log0 AA 3

log0 AA 3

Kratka krim priča: Smrt u učionici

12939

 

Ivor Kruljac

Smrt u učionici

 

Jerko Zlatić bio je najbolji učenik u svojoj školi. Imao je petice iz svih predmeta. Završavao je četvrti razred XV. Gimnazije. Nadao se kako će upravo on osvojiti prestižnu stipendiju za Oxford. No, nije bio jedini koji je ciljao na stipendiju koja može promijeniti jedan čitav život. Njegov suparnik, bio je njegov razredni kolega David Mislavski. Baš poput Jerka i on je bio odlikaš, nadaren za sve. No razliku između njih dvoje ste lako mogli prepoznati. David se dotjerivao i izgledao veoma elegatno sa skupim košuljama, plavim trapericama i crnim lakiranim cipelama koje nitko ne bi očekivao na jednom osamnaestogodišnjaku. Upitate li ga za vrijeme nastave za koliko minuta zvoni, podignut će ruku i tresetom spustiti rukav otkrivajući vam sivi Tag Heuer sat s plavim okvirom. Usto, njegovi parfemi privlače djevojke kao što crna rupa privlači svijetlost. Šarenice su mu zelene kao dvije masline, koža mu je tamnije puti, a kratka crna kosa s malo gela mu je sjajno pristajala. Jerko je s druge strane Davidu bio izgledom potpuna suprotnost i izgledao je kako bi ljudi najčešće i zamišljali nekog pametnog. Nizak, imao je jeftini digitalni sat i hrpu odjeće koju je naslijedio od starijeg brata koji ju je naslijedio od bratića s tatine strane. Miris mu čak i nije ni bio tako loš. Dezodorans od 20 kuna možda nije skupocjen, ali služi svrsi. Njegovo lice je bilo prištavo i neobrijano s istaknutim prištom na desnoj strani lica veličine šumske jagode. Kosa mu je bila dugačka, rasčupana, uopće mu ne odgovaravši. Ne zvuči, a zasigurno ni ne izgleda kao netko tko osvaja ženska srca. Ni ne osvaja. No to mu nije smetalo. Čak ni u slučaju Veronike. Veronika je bila najljepša djevojka u školi. Vitka, s dugačkom ljubičastom kosom, povećim grudima, plavim očima i kožom blijedom poput tek opranih tanjura. Često je razmišljao o njoj. Nije ni smisleno porazgovarao s njom, a ona je već svojim usnama strastveno bila zabijena s Davidovima podsjećajući na dva auta u frontalnom sudaru. Jerko i David nisu nikada zaista ni popričali, ali među njima se razvilo neprijateljstvo koje se osim međusobnim natjecanjem nikako drugačije nije manifestiralo. Mnogi bi rekli da je Jerko poput polovice škole, na Davida ljubomoran zbog Veronike, no to mu uopće nije smetalo. David je Jerka smatrao nedoraslim i jadnim, a Jerku je išlo na živce njegovo dotjerivanje, snobovsko hvalisanje i u zadnje vrijeme to što se natječe s njime za stipendiju. No te se brige ubrzo riješio i zamijenio je jednom koja mu zamalo ne da nije onemogućila napuštanje Hrvatske, nego napuštanje ćelije bez dopuštenja čuvara. Toga su dana u tramvaju u kojem se nalazio, iz slušalice jedne djevojke treštali stihovi: „Što je danas lijep i sunčan dan“. Doista, bili su veoma prikladni jer je sunce toliko sjalo, da je bilo šteta takav dan provesti pod krovom. Stoga je Jerko došavši ispred škole sjeo na klupu i izvadio bilježnicu iz fizike da ponovi za dodatnu nastavu. Uranio je dobrih sat vremena. Sjetio se da mora pokupiti zaboravljenu kapu u sobi za eksperimente pa je to odmah obavio, vrativši se na svoju klupu nakon deset minuta. Prošlo je pola sata otkako je Jerko došao. Pojavio se i David ruku pod ruku sa Veronikom. Iz škole je izašao i profesor Krfić. Jerko ga je pozdravio, na što je profesor fizike kimnuo glavom zaškiljeći prema Jerku i nastavio svojim putem. David je osjetio snažan stisak i znoj Veronikine ruke. Okrenuo se prema njoj i vidio njenu zabrinutost koju je s lakoćom čitao s njezinih očiju koje su gledale prema Krfiću.

