log0 AA 3

log0 AA 3

Esej o vinovoj lozi i vinu - U ODAJAMA VINA

Ovdje je riječ o vjeri koja dolazi s vinom poput duha iskupitelja, same krvi Stvoriteljeve. Riječ je o pričesti. O umjetnosti i uzvišenosti koje idu zajedno s kruhom i vinom. O srcu koje se ne odriče dobrote kako ne bi ostalo prazno. Pijte vina! U odnosu sa sokovima, ispunjeni nektarom sunca, u svezi ste s Bogom. Kada se govori o vinu govori se o svjetlu, o onoj cjelovitosti duše koja se ne može vidjeti, pa ni osjetiti, tek naslutiti u zanosu kao duhovi u razbuktaloj vatri.

1. Babić crni

 

Piše: Tomislav Marijan Bilosnić

Ovo nije tekst samo u pohvalu vina, nego pokušaj kako doprijeti do istinskog vina. Isto tako neću braniti ili opravdavati sve ono što je vezano uz vino, nego ću o njemu uzvišeno govoriti kao onaj koji doista vjeruje, tako bi rekao Béla Hamvas. Ovdje nije riječ o vinu koje opija, nego o vinu koje opaja, u kojemu nalazimo neposredne užitke kao u dodiru s usnama voljene; o vinu koje je društvena i duhovna hrana – ljubav, egzistencija i vjera. Dakle, ne govorim o vinu koje podjarmljuje, već o vinu koje okuplja. Li Tai Pe bi rekao: „Vina piti ne valja mi sam“[1], a Hamvas dodao: „Ja vino shvaćam kao jedan od najvećih činova milosrđa... Vino nas vraća u iskonski život.“[2]

Ovdje nam valja zapamtiti: Gospodar je vinogradar. On je taj koji odlazi u vinograd s motikom i škarama, i sa svim drugim alatom i priborom kako bi sačuvao svoj vinograd i kako bi mu vinograd dao ploda. On će vinograd obrađivati, ali će u njemu i užinati i piti. A mi ćemo zajedno s njim, u vinogradu se sresti sa sobom, prvom i pravom istinom, onom koja je inspiracija. U svjetlosnome svijetu kao viša bića pojavit će se loza, samo je nebo jedna nepregledna loznjača, pod kojom je svaka ljudska duša jedan trs, pehar mirisna vina, njegova slast i snaga, sama slika spoznaje.

2. Dvorište pred berbu

 

Loza je Božje kraljevstvo

U kršćanskoj simbolici vinova je loza čest i živ motiv, koji u biblijskim tekstovima označava odnos između Boga i njegova naroda. Crkva se također prikazuje vinovom lozom. Vinograd i vinova loza zaštićena su mjesta, mjesta nježnosti, brige, pažnje i ljubavi, ali i muke i truda. Vinograd u kojemu je Bog vinogradar, a loze djeca Božja, naći ćemo i u Starom i Novome zavjetu. Loza je Božji posjed! U Matejevu evanđelju loza je Božje kraljevstvo.  Zamislite, Bog se raduje lozi, obrađuje je, njeguje, iščekujući njezine plodove. I tako od rajskih dana, u kojima je loza drvo života. I žena je tamo poput loze, mudra, strpljiva i rodna. U starozavjetnoj se pjesmi pjeva: „Moj je dragi imao vinograd, / na brežuljku rodnome. / Okopa ga, iskrči kamenje, / zasadi ga lozom plemenitom.“  Ona donosi dobre plodove, radost i užitak. Loza je u ljudskome životu i povijesti blagostanje, nešto najdragocijenije, sam početak svih dobara. To je dragocjena biljka koja išće najveću i najbrižniju skrb, potpunu odanost, ljubav poput drage.

U biblijskim kršćanskim motivima Krista često susrećemo kao vinovu lozu. Na odnos Boga i ljudi najbolje upozoravaju Kristove riječi koje nalazimo u Evanđelju po Ivanu koje doslovno glasi: "Ja sam istinski trs, a Otac moj - vinogradar. (2) Svaku lozu na meni koja ne donosi roda on siječe, a svaku koja rod donosi čisti da više roda donese. (3) Vi ste već očišćeni po riječi koju sam vam zborio. (4) Ostanite u meni i ja u vama. Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe, ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni. (5) Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa. (6) Ako tko ne ostane u meni, izbace ga kao lozu i usahne. Takve onda skupe i bace u oganj te gore. (7) Ako ostanete u meni i riječi moje ako ostanu u vama, što god hoćete, ištite i bit će vam. (8) Ovim se proslavlja Otac moj: da donosite mnogo roda i da budete moji učenici. (9) Kao što je Otac ljubio mene tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi. (10) Budete li čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi; kao što sam i ja čuvao zapovijedi Oca svoga te ostajem u ljubavi njegovoj. (11) To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna. (12) Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! (13) Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. (14) Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam. (15) Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga. (16) Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane te vam Otac dadne što ga god zaištete u moje ime. (17) Ovo vam zapovijedam: da ljubite jedni druge."

