log0 AA 3

log0 AA 3

SERIJAL: HRVATSKI KNEZOVI I KRALJEVI

Piše: Tomislav Marijan Bilosnić

Branimir, Domagojev ili Trpimirov sin!? (10)

SERIJAL: HRVATSKI KNEZOVI I KRALJEVI
Branko Stojakovic - Ninski biskup Teodozije
Branko Stojakovic - Ninski biskup Teodozije 

Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, publicista, fotograf  i slikar, u ovome serijalu objavljuje popularno-znanstvene povjesnice o hrvatskim knezovima i kraljevima u Kotarima

BRANIMIR, DOMAGOJEV ILI TRPIMIROV SIN!? [1]

Vidjeli smo, često ponovljenu hrvatsku sudbinu koja se zbila po smrti kneza Domagoja. Hrvatska tek oslobođena od Franaka, u bitci kad je Domagoj i poginuo, odmah upada u političku ovisnost o Bizantu. Po mletačkom kroničaru Ivanu Đakonu, Zdeslav koji je pomoću cara Bazilija prigrabio vlast u zaleđu Zadra, «iz roda Trpimirova, došavši iz Carigrada, potpomognut carskom zaštitom, prigrabio (je)  kneževinu Slavena i  potjerao sinove Domagojeve u progonstvo.» Iako je bio Trpimirov sin, Hrvati su s velikim nepovjerenjem dočekali kandidata «grčkoga cara». Bazilije je sa Zdeslavovom pomoću, na svoj način, i, konačno u svoju svrhu, htio riješiti odnose gradova na Jadranu u bizantskome vlasništvu i Hrvata u naposrednom zaleđu. Sređivanje odnosa između gradova i hrvatskoga svijeta trebalo je dovesti do slobodne komunikacije ljudi i roba Jadranskim morem, ali i mirnijih odnosa u ovome dijelu svijeta. Hrvatska je bujala i sve više pritiskala urbana središta na moru, posebice Zadar. Otoci su već napučeni hrvatskim elementom, a hrvatska mornarica, ili gospodari, ili je na Jadranu ravna mletačkoj.

Kameni ulomak s natpisom kneza Branimira
Kameni ulomak s natpisom kneza Branimira 

Franačka vlast nad hrvatskom kneževinom već je prije Zdeslava bila ugašena. Iako je za kratko uveo   Hrvatsku u bizantsko političko okružje, bizantski je car «čini se, priznao papi da Hrvatska, premda u njoj vlada probizantski vladar, pripada papinoj interesnoj sferi». U svakome slučaju nije sigurno da li je papa Ivan VIII. znao za Zdeslavove planove sa Carigradom, ili ga je Zdeslav obmanuo glede crkvenoga jedinstva u Hrvatskoj. Činjenica je, međutim, da papinska kancelarija Zdeslava ne naziva Hrvatom, već Slavenom, što je također indikativno, posebice kada se zna da je prvotni prostor Hrvata, od prvih dana kršćanstva, djelomično bio okrenut Akvileji, a najviše, odnosno uvijek Rimu. Tomislav će Raukar u svojoj knjizi «Hrvatsko srednjovjekovlje» kazati kako «Crkva u kneževskoj i kraljevskoj Hrvatskoj nikada nije bila pod jurisdikcijom Istočne crkve, osim, možda, za Zdeslava, ako je i to bilo moguće provesti u onih nekoliko mjeseci njegove vladavine između 878. i 879. godine. Neki povjesničari misle da je Zdeslav, a kasnije i Branimir produkt dogovora Rima i Carigrada, pape Ivana VIII. i Bazilija I. Istina je samo da od toga vremena dalmatinski gradovi redovito plaćaju danak hrvatskim vladarima, što je dovelo do toga da gotovo sto godina nakon nasilne Zdeslavove smrti nije bilo pokušaja napadaja hrvatskih vladara na gradove na našoj obali, iako je Hrvatska u to doba bila samostalna, suverena i moćna država. U ovoj činjenici i leži razlog procvata Zadra, u mirnim odnosima, suradnji, izmjeni dobara, ideja i ljudi, između obale i njenog zaleđa. Sve je to bilo daleko više od odluke cara Bazilija i plaćanju poreza, bila je to dugoročna mudrost hrvatskih vladara, koja je započela Branimirovom vlašću, kada je potpuno oslabio izravni  bizantski pritisak na hrvatsku kneževinu. O tim prvim, odmah slavnim danima kneza Branimira, mletački povjesničar Ivan Đakon piše: «Ovih je dana neki Hrvat po imenu Branimir, ubivši Sedeslava, prisvojio njegovu kneževinu».

U protubizantskoj buni uz Branimira bio je i đakon ninske crkve Teodozije, kasniji biskup. Stjepan Antoljak će reći kako je Branimir vjerojatno sin Domagojev («dux Cruatorum»), što i izgleda mogućim u tim hrvatskim prevratničkim danima. Većina će drugih povjesničara vjerovati kako je i Branimir potomak kneza Trpimira, te tako pripada istoj hrvatskoj kneževskoj i kraljevskoj lozi. Ovo pitanje nije nevažno, ono nosi odgovor je li Branimir na Kninskom polju pogubio svoga brata, ili pak nasljednika suparničke kraljevske loze.

