log0 AA 3

log0 AA 3

Mostar - titraji hercegbosanskog duha

MOSTAR foto Matej Škarica 1

Autor tekst i fotografija: Matej Škarica

Što me potaklo na pisanje ovog teksta ne znam ni sam? I pišem brzo, pa se u trenu blago prenem kao da me nadzire profesor ili profesorica iz (Stare) gimnazije opominjući kako ne valja rečenicu počinjati s - pa... - ovim ili onim - kako moram ispravit ovo i ono! Potakla me dijelom sjećanja - a od tog kažu, nije zdravo živjeti - dijelom vijesti i takozvani moćni mediji, jedan Andrićev roman i jedan film o pjesniku Aleksi Šantiću, čovjeku u čijoj sam ulici stanovao i koja je kasnije postala jedno od najžešćih bojišta i ljudskih streljana u zemlji i Europi. Obojicu navedenih s vremenom nekako počinjem da cijenim. Cijenim i Nikolu Teslu još i više pa zamišljam kakva bi čast bila da se čovjek mogao upoznati s Andrićem i Teslom, dvojicom tako dalekih, a opet kao braće sličnih ljudi. Rekao bih im toliko toga, a opet, s osjećajem da ništa s tim govorenjem ne bi mogao u svijetu promijeniti niti pomjeriti koliko je okrnjeno i svjetlucavo zrnce pijeska. Oni koji čitaju ove retke pitat će se kakve veze ima Andrić s naslovom te posebice Nikola Tesla s Mostarom? - Ne znam, vjerojatno nikakve, a opet imaju zasigurno nekakve. - Sve ima neke veze s nečim.

U ovo zimsko vrijeme postane čovjek nekako osjetljiv i krhak kao staklo dok u borbi s prirodnim silnicama i hladnoćom nastoji izgurati ono što su svi ljudi od pamtivijeka takoreći izguravali s šutnjom i odricanjem koje se podrazumijevalo. Reklo bi se - lako je danas uza sve pogodnosti dostignuća tehnike, no ipak...proći kroz zimu i nepogodno vrijeme, dočekati neko bolje, svjetlije, sunčanije i toplije doba uvijek je bio i bit će izazov za čovjeka. Ne da se zimi ni radit, nema svjetla, kratak je dan do bola pa kreativnost i izražajnost zamru ili su na prepolovljenim, gotovo jadnim snagama koje se cijede i prelijevaju sporo kao nekakva gusta tekuća masa na hladnom zraku. Tu su i razne prehlade, upale, glavobolje, zubobolje i šta sve ne udari po čovjeku. Stoga, čeka se proljeće koje kao doba cvata i rađanja sve nekako preporodi i obnovi. Čeka ga staro i mlado. Znatnim dijelom zbog alergije na pelud, meni proljeće nikad nije bilo tako posebno i svečano kao u književnim djelima no ipak, nisam htio da kvarim opću svečanost te sam se pridruživao dočeku sunca i cvata ili pak samo šutio dok oni cvjetovi što praše ne prođu u svom početnom zamahu.

U Mostar je proljeće uvijek dolazilo ranije nego u drugim mjestima koja su se još znala mučiti sa snijegom, blatom i ostacima zime, dok je ovaj hercegovački kameni cvijet - odnosno splet od mostova, tornjeva, zvonika i munara i zgrada uz korito Neretve već bio uvelike darivan i obasipan blagošću prirode. I čudili su se ljudi blagosti i plemenitosti klime iznova. No Hercegovina i Mostar u njoj krili su mnoga iznenađenja i žestine. Iako uglavnom blage zime (osim po gorskim i planinskim dijelovima), znale su po poljima i nasadima udariti poplave te nanijeti štetu i selu i gradu. Potom je ljeti harala žega i vrućina od koje su gušteri i zmije u kamene rupe bježali. Poznate su mostarske žege bez daška vjetra i bez vlage u zraku. Teško se na njih naviknuti a opet, dosta je onih koji ih vole te samo na njih reda radi ''žugaju'' i prigovaraju tipa – eh jes' dosadilo ovo ljeto, umori brate! - I doista, zna umorit i izmorit pa se pomisao na hladnoću i zimu u trenu učini kao blagoslov. Ali opet, kad ljeto, topline i lijepo vrijeme odu, eto varke i privida.

MOSTAR foto Matej Škarica 5

Mostar je doista grad svjetla – dobro je to Andrić rekao u svojoj pomalo zastrašujućoj jednostavnosti i dubini promatranja. Ponekad me naljuti ta njegova promatračka izvrsnost i sposobnost da sve opiše u savršenom zahvatu i redu. Dosta se Andrić bavio svjetlom, godišnjim dobima i ljudskom sudbinom zahvaćenom u kovitlacu zemaljskih i prirodnih mijena. Dotakao se svega, a gradove kao sjecišta ljudi, običaja, pojava, kao mjerilo svijeta opisivao je s posebnom strašću – i dobro je i govorio. No on je samo otkrio i na poseban način podcrtao vjerojatno ono što su mostarci (tko su danas ti? – pitaju se mnogi) vazda osjećali, znali a možda i ljubomorno krili od drugih. ...i ''bavio se'' pisac Bosnom i njenim gradovima koji su ipak tolika suprotnost Hercegovini i Humskoj zemlji da to malo tko pametan može poistovjećivati.

