log0 AA 3

log0 AA 3

Anine sitne radosti: Stvarnost

Jeste li se ikad zapitali kako bi bilo da se nalazite izvan svog tijela kako biste mogli promatrati svoje ponašanje, postupke i poteze u određenoj situaciji? Jeste li ikad poželjeli vratiti vrijeme i učiniti nešto drugačije?

Ako ste iskreno odgovorili na ova pitanja, shvatit ćete put kojim vas vodim u današnjoj kolumni. Naša svjesnost, stvarnost i autentičnost, baš kao i dimenzijske ograde vremena, i pravila prirode ne dopuštaju ispunjenje ovih želja, ali sve to isto nas uči divne lekcije dok smo živi, dok hodamo ovim planetom, dok udišemo kisik, a izdišemo stvaranje, djelovanje i osjećajnost

ŠTO ZNAČI BITI STVARAN U SVOJOJ STVARNOSTI?

Stvarnost. Vjerojatno je to jedna od najzapostavljenijih riječi našeg rječnika. Uzimamo je zdravo za gotovo i živimo. Ne razmišljamo o njenom značenju i snazi, baš kao ni o njenoj prolaznosti i nepovratnosti. Jesmo li dio nje u potpunosti, koristimo li na pravi način njene darove i živimo li u njoj ili smo zapeli u odbrojavanju dana i u životu na rezervi? Dok smo živi, nikad nismo zakasnili preuzeti uzde svoje stvarnosti i odjahati hrabro i sigurno u drugom smjeru.

Jednom kad smo postali dijelom ovog svijeta, mi smo postali stvarni. Otpočeo je naš put. Dok smo u naručju sigurnih ruku dočekani na ovom svijetu, zaboravljamo da je to prva zahvalnost koja nas mora voditi kroz život. Išli smo u vrtić, osnovnu školu, srednju školu, gimnazije, fakultete. Bili smo zdravi i sretni koliko god su se nekad dani činili nesavladivi i teški. Naši roditelji su se brinuli da nam ničega ne manjka. U skladu sa svojim mogućnostima, odvajali su da bismo imali mi. Nisu nam promakle ekskurzije, kao ni druga putovanja. Slavili smo rođendane, imali smo lijepe igračke, društvene igrice, svoje sobe. Na nama je bilo samo cijeniti i biti odgovoran prema svemu. Na nama je bilo raditi i davati pozitivan odgovor na dano kako bi zadovoljstvo i sreća bile obostrane i snane.

Nisu svi imali takvu sreću. Nečija stvarnost je bila drukčija. Nečija stvarnost je bila kao i naša, ali je uskoro naprasno prekinuta. Neke priče su tužne i teške. Ne kažem da moramo empatiju koju imamo prema okolini pretvoriti u vlastitu stvarnost i osobne gubitke i tuge, ali osvijestimo da užarena glava od problema i nesavladivosti istih, možda i nije tako vrela kako smo je mi sami zagrijali. Možda, kroz crnilo koje smo digli oko sebe, naš loš period stvarnosti ipak ima tragove svjetline, optimizma i nade. Ne ide nam u životu kako želimo? Koliko dajemo od sebe da bismo ostvarili željeno? Mora li se svaka naša želja ispuniti odmah? Pa sjetimo se onog dobrog, mnogima nam znanog citata Meše Selimovića: "Znaš li što je najljepše u životu? Želja, prijatelju." Ona nas vodi, potiče, hrabri i nosi od dana do dana sve do ispunjenja.

Prihvatimo li ono što jesmo, ono čemu težimo i u što vjerujemo, sjetimo li se da će svaki sljedeći plod u našem životu uroditi upravo pomoću našeg rada i zahvalnosti, nećemo zapinjati od prepreke po putu, a teškoće ćemo prihvaćati takvima kakve jesu. U afektu, u trenutku, možda i pokušamo prepustiti svoju snagu i smirenost, ali brzo ćemo se vratiti na pravi put. Život će nam se dogoditi, a mi ćemo se dočekati na svojim nogama, u svojoj stvarnosti. Radit ćemo za nju i u njoj kako bismo napredovali. Učit ćemo na svojim propustima i greškama i oblikovat ćemo ih u naučene lekcije spremne za našu bolju buduću stvarnost. Samo, u ovoj priči ne zaboravimo ono najbitnije. Ne zaboravimo voditi se ljubavlju; od greške i propusta do iskorištene prilike i uspjeha. Jer sjaj u očima koji daje ljubav, kako prema drugima, tako i prema nama samima, tjera svaki mrak i sumnju, a vremenska prognoza našeg života ukazuje nam na dug period vedrog i stabilnog vremena! Nikad nemojte smetnuti da su oči ogledalo vaše duše, a duša je izvor svake ljubavi!

