log0 AA 3

log0 AA 3

Uzmi posao i sreću u svoje ruke, ne boj se sebe!

slika

Tekst: Nives Stepinac Grgurić

Broj zaposlenih raste samo u dijelu uslužnih djelatnosti?! Prema podacima DZS-a na temelju administrativnih izvora, u rujnu su zabilježene 1.345.682 zaposlene osobe, 1.605.141 ekonomski aktivni stanovnik te 259.459 nezaposlenih osoba

Skrenula sam pogled sa teksta jer mi je lagano “pao mrak na oči”. A vama? Radite? Zarađujete? Blago vama, koji ste u onih milijun i par sto tisuća sretnika, koji imaju tu sreću da rade, usred sveopće krize. Imate privilegiju da pritom zaradite i primite plaću ili barem neki oblik kompenzacije? Uh, sretnici ste. Imate svoj posao, vi ste njegov osnivač, pokušavate ga razgranati, omogućiti i drugima, svojim suradnicima i zaposlenicima da se izraze, ostvare i usput nešto zarade? Pritom nailazite na popriličan broj problema, susrećete se sa problematičnom birokracijom, nerazumijevanjem suradnika, teško ostvarivim rokovima a ponekad i nerazumijevanjem iz svoje najbliže i najintimnije okoline? Ali vas još uvijek drži i nosi početni žar i strast, entuzijazam, bez obzira na prepreke? Potpuno vas razumijem. Vi spadate u onih nekoliko posto strastvenih poduzetnika, čija je misija produktivnost, kreativnost, razvoj, na svim poljima, koji bi rado podijelili svoje vizije sa svijetom ali i nesebično nagradili žar svojih suradnika i kolega. Ali... šteta što neki to ne prepoznaju, tu ideju i plemenitost kod vas.

“Ne možemo svi biti poduzetnici ni manageri a bome ni lideri.”, čujem. Točno. Neki od nas moraju biti i “obični” djelatnici, barem privremeno dok ne prikupe dovoljno iskustva i znanja u svom fachu ali i novaca, da bi uopće mogli pokrenuti nešto svoje. Nažalost, kod nas mnogi to još uvijek ne razumiju, pa se guraju u tuđi posao, nameću, često pametuju bez ikakvog (pred)znanja i sa željom da vode. Također, misle da je upravljati samostalnim poslom, zapravo jako jednostavno i da bi i oni to mogli pa su nerijetko puni savjeta, koji uglavnom nikud ne vode. No, prisjetimo li se narodne “lako je s tuđim________ po plotu mlatit”, stvari postaju puno razumljivije (umetnite dio koji mislite da nedostaje).

Nema tome dugo, nakon perioda izbivanja od nekoliko godina, okrenula sam se opet vanjskom tržištu i jednoj poslovnoj mreži te zahladila neke odnose na fejsu, razočarana viđenim i doživljenim. Točnije, neke osobe i situacije su me počele iscrpljivati jer nisu bile iskrene ni poštene a kako sam ljubiteljica ljudskosti, iskrene riječi i dogovora, odlučila sam se okrenuti onamo gdje me bolje razumiju, ozbiljno doživljavaju i nude jasniji i profesionalan pristup. Vođena mišlju, ako je princip svugdje isti, da sve društvene mreže funkcioniraju na osnovu socijalne interakcije, koja je opet moguća jer smo društvena bića, trebalo bi na poslovnoj mreži biti još dinamičnije, kvalitetnije, produktivnije i uspješnije. Uostalom, ondje se nudi druženje s istomišljenicima, poduzetnicima, zar ne?

Nažalost, čini se da je nekadašnja popularnost iste pala i izgubila na kvaliteti, što potvrđuju i riječi jednog mog prijatelja, izrečene pred nekoliko mjeseci. Tvrdoglava kakva jesam, morala sam se u to ipak sama uvjeriti. Kad kažem izgubila na kvaliteti, prvenstveno mislim na ono što se u prvi mah opaža već na home pageu a to je značajna zastupljenost nekvalitetnih i zamornih postova, pisanih sve češće u Facebook maniri. Da je tome tako, upozoravaju postovi negodovanja i usporedbe dviju mreža, kod onih, savjesnijih i profesionalnijih. Čini se da su postovi primjećeniji no ikad, omiljeniji no ikad, da je frekvencija posjeta jača no zabrinjava veći broj upita za zaposlenje i prodaju nego kupovine i ponuda za suradnju, što je u značajnom padu u odnosu na razdoblje unatrag 5 – 6 godina. Ono što još jače zabrinjava je da se na isto žale i mnogi korisnici mreže. Dakle, kriza posvuda. Istražila sam stoga što se točno u novom periodu druženja ondje nudi na home pageu. A tamo je... zaista šaroliko. Možete tako svakodnevno uživati u razgledavanju postova nečije večere ili ručka, pejzaža i građevina, svekolikih (tuđih) citata a nije nemoguće ni da ćete naletjeti na kakvu escort objavu, bez obzira imali vi u kontaktima medicinsku sestru ili pak kakvog uspješnog businessmana, managera.

