log0 AA 3

log0 AA 3

SERIJAL: HRVATSKI KNEZOVI I KRALJEVI

Piše: Tomislav Marijan Bilosnić

Knez Vladislav iz Nina vlada Jadranskim morem (3)

SERIJAL: HRVATSKI KNEZOVI I KRALJEVI (3)
Podrucje Borne kneza Liburnije i Dalmacije
Područje Borne kneza Liburnije i Dalmacije

Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, publicista, fotograf  i slikar, u ovome serijalu objavljuje popularno-znanstvene povjesnice o hrvatskim knezovima i kraljevima u Kotarima

KNEZ VLADISLAV IZ NINA VLADA JADRANSKIM MOREM [1]

Ponovimo još jednom za ovu našu priču važnu, ali često zaboravljenu činjenicu, kako su se na crti luka od Nina do Knina, preko Biograda, Skradina i Bijaća, Šibenika, Solina i Podstrane, nalazila hrvatska narodna vladarska središta i rezidencije knezova i kraljeva, kao i sjedišta prvih hrvatskih biskupa. To su središta kao i širi prostor na kojemu su se nalazili i posjedi i gospodarstva gotovo svih (rano)srednjovjekovnih hrvatskih vladara, od Borne iz Gatačkoga roda, preko kneza Višeslava i Trpimira, do kralja Petra Krešimira IV., koji u svojoj darovnici, kad je, recimo, riječ o otoku Maunu, izričito ističe kako je to njegov otok.

Bijela Hrvatska, prostor inače u ranom srednjovjekovlju zvan Hrvati, sa središtem i uporištem na širem području Ravnih Kotara, u počecima stvaranja hrvatske države, za dugo će postati, kako kaže Vjekoslav Klaić «matica zemlja, oko koje se kupe sve oblasti i pokrajine buduće hrvatske države». Eduard Peričić u svom tekstu «Nin u doba hrvatskih narodnih vladara i njegova statutarna autonomija», objavljenom u Radovima Instituta JAZU (Zadar, 1969.) kaže i ovo: «Ne smijemo zaboraviti činjenicu da je upravo ovaj kraj u pozadini Zadra, odnosno Nina bio jezgra hrvatskoga naseljenja, što nam dokazuje, ne samo starohrvatske županije koje se tu nalaze, nego i činjenica što se čitav kraj kojega danas poznajemo pod imenom Ravni kotari sve do turskih provala nazivao Hrvati. Možda bismo upravo iz ove činjenice smjeli zaključiti da su se oni razlikovali od ostale mase Slavena, različitih plemena, koja su ostala u tim krajevima poslije avaroslavenskih provala, jer inače ne bi postojala potreba da se za taj kraj naročito naglašava da je «v Hrvatih» (B. Gušić). Na ovom će dakle teritoriju, izrastao na ruševinama stare Aenone, Nin postati sijelom županije i gradske župe, sijelom hrvatske biskupije, a povremeno i prijestolnicom knezova i kraljeva hrvatskih i stalnim njihovim ljetovalištem, prvom poznatom slavenskom prijestolnicom u ovom dijelu Europe.» Posebice to vrijedi za vrijeme koje je uslijedilo iza smrti kneza Ljudevita, kojega je potukao knez Borna sa stolnicom u Ninu, kada na vlast dolazi Vladislav (821. – 835.), Bornin sinovac, što je značilo da Slovinska zemlja, dakle Slavonija, nema šanse postati središtem hrvatske povijesti. Ako znamo da je u Ninu, oko 800. godine stolovao i prvi kršteni hrvatski knez Višeslav, onda su Kotari već u davna, prva hrvatska vremena postali «matica hrvatske zemlje».

Po želji Hrvata i privolom franačkoga cara Ludovika u Aachenu, Bornu je naslijedio knez Vladislav, također sa sjedištem u Ninu, kao vjerni franački vazal. Tijekom ustanka Ljudevita Posavskog, kojemu se Borna suprotstavio, Vladislav izgleda sa svojom vojskom nije sudjelovao ni na jednoj strani. Za života Borne, u Ninu živi i Ljutomisl (Ljudemisl), njegov ujak, kojega je zapala županska, a neki vjeruju i banska čast. Dakle, moglo se očekivati da će ga poslije Borne dopasti i kneževska stolica, kao najstarijega člana Bornine obitelji. Tim više što je Ljutomisl (Ljudemisl) bio poznat i po tome što je u Ninu ugostio Borninog protivnika, slavonskog kneza Ljudevita, koji se ovamo sklonio pred franačkom prijetnjom, da bi ga potom hladnokrvno dao ubiti. Međutim, knez je postao Vladislav, koji, izgleda, nije odobravao nesretnu Borninu i Ljutomislovu politiku, koja je dovela dotle da je Slovinska zemlja podlegla franačkoj sili, umjesto da se sjedini s Bijelom Hrvatskom koja je upravo počela snažiti na ravnokotarskom prostoru.

dux hroatorum dakle knez hrvata
DUX HROATORUM, dakle knez Hrvata

Ni kada su franačko-rimski car Ludovik i bizantski car Mihajlo 824. godine utanačnili kako se hrvatske oblasti na tlu stare Liburnije i Dalmacije moraju pokoravati franačko-rimskome caru, knez Vladislav nije baš previše mario za tako sklopljeni mir. Njemu je više smetala činjenica što su primorski gradovi, kao što je recimo bio Zadar, priznavali vrhovnu vlast bizantskoga cara, baš kao što je to činila i Venecija. To je Vladislavu smetalo u razvitku Bijele Hrvatske, jer je Zadar, kao i drugi gradovi u Dalmaciji, bio sijelo biskupije kojoj je dotad pripadala sva hrvatska zemlja.