- Brine te test iz fizike? – pitao je želeći je utješiti. – Hajde, čak sam i ja jednom dobio dvojku. Ispravit ćeš. Imati ćeš najmanje tri obećajem ti.

Veronika se nasmiješila i poljubila ga. Krfić im se približavao škiljeći u njih. Bio je jedan od najvoljenijih profesora u školi. Iako je dobro objašnjavao gradivo, većina ga je voljela zbog njegove šeprtljavosti koja im je izmamila osmijeh i na najtmurniji dan. Njegove plave oči su mu vrijedile kao što siromašnom čovjeku vrijedi skupa, velika plava vila, s bijelim rubovima, raskošnim prozorima na svakom od tri katova, čiji okviri imaju izrezbarene biljne motive, a sa kojih se prostire pogled na raskošni buljni vrt s jezerom u kojemu su kornjače. Ništa, jer su bile lijepe, ali slika koju su slali mozgu (bez korekcije naočala) je bila vidljiva poput cenzuiranih prostačkih usta na televiziji. Zbog toga se često znao spotaknuti ili naglo prekinuti hodanje zapevši za koš za smeće. Bojao se leća, a sa naočalama je po vlastitom mišljenju izgledao blesavo. Stoga ih je nosio u džepu od košulje vadeći ih jedino kada bi trebao nešto podrobnije pogledati, primjerice da li je učenik dobro napisao formulu za centripetalnu silu ili koliko ampera pokazuje ampermetar za strujni krug. Ovoga ih je puta brzo zataknuo na nos kako bi vidio da li glas koji priča o ispravljanju dvojke iz fizike pripada Davidu. Vidjevši da pripada, spremio je naočale i krenuo hodati prema zagrljenim sjenkama.

- Zdravo gospodine Mislavski, dolazite li na dodatnu danas? – upitao je Krfić.

- Naravno – David će zadovoljno što je profesoru toliko stalo da bude na njegovoj nastavi.

Jerko je načuo njihov razgovor. Ne mogavši slušati Krfićevo zadovoljstvo u razgovoru sa Mislavskim, ušao je u školu.

- I vi ćete se pridružiti mlada damo? – nastavio je Krfić svoj razgovor s parom. – Osim dakako, ako bi to previše dekoncetriralo gospodina Mislavskog.

- Oh ma nisam vam ja takav.

- Nikada ne recite nikad. Mnogi su zbog zgodnih cura izgubili glavu.

- Vjerujte mi da vam je ona moja najveća inspiracija. Bez nje ne bi bio ovako dobar.

- Znači li to da gospođica pristaje? – Krfić je uperio škiljeći pogled u nju.

- Oh ma ne znam, nisam ja baš za fiziku – smijehom je pokušala otjerati taj poziv.

- Ali s obzirom na onu dvojku što si dobila, ovo bi ti moglo dobro doći.

Doista, na ovo nije znala odgovoriti.

- Ali to je dodatna, a ne dopunska – reče Veronika nadajući se da će upaliti.

- Oh ma nije problem. Ako gospodin Mislavski tu i tamo svrati na dopunsku, možete i vi na dodatnu – reče Krfić na što je Veronika morala pristati.

