log0 AA 3

log0 AA 3

SERIJAL: HRVATSKI KNEZOVI I KRALJEVI

Piše: Tomislav Marijan Bilosnić

Muncimir (Mutimir) posljednji je hrvatski knez (14)

SERIJAL: HRVATSKI KNEZOVI I KRALJEVI
2. Greda i zabat s natpisom kneza Mutimira 895. godine crkva Sv. Luke Uzdolje kraj Knina
Greda i zabat s natpisom kneza Mutimira 895. godine, crkva Sv. Luke, Uzdolje kraj Knina

Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, publicista, fotograf  i slikar, u ovome serijalu objavljuje popularno-znanstvene povjesnice o hrvatskim knezovima i kraljevima u Kotarima

MUNCIMIR (MUTIMIR) POSLJEDNJI JE HRVATSKI KNEZ [1]

Mutimir, ili Muncimir, kako ga još nazivaju, najmlađi je Trpimirov sin, i on naslijeđuje na hrvatskom kneževskom tronu brata Branimira 892. godine. Tako je na čelo Hrvatske države došao još jedan od Trpimirovića, dakle iz kraljevske loze koja je potekla s današnjeg ravnokotarskog prostora i koja je imala svoje najveće posjede u zaleđu Zadra. Mutimir je «stupio na vladu već po pravu nasljedstva, budući da se ponosi da sjedi 'na očinskom prijestolju' (residente paterno soli). Ne priznaje ni bizantskoga ni rimsko-njemačkoga cara, nego se piše 's Božjom pomoću knez Hrvata' (divinuo munere Chroatorum dux)», kako navodi Vjekoslav Klaić u «Povijesti Hrvata».

1. Hrvatska za kneza Mutimira
Hrvatska za kneza Mutimira

O Mutimirovom vladanju malo se zna, ali ipak je poznato ono najbitnije, da je u njegovo doba Hrvatska dosegla takvu moć i zrelost, da je hrvatski vladar imao snage voditi samostalnu vanjsku politiku. Hrvatska na razdjelnici europskog istoka i zapada uvijek je morala znati iznalaziti takva raznolika politička rješenja, koja će ići u korist njezine samobitnosti,  i koja će osiguravati tzv. «suživot» zapadnih i istočnih utjecaja na svome tlu. Tako je bilo i očito u doba vještog Mutimira, kao što se ništa u svojoj osnovi nije promijenilo ni danas kada se sve više približavamo Europskoj uniji. Da je Mutimir (Muncimir) znao stvoriti uvjete za svoj utjecaj, vlast i jačanje svoje države, svjedoči i njegovo izravno uplitanje u dinastička pitanja tadašnje ranosrednjovjekovne Srbije, čime je on zadržao hrvatsku moć na ovim prostorima dosegnutu za vladanja kneza Branimira u Ninu. On je, naime, vrlo često davao utočište prognanim srpskim pretendantima, koji su se pokušavali čas privoliti Bizantu, a čas naglo narasloj bugarskoj moći i državi. Koliko se držao jakim i važnim, a koliko je to iziskivala i stvarna njegova vladarska moć, dovoljno govori činjenica kako je sebe, u crkvi u Uzdolju kod Knina, titulirao kao princeps, što znači da je bio više od svojih prethodnika, kneževa.