3. Trijezna opojnost vina

 

O tome su govorili još Adam i Eva

Kao onaj koji uživa u vinu, poznatom i starom dajem prednost pred onim koje je novo i manje poznato. To znači da ću se se u ovom vinskom eseju poslužiti i tuđim mislima, kazanima davno prije mene. A počelo je s klinastim pismom, Gilgamešom i Upanišadama, preko Homera i Sapfe, kineskih kao i perzijskih pjesničkih mudraca, Tisuću i jedne noći, Platona, Lukijana i Horacija, Staroga i Novoga zavjeta, do Rabelaisa, Hölderlina, Novalisa, do Andre Gidea i Davida Herberta Lawrencea, ili našijenaca Matoša i Ujevića, kao što će se i nastaviti za sve vijeke vjekova. Od antičkih misterija do današnjih vinskih sajmova vino je stalnom temom gotovo svakoga tko je i jednom okušao njegove slasti. Zato pisati o vinu isto je što i pisati o ljubavi. O tome je već sve napisano, sve kazano, o tome su govorili još Adam i Eva u Edenskom vrtu. I površno listajući stranice bilo povijesnih listina, bilo pjesmarica nastalih na Sredozemlju, možemo reći kako nema osobe koja je ovdje živjela i latila se pera a da nije napisala ponešto o vinu i ljubavi, i to podjednako u uvjetima mira i rata, u doba obilja i siromaštva. Najčešće riječi kroz povijest spominjane su vino i ljubav, dakle Bog i vino, tako da „na koncu ipak ostaju samo dvojica, Bog i vino“.[3] Zanimljivo je da su Arapi, koji po Kuranu ne konzumiraju vino, iako ga ova sveta knjiga posredno spominje, ispjevali najraskošniju vinsku poeziju poznatu na svijetu. Uz glasovitog Omara Hajjama, spomenuti je i Ibn Al-Mu, taza, Al-Ahtala, i mnoge druge, bilo spomenute ili ne u ovome tekstu. Iako se krv vina nalazi u srcu Sredozemlja, o njemu se pjevalo i pjeva od Kuće izlazećega sunca do Ognjene zemlje, od Novoga Zelanda do Grenlanda, bilo da se vino radilo od grožđa, riže, maline, aronije, višnje, jabuke, kruške, banane i drugog voća. 

Govorili mi o radu ili dokolici, jelu i piću, vjeri i filozofiji, umjetnosti i snovima, putovanjima i igri, društvenim prilikama i ljudskoj egzistenciji, uvijek govorimo o ljubavi i vinu, ili bar o njihovim skrivenim simbolima u svemu što spominjemo. Vino je prije svega priroda sama po sebi, potom je hrana, zatim piće, a time i užitak, ono što vino veže s metafizičkim relacijama.

Ako loza daje piće bogovima, onda je ona mesijansko stablo, rajsko drvo života. Kao takvu naći ćemo je i prije i poslije novoga svijeta. U helenskoj kulturi mnoge će se božice uspoređivati s trsom ili lozom. Lozu zatječemo i u sve tri monoteističke religije kao sveto drvo, koja se u svome simbolizmu „proširuje na svaku ljudsku dušu“.[4] Loza je Izrael, Božji posjed. Prorok Izaija pjeva o vinogradu:  „Vinograd Jahve nad Vojskama / dom je Izraelov; / izabrani narod njegov / ljudi Judejci“. U Psalmima (128,3) nalazimo ovaj stih: „Dobra žena svome je mužu poput plodne loze“. Herod će u Hram unijeti zlatnu lozu. U lozi se skriva vatra, u njoj je krv. Vidjeli smo Bog je vinogradar, Isus je prvi trs, a Noa je prvi posadio lozu, zapravo on je i bio loza. Loza će i kod istočnih mudraca biti označena kao „trava života“, dakle sam život, bogatstvo i egzistencija, ono što je dobro. Kako loza obavija nebesa, pa se zrna zrela grožđa puna sunca znaju vidjeti i kao zvijezde na modrome nebu, ona je i kozmičko drvo, gotovo jedan od ključnih elemenata pri stvaranju svijeta.

Toliko je prijepora odakle potječe loza. Kako sam već i kazao, za mene je ona drvo iz Edenskog vrta. Béla Hamvas drži da postoje „tri velika razdoblja svjetske povijesti vina. Intelektualna istovjetnica metafizičkome odjeljku jest pretpotopno razdoblje, kada čovječanstvo još uvijek nije poznavalo vino, već je o njemu samo sanjalo. Novo razdoblje svjetske povijesti vina počinje kada je Noa zasadio prvu lozu. A treće doba, u kojem sada mi živimo, započelo je u času pretvorbe vode u vino. Povijest će doseći svoj kraj kada iz izvora i bunara bude teklo vino, kad iz oblaka vino bude padalo i kad se jezera i mora u nj pretvore.“[5] Mističari će ići još i dalje. Sufijski mistički pjesnik Dželālu 'd-din Rūmi pjeva: „Prije no što je na ovom svijetu bilo vrta, loze, grožđa – naša je duša bila opijena besmrtnim vinom.“[6] U svojoj pohvali vinu slično će kazati i Ibnu '-Farid: „Pili smo u spomen Ljubljenoga vino koje nas je opilo i prije no što je loza stvorena.“[7]

