log0 AA 3

log0 AA 3

SERIJAL: HRVATSKI KNEZOVI I KRALJEVI

Piše: Tomislav Marijan Bilosnić

Zašto je hrabri Domagoj prozvan "najgorim knezom slavinskim" (8)

SERIJAL: HRVATSKI KNEZOVI I KRALJEVI
Domagoj zapis Ivana Đakona u kojem se spominje  napad Domagojeva brodovlja na istarske gradove
Domagoj, zapis Ivana Đakona u kojem se spominje napad Domagojeva brodovlja na istarske gradove 

Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, publicista, fotograf  i slikar, u ovome serijalu objavljuje popularno-znanstvene povjesnice o hrvatskim knezovima i kraljevima u Kotarima

ZAŠTO JE HRABRI DOMAGOJ PROZVAN "NAJGORIM KNEZOM SLAVINSKIM"!? [1]

Domagoj je bio hrvatski vladar. Na vlast u Bijeloj Hrvatskoj, kao vrlo poduzetan knez, stupio je 864. godine, a vladao je do 876. godine kad njegovom sinu prijestolje otimlje Zdeslav, Trpimirov sin, koji Hrvatsku odmah stavlja pod vrhovništvo Bizanta. Domagoj je bio toliko svojeglav, uznosit i borben da je svim svojim susjedima odreda zadavao silne muke i probleme, dovodio ih u stalnu nesigurnost i neizvjesnost, da su ovi vrlo često tražili pomoć protiv Domagoja i na drugim stranama, a najčešće su molili zaštitu od samoga pape. Posebice se to odnosilo na Mletke kojima nikad nije davao mira. Silne neprilike s knezom Domagojem odmah u početku njegove vlasti ima dužd Urso Particijak. Iako je velika mletačka sila prisilila Domagoja na trenutni uzmak, pa čak i na sklapanje mira i davanje talaca kao zaloga sigurnosti, Mlečani su ga prozvali «najgorim knezom slavinskim» (Sclavorum pessimus dux).

Ostaci srednjevjekovnog kanenoga crkvenog namještaja u Hrvata
Ostaci srednjevjekovnog kanenoga crkvenog namještaja u Hrvata

Mletački kroničar Ivan Đakon ne naziva kneza Domagoja slučajno «najgorim knezom». Sva su mletačka nastojanja na našoj obali za Domagoja brzo pala u vodu. Čak je i dužd Petar Kandijan pohod na Hrvate platio 887. godine vlastitiom glavom. Sve je to navodilo razjarene Mlečane da postanu i odlučniji i agresivniji prema našim ljudima i našem prostoru. Svim su mogućim lukavstvima pribjegavali u pokušaju kako bi hrvatsku, ranije bizantsku, tzv. istočnu obalu Jadrana, podvrgli svojoj vlasti, svojim interesima, što će povijesno otežati položaj Hrvata u zaleđu Zadra. Iako se Domagoj odmah pri stupanju na vlast okrenuo Rimu, njega su i u papinskoj kancelariji, kao i u duždevoj palači zvali Slavenom, a ne Hrvatom, onako kako ga je prozvao mletački kroničar.

Za Domagojeve vladavine na ovom području važno je reći kako Jadranskim morem žele u savezu zagospodariti Rimskonjemačko Carstvo, kao i osnaženo Bizantsko Carstvo, tako da more najprije čiste od Saracena. Franačko-longobarskoj vojsci pod carom Ludovikom II. u tim se pomorskim bitkama pridružila i Domagojeva vojska, koju su pod Bari, glavnu saracensku utvrdu, i na italsko kopno, dovezli bizantski i dubrovački brodovi. Zapravo, ostavši bez pomoći bizantskoga brodovlja, Ludovik II. pozvao je Domagoja da mu pomogne svojom mornaricom. Istodobno neretljanski su gusari napali i porobili poslanike pape Hadrijana II., pa im čak oteli i koncilske spise, što bizantski car Vasiliji koristi za pustošenje hrvatske obale i ponovnu uspostavu vrhovne vlasti nad dalmatinskim gradovima, među kojima je Zadar uvijek imao glavnu ulogu.