Trojka se uputila u školu. Profesor se ispričao rekavši da ide skoknuti na WC. Pričekali su ga. Kad se vratio pridružili su se ostalim učenicima kojih je sveukupno sa Jerkom, Davidom i Veronikom bilo desetero. Krfić je po pitanju sjedenja inače bio dosta strog i uvijek određivao tko će gdje i s kim sjediti. Dopustio je Davidu da sjedne pokraj Veronike koju je smjestio tik do prozora u trećem redu do prozora. Jerka je smjestio preko puta njih. Započeli su sa kratkim kvizom iz termodinamike. Profesor Krfić im je podijelio papir za rješavanje i papir sa sedam zadataka dajući im 20 minuta. Pogledao je na sat i dao im znak za početak. Svi su prionuli na rješavanje tih zadataka, koncetrirano kao da su njihova rješenja bitna da spriječe nuklearnu katastrofu. Jedino je Veronika koja je inače više informatički tip, sanjivo promatrala laptop na kojemu je radio profesor. Dosada učionice je prekinuta u desetoj minuti pisanja kviza. Veronika ( koja je gledala kroz prozor), naglo se sagnula trknuvši Davida. Čuo se lom stakla, pucanje lubanje i gnjecanje mozga. Veronika je vrištala. Jerko, koji je skupa sa papirima i svojim kalkulatorom bio poprskan krvlju, uspio se suzdržati od psovke naglas. Pogledao je dolje i vidio toliko mu antipatičnu glavu probijenu i beživotnu. Sanjao je o ovome, ali sada kada se konačno ostvarilo, samo želi povraćati. David Mislavski je mrtav. Učenici su pobjegli, prestravljeno kao da je čovjek umro od kuge, a ne visuljka koji mu je stršio iz oba kraja glave. Krfić i Jerko su izveli drhtajuću i uplakanu Veroniku i pozvali policiju. Nekoliko minuta poslije na scenu zločina je stupio detektiv Ivan Malčić. Učenici su smješteni u zbornicu, a Veronika kod psihologice. Malčić je ušao u učionicu skupa s još nekoliko policajaca i profesorom Krfićem, koji je tu bio da odgovori na sva pitanja. Krfić je tužno razaznio da se radi o najboljem učeniku u školi na što mu je Malčić odmahnuvši rukom pokazao da ga nije briga. Promatrao je glavu umrtvljenog. Bila je probušena naoštrenim visuljkom koji je sa druge strane imao izdubljenu šupljinu koja je smrdila po spaljenom barutu. Zatražio je Krfića objašnjenje, a on je objasnio da se ti visuljci inače koriste za objašnjavanje sile teže i da inače nisu ovako izdubljeni i naoštreni. Malčić je pogledao kroz razbijeni prozor i u susjedoj zgradi koja se nalazila u kompleksu škole, vidio otvoreni prozor preko puta njih na drugom od tri kata.

- Što se nalazi u toj sobi? – upitao je Malčić pokazujući na taj prozor.

- Tamo naši učenici mogu raditi svoje eksperimente prije ili nakon nastave – odgovori Krfić.

Otišli su do te sobe. Čistačica im je otključala vrata i zatekli su se u sobi koja je ustvari bila velika, ali je djelovala sitno i skučeno napunjena hrpetinom postavljenih eksperimenata i materijala. Bilo je tu svega od fakirskog kreveta do epruveta u kojima su se odvijale kemijske reakcije. Detektivu Malčiću je pažnju privukla neobična naprava kod prozora, čija je čelična cijev bila usmjerena prema razbijenom prozoru u susjednoj zgradi. Taj improvizirani top, koliko je Malčić uspio ustanoviti, funkcionira na konceptu zupčanika koji su ulazili u cijev. Malčić je otvorio cijev i unutra zatekao jedan opredjeljeni dio u kojem se nalazio upaljač (čiji je krem bio spojen sa sistemom zupčanika) i aroma baruta. Upaljač iz opredjeljenog dijela cijevi je povezan sa ostakom cijevi pomoću izgorenog fitilja koji se protezao kroz sitnu rupu. Na početku topa se nalazila sitna polugica koja je bila povezana na kuhinjski tajmer koji može biti namješten na maksimalno 60 minuta preko užeta koji je zavezan oko drške u obliku makarona na vrhu tajmera. Malčić je tajmer namjestio na jednu minutu. Kada je odzvonio, drška u obliku makarona se jedva pomaknula, ali to je bilo dovoljno da lagano trkne polugicu koja je pala i zavrtila prvi i najveći zupčanik. Taj je zupčanik vrtio ostale zupčanike sve dok nisu stigli do zadnjeg koji je upalio upaljač. Očito je taj plamen zapalio spaljeni fitilj koji je iskru vodio do idućeg dijela cijevi u kojemu se nalazio visuljak s barutom. Zadovoljan što je našao oružje, Malčić izađe ispitati čistačicu. Na prvo pitanje da li je čula kakvu eksploziju ili prasak (što se trebalo dogoditi kada se visuljak ispalio), čistačica je odgovorila potvrdno, ali da su glasni zvukovi sasvim normalni u eksperimentima koji se događaju u toj sobi.