Kako vino pripada Suncu, ništa čudno što je ono i svjetlo Duha. U muslimana Bektašija riječ koja označava vino istodobno znači i nabujak i vrijeme. Kristova krv je vino Novoga zavjeta, tako se u Euharistiji vino ispija kao kalež Kristove krvi. Isus na posljednjoj večeri kaže:“Ovo je krv moja, krv saveza“ (Marko, 14,24). U tome smislu možemo razmišljati i o legendi o Gralu. I u drugim prilikama i na drugim stranama vino se dovodi u vezu s krvlju. Tako je i u starogrčkom vjerovanju Dionizijeva krv besmrtna krv, baš kao što je to na Dalekom istoku u taoizmu. Neka kineska tajna udruženja vino (rižino) miješali su s krvlju, pijući ga kao „pričesno piće“, vjerujući tako u dugovječnost. Svakako, vino je vezano za Nebo. „Svjetlocrvena boja, od crnog i bijelog vina, sinteza je ktonsko-uranska: to je spajanje zraka i zemlje, duše i duha, mudrosti i strasti.“[8] Možemo to uočiti i u povijesnoj zbiljnosti gdje je slavljenje muške moći kroz cijelu povijest povezano s vinom, uvijek na razini dualizma koji se međusobno prožima i ispunja, kao u slučaju neba i zemlje, vode i vina, muškoga i ženskoga.

4. Anžuvinski kalež Zlato i srebro Zadra i Nina

 

Trijezna opojnost vina

Po žrtvi krv je zamijenilo vino, ono je krv grozda. Sveti Martin piše kako je žrtveno vino „djelatni pokretač i pokretna sila velikog djela.“ I za Hebreje vino je element žrtve, kao što je vino esencija u starih Kineza, a posvuda, u svim kulturama i vjerovanjima, napitak života i besmrtnosti. Semitski će narodi u vinu vidjeti simbol spoznaje i posvećenosti, a sličan simbolizam nalazimo i u Indiji. Sveti će Bernard u vinu vidjeti strah i snagu, sveti Ivan od Križa u vinskoj slasti otkriva Božju mudrost, dok za svetog Klimenta Aleksandrijskog  vino je kruh. U psalmima (Knjiga postanka, 27,28) vino je simbol svih darova što ih Bog daje ljudima. Sveti Augustin govori o „trijeznoj opojnosti tog vina“ (Ispovijesti, V; 13) kad govori o milanskom biskupu Ambroziju – „Uzorno kršćansko vino krijepi, ali ne omamljuje, razveseljuje, ali ne raspojasava, opaja, ali ne opija.“[9] I muslimanski mistici kad pjevaju o vinu, u njemu vide „piće božanske ljubavi“, kao što Ibn 'Arabi u vinu vidi „znanja duhovnih stanja“.[10] Na svoj način vino se spominje i u Kuranu gdje piše kako će im „Gospodar njihov dati piti čisto piće.“ Nabulusijev komentar na sve ovo vrlo je jednostavan: „Vino znači piće božanske ljubavi... vino je vječna božanska ljubav koja se očituje u svakoj pojavi stvorenoga... vino je svjetlost što sjaji posvuda...“[11]. U Velikom tjednu pri spomenu vina pjeva se: „Dođite, poklonimo se.“

Kada se u Pjesmi nad pjesmama pjeva „Uveo me u odaje vina“, to istodobno može značiti kako je djeva uznesena do stanja radosti, ali i to kako je ulaskom u „odaje vina“ stekla mudrost i spoznala istinu. Po nekim tumačenjima „odaje vina“  govore o Duhu Svetom. Vino je čista kontemplacija, pa će Elije Ecdicosa kazati kako vino „čini da oni koji se njime opijaju budu izvan sebe.“[12]

No, imamo i drukčijih mišljenja. Prorok Izaija u Starome zavjetu (5,11) poručuje: „Jao onima što već jutrom na uranku žestokim se pićem zalijevaju i kasno noću sjede vinom raspaljeni“.  Jeremija (25; 15-29) bi vino ponudio neprijateljima, jer se u vinu nalazi mač Jahvine osvete. I u Ivanovoj Apokalipsi (14; 10) opaki će „piti vino Božje srdžbe koje stoji natočeno, čisto, u čaši njegova gnjeva.“[13]  

Kao što vino pripada sakralnim, odnosno duhovnim radostima, ono je još više dio profanih, svjetovnih radosti, pa i onda kada se radi o vjerskim zanosima i mističnim pijanstvima. Ne kaže se slučajno kako je vino „radosno piće živih“, zato je mjesto gdje se pije vino prostor sastajanja prijatelja i istomišljenika onih koji su međusobno spremni dijeliti iste „duhovne tajne“. Vino je uvijek uz duhovno pijanstvo rasplamsavalo i snagu, razne želje, a prije svega one upućene ljubavnim strastima i prijateljstvima. Vino je hrana, snaga, moć, konačno po mnogima i afrodizijak. „Pij vino, jer je pehar lice prijatelja“, pjeva Mahmud Šābestārij. I anakreontski pjesnici koji su se u potpunosti posvetili vinu i pjesmama o njemu u peharima punim vina vidjeli su ono što će kasnije u obliku poslovice biti kazano u latinskome svijetu – u vinu je istina. Ono što trijezan misli, pijan govori, poznata je izreka u našim krajevima. Pa ipak, uvijek ćemo i samo prijatelju nazdraviti s punim peharom vina. A pehar ili čaša uvijek nalikuju ili podsjećaju na cvijet, pa bih kazao kako u svemu što cvjeta očituje se i slika vina, slika ljubavi i radosti. Ne slučajno na svadbi u Kani Galilejskoj sam Isus Krist vodu pretvara u vino. Perzijski mistik Bājazīd iz Bistāma pjeva: „Ja sam onaj koji pije, vinotoča. U svijetu sjedinjenja svi su jedno.“ Vinotoča je bilo najugledniji položaj na dvorovima hrvatskih knezova i kraljeva, bio je prvi među prvima. Danas bismo rekli prvi ministar.

