log0 AA 3

log0 AA 3

SERIJAL: HRVATSKI KNEZOVI I KRALJEVI

Piše: Tomislav Marijan Bilosnić

U Šopotu je uklesan najstariji narodni oblik hrvatskoga imena (13)

SERIJAL: HRVATSKI KNEZOVI I KRALJEVI
1. Autor serijala s kolegama iz Makedonije u Branimirovom Ninu
Autor serijala s kolegama iz Makedonije u Branimirovom Ninu

Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, publicista, fotograf  i slikar, u ovome serijalu objavljuje popularno-znanstvene povjesnice o hrvatskim knezovima i kraljevima u Kotarima

U ŠOPOTU JE UKLESAN NAJSTARIJI NARODNI OBLIK HRVATSKOGA IMENA [1]

Knez Branimir je vladao punih trideset godina, od 879. do 892. godine, što je za ono doba značajno političko razdoblje. Već od prvih dana njegovog stolovanja u Ninu, gdje uspostavlja uz blagoslov Rima i sjedište prve hrvatske biskupije, kod Branimira se javlja isključivi izričaj hrvatski u vladarskim naslovima, iako njegov, očito prvi, natpis iz Nina ima naslov «dux Slcavorum» (umjesto Sclavorum), dok je na tragu onoga što nalazimo u Šopotu kod Benkovca, kao i u Muću Gornjem, kuda se Branimir kretao, uvijek na kamenim spomenicima upisano «dux Croatorum». I jedan i drugi knežev natpis mogu nam biti jasniji tek u sklopu sagledavanja činjenice kako je za njegovog vladanja uvelike počeo snažni proces približavanja dalamtinskih gradova pod Bizantom s hrvatskim, uglavnom ravnokotarskim i dalmatinsko zagorskim prostorom u zaleđu. Nužnost približavanja prirodno se nametala, bile su to gospodarske, političke, kulturne, vjerske prilike, pa i obiteljski odnosi. Bizantska vlast uz more nije u zaleđu «v Hrvateh» imala nekakve neuke, poludivlje barbare, kako nas je sve donedavno povijest učila, već uljuđenu, kultiviranu, snažnu, samosvijesnu državu s jakom vojskom, mornaricom, fortifikacijskim središtima, kraljevskim i velikaškim zdanjima, prekrasnim crkvama i samostanima, bogatom žitnicom, stočnim i vinskim fondom; dakle, državu potpuno i u svemu neovisnu od Zapada i Istoka, uređenu po najsuvremenijem tadašnjem europskom (tj. franačkom) modelu, s visoko razvijenom vjerom, kulturom, umjetnošću i znanošću; što evo i ovih dana najbolje posvjedočuje izložba u Klovićevim dvorima u Zagrebu «Prvih pet stoljeća hrvatske umjetnosti», baš po izboru našega Zadranina, sveučilišnog profesora dr. Nikole Jakšića. Nin je, dakle, u Branimirovo doba bio povezan s cijelim tadašnjim kulturnim svijetom, a u Zadru i drugim gradovima na Jadranu, hrvatsko je plemstvo počela preuzimati potpunu prevagu u vjerskom, političkom i kulturnom životu, ali i u pomorstvu, trgovini, ribarstvu, proizvodnji soli, zanatstvu i slično. Bile su to sjajne i uspješne hrvatske godine, nažalost, prešućene ili kasnije krivotvorene i krivo tumačene.

2. Branimirov natpis
Branimirov natpis

Branimir je, po svemu sudeći, bio mudar i staložen vladar, toliko da će kasnije svi istaknuti hrvatski vladari, kraljevi kao što su Petar Krešimir IV. i Zvonimir, slijediti Branimirov put. Kako bi neovisna Hrvatska izmakla svim drugim utjecajima, Branimir je zaobišao onda moćne i bliske zadarske bedeme, iako ne neskolne sebi, i krenuo pravo u Rim, samostalnost svoje države tražiti izravno od pape. «Od svih svjetovnih snaga na europsko-mediteranskom prostoru papinstvo bijaše jedinom  što je potvrđivala državu, vladarsku neovisnost, a da u tom razdoblju, potkraj IX. stoljeća, od nje ništa nije moglo oduzeti. Branimir je uvažio te okolnosti i na njima utemeljio svoje priklanjanje papinstvu» (T. Raukar: «Hrvatsko srednjovjekovlje», Zagreb, 1997.)