Bez obzira imali vi u kontaktima te osobe ili ne, moguće je preko vaših kontakata, naići na razno obojene statuse jer cilj mreže je, da se sa što više osoba povežete. Iako znalci tvrde, da uspješan marketing na socijalnim mrežama treba biti u omjeru 80:20 u korist zabavnih objava, koje nemaju veze sa vašim poslom, primjećuje se sljedeće: oni koji o tome najviše govore nekako se manje drže tog principa i nikad ne lajkaju vaše postove a oni koji redovno postaju tuđe misli (citate), u stvari su samo lovci na lajkove, koji se kite tuđim perjem, na loš način prezentiraju sebe i svoj rad jer ga gotovo uopće ne spominju i ne ističu. Osjeća se da u stvari tragaju za poslom pa čak i zabavom te da na poslovnoj mreži gube vrijeme. S obzirom da su ondje očito zalutali, tko bi ih zaposlio? I ovdje ima zabave svih boja i uzoraka, napretek, skoro više nego ozbiljnih ponuda i postova. Ne čude stoga postovi poslovnih žena u stilu “ako nemate posao u trajanju barem dva sata, nemojte se javljati u inbox”. Molim? U što se to pretvaraju društvene i poslovne mreže?A gdje su onda manageri i ulagači? Malo je tako ondje ozbiljnih ulagača i koordinatora poslovanja kao i sponzora a puno više onih koji prezentiraju sebe i rade na slici vlastitog imagea, koji nastoje izgraditi i postanjem senzibilnih postova, nabijenih empatijom. Iskreni oni ili ne, može se svakodnevno zateći barem nekoliko postova, koji nas podsjećaju da postoje i manje sretni, nezaposleni, beskućnici i sl. kojima se na ovaj način (lajkanjem i motiviranjem na akciju) nastoji pomoći i popraviti stanje. No, je li to ispravno rješenje? Kako se zapravo nekome pomaže?Nije problem darovati, uostalom, svako malo nekome nešto poklanjam ali svjesna poruke: “Nemoj čovjeku dati ribu već ga nauči loviti ribu i nahranio si ga za čitav život.” Također i quote “Leaders don’t create followers, they create new leaders” ovdje dobiva puni smisao, kvantiteta gubi u odnosu na kvalitetu, osoba i sadržaja. Manje sretnima ( a ipak sposobnima) više će značiti ako im se pokloni šansa da se ostvare i uspiju, zar ne?

Pravi manager i drugima daje šansu da se ostvare (onima za koje zna da su kvalitetni) jer njihov uspjeh je i njegov uspjeh. Pravi leader pak, točno zna put, način uspjeha i kako voditi druge na njihovom putu. Lakše je stoga (još uvijek) trgovati i prodati tuđe ideje i proizvode nego ih sam osmisliti, izraditi i plasirati, nekog u tom procesu zaposliti, odškolovati i razviti. Da bismo se međutim, razvijali i kao društvo, trebamo razvijati sebe i druge, nesebično davati šanse i drugima. Posebno ako to u sebi imamo urođeno. Pregledom postova na poslovnoj mreži nameće se pitanje, a gdje su onda na poslovnoj mreži manageri, ulagači? Slabo su aktivni, promatraju i šutke rade! Ako vam vide profil i ocijene da ste im interesantni za njihov posao, sigurno će vas kontaktirati i prezentirati svoje ideje i planove pa makar se vi načekali. Ali uglavnom vam se neće obratiti radi posla oni već njihovi “headhunteri”, službe koje za njih i njihov business traže kvalitetne, nadarene i sposobne. Vjera u sebe je motor napretka. Sebični, kritički i još gore, anksiozni stav, ne donosi napredak nego vuče unatrag i nikome ne koristi. Samo vjera u sebe i upornost, doprinose razvoju znanja i vještina, naših i tuđih.

“Lijepo je primiti pohvale i lajkove, međutim, od njih se ne živi.”, čula sam na desetke puta iz raznih izvora. Upravo to je još jedan od razloga zašto bismo više trebali cijeniti one koji nam daju posao i štoviše, novčano su nagrađivali ili nagrađuju naš rad. “Koliko se plaća?”, često je pitanje na početku suradnje da se neki nisu ni dokazali i još uvijek su ”no name”. Drugi pak previše cijene sebe i precjenjujući se, nabiju si previsoku cijenu. Čovjek uvijek mora znati svoju vrijednost ali i poziciju na kojoj trenutno stoji. Nažalost, mnogi ju ne znaju.