5. Priznanja na Desetoj degustaciji ravnokotarskih vina

 

Vino pripada i bogatima i siromašnima

Vino pripada i bogatima i siromašnima, piju ga svi, vjernici i ateisti, revolucionari i kardinali, pjesnici i poljodjelci, uzvišeni i siromašni duhom, umjetnici i zločinci. Vino se pije na ulici i na oltaru, u vlažnoj konobi i u kraljevskim odajama. S vinom se ide i u Pakao i u Kraljevstvo nebesko. Pijemo ga kada slavimo i kad tugujemo, da bi se pokazali pametni i ispali glupi, kad nekoga hrabrimo ili sažaljavamo, na bojištu i u ljetovalištu. U vinu su spojeni rad i dokolica, kao što su u njemu spojeni strast i okrutnost, zemlja i nebo, svjetlo i noć. Vino je sveto piće za svakoga, a pakleno za ponekoga. U njemu je tajni jezik mudrosti, a za nekoga pamet vrh jezika. Povezano s krvlju, vatrom i ognjem, vino je piće mistika i ljubavnika. U muškoj moći je u vinu moguće vidjeti sunce, pa zvijezde onda i nisu ništa drugo do zrna grožđa. Bez vina nema ni jela ni sijela.

Sam Bog će znati koliko je napisano savjeta, priča, recepata o vinima, kao i o tome koja vina kad piti, uopće kad i zašto piti, s kim, kako i iz čega. „Dobrih poznavalaca vina ima koliko i pilaca. Skromnost je među vinopijama rijetka vrlina, pa nema tog društva okupljenog uz čašicu, koje neće tvrditi: „mislim da dobro poznajem vina...“. Pri tome se obično ne precizira o kakvom se „poznavanju“ govori, ali s takvim se znalcima ionako ne raspravlja. Svi takve tvrdnje primaju na riječ i nitko ne ispituje kakve je to enološke škole dotični završio, jer se ionako zna da iza toga stoji njegovo iskustvo pijenja, njegove vinske ekstaze i mamurluci, dugogodišnja praksa ovjenčana reputacijom bilo ispičuture bilo „fajnšmekera“. Uglavnom, kvalifikaciju poznavaoca vina svi samovoljno prisvajamo, ali se na tu samozvanu promociju nitko ne ljuti. Smatrati sebe poznavaocem vina – relativno je društveno dozvoljena ambicija, pa to ne izaziva podsmijehe, sumnju ili zavist, kao neka druga samohvala. Tome je razlog što se naklonost vinu smatra nečim prirodnim, svakome dostupnim, a poznavanje malne bogomdanim darom. Ako netko sam kaže da se „razumije u vino“, onda se o tome nije pristojno sporiti, jednako kao što nećemo dovoditi u pitanje nečije kvalifikacije da bude nogometni navijač ili nečije tvrdnje da je veliki ljubavnik. Razgovor o vinu, name, jest najšire pučko  pravo, baš kao prepiranje na sportske i erotske teme, a to su problemi u kojima smo svi verzirani, pravi eksperti.“[14]

Obredi pijenja vina toliki su koliko je i pilskih družina. Međutim, svi će osjećaje prema vinu, iako mogu biti različiti koliko je i ljudi, okusiti i oćutiti ustima, nosom i očima. Moguće je to i svim drugim ćutilima, svakim tjelesnim organom, od prstiju, koljena, zglobova, do ušiju. Količina ispijenog visoko kvalitetnog, ekološkog vina najprije se osjeti u nogama, dok misli lete bistrinom gorskog potoka noge klecaju slično onome koji je zapao u blato.

6. Caravaggio Mladić s košarom voća

 

Samo se pred vinom ne mogu zatvoriti usta

Za procijeniti vanjski izgled vina važne su zdrave i bistre oči, ali i svjetlost koja prožima vino kako bismo pronikli u njegovu bistroću, u kristale intenziteta i nijansi boja, jer vino se istodobno opaža i fizički i intelektualno, ono u sebi sadržava tjelesno i duhovno svjetlo, sve ono što je tijekom zrenja grožđa primilo od sunca i mjeseca. Sommeliere bi zbog toga trebalo zvati vinskim  vidovnjacima. Oko u vinu mora prepoznati vatru, a ovdje je riječ o oku mudrosti zato što je težnja vina da dostigne savršenstvo – sunčevo sudjelovanje  u svome izgledu. Oči u bistroći vina trebaju otkriti vrijeme, zato su pred vinom oči otvorene, a lica pilaca izgledaju kao maske. Gledanje u vino identično je obredu inicijacije, intenzitet se njegov mjeri vatrom, a nijanse zvijezdama koje se pojavljuju na prividnom nebu dok vino prinosimo nosu ili ustima. Vino će konačno odati svaki identitet, oni koji ga piju ispod oka s vremenom stiču mrlju sličnu onoj pod očima sokola koji sve vidi u svome okružju. Oko doista vidi svako dno i sve što se u vinu otvara.

