log0 AA 3

log0 AA 3

Trebamo se prestati bojati i krenuti hrabro naprijed...

Kao ljudi smo svi skloni praćenju svojih navika, praćenju ustaljenog ritma, ustaljenih ljudi. Ne volimo promjene, ne volimo mijenjanja, ne volimo nove i drugačije stvari. Jer ih ne možemo predvidjeti, jer nas vode u nepoznato, jer gubimo ono naše neko sigurno tlo koje nam se čini toliko važnim i u koje smo uljuljani

Milena Ulic

A promjene ipak dolaze, život se ipak mijenja. Jer je u životu samo promjena zapravo sigurna. Pa nas bole te promjene, teško ih prihvaćamo, teško se s njima nosimo. I zato uvijek želimo da nam se vrati jučerašnji dan jer smo ga već vidjeli, već oživjeli i znamo ga. Ali jučerašnji dan se nikada ne vraća. Čak ni kada nam život iz dana u dan izgleda isti, nema istog dana, i nikada ne znamo što novo jutro nosi

Kada dođu promjene, pogotovo kao meni sada, mnogo njih odjednom, mnogo loših, obuzme nas tjeskoba, upadamo u depresiju i ne snalazimo se ili se jako teško snalazimo u novim okolnostima.

A sve jer smo izgubili rutinu, naviku jer smo ispali iz ustaljenog kolosijeka pa se bojimo, bojimo do užasa.

Danas sam dobila možda najdragocjeniji savjet. Savjet koji me ukopao na mjestu u tom trenutku i zasvijetlio kao najsjajnija zvijezda u mojoj glavi. Ne boj se!

To je to! Ukopana sam na mjestu jer se bojim, jer se bojim što me čeka sutra, jer nemam sve ono što mi je bilo dio rutine mnogo godina, jer nema ljudi koji su bili dio mog života svih ovih godina. Bojim se novog, nepoznatog, drugačijeg. Bojim se novog dana jer je potpuno novi.

Kroz glavu mi prolazi rečenica Agathe Christie; kada iz vlastitog iskustva saznate što znači užas, naoružani ste protiv svega u životu. Mislim da je baš užas ključ, da je dno nekada najbolje što nam se dogodilo, da su trenuci kada smo ostali apsolutno sami na vjetrometini slabi, kao lak plijen vukovima, najdragocjenija iskustva. Koliko god ružno zvučalo mislim da moramo dovoljno dugo krvariti da bi bili hrabri zaploviti morem svojih snova.

Mislim da je ne imanje nikog i ničega najvažnija lekcija o samima sebi, o rušenju svojih granica i da ne imajući ništa drugo prvi put dobivamo sebe, otkrivamo se sami sebi, a to je najvažnije znanje - znati tko smo i gdje idemo.

A što je to što se sutra može dogoditi da nam ledi krv u žilama, što je to toliko jako i snažno da nas je paraliziralo. Što mi se to može dogoditi, a da već nisam vidjela. Ništa. Sve smo već vidjeli, i vi, i ja. Već smo vidjeli i lažne prijatelje, i zlo, i nepravdu, muku i bol, i smrti, sve sam već vidjela. Već smo vidjeli vrhove i dna, već smo jednom ili više puta preživjeli sve izazove života. A kad te više ništa ne može zastrašiti, onda si najblagoslovljeniji jer ne važeš, ne kalkuliraš, ne radiš projekcije. Onda se raduješ svakom jutru i svakom i najmanjem koraku. Onda si tek spreman i za najveće korake. Onda si spreman na svoje snove.

Samo se ne trebamo bojati, ne smijemo dozvoliti strahu da nas paralizira. Ne smijemo prihvatiti da nas strah ostavi ukopane ovdje. Jer možda me čeka najbolji dan baš sutra, ali moram krenuti. Moram prezreti strah, osvijestiti ga i usprkos njemu krenuti. Samo se trebamo prestati bojati. Samo trebamo krenuti. Hrabro. Naprijed.

Tekst: Milena Ulić, moja prijateljica, lifestyle blogerica i omiška dizajnerica

porn porn

log0 AA 3