Tako pitanje: “Zašto je ljudima tako teško organizirati se, samostalno pokrenuti posao ali i drugima dati priliku da se ostvare i ponešto zarade a tako lako kritizirati i tražiti mane nad tuđom organizacijom ili poslovanjem?” daje odgovor: “Zbog nesigurnosti i manjka hrabrosti, da se ulove u koštac sa eventualnim neuspjehom.

Lakše je promatrati tuđi rad sa strane i nalaziti mu nedostatke i uputiti kritiku. Za tuđi rad jednostavno nisi odgovoran. Preuzimanje odgovornosti traži unutrašnju snagu.”

Osobno bih si čitav život predbacivala da se nikad nisam okušala u samostalnom poslu. Krenula sam sama, od minimalnih uvjeta i u samom početku nailazila na jako velik otpor najbliže okoline. Međutim, bila sam tvrdoglava i uporna u svakom svom planu i nastojanju, branila svoje ideje i stavove, što se kasnije pokazalo itekako dobrom odlukom. Ljuti me stoga svaka primjedba i zadiranje u isti, posebno od onih koji dan – danas nemaju petlje pokrenuti se i ostvariti svoje zamisli a puni su savjeta, ideja i(li) primjedbi. Nismo svi rođeni za management, nismo svi nadareni za poduzetnike ni managere ali se te stvari mogu naučiti. Najbolje se nauče na vlastitim greškama i propustima. Šteta što se nekima ne da učiti.

Nevjerojatan je tako broj onih koji misle da mogu bolje obavljati zadatke od drugih. Imam tako nekolicinu poznanika, koji su uvjereni da su manageri tvrtki u kojima rade nesposobni, vječito su im na tapetu a sami jedva obavljaju svoj posao i tragaju za načinima kako što bolje iskoristiti, oštetiti svoju firmu. Takve osobe imaju usađen potpuno krivi obrazac ponašanja, po kojemu bi svi valjda trebali biti jednako plaćeni, bez obzira koliko vrijede i firmi doprinose. Oni uvijek u nečemu nalaze nepravdu i opravdanje za sebe a kad im se povjeri zadatak pun izazova, ustuknu pred njim ili ga ne uspiju realizirati. Štoviše, prepadnu se izazova i opet, pogađate, okrive druge za svoje strahove i neuspjeh. Zanimljivo, zar ne?

Usta su im puna samohvale i kritike prema drugima, u sve se guraju i razumiju a zapravo nemaju neka osobita znanja i petlje da se ostvare. Uvjereni su da bi mogli voditi poslove i firme a jedva obavljaju i to malo povjerenog im posla. Dok je takvih, brže se nazaduje i stoji u mjestu nego napreduje. Kad neki promijene obrazac ponašanja i shvaćanja, možda nam svima i krene na bolje. Što kažete? Neki su tako rođeni za stvaranje, drugi za kritiku, stajanje u mjestu i kočenje prvih ili im se tokom života više dopadne biti prosjekom. Činjenica je da je sve manje poduzetnika, managera i onih koji bi rado pokrenuli neki posao a čini mi se i sve manje lidera a sve više pratitelja i tragača za zaposlenjem. No kako uopće i voditi, organizirati neki posao, kad je prilično teško za njega naći pravu radnu snagu?

Na našim prostorima još uvijek vrijedi poznata ‘lako ćemo’ i “bude netko drugi obavio” kao i “ja sam dovoljno kvalitetan” a onda se iznenadimo kad nas netko protekne i to baš onaj koji je uporno i marljivo radio na sebi godinama. Ljudi bi tako rado preskočili neke stepenice, nužne za uspon i rast a kad ne uspiju u svom naumu, obavezno su im krivi manageri i okolina. Kad je poduzetnički, managerski posao tako lagan, zašto ga sami ne pokrenu, organiziraju ali i naplate?

Neki su tako rođeni da vode i stvaraju dok su drugi tu da bi čitavo vrijeme obavljali zadane zadatke za njih. Što se čudimo, tako je i u životinjskim svijetu, tko je jači, taj vodi i pobjeđuje a one najsposobnije, uspjet će naučiti novim vještinama. Rast je neophodan, uvijek se može biti još bolji i kvalitetniji a učenje nikad ne prestaje. “Bzvz što studiramo, ionako nećemo naći posao u struci.”, sjećam se svojih malodušnih studenata, deset godina unatrag. Već tada, bili su bez jasne vizije što će sa sobom. Puno njih je studiralo samo da ne izgubi studentska prava i da udovolji roditeljima. Uvijek sam ih motivirala: “Ako ne nađete posao u struci, stvorite vlastiti posao i nemojte se plašiti izazova i samoostvarenja.” “Pa kako ćemo, bez posla, novaca, podrške?” “Lijepo, uporno, oslonite se na svoje snage. Samo najuporniji i najjači pobjeđuje.” Gledali su me u čudu. Danas neki od njih imaju samostalne businesse i smiju se na nekadašnje strahove. Činjenica je, tko god i danas razmišlja poput njih nekad i njima sličnima, neće u životu ostvariti puno.