3. Kamena greda u Šopotu
Kamena greda u Šopotu

Kao prvi vladar koji je zamisao o neovisnosti Hrvatske u cijelosti ostvario, Branimir se nije ni jednoga trena i ni u čemu oslanjao na tadašnja dva jednako velika i jednako moćna carstva kojima je bio ookružen – na franačko i bizantsko carstvo. U tome mu je očito na ruku išao i sinod u Carigradu (870. – 880.) na kojemu je došlo do smirivanja crkvenih odnosa Rima i Carigrada, tako što je papa Ivan VIII. priznao patrijarha Focija, pa je Branimir kao jedini svoj oslonac i snagu mogao tražiti kod pape u Rimu. Ferdo će Šišić zato i biti mišljenja kako je samostalnost Branimirove Hrvatske «samo plod sporazuma između pape Ivana VIII., Vasilija I. i Fotija», pa je papinim posredstvom došlo i «do sporazuma u hrvatsko-dalmatinskim pitanjima». Vjekoslav Klaić će u ovom kontekstu spomenuti i to kako se za vladavine kneza Branimira dogodilo i to da je oko dvjesto svećenika iz Moravske, poslije traženja pape Stjepana VI. od kneza Svatopulka da zabrani slavenski jezik u crkvi, pobjeglo na jug. Dok je sv. Kliment krenuo u Bugarsku, mnogi će svećenici doći baš ovdje  na ovaj naš prostor, u Kotare ravne, gdje ih je primio i udomio knez Branimir i ninski biskup Teodozije. «Tako se udomi u Bijeloj Hrvatskoj slavenska liturgija i svete knjige, pisane jezikom slavenskim, a pismenima Ćirilovim». Možda je ovo i presmiona tvrdnja, jer je glagoljica očito ovdje na našem prostoru starija nego li «slavenska liturgija», ali o tome drugom zgodom. Činjenica je da u Ninu kao Branimirov suvremenik u to doba živi i opat Teodobert (Teudobert), prvi po imenu poznati benediktinski opat u Hrvatskoj. T. Raukar će o tome slučaju zapisati: «Na natpisu kneza Branimira iz Nina spominje se opat Teodebert, a zadarski prior Andrija u oporuci iz 918. godine ostavlja neka dobra crkvi sv. Krševana i opatu Odolbertu. Germanska imena tih opata upućuju na franačko podrijetlo njihovih samostana. Te najstarije redovničke zajednice još se nazivaju benediktinskima, jer su se temeljile na pravilima sv. Benedikta. Prva zajednica koja je bila izravno vezana uz benediktinsku maticu u Monte Cassinu bio je obnovljeni samostan sv. Krševana u Zadru godine 986.»

4. Tomislav Marijan Bilosnić - Šopot danas
Tomislav Marijan Bilosnić - Šopot danas

Kao i u slučaju kneza Trpimira, na marginama listina «Čedadskog evanđelistara» nalazimo bilješku o knezu Branimiru i kneginji Maruši (Mriosa), što je očito unijeto prilikom Branimirova hodočašća u Grado, u sjevernoj Italiji. I ovo je još jedan od dokaza kako je knez Branimir do svoje smrti ostao potpuno vjeran isključivo i jedino zapadnoj crkvi. I on je sa svojom ženom Marušom hodočastio u Čedad (Cividale) u Italiji, dok je svoju zadužbinu, crkvu na čast blažene djevice Marije, 888. godine podigao u današnjem Gornjem Muću. Na nađenom kamenu s natpisom stoji: (Tempore ducis) BRANIMIR ANNOR(um) XPI SACRA DE VIRG(ine) CARNE VT SV(m)PS(it). S(unt) DCCCLXXX ET VIII, VI Q(ue) INDIC(tio). Slični Branimirovi natpisi nađeni su i u nekim drugim mjestima, od kojih je na onom iz Šopota kod Benkovca uklesan i najstariji narodni oblik hrvatskoga imena u latinskim riječima «dux Crvatorum».

Naime, u Šopotu stoji: «+ Branimir vojvoda (...) knez Hrvata naumi (...)».

5.Natpis iz Branimirova doba
Natpis iz Branimirova doba

Kamena greda i zabat oltarne pregrade otkopani u Šopotu, na gornjem su rubu ukrašeni nizom predromaničkih kuka. U središtu zabata postavljen je križ od troprutasta pletera. Ispod grede križa prikazane su dvije ptice. Natpis je i znamenit po tome što je na njegovu kamenu, rekli smo, prvi put uklesano hrvatsko ime: Branimir je dux Cruatorum, knez Hrvatske. S druge strane kamena greda pronađena u Muću Gornjem, koja je bila dijelom oltarne pregrade, ukrašena je na rubu kukama, i ispunjena je troprutastim pleterom. Na njoj je završetak nekog svakako duljeg Branimirova natpisa: «(U vrijeme kneza) Branimira otkad je Krist uzeo sveto tijelo od svete Djevice god. 888. VI. indikacije». Natpis se ne ističe samo visokom razinom epigrafičke umjetnosti, nego i točnom datacijom: natpis je uklesan 888. godine. To je najstariji datirani hrvatski kameni spomenik. Ako ćemo gledati simboliku brojeva, onda se ničega na ovome svijetu ne bi trebali bojati, jer Branimirova prva datacija nosi znak trostruke beskonačnosti.


[1]Tomislav Marijan Bilosnić: Hrvatski knezovi i kraljevi, Zadar, 2007., str. 77-82
porn porn

log0 AA 3