log0 AA 3

log0 AA 3

SERIJAL: HRVATSKI KNEZOVI I KRALJEVI

Piše: Tomislav Marijan Bilosnić

Teodozije na ninskoj i splitskoj stolici (12)

SERIJAL: HRVATSKI KNEZOVI I KRALJEVI
1.Moćnik - bursa sv. Marcele Asela i Ambrozija
Moćnik - bursa sv. Marcele, Asela i Ambrozija

Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, publicista, fotograf i slikar, u ovome serijalu objavljuje popularno-znanstvene povjesnice o hrvatskim knezovima i kraljevima u Kotarima

TEODOZIJE NA NINSKOJ I SPLITSKOJ STOLICI [1]

Papa Ivan VIII., vidjeli smo, uz odluku kneza Branimira i izabranog ninskog biskupa Teodozija da se Hrvatska čvrsto veže uz Svetu Stolicu, potvrdio je 7. lipnja 879. godine prvo međunarodno priznanje hrvatskoga suvereniteta.

Teodozije odmah potom što je primio Papino pismo, iz Nina putuje u Rim, gdje je i posvećeb za biskupa. Odlazak Teodozija u Rim bila je ponovljena gesta potpune odanosti kneza Branimira i hrvatskoga naroda prema Svetoj Stolici. Presretni Papa već naredne 880. godine šalje drugo pismo knezu Branimiru:

2.Relikvijar Sv. Asela u obliku ruke
Relikvijar Sv. Asela u obliku ruke

«Preuzvišenomu gospodinu Branimiru, slavnome knezu i ljubljenomu sinu našemu, zatim svim pobožnim svećenicima i poštovanim županima, kao i čitavome narodu mir i milost u ime Kristovo». Papa je potpuno uvjeren u ljubav i štovanje Hrvata prema rimskoj stolici, onako kako ga je u to uvjerio biskup Teodozije. Papa želi da iz Nina u Rim stignu posebni i dostojni poslanici kako bi se uredili odnosi između Hrvatske Kneževine i Svete Stolice. I papa će, poručuje on, ovamo u Hrvatsku poslati svoje poklisare. I kako bi onda, tako je i danas što se hrvatske odanosti tiče.

Ninski biskup Teodozije, s obzirom da je njegova biskupija bila kudikamo prostranija i jača od splitske metropolije ograničene samo na nekoliko gradova, kao što su Split, Zadar i Trogir, nadao se da će s pomoću pape i svakim danom sve snažnije hrvatske države, steći prvenstvo na cijelom zapadnom području Balkanskog poluotoka. Rim, međutim, nikad nije gubio nadu, niti je odustajao od povratka starodrevne metropolije u krilo rimske crkve. Kako pri tom ne bi došlo do izbijanja neprijateljstva između Splita i mlade hrvatske biskupije u Ninu oko prvenstva, biskup Teodozije je na vrijeme opomenut. Novi rimski papa Stjepan VI. «u jednome pismu od god. 886., u kojem kori biskupa što dopušta i uči da jedan muž može imati dvije žene, opominje ga podjednako neka se pokorava ustanovama starijih i neka od taštine ne gramzi za sve većom crkvom.» (V. Klaić). Zapravo, papa Stjepan VI. ukorio je pri tom i akvilejskoga patrijarha Walberta, koji je Teodozija potvrdio za splitskog nadbiskupa nakon smrti nadbiskupa Marina, dok je Teodozije protiv crkvenih propisa, zadržao još i ninsku biskupiju, a za potvrdu se obratio akvilejskom patrijarhu. «Papa se nedvojbeno bojao da bi ninski biskup mogao prije ili poslije doći u sukom sa splitskim nadbiskupom radi jurisdikcije» (V. Klaić). Tu se pojavio i još jedan kamen smutnje, Teodozije je u opseg svoje crkve  na području Bijele Hrvatske uveo i «slavensku liturgiju». U hrvatskoj crkvi počelo se uveliko glagoljati.

Ferdo Šišić će za spomenut Teodozijev posjet papi Ivanu VIII. 880. godine reći: «Nije nemoguće, da je Teodozije tom prilikom izradio kod pape dopuštenje da se u njegovoj biskupiji – to znači u čitavoj Hrvatskoj – može pored latinskog jezika u crkvi upotrebljvati i slavenski, onako kako je to Papa nedavno dopustio i moravskom nadbiskupu Metodiju. Tako je u početku vlade kneza Branimira riješeno važno jedno pitanje u hrvatskoj historiji».