Pobjednici su oni koji se nikad ne predaju, kod kojih borba neprekidno traje i ma koliko puta pali, ma koliko puta ih kočili i smetali, oni ne odustaju, nalaze rješenje i tamo gdje ga se ne nazire, svjesni da sažaljenje ne vodi nikud i da se cijene samo uspješni.

Da sam provodila dane sažalijevajući se, nikad ništa od sebe ni od života ne bih napravila a korisna energija rastepla bi se uzalud. Da sam sjedila na kavama, paleći jednu za drugom, gledajući što drugi rade, ne učeći i ne istražujući dok su se drugi zabavljali, da nisam radila dok su drugi spavali, nikad ne bi bilo stotina tekstova i kreacija koji su mnogima pomogli i uljepšali život, a ni ja ni obitelj ne bi bili zadovoljni sa mnom i postignućima.

Kad ljudi shvate da bez rizika nema dobitka, da bez padova nema uzleta i rasta a bez borbe da nema ničega, možda nam i krene na bolje. Kad oni koji nas koče u našem razvojnom procesu napokon shvate da svojim rušilačkim stavom štete sebi i drugima te da smisao života ne može biti samo traganje za ljubavlju, ljubakanje i tepanje o ljubavi, naš i njihov razvoj doživjet će potpuni procvat. Smisao života jest ljubav ali i osobni razvoj i ostvarenje, na svim poljima. Tek tada je i ljubav moguća, u svakom svom obliku, kad je osoba zadovoljna sobom.

Jedna od najgorih stvari koja se može nekoj osobi dogoditi nije stoga emotivna povreda jer ona se zaliječi s vremenom već gubitak posla, mogućnosti da radi i privređuje, da bude ovisan o drugome i time da postane njegov/njen rob ili žrtva. Upravo zato, kad nekome želimo zaista dobro, nije dovoljno samo voljeti, tješiti, bodriti, pružiti ruku i nahraniti ga već mu pomoći da stane na svoje noge, postane ekonomski neovisan i time spasi svoju egzistenciju. U tome se ogleda najveća moguća snaga ali i ljubav jer koliko za nekog možemo učiniti je test moći a u kojoj mjeri ga prihvaćamo takvim kakav jest, test je ljubavi. Istina je da ne možemo svi biti poduzetnici, manageri ili leaderi ali budimo onda barem pristojni i ne kvarimo, ne ugrožavajmo drugima poslove i sredstva za život. Štoviše, umjesto lajkova, hvale i praznih obećanja ili još gore, rada iza leđa, ako već tvrdimo za sebe da smo jaki, dobroćudni, dobronamjerni i plemeniti, ponudimo im razvoj, potaknimo njihovu proizvodnju i materijalno te iskoristimo sve vlastite mogućnosti za osobni i tuđi napredak.

Stoga, idući put kad me pitaju “Pa kako stalno radiš, dan i noć, stalno si za računalom ili nešto dizajniraš i stvaraš, stalno si zauzeta, skoro ništa ne odmaraš.” sa zadovoljstvom ću reći: ”Radim jer ne očekujem da mi netko nešto da, pokloni i zato što neće drugi obaviti umjesto mene. Barem ne na onaj način kako ja to zamišljam. Radim jer to volim i da sebi i drugima omogućim bolji život. Ljubav je slatka ali od nje se ne živi, njom nitko ne može platiti svoje ili tuđe račune. Ja ljude volim tako da im dajem prilike, da rade, da se ostvare, da zarade. Radim i zato što me tjera nagon za stvaranjem i to ne od jučer već čitav život. Baš zato što mnogi malo previše odmaraju a manje rade i previše nagrade očekuju za nerad, ništa ni nemaju (ili premalo imaju). Svi smo mi kovači svoje sreće i utječemo na tuđu.

Uzmi zato još danas svoj posao i sreću u svoje ruke, što se bojiš sebe?

 

Nives Stepinac Grgurić, nadarena dizajnerica, stilistica, vlasnica uspješnog brenda Marla, urednica dvojezičnih siteova Whatta Fashion i Marla design, autorica vrlo čitanih kolumni i moja draga prijateljica koja mi je prva otvorila vrata modnog svijeta.
porn porn

log0 AA 3