log0 AA 3

log0 AA 3

SERIJAL: HRVATSKI KNEZOVI I KRALJEVI

Piše: Tomislav Marijan Bilosnić

Knezovi i kraljevi od Nina do Knina (2)

SERIJAL: HRVATSKI KNEZOVI I KRALJEVI (2)
Tomislav Marijan Bilosnic -  Nin
Tomislav Marijan Bilosnić - Nin

Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, publicista, fotograf  i slikar, u ovome serijalu objavljuje popularno-znanstvene povjesnice o hrvatskim knezovima i kraljevima u Kotarima

KNEZOVI I KRALJEVI OD NINA DO KNINA [1]

Blizina, značaj i snaga Zadra umnogome je uvjetovala razvoj drugih središta u onodobnoj ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj, od Senja do Solina, ili još šire od Tarsatice do Bara. Neki će se gradovi u ravnokotarskom i primorskom prostoru razvijati na ostacima antičkih naselja, kao u slučaju Nina, Senja, Solina i Skradina. Nin, knin i Biograd, ali i Skradin, bili su biskupskim središtima. I Šibenik je za Petra Krešimira IV. I Zvonimira, postao sjedište biskupije, jedno od vladarskih središta, a kao i ostali gradovi, postao je civitet. Biograd je bio kastrum, ili zbog blizine Zadra, za Krešimira on postaje civitet, zbog čega se u svemu izjednačio sa Zadrom, alije njegov razvoj u 12. stoljeću presječen, odmah čim su ga 1125. godine osvojili i srušili Mlečani.

Nin se dugo obdržavao, ali konačno je završio slično kraljevskome Kninu. Nin je već u 9. stoljeću kneževsko uporište Trpimirovo i sjedište biskupa. Iako je 928. godine na splitskom crkvenome saboru ninska biskupija ukinuta, Nin je tek u 16. stoljeću, razaranjem Osmanlija i Venecije, sveden na razinu skromnoga gradskog naselja. Senj će u drugoj polovici 11. stoljeća i u 12. stoljeću postati biskupskim gradom, kada se razvija i u važno hrvatsko uporište na Jadranu, za što je najviše zaslužna Zvonimirova vladavina.

Tomislav Marijan Bilosnic - Bribir
Tomislav Marijan Bilosnić - Bribir

Zadar je među prvima primio kršćanski nauk, a odmah su potom nikle i prve crkve rasute u zaleđu grada, na čitavom prostoru od Zrmanje do cetine. Ovdje su došle i prve benediktinske zajednice, a na ovaj su ih prostor doveli Trpimirovići. Uz korištenje latinskog jezika na hrvatskom dvoru, ovdje počinje i razvoj glaholjice, a ovaj je prostor moguće i njen izvorni prostor. Postojali su na zadarskom području vbrhunski skriptoriji u kojima su se evanđelistari, svete i svjetovne knjige istodobno pisale latinskim pismom i jezikom, i glagoljicom i hrvatskim jezikom. Hrvatska i latinska usporednost je ovdje stalna, moćno glagoljsko deblo i fundamentalna uloga latinske kultuire i pismenosti temelji su hrvatske kulture. Na ravnokotarskome tlu rade i velike i moćne klesarske radionice epigrafskih spomenika, kamenih natpisa; beskonačnost pletera, kamenog namještaja, oltarnih pregrada, kamene ornamentike, rad su hrvatsko-kraljevskih radionica i majstora s najvišom razinom estetskog osjećaja. Knezu Branimiru je od Nina gdje je nazvan knezom Slavena, trebalo doći tek do Šopota kod Benkovca, gdje je, kako svjedoči kameni natpis, nazvan knezom Hrvata. A kralj Zvonimir je od krčke „Bašćanske ploče“ na glagoljici trebao doći do kraljevskoga grada Knina, da pokaže izrazito osjetljivi položaj Hrvatske na ovom međeškom prostoru između bizantske i rimske sfere utjecaja, kako bi na latinskom, dvorskom tad univerzalnom jeziku, izrazio nacionalni identitet autohtone hrvatske snage.

Grad u srednjovjekovnoj Hrvatskoj najčešće je bio utvrda, a takvih je po Ravnim Kotarima bilo mnogo. Sve su te utvrde-gradovi bile smještene blizu primorskih gradova, na strateško važnim točkama, redovito na vrhovima kamenih brjegova. Hrvatski kraljevski gradovi iz tog perioda su uz Nin i Biograd, Knin, Bribir, Klis, Ostrovica, Senj, Modruš (Tržan). I baš u tim utvrdama i gradovima, najčešće južno od Velebita i Zrmanje, do cetine, u Kotarima, dakle u Hrvatima,  pojavljuju se hrvatski odličnici, plemići, knezovi, župani, didovi, u čije ruke prelazi i sve ovo zemljište. To je kasnije i razlog moći hrvatskih župana na kraljevskom dvoru, jer oni često imaju više zemlje u Kotarima, od samoga kralja. Tako, recimo, Zvonimir u srcu hrvatske države nema svoje posjede, on svom ujaku Strezi ne može prepustiti Klišku županiju, već samo pravo ubiranja poreza, kojega se kralj odriče. Istina, Lujo Margetić, misli da su svi  hrvatskiu kraljevi kuće Trpimirovića, sve do Zvonimira, „znali sačuvati najdragocijeniji dio državnih i kraljevskih zemalja u svojim rukama“, iz čega i proističe njihova moć. Tim više što u doba narodnih vladara Hrvatska ne poznaje feudalni sustav franačkog tipa, već je ovdje vladao „socijalniji“ ustroj, sustav u kojemu je kralj odstupao zemlju u puno, a ne feudalno vlasništvo.