Knez Trpimir
Knez Trpimir

Domogavši se prijestolja 879. godine Branimir je u vrlo kratkom roku ispravio svu moguću štetu koju je hrvatskoj crkvi nanio Zdeslav okrećući se prema Carigradu. Zdeslavovu avanturu i danas neki tendenciozni povjesničari vrlo krivo tumače i zlorabe u svoje političke svrhe, konstruirajući čak ponekad i teoriju (uostalom kao i ovih dana) o «pravoslavnim Hrvatima». Branimir potpomognut biskupom Teodozijem brzo se i odlučno okrenuo od Bizanta prema Zapadu i papi, da bizantski car nije uspio ni reagirati, pa čak nije ni pokušao povući plaćanje danka dalmatinskih gradova hrvatskim vladarima.

Povijest zapravo ne zna tko je bio Branimir, iako se znade ime njegove žene Maruše. Međutim, Branimira je zapadni svijet prihvatio kao malo kojega vladara, prije i kasnije u hrvatskoj povijesti. Da su zapadne zemlje s pomnjom pratile što se to zbiva u Ninu, u okretu Bijele Hrvatske prema Rimu, govori i činjenica da je papinski poslanik Ivan iz Mletaka, koji je djelovao u Bugarskoj i Moravskoj, odmah stigao u ove naše krajeve. Odmah čim je Branimir sjeo u kneževsku stolicu. Kako je zbog smrti hrvatskoga biskupa i događaja oko Zdeslava, hrvatska biskupija u Ninu bila ispražnjena, ubrzo je za ninskoga biskupa izabran đakon Teodozije, već od ranije poznat kao pristaša rimskoga pape.

«Teodozije još jače utvrdi kneza Branimira u odanosti prema Rimu, tako da je knez poslao papinskoga poslanika Ivana iz Mletaka papi Ivanu VIII. zajedno s pismom, u kojemu je papi pisao da se sa svojim narodom opet vraća u krilo rimske crkve. Papa se stoga osobito uzradovao, te je 21. svibnja 879. godine na dan uzašašća Gospodnjega, kod svečane mise blagoslovio kneza Branimira i cijeli narod hrvatski. A malo zatim, dne 7. lipnja, upravi papa dvije poslanice, jednu na kneza Branimira, a drugu na hrvatski narod i svećenstvo, u kojima ih zanosno hvali i slavi što su se vratili u krilo zapadne crkve», piše V. Klaić u «Povijesti Hrvata».

O istom događaju Ferdo će Šišić u svojoj «Povijesti Hrvata» zapisati sljedeće: «Knez Branimir (879. – 892.) prvi je osnivač hrvatske političke nezavisnosti. Odmah po svojem nastupu pošalje zajedno s Teodosijem papi Ivanu VIII. pismo u kojem obojica izjaviše svoju odanost i povratak apostolskom prijestolju sv. Petra. Kad je knežev pouzdanik stigao s tim pismom u Rim, obuze papu velika radost: služeći na Spasovdan (21. svibnja 879.) svetu službu nad konfesijom sv. Petra, podiže ruke k nebu i blagoslovi Branimira i sav narod hrvatski i svu njegovu zemlju. Ovim se činom rod hrvatski trajno pridružio katoličkoj crkvi i rimskomu papi. Pape Ivana VIII. dojmi se povratak Hrvata Rimu toliko da je odmah pomislio kako bi tom prilikom nagovorio na sličan korak dalmatinske gradove, koji bijahu još od obnovljenja biskupija, na kraju VIII. st. pod jurisdikcijom carigradskoga patrijarha. Ali sav trud i nagovaranje bijahu bez uspjeha jer se oni kao carski podanici nisu ni mogli, sve da su i htjeli, pridružiti papi, a osim toga ubrzo se pokazalo svako takvo nastojanje suvišnim».

Zdenka Sertic - Knez BranimirZdenka Sertic - Knez Branimir

Sve ovo zbivalo se ovdje u Zadru i Ninu, na ovome zadarskome, ravnokotarskom postoru, kao fokusu svih tadašnjih istočno-zapadnih silnica. Itekako je na ovaj kraj u to doba utjecala činjenica da je papa Ivan VIII. priznao Fotija zakonitim patrijarhom, jer se papa u borbi protiv arapskih nasrtaja jedino mogao osloniti na pomoć bizantskoga cara Vasilija, koji je, također, bio sklon politici kompromisa i suradnje. Tako je (od studenog 879. do ožujka 880.) carigradski crkveni sabor uz nazočnost papinskih poslanika krojio sudbinu i našega kraja. Car i patrijarh su pridržali za sebe dalmatinske gradove, pa i Zadar kao središte njihove uprave, ali se odrekoše bilo kakva utjecaja na kneževinu Hrvatsku, «koja tako postade (oko 880.) posve nezavisnom državom ne priznavajući nad sobom ničije vrhovne vlasti».

Poslije toga, 881. godine Teodozije je otišao u Rim gdje ga je papa svečano posvetio za ninskoga biskupa. Radost ovoga krupnog događaja bila je velika i opća, nju je istodobno dijelio puk, kao i biskup i knez, kler i vlastela, ali isto tako i rimski papa. Svi su podjednako bili svjesni značaja pune nezavisnosti ninske Hrvatske. Stoga su se između Rima i Nina, između pape Ivana VIII. i kneza Branimira i biskupa Teodozija stala izmijenjivati pisma puna blagosti i dobrih želja, savjeta i dogovora, sve u cilju da Hrvati zasvagda «ostanu mili sinci svete crkve pod okriljem i obranom sv. Petra i Rimske stolice».


[1]Tomislav Marijan Bilosnić: Hrvatski knezovi i kraljevi, Zadar, 2007., str. 55-60.
porn porn

log0 AA 3