po kolonatskom sistemu.

8. Posjedi samostana Sv. Krševana u Zadru
Posjedi samostana Sv. Krševana u Zadru

Svakako da je golema većina redovnika i koludrica u samostanima u srednjem vijeku pripadala onom narodu koji je napučivao prostor na kojemu su se i osnivali samostani. Hrvati su bili jedini stanovnici uz Jadransko more, što se jasno opaža i u benediktinskim samostanima, o čemu najviše i najizravnije govore imena benediktinaca zabilježena u srednjovjekovnim listinama. Ovdje je riječ o onim monasima i koludricama čija se imena spominju do 1230. godine, iza čega se, kako navodi i Ivan Ostojić, pojavljuju i drugi prosjački redovi – franjevci i dominikanci: «Od svih, dakle, nama poznatih monaha i koludrica iz spomenutoga razdoblja više od dobre trećine (točno njih 80) imali su čisto hrvatska narodna imena. Osim toga, naišli smo na nekoliko slučajeva, gdje su naši samostanci nosili imena kršćanskih svetaca, ali s hrvatskim hipokorističkim sufiksom (kao Mihun, Petric, Petrača, Brna, Stjepko, Kat(i)ca... Nadalje, nekoliko ih dolazi pod svetačkim imenom uz hrvatsko prezime ili uz oznaku hrvatskog imena bilo oca bilo brata (kao Petar Crnoga, Ivan Hrvat, Damjan Dražin, Marija Dragšana, Ivan, sin Gaudija Grlića, Vicencije, brat Desinje i Diminje, Palma Pikularevic». Uza sve to moramo znati kako su se Hrvati od početka krštavali i krizmali imenima kršćanskih svetaca, da bi nam slika o sastavu samostana bila još jasnija.

Kod ženskih benediktinskih opatija slučaj je još izrazitiji, jer su sve ženske opatije ovdje podigli hrvatski plemići, isključivo za svoje kćeri. Ženskih samostana zato i nije bilo izvan grada, a za njih će I. Ostojić reći: «Utvrđuje se, dakle, da su tri petine poznatih nam najstarijih koludrica nosile hrvatsko ili pohrvaćeno ime, i to upravo u onim samostanima, koji su primali djevojke jedino iz obitelji gradskih patricija». Zato nije ni čudno što je na crkvenom sinodu za Dalmaciju, održanom u Zadru 1579. godine, naređeno biskupima «neka, ako znaju hrvatski, drže koludricama pobudne opomene sami, inače preko drugih svećenika, koji govore tim jezikom».


[1] Tomislav Marijan Bilosnić: Hrvatski knezovi i kraljevi, Zadar, 2007., str. 91-98.
porn porn

log0 AA 3