- Tako je – potvrdio je profesor Krfić.

- U redu. Znate li tko je sve ulazio u ovu sobu posljednjih sat vremena? – Malčić se pripremio da zapiše odgovor.

Čistačica je spomenula nekog tamnokosog dječaka jutros u devet sati, dobro ga se sjećala jer je tada jela sendvič ( što je Malčić uz negodovanje prekrižio u bilježnici napomenuvši da ga to ne zanima), potom neki prištonja prije otprilike sat i pol vremena. Taman kada je prištonja ušao u sobu, ona je otišla po svom uobičajenom rasporedu očistiti WC na gornjem katu. Prasak za koji je mislila da je tek obični eksperiment je čula taman kada se vratila na kat nakon pola sata, sat i pol. Nije bila skroz sigurna.

- Dakle prištonja je kriv – Malčić vikne pobjedonosno. – No tko je to? Previše je takvih da bi ga uhvatili bez detaljnijeg opisa.

- Zapravo gospodine Malčić – javio se profesor Krfić plašljivo, kao da se ne želi uplitati. – U ovoj školi, prištonja je nešto poput kodnog imena za Jerka Zlatića.

- Je li to moguće?

- Bio je na mojoj nastavi. A i vidio sam ga ispred škole nekih pola sata prije početka sata.

U ravnateljevom uredu, Jerko je pristojno i iskreno odgovarao na sva pitanja koje mu je detektiv postavljao.

- Dakle nisi volio pokojnog? – upitao ga je Malčić.

- Tako je.

- Da li si bio danas prije dodatne u sobi sa eksperimentima?

- Da. Zaboravio sam kapu od jučer kada sam bio radio eksperimente sa van de graaffovim generatorom.

- Jesi li primijetio kakvu napravu kod prozora?

Jerko kimne i opiše napravu. Nevješto. Podsjećala ga je na top, ali nema blage što bi ta naprava ustvari mogla biti. Malčić pozove policajca.

- Da gospodine? – policajac je čekao naredbu.

- Uhitite ovog dječaka za ubojstvo Davida Mislavskog.

- Molim? – Jerko je naglo ustao, no policajac ga je svladao, stavio lisice i pročitao mu njegova prava.

Sada bi valjalo smisliti neku pamtljivu rečenicu za kraj slučaja, razmišljao je Malčić u sebi.

Profesor Krfić mu je čestitao na riješenom slučaju, usput očitajući Jerku bukvicu o tome kako ga je ovo ponašanje razočaralo. Kada su krenuli izvesti Jerka van, na hodniku je nastala buka i svađa. Policajac je uveo ljutitog tamnokosog dječaka koji je inzistirao vidjeti odgovornu osobu u istrazi.

- Izvoli dječače, kako ti mogu pomoći? – reče Malčić.

- Ne žele me pustiti u sobu za eksperimente. Nisam bio tamo od devet ujutro. Moram provjeriti snimku eksperimenta.

- Kakvu snimku? – Krfić će iznenađeno.

- Snimao sam svoj eksperiment iz kemije već dva i pol dana.