Sveti Jeronim uzor svakom Hrvatu u srednjem vijeku
Sveti Jeronim, uzor svakom Hrvatu u srednjem vijeku

Kad je car Ludovik II. dopanuo ropstva, Hrvati i Domagojeva mornarica opet su stali uznemiravati dalmatinske gradove, odnosno romansko stanovništvo u njima i bizantsku upravu, kao i same Mlečane. Uopće, u to doba uslijedilo je mnogo mletačko-hrvatskih sukoba na moru, tako da su žitelji primorskih gradova vapili  pomoć pape Ivana VIII. Zbog hrvatskoga haranja Jadranom papa je poslao Domagoju ovo pismo: «Slavnom knezu Domagoju! Opominjemo tebe i tvoju gorljivost da što češće uzradiš i planeš protiv morskih gusara, koji iznoseći tvoje ime bijesne protiv kršćana, to više što znadeš da je po nevaljanštini ovih ljudi došlo i tvoje ime na zao glas. Može se doduše vjerovati da gusari protiv tvoje volje čine zasjede brodovima, ali budući da se znade da bi ih ti mogao prisiliti na mir, nećemo te smatrati nedužnim, ako ih zaista ne utjeraš u rog. Pisano je naime: «Tko grijehe i zločine, ako ih može, sam ne ispravi i ne zapriječi, kriv je kao da ih je sam počinio.»

Slabo je, međutim, ovo pismo djelovalo na Domagoja. Zasigurno je da su mletačke lađe pljačkali i gusari s hrvatske strane, ali češće je ovdje bio slučaj o klasičnim suvremenim hrvatsko-mletačkim sukobima. Hrvati oduvijek nisu podnosili Latine na ovom našem prostoru. Često je hrvatske mornare na takve ratne pohode vodio sam Domagojev sin, knez Inoslav, ili netko njemu blizak, kao u slučaju upada hrvatskih mornara u istarske gradove. Zbog razaranja Umaga, Novigrada, Sipara i Rovinja s hrvatske strane, planuo je rat između Mletaka i Hrvata koji je trajao sve do Domagojeve smrti 876. godine. Mletački ljetopisac izvještava kako je tada, po Domagojevoj smrti, sklopljen mir s Hrvatima, kojega su sa zapadne strane potpisali dužd Urso i njegov sin Ivan. Hrvati su tada tražili da se teško kazne oni trgovci koji su zarobljene Hrvate, iz ranijih bitaka, kasnije prodavali kao roblje.

Ivan Meštrović Domagojevi strijelci
Ivan Meštrović, Domagojevi strijelci 

Domagoj, iako je poslao svoje čete na Saracene na poziv bizantskoga cara, nije se Bizantu htio pokoriti ni milom ni silom. Kako Domagoj ni u jednome smislu nije prianjao Carigradu, to mu se 872. godine tužio i papa Ivan VIII., kako se carigradski patrijarh Ignacije pača u bugarske poslove. Domagoj je čvrsto stajao uz papu, Zapada i Rim. Zbog toga je u samoj Hrvatskoj imao one koji su mu radili o glavi, pa i kovali pravu urotu protiv kneza, a u korist bizantskoga cara Vasilija koji je imao silnu namjeru pokoriti Bijelu Hrvatsku. Jednoga od urotnika, znade se, knez Domagoj je pomilovao, kada se urota otkrila, a na zamolbu svećenika Ivana, inače papinog pouzdanika, a moguće i hrvatskoga biskupa. No, kad svećenik Ivan ode, knez je pogubio urotnika, o čemu je brzo bio izvješten i papa, koji je zbog toga 874. godine «upravio poslanicu na narod hrvatski u Hrvatskoj i Dalmaciji». Istodobno je papa Ivan VIII. u posebnoj poslanici savjetovao kneza Domagoja da ne kažnjava smrću, već progonstvom, one koji mu rade o glavi.