Što se vina tiče, nos je oštroumniji od mozga, jer otkriva sve ono što krije duša vina. Za osjetiti intenzitet mirisa (bouquet), njegovu harmoničnost, čistoću i kakvoću dovoljno je gurnuti ga u vinsku čašu, s ljubavnim ponosom ponašajući se poput ljubavnika koji preko mirisa žene otkriva njezine tajne.   

7. Maraština bijela

A ustima se ispituje i utvrđuje ono najbitnije, okus i aroma, čistoća i intenzitet vina, harmoničnost svih onih mnogih mogućih aroma, njegova punoća, tijelo vina u cijelosti, jer vino doista ima i tijelo i dušu baš kao i onaj koji ga pije. Kroz usta sve ulazi u naše tijelo, u srce, u pluća, u želudac, u krv, i zrak i riječi, hrana, piće i dah. Usta od kapi vina znaju stvoriti prave oceane, oblikovati sve ono što je nos uzdigao ili uništio. Zato je svako vino na vratima naših ustiju anđeo, koji ne zna hoće li se uzdignuti do rajskih visina ili će se strovaliti u paklene dubine. Tijelo vina poput boga sunca ulazi kroz usta u svoj svojoj punoći, sa svakim svojim udom, svojim krilima, rukama, bedrima, stegnima, trbuhom optočenim sunčevim kolutima, kako bi s vinom primili i kruh i u cijelosti živjeli.

Samo se pred vinom ne mogu zatvoriti usta, jer vino je piće bogova. Kad je u pitanju vino usta podnose sve kušnje. Usta i kad najviše govore u okusu sa sobom odnose sve tajne vina, sve ono što hlapi iz njega. U njemu svi zmajevi svijeta rigaju vatru, ali ne brinite, ni jedan vas neće ozlijediti, svaki će vas od njih s ljubavlju pratiti uz Apolonove lire.  Konačno, pitanje je dolazi li pjesništvo iz usta ili vina, odakle stiže ljubav, sve ono što se događa izravno i neposredno, a što je povezano s tijelom i sa svijetom.

Ništa se toliko ne nudi kušanju kao vino, niti vas išta može vezati za sebe, priljubiti k sebi kao vino.  Kad nekome i slučajno u Ravnim kotarima navratite u kuću, vi ste već suđeni na kušanje njegova vina. Nećete se riješiti domaćina sve dok ne probate vino koje vam on nudi iz svoje konobe, a često i iz točno određene bačve. Odmah će vam biti ponuđena bukara, teća, bocun, čaša, svaka ponuđena posuda u pravilu puna vina, uz nestrpljivo čekanje odgovora, već poslije prvoga gutljaja. Svatko tko pozna ove krajeve zna i to da mu je bolje kazati kako kod domaćina ništa nije u redu, ni obitelj, ni stoka, pa ni kuća sama, ali ne i vino. Vino je u pravilu „najbolje“.  Pa ipak, jedno je piti vino s domaćinom, drugo s vinarom, treće s namjernikom, i tako redom bilo da se radi o ugostiteljima, putnicima, radnicima, seljacima, učiteljima ili onima iz vlasti, samo uvijek s pijenjem ne treba ni žuriti niti zaboraviti na njegovu strast. Zapravo dok pijete vi se pričešćujete, primate duhovnu snagu. Drukčije se proba u konbi od probanja u krčmi, jedno je probati vino stojeći a drugo sjedeći. Neka vina možete probati i u bučnome ambijentu, dok druga traže potpunu tišinu, kao što se neka vina piju samo u zatvorenim prostorijama a druga na čistome zraku. Pa i ta vina koja se piju na zraku svoje probanje uvjetuju vrstom, smjerom i jačinom vjetra,  je li u pitanju bura ili jugo, pušu li maestrali ili lagani zefiri, već prema intenzitetu i čistoći vinskih para. Pitanje je i kakav je zrak, suh ili vlažan, jesmo li blizu mora, blizu soli ili blizu trava na pustari, u polju, šumi ili planini. Jedna se vina kušavaju u jutro, druga u podne, treća u sumrak, a četvrta u noć, ali to se uvijek i isključivo čini u društvu prijatelja ili drage osobe, jer je svako probanje vina društveni ali i duhovni čin. Pri tome valja znati kojemu je vinu poželjna kakva podloga, dapače koja hrana i u kojim količinama pomaže da se osjeti dovedu do ekstaze, kako bi se osjetila sveukupna vinska harmonija, kako već na usnicama, tako i na jeziku i nepcu, konačno u grlu i želucu. Jedna će hrana podignuti, a druga umanjiti, pa i poništiti osjet, zato nam je pratiti što uzimamo u usta i trebamo li ih prati vodom. Probanje vina zapravo je, identično staralaštvu, nešto slično pisanju poezije, skladanju glazbe ili slikanju, uvijek nam je paziti na slike, metafore, boje, ritam, tonove, kako bi svaki osjet, svaki pokret  doveli do savršenstva, bar do one točke poslije čega će stvoreno tijelo moći samo živjeti.

