log0 AA 3

log0 AA 3

Milena Ulić: Na Mljetu se uživa, dok se u gradovima preživljava

Milena Ulic 2

Ono što je meni Mljet značio u jednom ključnom momentu u životu, svi već znate… Koliko je taj otok moj i koliko sam ja njegova nije potrebno naglašavati, ali kako je to postati otočanka, kako izgleda ovdje život duže od vremena za odmor, i kako je uopće i je li moguće ostvariti se kao na kopnu je potpuno druga priča

Ovdje vam uobičajene brige postanu nevažne, ali zato dobijete neke za koje niste mogli zamisliti da postoje. Vrlo brzo vas život lupi po glavi i doživite otrežnjenje sa spoznajom da se ništa ne podrazumijeva, da ničega ne mora biti i da se bez svega može. Doslovno. Jer se mora. Jer ne postoji. Možda je to najdragocjenija lekcija koju me je Mljet naučio. Ne postoji. Nema. Morat ćeš bez toga. Zato kada bih me netko pitao da u jednoj riječi opišem kako izgleda moj život ovdje, rekla bih – improvizacija. Snalaženje je dio svakog dana, prilagodba. Ovdje moraš htio – ne htio prihvatiti stvari onakve kakve jesu i nositi se s njima. Trebaš materijale za novu kolekciju, ne možeš sjesti u auto i krenuti u potragu jer broda nema, otišao je prije sat, sljedeći je za dva sata, a dok ti dođeš do kopna već su sve trgovine zatvorene. Možeš sutra, ali moraš obaviti sve do sedam sati da bi se stigao vratiti na otok zadnjim brodom. Tako je, nema drugačije. Koliko god da je hitno i moralo biti, ne može. Trebaš poštu, onaj žuti ured koji svakodnevno posjećujemo i koji nam je toliko normalan da nismo mogli ni zamisliti da ne možemo otići podići ili poslati bilo kada i bilo što. E, ovdje to tako ne funkcionira. Pošta radi samo dva ili tri sata ujutro. I kilometrima je daleko. I treba ti prijevoz do nje, a autobusa ili bilo kakvog organiziranog prijevoza nema. Nema. A onda ta ista pošta ne ide svaki dan na kopno. Niti dolazi s kopna. Banka? Ne postoji, ni jedna jedina na cijelom otoku. Gotovo sve što si koristio svaki dan, ovdje ne postoji – žao mi je – kao da šapuću borovi – ali ovdje se uživa dok se u gradovima preživljava. Frizer, kozmetičar, parfumerija i slične stvari zaboravi. Možeš željeti, može ti trebati, možeš morati ići na najvažniji događaj u životu, ali ovaj put bez frizure i šminke. Ili se snalazi sam, a i to naučiš. Nevješto, ali naučiš da svojim rukama stvoriš što ti treba.

Naučiš na suživot, na to da nas je malo i da smo svi jedni drugima potrebni jer smo osuđeni jedni na druge. Jer ne možemo birati idealne, nego prihvatiti obične i to je najdivnije što ovdje možeš naučiti. Toleranciju. Poštovanje. Prilagodbu. Zato su veze koje ovdje ostvariš s ljudima mnogo dublje i posebnije od svih veza na kopnu. Nisu površne i usputne jer ulažemo u njih sebe. Kada si uz sve to osoba poput mene, fino rečeno kreativna ili realno malo pomaknuta, svoja, kada živiš na svom oblaku i živiš impulzivno, iz trena u tren. Kada se ne možeš organizirati ni za sljedeći sat, a kamo li za sljedećih par dana. To postaje zanimljivo, iznimno naporno, smiješno. To postaje jedan cirkus na rubu pameti. Doslovno. Cirkus u kojem kao na trapezu pomičeš granice, u kojem si spreman na sve i baš zato dobiješ sve. Cirkus u kojem sebi dokažeš da i nemoguće postaje moguće, ako dovoljno želiš. I to ti bude najveća pobjeda.

Baš zato je prva revija na Mljetu uspjela biti realizirana, upravo zato je postojao Eko art festival. Upravo zato i danas s ovog istog mjesta mogu najaviti dječju kolekciju koja izlazi ovaj tjedan, i brojna događanja ove zime, ovdje na ovom surovom skolju.

Za sve nas koji dijelimo otočku sudbinu, otočke suze i radost. Neke svoje najveće gušte sam morala ostaviti, vozanja od nepoznatog do novog po cijele noći. Noćne čokolade. Morala sam naučiti računati da imam dovoljno svega bar do sutra. Jer ako mi nestane večeras, neću imati gdje kupiti. Ili ako sam sretna pa dućan ipak radi, neću imati kako doći do njega. I moraš zaboraviti na hireve. I na izlaske. Ali stvoriš neke nove gušte, neke momente počneš cijeniti, stvoriš mali svijet u kojem je kućni tulum smijeh kakvog nikada nisi doživio. Jer nikada nisi bio toliko opušten. A ovdje je sve sporo. Stajat će vrijeme, nepomično, i sve može i danas i sutra i preksutra. A ja sam uvijek bila sad i odmah. Pa pustiš da ti se život sam događa u svoj svojoj punini, u svom sjaju.

Imaš vremena za sve ono što si preskakao, kavu s pogledom na najljepšu zoru, u najljepšoj uvali. I čuješ samo tišinu. Zato je ne mijenjam za sve kopnene gušte ni privilegije. Zato ću ja ostati cura sa skoja. Opuštena i u najvećem ludilu. Svoja u kamenu. Ponekad iz prkosa, ponekad iz gušta, ali nastavit ću dijeliti ovaj skojski život, suze i smij s ovim ljudima jer ovaj kamen i bor mene znaju kao čovjeka. Onog koji se iz pidžame ne skida danima, onog koji se gotovo cijelo ovo vrijeme nije našminkao. Onog koji ne pazi kako izgleda jer nema potrebe paziti. Jer ovaj skoj me voli i lijepu i ružnu, baš kao i ja njega. Jer na ovom skoju sam ja – ja, bez paženja, bez vaganja, bez ograničenja. Imam slobodu izgledati, ponašati se i osjećati kako ja hoću, a to je smisao života. Da živimo za sebe po svom nahođenju, jednom sam rekla, ovo je mjesto gdje mogu sve, a ne moram ništa. To je spoznaja koja oslobađa.

Ja i Mljet smo negdje isti, u zraku, na oblaku. Blizu, a daleko od svega. Svoji. Drugačiji. S punim plućima radosti, života. I punim srcem iz inata da opstanemo upravo ovakvi. Divlji i svoji. Ja ovisna o izazovima, adrenalinu, avanturama, a on baš sve to. Zato je ovo moj skoj, točno između noći i dana, sumraka i svitanja, između zemlje i neba gdje smo najbolji onakvi kakvi jesmo. Točno tamo gdje snovi postaju stvarnost.

Tekst: Milena Ulić, moja draga prijateljica, suradnica, modna dizajnerica, vlasnica dječjeg brenda Donna Dee i autorica bloga Iz dana u dan

porn porn

log0 AA 3