Knez Domagoj
Knez Domagoj

Čudesni i enigmatični papa Ivan VIII. (872. – 882.), za Hrvate iznimno važan papa, svakako nije slučajno pisao pisma svojeglavom, ali ipak vjernom knezu Domagoju, kao što je kasnije pisao i knezu Zdeslavu i knezu Branimiru, ali i kleru na ovim našim stranama, kao i puku hrvatskome osobno. Kada se papa Ivan VIII. tuži knezu Domagoju «kako se grčka lažljivost po Ignaciju nije plašila zauzeti Bugarske, koji smo mi pridobili i koja pripada nama po pravu, pa i sam Ignacije mada je zbog toga ponovno izopćen, ne samo da nije mirovao, nego je onamo poslao nekog raskolnika tobože kao nadbiskupa», onda papa šalje jasnu poruku, ne samo da uz Rim želi vidjeti Hrvate, već i Bugare, ali i šalje signale hrvatskome knezu kako bi ovaj bio posrednikom između Bugarske i Rima, ili se bar brinuo za papinske glasnike koji preko Kotara i hrvatske zemlje kreću prema bugarskoj granici na sjeveru Bosne, ne bi li Bugare vratili papinstvu. Doba je ovo kobnoga raskola u kršćanskoj crkvi, doba snažnih opreka između rimskoga pape i carigradskoga patrijarha, kada se istočna (grčka) crkva definitivno otcjepljuje od zapadne (latinske) crkve. Kad je bizantski car Vasilije pod svaku cijenu želio Bijelu Hrvatsku, kao i Dalmaciju, vidjeti pod svojim žezlom, rimski su pape ugađali ovdašnjem svećenstvu, pa su tako popuštali i sve većoj pojavi glagoljanja koja se najprije javila baš na ovom prostoru, u zavičaju sv. Jeronima iz Stridona, «najvećoj slavi Dalmacije».

Litografija Prikaz strijelaca kneza Domagoja najboljeg kneza HrvataLitografija, Prikaz strijelaca kneza Domagoja, najboljeg kneza Hrvata

Uz pomoć zapadne crkve Domagoj i dolazi na vlast, a ne jedan od sinova prethodnoga kneza Trpimira kako je bilo i za očekivati. On je, očito, prije stupanja na kneževsku stolicu, dao znak i obećanje da će Hrvatsku vratiti s Trpimirova puta, priklanjajući se Rimu i papinstvu. Kako je Domagoj bio moćan vladar, on je odmah planirao i potpuno osamostaljenje hrvatske države, što svjedoče i njegove ratne akcije, pa nije i hrvatsku crkvu htio podložiti franačkoj vlasti, kao znak zahvale što su mu franački misionari omogućili gospodarski tron. Domagoj je, kao vjernik orjentiran na Rim, odmah od pape Nikole I. tražio da odredi hrvatskoga samostalnog biskupa. Kad to papa nije udovoljio, Domagoj je to učinio sam. «Osnutak je vlastite biskupije bio Domagoju i Hrvatima preči nego razmišljanje zašto im to papa ne dozvoljava i zato oni sami «kler i puk ninski» izaberu sebi biskupa. Teokratski duh Nikole I. (858. – 867.) nije se s ovim mogao složiti i zato on prigovara kleru i puku ninske biskupije kako su mogli sami po sebi osnovati biskupiju, kad se bez njegova pristanka ni bazilike ne smiju graditi. Ime izabranoga biskupa nije nam poznato, kao ni to da li je on bio prvi rezidencijalni ninski biskup, ali je bez sumnje sigurno bar to da je od toga vremena Nin imao svoga redovnog i rezidencijalnog biskupa, koji će biti podvrgnut izravno Rimu, a ne ni akvilejskom patrijarhu, ni splitskom metropolitu», reći će dr. Eduard Peričić u tekstu «Nin u doba hrvatskih narodnih vladara...» (Radovi Instituta JAZU, Zadar, 1969.) M. Perojević u ovome slučaju smatra da je prvi rezidencijalni ninski biskup, u Domagojevo vrijeme, bio Anselm, misionar, koji je kasnije od naroda štovan kao svetac.

Sve je to Domagoja izgleda, koštalo života. On je i u Hrvatskoj imao velikih protivnika uspostavi ninskoga biskupa i okrenutosti rimskoj Crkvi, pa su se stvarale razne urote. Kada se toliko osnažio i digao protiv Franaka, u tom ratu zatekla ga je smrt. Prema Konstanstinu Porfirogenetu Hrvati nisu mogli podnositi više okrutnost Franaka, pa su se podigli protiv njih na sedmogodišnji rat. Istina je, međutim, bila donekle točna, dalmatinski Hrvati digli su se protiv Karlmana, nasljednika cara Ludovika II., kada su mu saveznici postali Mlečani, dok je bizantska politika s druge strane činila sve kako bi srušila Domagoja, izazivajući u Hrvatskoj tako obrat prema Bizantu, što se uskoro i dogodilo.


[1]Tomislav Marijan Bilosnić: Hrvatski knezovi i kraljevi, Zadar, 2007., str.41-48.
porn porn

log0 AA 3