Jer Bosna je zemlja često mračna, teška ali i privlačna u svojoj neobjašnjivoj zatvorenoj mističnosti. O Bosnu se vrijeme očeše, u njoj se uspori i slabo je mijenja. Kad primjerice putujem automobilom, volim stati u kraljevskom gradu Jajcu i popiti kavu, tamo pored one industrije. Ne znam zašto ali uza sve tegobe ovog našeg doba, tu se u zadnje vrijeme osjećam nekako ugodno, nekako hercegbosanski. Ne zadržavajući se dugo, nastavim potom dalje, pamteći sljedećim: Bugojno, Uskoplje ili Gornji Vakuf pa potom i prijevoj Makljen. Zadnji put, granulo je sunce čim sam se uspeo na taj Makljen. Kao da je netko razmaknuo teške oblake. I ispred tebe, eto ti doline Rame! Bljeska voda ramskog jezera ko veliko staklo. To jezero nikad nisam ni volio pa bi me najvjerojatnije veselilo da se nekad sve vrati prirodnom toku nekad ponosne rijeke. No kakve su danas potrebe za energijom, naprosto sumnjam da će se to (ikad) dogodit!

Stadoh na svjetlu i njegovim pojavnostima... i evo nas onda već na Neretvi.

MOSTAR foto Matej Škarica 4

Kad primjerice kao putnik prolaznik dolinom zelene divljakuše Neretve – danas ispregrađenom i ukroćenom brojnim branama i hidrocentralama, HE ''ova'' ili HE ''ona'' - sa sjevera pogledate ono nebo iznad mostarske doline u mjesecu svibnju, osjetite na trenutak da ste netko poseban ili blagoslovljen takvom začudnom, a opet tako jednostavnom i svakodnevnom milošću s nebesa. Pa onda pogledate brda uokolo grada koji se skupio oko iste te rijeke i s vremenom raširio po njima, brda isprane sivo-plavičaste boje, sa škrtim zelenim pokrovom i grubim, oštrim kamenom koji je kao tanki oklop nekog velikog poluživog bića što se od pamtivijeka proteže od sjevera - Jablanice i Konjica, pa sve dolje do Čapljine, Metkovića i mora. A kao središte, tu je grad Mostar.

MOSTAR foto Matej Škarica 2

I malo tko od stranaca može da pojmi šta je sve bilo u tom gradu i kroz šta je sve taj grad prošao! Neki u neobzirnosti znali su i dobacit – ma koga to briga!? I doista bili su dobrim dijelom u pravu, ti stranci ili ljudi sa strane. - Koga briga što je danas Mostar pao na najniže grane? Čak mi se čini da je bio življi u ratu i poraću kada smo spašavali živu glavu i sve više učili raspoznavati razne vrste užarenih zrna i komada šištavih metala što su parali zrakom odaslani s namjerom da nekoga ubiju ili nečiji dom rasture. Tada, koga sam znao kao dijete, otišao je iz Mostara na ovaj ili onaj način, bježalo se preko brda..., na zapad. Vladao je toliki strah da je to teško ili gotovo neopisivo. Kasnije, oni koji bi se i vratili nakon svega, gledani su nekako s visine, kao manje vrijedni i zaslužni - Ma on je otišao, zbrisao, pobjegao - Ne znaš ti šta je ovdje bilo! - pa do onog - Kako te bolan nije stid, gdje si bio kad je gorilo?! - i slične. Sjećam se kako je komšija Fejsal (drag i dobar čovjek) - mir mu duši – govorio u podrumu dok nam se treslo iznad glava i prekidalo sa strujom i vodom – moj Matej, šta imaš situ pričati kako je bit gladan! - I bio je u pravu. Kad bih god poslije nekome tumačio (zapravo ljudski i iskreno pokušao objasniti) o tegobama iz tog nesretnog vremena, taj bi me gledao kao da ga držim za okovratnik i lagano gušim.

MOSTAR foto Matej Škarica 3

A gdje je Mostar danas, posljednjih godina? Dok hodam gradom jedva da koga i poznam. Pjesnici se razdijelili svatko na svoje strane i putove, mnogi se zabavili sobom i preživljavanjem. Kao da je nestalo i slikara, lijepih i snažnih slika, naročitih tema, nema iskrenosti i dubine, nema zanosa i ponosa, raspalo se društvo (ekipa), izgubio smjer i planovi za budućnost... samo stiješnjenost, bitisanje i jednolična ''izgaranja u mjestu'', iščekivanje s pokojim trzajem i usiljenom šalom, nesmiljeni grč i glad duha što je došla iz tko zna kojih predjela i daljina te se potmulo skrasila po dolinama i obroncima. Za mlade nema posla koliko god oni bili dobri, uzorni, voljni i nadahnuti. Gdje su pjesnici? Otišao je Dragan Šimović s kojim sam toliko puta vodio rasprave o smislu ovoga ili onoga, nema Vlade Puljića čijim sam se naslikanim šipcima čudio i za koje sam mislio da mogu na trenutak i poprskat s platna, otišli su i drugi koje ne znate i koji nisu imali zvučna imena, a ipak su značili mnogo i borili se s nama.

Mostar je nažalost samo grubo prepolovljena slika onoga što je nekad bio. Razloge za to bilo bi gotovo pa suvišno tražiti, a oni mudriji će ih odmah i prepoznati. Ipak, nadanja žive, a ako se ikad ostvare srest ćemo se opet na obalama rijeke, piti kavu negdje sa strane, pričat priče, kovat planove o putovanjima bez ostvaraja satima od jutra do ručka, gledat cure koje hitaju na škole i dobacit ponešto kratko a spretno, pisat pjesme, šaliti se iznova i u toj šali odmjeravat vlastite snage, biti svoji pod blještavim suncem i plavičastim nebom ispranim od oblaka. U dolini pored rijeke, na trgu, terasi, prolazu ili nekom vrtu...

Ipak, grad opstaje i teško ga je umorit... Grad ide dalje. S nama ili bez nas... I to je ok!

MOSTAR foto Matej Škarica 6

Preneseno iz časopisa Osvit

porn porn

log0 AA 3