- Izvrsno – Malčić veselo klikne. – Dobiti ćeš tu snimku čim ju pregledam i dobijem nepobitan dokaz da je Jerko Zlatić ubojica. Malčić je uzeo za ruku profesora Krfića te se sa policajcima i dječakom zaputio u sobu s eksperimentima. Vidjeli su kameru i premotali snimku koja se nalazila u njoj. Na snimci se veoma jasno vidio glavni stol s epruvetama u kojima se odvijaju reakcije, s povremenim posjetama tamnokosog dječaka koji je dodavao reaktante u reakciju, te ostalih učenika koji rade svoje eksperimente. Među njima i Jerko, koji je odmah iza tih epruveta prvoga dana snimanja radio na van der Graaffovom generatoru i ostavio kapu kada je završio. Prozor kod kojega je smješten top se ne vidi na snimci, ali se može zaključiti tko je išao prema tom dijelu sobe, a tko ne. Opet razni učenici i tamnokosi dječak. Neki su išli prema mjestu gdje se nalazi top a neki ne. Drugog dana snimanja to jest dan prije ubojstva, monotomiju učeničkih kretnja je razbio profesor Krfić noseći ogromnu kutiju. Dugo se zadržao na mjestu gdje se nalazi top. Kada je Jerko Zlatić idući dan ušao u sobu sat vremena prije dodatne, prošao je iza stola sa kemikalijama gdje se nalazio van de graffov generator, a pokraj njega crvena kapa koju je uzeo i otišao. Nakon toga ulazi profesor Krfić sa tajmerom u sobu i nestaje u smjeru gdje se nalazi top. Malčić je tupo gledao u njega. Krfić ga je odgurnuo, no u pokušaju bijega se spotaknuo, ne vidjevši stolac. Ovdje se demonstrirala njegova slabovidnost zbog koje nije primijetio kameru koja ga je snimala. Kasnije, kada se Veronika pribrala, ispričala je kako joj se profesor Krfić upucavao i obećavao da joj može srediti sve probleme koje ima iz fizike. Ona je to odbila najmanje dvadeset puta, ali ovo nije očekivala. Profesor Krfić je priznao da je želio ubiti nju, a ne Davida Mislavskog kojega je veoma cijenio. Pojasnio je da je ubojstvo bila nužna stvar kako ne bi slučajno nekome progovorila o njegovoj ponudi. Priznao je da mu ovo nije bilo prvi puta, ali učenice su inače pristajale na njegovu ponudu. Znao je da će ju David dovesti na dodatnu nastavu ako mu to predloži. S obzirom da uvijek određuje tko će gdje sjediti, nikome nije bilo čudno što je smjestio Veroniku baš tamo gdje ju je smjestio. Čistačica uvijek ide čistiti WC na trećem katu u isto vrijeme. Stoga je znao kada se iskrasti, ispričavši se Davidu i Veronici da ide na WC. Tajmer je namjestio na dvadeset minuta. Pet minuta mu je trebalo da se vrati do Davida i Veronike. Pet minuta da dođu do učionice gdje je odmah podijelio kviz koji su trebali pisati dvadeset minuta. Idućih deset minuta je proveo smišljajući na laptopu dodatne zadatke za Jerka Zlatića i Davida Mislavskog jer su oni bili najbolji od najboljih.

- A kameru niste vidjeli zbog svoje slabovidnosti – zaključi Malčić saslušavši profesorovu ispovijed.

Profesor Krfić kimne tužno.

- Vi ste možda slabovidni profesore Krfić, ali pravda je slijepa – reče Malčić pobjedonosno dok je policija odvodila ubojicu.

- Kreten – Jerko je kratko prokomentirao na pitanje novinara svoje mišljenje o detektivu Malčiću.

Jerko Zlatić je dobio stipendiju. No, osude koje osjeća na svojim leđima od drugih ljudi, kako tu stipendiju možda ne bi nikada dobio da je Mislavski ostao živ, progoniti će ga cijeli život. Čak i na Oxfordu.

Kraj

porn porn

log0 AA 3