3. Benediktinske komende u Dalmaciji
Benediktinske komende u Dalmaciji

Iako u Ninu i dalje ostaje sjedište biskupa Hrvata, dakle, kneževa kancelara, Mutimir se iz Nina seli u Bijaće na moru gdje gradi i uređuje svoj kneževski, princepsovski dvor, i to sve po uzoru, raskoši i veličini na tadašnje zapadne vladare. Kneginja, njegova žena, tako ima svoje prostorije i svoje dvorske gospođe, te svog posebnog župana i buzdovnika. On po svojoj volji odlazi u dalmatinske gradove gdje ga prihvaćaju kao što je slučaj sa Zadrom, dok u Splitu često una i prebivati. S njime na česta putovanja po Kotarima idu dvorski župan, buzdovanar, volar ili konjušnik, komornik, peharnik, župan kneginje, buzdovanar kneginje, župan oružjenoša i drugi dvorjanici. U njegovoj pratnji nalazi se i benediktinac, samostanski predstojnik iz Žitalja. Mutimir je izgleda i prvi hrvatski knez koji ima svoj pečat, pa se često na tim putovanjima i služi njime. Kameni natpisi kneza Mutimira (Muncimira), kao i u ranijem slučaju hrvatskih kneževa, napisani su latinskim jezikom. Latinski je tako «prvotni jezik hrvatske pismenosti», kako reče T. Raukar, dapače, «trajna, univerzalna osnovica hrvatskoga srednjovjekovlja».

I, dok Mutimir, odnosno Muncimir, otac budućeg kralja Tomislava, rođenog u Ravnim kotarima, šeta od dvora do dvora, između Bijaća, Knina i Nina, dotle su na prostoru Save i Dunava izbile teške borbe između njemačkog kralja i moravskog kneza Svatopluka, u što su se ubrzo još upleli i sve snažniji Mađari i Bugari. Nesmiljene borbe četiri ljuta suparnika za isti panonski prostor trajale su od 891. do 906. godine. Istočno franačkom, njemačkom kralju Arnulfu zakletom neprijatelju moravskog kneza, pridružio se i knez Braslav, vladar Slovinske zemlje, dakle Slavonije. Moravska se vlast, naime, proširila sve do sjeverohrvatskih i bugarskih granica, pa je za sve njih Moravska predstavljala veliku opasnost, zbog čega su Arnulfu pomogle i mađarske čete. Stali su se tada zbivati i izmjenjivati mnogi zanimljivi događaji, ali ne i bitni za ovu našu priču. Mijenjala su se savezništva i vladari. Na prijestolje u Bugarskoj dolazi Simeon (839-927), najslavniji i najmoćniji bugarski vladar, koji će ubrzo pokušati zaprijetiti i ovim našim krajevima. Svatopluk, moravski knez je poginuo, a Mađari su postali velika pogibelj Moravskoj i Slovinskoj zemlji. Dok su saveznici međusobno krvarili, silna moravska država podlegla je 906. godine mađarskoj sili. Pad moravske države poklopio se nekako i s krajem vladanja kneza Mutimira, kojega 910. godine u Bijeloj Hrvatskoj naslijeđuje sin Tomislav. Siguran u svojoj državi, Mutimir se očito nije miješao u zamršene sukobe na rubovima granica svoje kneževine. Reći je da se on više okrenuo sporovima unutar svoje države.

4. Po predaji ovdje se krunilo sedam kraljeva
Po predaji ovdje se krunilo sedam kraljeva

Čim je Mutimir stupio na vlast izbio je sukob između ninske i splitske biskupije oko tumačenja Trpimirove darovnice iz 852. godine. Spor oko darovnice njegova oca vidimo nije prestajao, jer ju je ninska strana tumačila privremenom, dakle važećom samo za Trpimirova života, dok ju je splitska strana držala trajnom. «Kad je knez Mutimir stao vladati u Hrvatskoj, bio je biskupom u Ninu neki Aldefreda. Taj se bijaše ugledao u svoga predšasnika Teodozija, pak je nastojao razmaknuti svoju vlast na štetu splitske nadbiskupije, pače i ondje gdje se protivilo očitim povlasticama od prijašnjih vladara. Tako htjede posvojiti crkvu sv. Jurja u Putalju (Sućurac), koju je knez Trpimir darovao splitskoj nadbiskupiji. Stoga se porodi žestoka razmirica između Aldefrede i splitskoga nadbiskupa Petra, te oba dođoše pred Mutimira. Ovomu biješe bez dvojbe teško da radi protiv svoga hrvatskog biskupa a u prilog splitskoj nadbiskupiji, no da ne pogazi darovnice svojih predšasnika i ne okrnji pravo, pozove on oba biskupa pred svoj sud, koji će biti u nazočnosti velikaša i župana hrvatskoga naroda», kako bilježi V. Klaić.

