log0 AA 3

log0 AA 3

Govor mržnje kao odgovor odgoju u kritikama i nerazumijevanju

Uvijek me bez teksta ostave komentari ispod bilo kojeg članka, o bilo kome i bilo čemu. Otvorite nasumično bilo što i pogledajte komentare, na bilo kojem portalu. Vidite da su akteri svake priče pederi, kriminalci, debili, odvratni, kurve, spodobe i tako u nedogled

supportPa se pitam što to treba onima koji pišu ako nemaju što konstruktivno komentirati, odakle im potreba za tolikim izljevima mržnje, bijesa, odakle im potreba za pisanjem tolike količine gadosti i da li se poslije osjećaju bolje, važnije, pametnije. Dugo se pitam što se to događa s ljudima da tako olako donose presude o ljudima koje ne poznaju, o kojima ne znaju ništa, odakle im potreba da sve i svačiji život ili rad žele popljuvati.

Jesu li ti komentari rezultat opće frustracije društva koji se onda istresu na bilo koga i bilo gdje? Jesu li ti komentari iz tipkovnica onih samozatajnih, šutljivih koji se pod vlastitim imenom i prezimenom boje misliti pa to čine pod pseudonimom.

Ili su ti komentari samo uzročno-posljedična reakcija na život u kritikama. Od sviju i svih. Problem ovog svijeta je previše osude, previše kritike, a premalo razumijevanja, premalo podrške i premalo ljubavi. Gotovo s rođenjem postajemo izloženi kritikama roditelja, susjeda, rodbine i kako rastemo broj onih koji nas kritiziraju postaje sve širi. Profesori, učitelji, partneri, šefovi. Kako prolaze - tako kritiziraju. Kada radimo nešto kako treba, ne hvale. To se podrazumijeva. Ili nije dovoljno dobro. Ali kritike pršte sa svih strana. Za sve. Za bilo što.

A zamislite da nas nisu kritizirali toliko, da su nam kad smo dobili jedan iz matematike naši roditelji umjesto bukvice i kazne rekli - nema veze, popravit ćeš, ali jučer si dobio pet iz geografije i to je super. Koliko bismo mi danas imali manje frustracija. Koliko bismo bili zadovoljniji sobom i koliko bismo bili svjesniji i odgovorniji. Da su nam tako rekli znali bismo još onda da nismo svi za sve jer nismo. Ali bi nas naučili odgovornosti, da to moramo popraviti, ali ne zbog kazne, ne zbog njih, ne zbog ostalih koji su dobili pet niti zbog učiteljice, već zbog sebe.

Zbog jedinice ili bilo čega će nas kritizirati, reći da nismo trebali tako, da oni znaju bolje. Nametat će nam svoje puteve, pravila i norme. Ali mi nismo naši roditelji i naši putevi nisu oni koje oni žele, ali oni to ne žele razumjeti, ne žele sagledati i shvatiti s njihova mjerila da možda nisu za nas. Pa nas stalno uspoređuju sa svima koji su po njima bolji. Uspoređuju nas sa sobom kada su bili naše dobi. I oni imaju rješenja za sve naše probleme, ali sad je gotovo jer ih nismo slušali kad je trebalo pa je kasno. Oni znaju što smo i kako trebali. I greške i sve ono što njima smeta samo jer ne razumiju nam utrljavaju na nos. Ono što smo postigli više od njih, ono što je dobro, ondje gdje smo jaki, to će minorizirati jer oni smatraju da nije bitno.

Tako smo svi manje ili više odgajani pa kroz odrastanje, razumljivo nakupimo frustracije za sve što treba i ne treba. Frustrirani smo i za ono na što bismo trebali biti ponosni. Jer naše uspjehe nitko nije cijenio pa nismo ni svjesni da su uspjesi i odrastamo u frustrirane, očajne ljude. Bez života, izgubljeni između želja i očekivanja, zarobljeni u žući vlastite nemoći, postali smo kritičari sviju i svega. A internet nam je došao kao savršen poligon pa pljujemo po svima i po svemu.

Lakše nam je nositi svoje frustracije kada omalovažavamo, negiramo i pljujemo po tuđim uspjesima. Lakša nam je jedna naša bezvrijednost ako negiramo tuđe vrijednosti.

Kada bismo svi više podržavali jedni druge, kada bismo tuđe puteve pokušavali shvatiti kao svoje, ovaj svijet bi bio puno ljepše mjesto. S puno više ljubavi, a manje frustracija. Kada bismo djeci, prijateljima, partnerima dozvolili da se razvijaju u smjerovima koji su za njih najbolji, i kada bi oni nama to dozvolili, svijet bi bio prepun sretnih, zadovoljnih ljudi, ljudi koji se dobro osjećaju u svojoj koži, ljudi koji su imajući svoje snove spremni podržati i naše. Ljudi koji razumiju i sebe i nas. Ljudi koji ne sude, ne osuđuju ono što ne razumiju. Ljudi koji su spremni slaviti i svoje i tuđe uspjehe. Kada bismo imali takav svijet, nikada više ne bismo ostajali zatečeni komentarima na portalima.

Zato vam danas želim reći:

Umjesto da osuđujete, pokušajte razumjeti, umjesto ljubomorom, tuđe uspjehe gledajte s radošću. Danas podržite bližnje - u svemu.

Tekst: Milena Ulić, vlasnica poznatih brendova De Lena i Donna Dee, modna kreatorica i omiška blogerica

porn porn

log0 AA 3