3. Tomislav Marijan Bilosnić - Crkva Sv. Križ danas
Tomislav Marijan Bilosnić - Crkva Sv. Križ danas

Po svemu sudeći ninski je biskup očito već u početku svoje djelatnosti bio čvrsto odlučio povezati čitav hrvatski crkveni teritorij, ne samo onaj koji se nalazio u sklopu i pod vlašću ninske, hrvatske biskupije, već i onaj koji je ostao pod bizantskim uplivom, u susjednome Zadru, kao i u Splitu. Sanjao je Teodozije jedinstvenu hrvatsku metropoliju, od Jadranskoga mora do Drave. Da bi to ostvario, Ninskoj je biskupiji trebalo još samo prisajediniti Salonitansku nadbiskupiju. I bio je mudri Teodozije na domak ostvarenja svojih planova, posebica kad je, vidjeli smo, postao «primas» Dalmacije i Hrvatske. Teodozije je, naime, 886. godine preuzeo upravu u Salonitansko-splitskoj nadbiskupiji, ali se nije htio, nije želio, ili nije mogao odreći i naslova ninskog biskupa. Učionio je on to odmah po smrti splitskoga nadbiskupa Martina, očito uz blagonaklonost kneza Branimira, kojemu su i tako dalmatinski gradovi plaćali danak, ali, zasigurno i uz privolu mnogih dalmatinskih svećenika, posebice onih koji su dolazili iz domaćih, hrvatskih redova. Greška je, međutim, već u početku bila dvostruka, Teodozije kao da nije mario za kanonsko pravo koje ne dopušta istodobno upravljanje dvjema biskupijama, a uz to, nije se za takav pothvat ni obratio papi za blagoslov, već akvilejskom patrijarhu Walpertu.

Ma koliko teško pala Rimu ova Teodozijeva odluka, on u početku s te strane nije trpio većih ukora. Ako mu Rim nije odobravao postupak, nije ga ni priječio u njegovu radu. Bar se to nije događalo javno. Očito je i Sveta Stolica vidjela, ili se bar nadala, kako će pomalo svojeglavi, ali ponosni i odriješiti Teodozije, privodeći crkvu pod bizantskim utjecajem hrvatskoj crkvi, učiniti ono s dalmatinskim gradovima što je Rim odavno želio i pokušavao. Papa zato moli Teodozija da «samo nastavi obnovu crkava koje je nekada uništio barbarski bijes. Potiče ga, nadalje, neka to učini onako kako je učinio sa salonitanskom Crkvom «koju si uz Božju pomoć obnovio». Budući da je Teodozije o svim svojim postupcima izvijestio Papu i zatražio od njega palij kao vanjsku oznaku i papinsko priznanje punine metropolitske ovlasti, papa Stjepan VI. mu odgovara da će mu traženo odličje predati kada osobno dođe u Rim «ad apostolorum limina», da bi se s umnoženim blagoslovom sretniji vratio svojim». (E. Peričić: «Povijest i vjera roda moga Hrvatskoga», Zadar, 2003.)

Teodozije, ovog puta ni iz Nina, ni iz Splita, ne hita u Rim, kao što je to učinio prilikom priznanja hrvatskoga suvereniteta. Prirodno je da se postavi pitanje: zašto?!, i da se na njega odgovori. Nije mogao, ili nije htio. Ili, možda, naprosto nije bilo vremena, pošto se dugo i nije zadržao na mjestu salonitanskog metropolita. Je li Teodozijev postupak «bio još jedan dokaz spremnosti rimskih biskupa da iziđu u susret opravdanim težnjama najodlučnijih hrvatskih sinova», kako to, čini mi se s pravom, tumači dr. E. Peričić, ili je papa htio spriječiti samovolju najzajažljivijeg ninskog biskupa u širenju hrvatske crkve na čitavu postojeću crkvenu strukturu u Dalmaciji i Hrvatskoj.

4. Branimir Šopot
Branimir, Šopot

Ovako ili onako, ovdje je bitno samo reći kako je Teodozije vrlo odlučno pokušao ubrzati proces spajanja obalnog i kontinentalnog pojasa Hrvatske, pa je u tome prvi i bar kratkoročno uspio. On je na razini crkvene jurisdikcije ukazao na nužnost približavanja dalmatinskih gradova i snažnoh i u uzletu hrvatskoga zaleđa, posebice kad je Branimiru pošlo za rukom osigurati međunarodni identitet Hrvatske i svoj vladarski položaj učiniti neupitnim. Ishodište svim Teodozijevim, kao i Branimirovim, nastojanjima bio je naš današnji i ravnokotarski prostor, prostor «v Hrvateh», Nin i ninska Crkva, hrvatski teritorij.

Nažalost, Teodozijev san nije bio u cijelosti ispunjen onako kako je zamišljen, niti za života, niti poslije njegove skore smrti. Ne primivši papin blagoslov za svoj naum, njegova je ideja ugašena po njegovoj smrti. Nažalost, nekako u isto doba, početkom 892. godine umro je i knez Branimir, pa više i nije bilo jednostavno i lap držati zacrtani pravac. Ipak ovo su bila važna i prijelomna hrvatska vremena u kojima je biskup Teodozije svakako igrao jednu od ključnih uloga, ako njegova rola nije bila i glavna. Pa on je i Branimira okrenuo Rimu. Dr. Eduard Peričić će o svemu ovome zaključiti lijepo i zrelo: «Na vagi povijesnog odabiranja Branimir i Teodozije i s njima svi slojevi hrvatskoga društva pokazali su potrebu dalekovidnosti i odgovarajuću zrelost, čije plodove uživamo i mi danas. Umni i Hrvatima blagonaklno papa Ivan VIII. možda je bolje od svih drugih shvatio vrijednost i zamašitost Branimirovih i Teodozijevih odluka i planova iza kojih je stajao i sav narod Hrvata».


[1]Tomislav Marijan Bilosnić: Hrvatski knezovi i kraljevi, Zadar, 2007., str. 69-76.
porn porn

log0 AA 3