5. Povelja kneza Muncimira
Povelja kneza Muncimira

Splitski je nadbiskup na sudu pokazao dva dokumenta kneza Trpimira, kao dokaz svoje tvrdnje kako mu je spomenutu crkvu poklonio knez Trpimir, Mutimirov otac. Ninski biskup poče dokazivati da crkva sv. Jurja baš zato i pripada njemu i hrvatskoj biskupiji. Mutimir kao čovjek velike odgovornosti, nepristran i pravdoljubiv, 28. rujna 892. godine presudi tako da ne pogazi Trpimirovu povelju. Sutradan sa svojim dvorjanicima knez se uputi u crkvu sv. Dujma i Anastazija u Splitu, gdje prisegom potvrdi svoju presudu. Eduard Peričić u svome članku «Nin u doba hrvatskih narodnih vladara i njegova statutarna autonomija» (Radovi, JAZU, Zadar, 1969.), prokomentirat će ovu situaciju ovako: «Teodozijevi nasljednici, na ninskoj stolici Aldefreda a na splitskoj Petar II., došli su brzo u sukob i to upravo zato jer su kao nasljednici istog a na dvije različite stolice smatrali da u nekim pitanjima imaju ista prava. Radilo se, naime, o posjedovanju Putalja koji se je nalazio na granici ninske biskupije, a koji je svojevremeno Trpimir potvrdio splitskom nadbiskupu. Teodozije bez sumnje, a vjerojatno i njegovi ninski predšasnici, faktično su posjedovali Putalj (dominio detinetur), pa je razumljivo da je po smrti Teodozijevoj mogla nastati prepirka između njegovih nasljednika za ovaj posjed. Nadbiskup Petar II. mogao je doći tom tražbinom pred Mutimira (892-910), sina darovatelja i člana dinastije sklone Bizantu i njegovim dalmatinskim gradovima, te nije ni čudo da je tražbinom i uspio».

6. Uzdolje crkva sv
Uzdolje, crkva sv. Ivana

Međutim ime Hrvat pojavljuje se prvi puta tek u ispravi kneza Trpimira od 4. ožujka 852. godine, a u ispravi kneza Muncimira od 28. rujna 892. godine opet se pojavljuje ime «Hrvat», iako hrvatske knezove kroz cijelo 9. stoljeće papinske listine zovu «Sclavi». Zanimljivo je u ovom kontekstu ovdje spomenuti i Muncimirovu kninsku ostavštinu, trokutni zabat, središnji dio oltarne pregrade iz Uzdolja, ukrašenu na vanjskom rubu nizom kuka i troprutastim, uzajamno presječenim lukovima. Uz donji rub zabata uklesan je natpis, datiran godinom 895. koji počinje na desnoj vodoravnoj gredi. Natpis svjedoči da je crkvu ili njen kameni namještaj 895. godine dao podignuti knez Muncimir: «+ Osamsto devedeset i pete godine (...) ovo je djelo sretno dao izraditi knez Muncimir», stoji uklesano na latinskom jeziku. U središtu zabata postavljen je križ od trokutasta pletera. Ispod njegove grede s obje strane uklesane su dvije ptice koje u kljunu drže grozd.

Mutimir (Muncimir) posljednji je hrvatski knez. Njegov nasljednik Tomislav okrunio se za hrvatskog kralja.


[1] Tomislav Marijan Bilosnić: Hrvatski knezovi i kraljevi, Zadar, 2007., str. 89-90.
porn porn

log0 AA 3