8. TM Bilosnić Očev vinograd

Svako ispijanje vina puno je dostojanstva, a poštivajući vino pije se svaki dan i u svakoj prilici. I vodu ćemo pretvoriti u vino ako je uzimamo kao praelement čiji je prvi sin vino. Vino i postoji jer postoji pretvorba u svemu koje je jedno. Tako nam se pijenje u stvarnosti pretvara u san, u želju da u svakoj čaši iskopamo dno dna. „Vino određuje veličinu čaši, a ne čaša vinu.“[15] E, a koliko je vrsta čaša, reklo bi se koliko i vrsta vina. Pred očima mi plove sve one staklene čaše izlivene među prvima na sirijskome žalu, antičke, keltske, starohrvatske čaše, čaše koje sam ikad mao u svojoj ruci, one pronađene u grobovima na Relji i one koje su mi ponuđene na svetkovinama u NewYorku, Moskvi, Torontu, ili Beču i Budimpešti, pa sve do egzibicionističkih čaša izašlih iz suvremenih dizajnerskih radionica.  Mogućnosti su gotovo neiscrpne, baš kao i vino. Tisuće je varijanti od stamenih, debelih čaša za teška vina do čaša lisnatih,osjetljvih poput ružinih ili krizanteminih latica, karila leptira, iz kojih se piju laka i lagana vina. No, i prilike određuju vrstu čaše, je li čaša velika ili mala, sa stalkom ili bez, brušena ili lijevana, što je više egzistencijalna nego li društvena prilika. Ako je moguće, ipak nam se prikloniti ključnim vrstama pijenja, onoj kada si sam i zagledan u sebe i onoj u kojoj je sve osim vina i društva zaboravljeno. U prvoj prigodi pij iz mukle čaše i šuti, u drugoj prigodi uzmi po mogućnosti kristalnu čašu i nazdravljaj.

9. Majka u vinogradu

Béla Hamvas bi kazao kako onaj koji pije vino „svoj život stavlja na raspolaganje Bogu“.[16] Svakako vinu u povijesti pripada posebno mjesto, kako u religiji i filozofiji, tako u gospodarstvu i kulturi, poglavito u svakodnevnome životu čovjeka, možda i zato što sve u životu započinje osjetilima. Vino je upropaštavalo i spašavalo ljude, povijest događaja vezanih uz vino bila bi najzanimljivija povijest. U sjećanju do nas dolazi tragedija mnogih pojedinaca, ali i društva u cjelini vezana uz filokseru koja je za sobom ostavila pustoš diljem Europe, s vinogradima razrušila mnoge domove i poput kuge odnijela mnoge živote, raselila ljude, pa dovela u pitanje i samu kulturu opstanka. I danas kad oko sebe vidimo toliko otuđenih i izgubljenih, uništenih egzistencija, nevjernika, zločinaca i prevaranata, znamo da ih može samo spasiti vino, ukoliko mogu istinski preko vinograda doprijeti do njega, znajući ga piti. Vino je piće iskupljenja! „Ja vino poimam kao jedan od najvećih činova milosrđa. Vino oslobađa. Imam vino! U stanju sm, dakle, razriješiti taj prokleti grč. Vino nas vraća u iskonski život, u raj, i pokazuje nam kamo ćemo prispjeti na kraju svjetskoga blagdana. Ovaj most između prvog i posljednjeg dana čovjek može podnijeti samo u nesvijesti. Ta nesvijest je vino.“[17] A zašto je to tako, da nikoga više ne bih uvjeravao u obnovu, u božansku snagu, energiju, hranu, pa i seksualni nagon vina, neka nam odgovori jedan od najvećih posvećenika vinu suvremenoga doba, opet  Béla Hamvas: „vino ima Božje lice... nema uopćenog vina, kao što nema ni uopćenoga čovjeka.“[18]