«Sada su hrvatske oblasti ostale u crkvenom pogledu bez vrhovnih glavara, bez duhovnih pastira koji bi narod krijepili i utvrđivali u vjeri kršćanskoj. U toj nevolji priskoči Hrvatima u pomoć sama rimska Stolica. Papa, naime, bojeći se da dalmatinski biskupi kao bizantski podanici ne bi Hrvate odvratili od Rima, odluči u Bijeloj Hrvatskoj osnovati zasebnu biskupiju koja bi bila pokorna izravno rimskoj Stolici, a ne splitskome nadbiskupu. I zaista on to izvede, utemeljivši u Ninu, staroj rimskoj Noni, biskupiju kojoj se poglavica zvao biskup hrvatski (episcopus Croatorum). Upravo radi te biskupije bilo je poslije žestokih razmirica i smutnja», piše Vjekoslav Klaić u svojoj «Povijesti Hrvata». Hrvatska biskupija, po ranijim istraživanjima osnovana je oko 864. godine, a po novijim, već sredinom 9. st., upravo u doba Vladislava.

Hrvati su za kneza Vladislava vrlo brzo stali stjecati veliku pomorsku snagu gotovo zagospodarivši Jadranskim morem, posebice morem ispred zadarskih otoka i grada Zadra, što je bilo ključ plovidbe prema Otrantu. Zapravo već pri prvim spomenima hrvatskoga imena u Kotarima, vidjeli smo, Hrvati su počeli prelaziti svojim brodovljem u Italiju i prijatiti tamošnjim pokrajinama. «Domala poprimiše svu vještinu starih Liburna i Ilira u građenju brodova», piše V. Klaić, «te postadoše brzo smioni mornari koji su uznemiravali prolazeće brodove susjednih zemalja». Tako je bjelohrvatska mornarica kneza Vladislava, daleko pretežnija od mletačke, jedino uzmicala pred bizantskom mornaricom. Stare knjige pune su priča i opisa pomorskih bitaka između bjelohrvatskih mornara s onima iz Italije i Mletaka. Mletački su duždevi vrlo često morali utanačavati mir s hrvatskim kneževima, kao što je to bio slučaj i 830. godine u doba Vladislava. Hrvati su dugo, i bez neke osobite vladarske kontrole, gusarili po moru, što je izluđivalo i razbješnjavalo mletačke trgovce, a mletačku vlast navodilo na osvetu.

Granice ninske zupanije
Granice ninske županije

Tako dok se Panonska Hrvatska nalazila najprije pod franačkim vrhovništvom, a potom pod bugarskom vlašću, Dalmatinska, ili Bijela Hrvatska, ona Hrvaska od Zrmanje do Cetine, razviijala se svom snagom, iako s jedne strane pritisnuta franačkom državom, odnosno Venecijom i Italijom, a s druge bizantskim carstvom, odnosno Carigradom.

Bijela Hrvatska za kneza Vladislava, koja je u povijesti poznata i kao Dalmatinska Hrvatska, jezgra je svih hrvatskih naseobina na jugu, a kasnije i jezgra okupljanja i sažimanja ranije poznatih hrvatskih država, kao što su Panonska Hrvatska, te Crvena i Karantanska Hrvatska, koje se nisu do danas očuvale. Bijela se Hrvatska u ovo doba od Nina proširila na sjevero-zapad do Istre, Raše, na jug do Cetine, a na sjeveru i istoku čak od posavske i pokupske nizine do Drinem tako da je u njezin sklop spadala i Bosna. Otuda i duga gospodarska, prometna, kulturna, pa i etnička povezanost Kotara s Bosnom. Na području Kotara, ali i cijele Bijele Hrvatske, sve od pojave hrvatskoga imena na ovom tlu, do osmanlijskih prodora i osvajanja, živio je gospdujući, vladarski, velikaški, velmoški hrvatski sloj. Kotari su najvećim dijelom bili posjedi prvih hrvatskih narodnih vladara, pa tako i Vladislava, ovdje su bile stolnice, središta političke moći i ishodišta glavnih političkih, vjerskih, gospodarskih i kulturnih akcija Hrvata. Po Konstantinu Porfirogenetu ovaj se prostor zvao Hrvatima, dok po svjedočanstvu popa Dukljanina, odnosno Grgura Barskog znamo i za naziv Bijela Hrvatska.


[1]Tomislav Marijan Bilosnić: Hrvatski knezovi i kraljevi, Zadar, 2007., str.13-18.
porn porn

log0 AA 3