Tomislav Marijan Bilosnic - Vrana
Tomislav Marijan Bilosnić - Vrana

Na ovome su se prostoru, naime, stvarale čvrste seoske općine, gdje je hrvatski seljak uglavnom slobodni pripadnik seoske općine, bez obzira koliko bio težak njegov društveni položaj. Na širem biogradsko-zadarskom zaleđu u srednjem vijeku razvijaju se dvije rane hrvatske županije, lučka i siudraška, gdje se našlo obilje plodne zemlje, na kojoj su se brzo mogle stvoriti čvrste seoske strukture i seoske zadruge. S druge strane, na krševitom prostoru Bukovice život je bio mnogo teži, pa neki pripadnici ovih zajednica dragovoljno prihvaćaju položaj serva na ravnokotarskim posjedima samostana. Zapravo, oni žrtvuju osobnu slobodu za golu egzistenciju. I na tom seoskom srednjovjekovnom hrvatskom prostoru, između Zrmanje i Cetine, u Kotarima, razvija se i staleška kristalizacija, rađa se prvo hrvatsko plemstvo koje će konačno iznjedriti i vladarsku lozu Trpimirovića. Trpimirovići se, dakle, izdvajaju iz seoskih općina, kao najuglednija, najjača i najutjecajnija obitelj, a iz njihovog krila potječe hrvatska vlastela, knezovi i kraljevi, kao i ostalo hrvatsko plemstvo, koje se vrlo često spominje kao plemstvo dvanaest hrvatskih plemena.

Trpimirovićeva imanja uglavnom su u nzaleđu zadra. Oni su se već u osvit rane hrvatske države smjestili u blizinu mora, u Kotarima, a prvo je njihovo vladarsko središte bilo Nin. Koliko su emotivno i životno bili vezani za ovaj prostor vidljivo je iz toga što najsjevernije gdje su otišli živjeti na kopnu, bio je Knin. Dok je Nin bio uporište prvih knezova, Trpimira i Branimira, Knin je uporište zadnjih hrvatskih kraljeva, Zvonimira, Stjepana II. i posljednjega, kralja Petra. Dakle, Kotari i Bukovica, kao prirodno zaleđe Zadra, mogu se smatrati prostornim djelovanjem, življenjem i državnim središtem Trpimiroviuća. Prirodno je da su iz rakursa ravnokotarskog poluotoka, iz Nina, Biograda, Bribira, Skradina, Vrane, hrvatski knezovi i kraljevi gledali Zadar, tadašnje središte, metropolu Dalmacije, vidjevši kroz njega svoju, dakle hrvatsku, jadransku usmjerenost. Tek će, dosta kasnije, Arpadovići pomaknuti hrvatsko središte prema Panoniji, a s bitkom na krbavskom polju, i upadom Osmanlija u prostor „v Hrvatov“, definitivno će nestati hrvatskih ravnokotarskih plemenitaša, čime će biti zbrisani i posljednji izdanci hrvatske kraljevske loze. Krbava će zapravo postati Zvonimirovo „proročanstvo“, poslije čega će se i Hrvati jednostavno prometnuti u manje-više nezanimljive i razrušene, osiromašene i opljačkane Kotare. Osim Bele II. Gotovo da su se svi ugarski kraljevi koji nose i hrvatsku krunu i naziv hrvatskoga suverena, željeli riješiti ovog prostora, što se konačno i dogodilo.

Tomislav Marijan Bilosnic - Knin
Tomislav Marijan Bilosnić - Knin

Na toj vagi interesa Zadar je uvijek bio ključni ulog. Kralj Zvonimir, kao vladar moćne Hrvatske, poklanjao je Zadru  dužnu pažnju, kao i svi njegovi predšasnici. Čak i onda kada 1075 godine, zadar zajedno s drugim dalmatinskim gradovima, preko svoga priora i uglednika, priznaje mletačkoga dužda za svoga gospodara, iz zahvalnosti što im je Normane skinuo s vratam Zvonimir, koji je u listopadu iste godine okrunjen „za kralja Hrvata i Dalmatinaca“, nimalo ne haje za to. Da se hrvatski kralj ne obazire na isprazno duždevo tituliranje, stav prema dalmatinskim gradovima, dokazuje i povelja od 9. Listopada 1075. Giodine u kojoj je citiran i zadarski biskup Stjepan. U takvome, dakle hrvatskome Zadru, 1095. Godine održava se i crkveni sabor, gdje uz mjesnoga zadarskoga biskupa sudjeluju svi hrvatski i dalmatinski biskupi, na čelu sa splitskim nadbiskupom Lovrom. Ipak, u Zadru prevladavaju zadarski svećenici i svećenici zadarske okolice, pa na saboru uz priora Draga sudjeluje čak i mnogo građana. Hrvatski kralj tom prigodom daruje samostan sv. Marije, a preko priora Draga, odmah potom i samostan sv. Krševana. A darovnice samostana, valja konačno znati, bile su i znak vlasti i moći, dokaz onoga čija je zemlja bila u pitanju.


[1] Tomislav Marijan Bilosnić: Hrvatski knezovi i kraljevi, Zadar, 2007., str.7-12.
porn porn

log0 AA 3