10. Živ bio u konobi Marko Bilosnić i Boris Palčić Caskin

Nitko zato ne može reći koliko uopće postoji vrsta vina, jer vina ne postoji toliko koliko i sorti vinove loze na ovome svijetu, kao što ih je i daleko više od mogućnosti kupaža, odnosno miješanja više različitih vina; tim vinima nama je zbrojiti svu različitost lokaliteta na kojima dozrijeva grožđe, sve vrste i sastave zemlje na kojoj su vinogradi zasađeni, svako godište proizvodnje vina, sve navike i znanja vinogradara, izdvajajući i brajajući svaku bačvu posebno; konačno, mogli bismo reći kako postoji onoliko vrsta vina koliko i usta koja su ga pila i prepoznala.  Katalog vina nikad i ničim ne može biti iscrpljen, o njemu kao o jedinstvenom djelu ne može se ni govoriti. Istina, postoje topla vina, hladna vina, ljubavna vina, rodna vina, slikovita i glazbena vina, erotska vina, zvjezdana vina, mirisna i mistična vina, konačno vedra i mračna vina, anđeoska i đavolska, kao što možemo reći da postoje i vina koja upućuju na vodu, na ulje, na zrak ili vatru, pa da smo opet vrlo malo kazali o vrstama vina. Tko li je taj koji bi se ozbiljno usudio samo pokušati nabrajati, kamo li opisati, sva podneblja, sve krajolike, sorte, sva vina, svako oko vina, dah, svaku njegovu dušu istodobno sastavljenu od muške i ženske duše. Možemo govoriti o vinima iz ravničarskih ili brdskih krajeva, glinastih ili pješčanih zemalja, o bijelom, crnom ili crvenom vinu, suhom ili slatkom, o vinima svih boja i tonova, ali njegovu partituru ne možemo iscrpiti. Vino zato i postoji da bi blo različito, i da bi se mi trudili razlikovati ga, bar odvajajući mlado od staroga vina, muško od ženskoga, duhovno od ludoga, društveno od usamljeničkog vina. Pa i na taj način vino stvara sliku ovoga svijeta. Postoje i vina za gozbe, vina za podušje, vina za ozbiljne odluke, obiteljska vina, kao i vina za zavođenje, vina za teške radove u polju i vina za popodnevni odmor, vina koja se piju uz vatru, i ona na otvorenoj buri, kao i vina za umjetnički zanos, vina koja se jedu sa slaninom i lukom, s ribom, kuhanom i pečenom janjetinom, vina za piće uz svinjetinu i vina uz divljač. Konačno, postoje i ravnokotarska vina, koja su sva od vina već spomenutih, što zna svaki domaći težak kao i sommelier, bez ozira kani li to kazati ili ne. To je zato što je „svako vino jedinstveno. U svakom vinu (vrsti, godištu, podneblju, tlu, dobi) živi neponvljiv i nepatvoren osobni genij.“[19] Genij koji u sebi skriva sve svoje tajne, sve izazove, svaku mudrost i ludost, zadovoljstvo i žudnje, i lijek i otrov, mirise, boje, okuse, izazove i izvore, čarobnost i erotičnost.

13. Uz vinsku liburnsku amforu

 

Pijte na javi i u miru

Krećući na put, pravi putnici često pomisle i prvo o čemu se informiraju kakvo je u tome kraju ili u toj zemlji, koju kane posjetiti, iskustvo s vinima, jer se jedino tako o  prostoru i ljudima nešto može saznati. Važno je znati uzgaja li se tamo gdje idete vinova loza, proizvodi i pije vino, ili, kao što ima slučajeva, da se loza uzgaja, ali ne pije vino. Meni se to dogodilo u Maroku i na Kosovu, kao što me i dalje čudi po čemu je narod u Albaniji narod rakije a ne vina, iako je ovo itačka zemlja naslonjena na Peloponez, zemlja čija bi joj vina koja sam probao u Draču, Tirani i Elbasanu, u trenu vratila idiličnost, koja mi je u Španjolskoj, Mađarskoj i Rumunjskoj bila prepoznatljiva od prve. Isto kao što sam se zbog vina u Francuskoj i Italiji osjećao kao kod kuće u Zemuniku.

A kada se već nađete u prostorima, krajolicima i zemljama u kojima se smatra blagoslovom piti vino, ne pitajte gdje se može piti, jer takvo je pitanje izlišno, ukoliko vam nisu zatvorene oči i čula. Prvo, vino najbolje i uvijek pije onaj tko zna biti trijezan, koji je prosvijetljen u svakome času, koji pije dovoljno i u zanosu, a gluposti mu nisu na pameti. Drugo,vino je sunce i traži svjetlo, za svoju čašu uvijek pokušajte naći najbolju rasvjetu, one zrake koje će vam otvoriti i razgolititi oči. Uglavnom uvijek pijte na javi, oni koji piju skrivajući se nisu dostojni ni vina ni društva. Vino ne podnosi nervozna i nemirna čovjeka, onoga koji je u žurbi i strci, bilo čime i bilo kako ograničen. Isto tako ne podnosi onoga koji se ne zna radovati, prijateljevati, pjevati, ljubiti i moliti, uglavnom nehumanu osobu, iz razloga što vino u svojoj biti sadrži humanost, uz njega ide poezija, glazba, ples, ljubav, umjetnost uopće. S pravom se u ravnokotarskim krajevima misli kako se ni jedan posao ne može dobro napraviti ukoliko se ne pije vino, niti muškarac može dobiti nasljednika, niti krov na kući podignuti.  Ako krenete od jutra, počnite sa šampanjcem, za doručak možete uzeti mlado vino, za ručak vino koje je puno, u kasno popodne pijte suha vina, a s večeri teška i jaka vina, koja ćete pojačavati što idete dublje u noć, sve dok vam se na usnicama ne zacakli tamnoljubičasti trag poput kakvoga kometa na nebu. Izbor vina će ovisiti  o tome pijete li u proljeće, ljeto, jesen ili zimu. A dok pijete ne mislite o osobnome statusu i položaju, o vlastitim materijalnim dobrima, o bilo kakvim uspjesima van sreće ispijanja vina. „Ako je itko materijalist, dragi moj, onda sam to ja, ja koji se molim punjenoj paprici i okruglicama od šljiva, ja koji sanjam o mirisima što izviru ženama iza uha, koji obožavam drago kamenje, živim u poligamiji sa čitavim zvjezdanim sustavom i cvijećem, i koji pijem vino – vino, čujete li me? Kao svugdje, i ovdje se stvar zasniva na onome: dobro ili loše. Ja pripadam dobrom. O materiji loših materijalista imam nehotičan dojam da to i nije materija nego cement.“[20] Kao i vino pripadati nam je dobrom, svijetlom i radosnome svijetu. Béla Hamvas će svaku nevjeru i nemir, kao i svaki problem čovjeka i svijeta rješavati jednim jedinim lijekom – vinom. „Opet vam ponavljam samo to: pijte vina! A zatim će sama od sebe slijediti želja za poljupcima, branjem cvijeća, za prijateljstvom, pravim dubokim snom, za smijehom, i umjesto novina ujutro ćete čitati pjesnike.“[21] Ovdje je riječ o vjeri koja dolazi s vinom poput duha iskupitelja, same krvi Stvoriteljeve. Riječ je o pričesti. O umjetnosti i uzvišenosti koje idu zajedno s kruhom i vinom. O srcu koje se ne odriče dobrote kako ne bi ostalo prazno. Pijte vina! U odnosu sa sokovima, ispunjeni nektarom sunca, u svezi ste s Bogom. Kada se govori o vinu govori se o svjetlu, o onoj cjelovitosti duše koja se ne može vidjeti, pa ni osjetiti, tek naslutiti u zanosu kao duhovi u razbuktaloj vatri.