U svojoj stvarnosti, puni ljubavi, i kad nije lako, i kad nas mrak pokušava prekriti, pokažimo da smo stvarni. Naša stvarnost je naša autentičnost. Mi smo autentični i puni želja. Dok je plodnog tla pod našim nogama, krošnja puna listova naših želja nikad neće biti otpuhana nijednim vjetrom. Ne bojimo se struje, ne bojimo se elementarne nepogode, nama ništa ne može stati na put. Mi živimo svoju stvarnost.

slika 1

ZRELOST U ŠAHOVSKOM TRENUTKU ŽIVOTNIH POTEZA

"Ne ide mi ništa. Ne mogu jednu stvar učiniti da se ne izvitoperi i ne pođe po krivu. Ne znam što ću učiniti. Očigledno ništa ne mogu dobro napraviti." Rečenice su u trenutku ludila kad nam dan nije dobar. Ili kad smo mu sami dopustili da jedna kriva stvar koja nam se zbilja dogodila, povuče sa sobom još gomilu loših stvari. Ovo je prvi trenutak kada se trebamo zaustaviti, uhvatiti ono malo smirenosti koju imamo u datom trenutku i odlučiti biti svjesni i zreli u onome u čemu smo se našli.

Jedna lasta ne čini proljeće, ali sigurno znači optimizam i nadu. Jedna loša stvar ne čini loš tjedan, mjesec ili godinu, pa tako ni život. Ali se dogodila, tu je i znači. Nitko neće umanjiti njenu snagu, kao ni utjecaj na naše živote, ali jedno se ovdje treba drukčije percipirati: Dogodila se jedna loša stvar i ona je samo jedna. Njih nije dvadesetičetiri da se rasporede na svaki sat našeg dana pa da apsolutno zamrače sve što radimo! Loša je jedna stvar, ponavljam.

Idući korak je shvaćanje da se nalazimo u lošem periodu života. Što sad? Nastaviti žaliti i mučiti samog sebe ili razbiti čašu, isplakati sve suze iz sebe, napraviti oštar rez i reći sebi: Pa gdje odlazi moj život i moja autentična priča? Vrijeme je da to zaustavim i da promijenim tok priče! Stvaran je život u našoj stvarnosti i autentičnosti pun borbe, sukoba, odbijanja, dobivanja, gubljenja i ostvarivanja. U našim je žilama puls borbe. Mi se ne predajemo. Mi se borimo za ono što nam pripada. Kad je teško i kad se borimo, uvijek u glavi moramo imati činjenicu da smo svjesni svoje snage i spremni sa dostojanstvom i samopouzdanošću iznijeti sve što moramo na svojim leđima.

Što više toga podnesemo, to ćemo snažnije pokazati sebi samima da smo jaki i sposobni. Malo je stvari koje će nam stresti tlo pod nogama, a neočekivani događaji nas neće uvjeriti da su oni naša jedina stvarnost jer mi smo zreli. Svakim idućim danom ćemo rasti isključivo u tom pravcu.

slika 2

AUTENTIČNOSTI, MOLITVOM TE ZOVEM

Kada smo prošli kroz dan, hrabri u svojoj stvarnosti, sposobni i autentični, vrijeme je za sabiranje misli i odmor; kako duši, tako i tijelu. Smirimo se. Pokušajmo se opustiti. Pronađimo mir u molitvi. Zahvalimo na svemu što smo uspjeli, što smo dobili, što smo saznali, a i što smo naučili o sebi samima i drugima. Molitva je razgovor u kojem sami sa sobom, bez zastoja, prepreka, čistog i otvorenog srca govorimo sve što želimo, mislimo, osjećamo i za što smo zahvalni. Za nas nije dobro da ćutimo i potiskujemo u sebi ono što nam tereti dušu i oduzima dah. Moramo izbaciti iz sebe sve što nas sputava i suzdržava od duhovnog rasta i razvoja. Ne zaboravimo se pomoliti i kad se probudimo. Molimo se i kroz dan koji živimo. Molimo se sa srećom i tugom, s očajem i ushitom, s nezadovoljstvom i ispunjenošću. Neka naša svakodnevica vrvi molitvom, kratkom ili dugom, neka je iskrena i naša. Nitko nas neće osuđivati, procjenjivati nas kroz krivu vrijednosnu prizmu, kroz nesporazume i nerazumijevanje. Jedan od najboljih kontakta i izvora naše osobne autentičnosti je upravo molitva. U trenutku kad poželimo nazvati svoj izvor jedinstvenosti i osobnosti, obratimo se molitvi. Netko će nas doista čuti. Ne bojmo se ispustiti svoj glas jer on se čuje daleko i dobar je. Vjerujmo u sebe.

slika 3

Tekst: Ana Fatić/Stilueta

Zaljubljenica u sve što hrani žensku dušu: ljude, prirodu, životinje, knjige, filmove, serije, modu, dobru hranu, putovanja i shopping. Sretno udana doktorica dentalne medicine. Diše sitne radosti i njen životni poziv je tražiti sreću u svemu i uvijek.

Ilustracije: Tina Vukasović

porn porn

log0 AA 3