14. S vinskim vitezom Radoslavom Bobanovićem

Kazali smo kako vino i ljubav idu zajedno, kako je o njima kazano sve. Zato se pije i ljubi uvijek i na svakome mjestu. „Postoji samo jedan zakon pijenja: bilo kada, bilo gdje i bilo kako. Ozbiljnom vremenu, ozbiljnom čovjeku i ozbiljnom narodu to je sasvim dovoljno. Zakon ljubavi jednak je zakonu pijenja: bilo kada, bilo gdje i bilo kako. No, kako ovdje tako i ondje, važne su sve okolnosti.“[22] Kad pijete nemojte čitati ništa izim poezije, ne slušajte radio, ne gledajte televiziju, ne budite bučni ni u pjesmi, jer pijenje traži svečanost u svemu, od posude iz koje se lijeva, preko čaše iz koje se pije, do stola za kojim se sjedi. Poglavito je važan izbor naravi društva s kojim se pije, kako vam zdravice ne bi bile slučajne. Vrijeme pijenja, kada i s kim se pije, određuje i narav vina, hoćemo li piti pričesno ili ljubavno vino, koketno ili tragično, da li je u pitanju obiteljski ili službeni objed. Ljubi i pij uvijek vino kao Muzu, samo nemoj piti ako si opterećen brigama, ako te išta iritira u tvojoj blizini, ne broji, niti zbrajaj, niti oduzimaj, ne vodi računa o vremenu i prostoru, ni to kuda si krenuo i dokle ćeš stići. „Vino ne podnosi pravac“. Vino se kreće u spiralama!

15


[1] Li Tai Pe (700-762) je središnja osobnost kineskog pjesništva i umjetnosti, beskompromisan u odustajanju od svih do tada priznatih normi,

 istaknuti nosilac taoističke tradicije snažne individualnosti, na granici egocentričnosti.

[2] Béla Hamvas (1897-1968) mađarski je mislilac i književnik, autor glasovite knjige „Filozofija vina“, autor golema opusa, većim dijelom još neobjavljena. Njegova djela pravi su uzleti ljudskoga duha, poglavito danas kad proživljavamo krizu globalnoga svijeta.

[3] Béla Hamvas, Filozofija vina, Ceres, Zagreb, 1997., 5.  

[4] J.Chevalier / A. Gheerbrant, Riječnik simbola, Nakladni zavod MH, Zagreb, 1983., 359.- 361.

[5] Béla Hamvas, Filozofija vina, Ceres, Zagreb, 1997., 13.

[6] J.Chevalier / A. Gheerbrant, Riječnik simbola, Nakladni zavod MH, Zagreb, 1983., 747.

[7] Isto.

[8] J.Chevalier / A. Gheerbrant, Riječnik simbola, Nakladni zavod MH, Zagreb, 1983., 746.- 748.

[9] Stanko Andrić: Vino teksta, pogovor u: Béla Hamvas, Filozofija vina, Ceres, Zagreb, 1997., str. 88.

[10] J.Chevalier / A. Gheerbrant, Riječnik simbola, Nakladni zavod MH, Zagreb, 1983., 746.- 748.

[11] Isto.

[12] Isto.

[13] Stanko Andrić: Vino teksta, pogovor (Béla Hamvas, Filozofija vina, Ceres, Zagreb, 1997.), str. 85.

[14] Igor Mandić, Ekstaze i mamurluci, August Cesarec, Zagreb, 1989., 11.-12.

[15] Béla Hamvas, Filozofija vina, Ceres, Zagreb, 1997., 60.

[16] Béla Hamvas, Filozofija vina, Ceres, Zagreb, 1997., 22.

[17] Béla Hamvas, Filozofija vina, Ceres, Zagreb, 1997., 26.

[18] Isto, 27.

[19] Isto, 30.

[20] Béla Hamvas, Filozofija vina, Ceres, Zagreb, 1997., 70.

[21]  Isto, 71.

[22] Béla Hamvas, Filozofija vina, Ceres, Zagreb, 1997., 56.-57.

16 .Svaka je ljudska duša jedan trs

porn porn

log0 AA 3