log0 AA 3

log0 AA 3

Život je prekrasno putovanje

Vjeruj u sebe, glavu podigni!

Tatjana-CameronTajči Cameron

Jeste li se ikada osjećali kao da se neprestano vrtite u krug i nećete nikamo dospjeti? Ili da se vozite na vrtuljku onoga za što ste mislili da su vaši snovi? Dok se vrtuljak vrti krug za krugom, vi se čvrsto držite s velikim osmjehom na licu – spremni za onu savršenu fotografiju koju ćete sačuvati kao uspomenu (ili podijeliti na Facebooku). Izgledate predivno tamo gore, vožnja je romantična, zabavna i... sigurna

No, nakon nekog vremena, počinjete osjećati nelagodu. Dosadi vam jedna te ista glazba koja se nikada ne mijenja. Preselite se na drugu sjedalicu jer vam izgleda bolje od vaše – ljepša je, pozlaćena, a osoba koja sjedi na njoj izgleda kao da se zabavlja više nego vi. Iskušate ih nekoliko. Preskačete s jedne sjedalice na drugu pokušavajući pronaći onu savršenu. Nastavljate se vrtjeti i pitate se kada će se čarolija uistinu dogoditi?!

Zatočena u bajci

Prvi put sam zapela na jednom takvom vrtuljku kada sam imala 19 godina i postala pop zvijezda u Hrvatskoj. Voljela sam taj osjećaj uspjeha. I kada sam pjevala svojoj publici svojim nefiltriranim i neobrađenim glasom, bila sam iskreno sretna. Unutarnja "ja" i izvanjski identitet mene bili su jedno. Moj je život bio san. Sve što sam poželjela, ostvarilo se. Ali onda su napravili Tajči barbiku – prekrasnu, savršenu, ali plastičnu i umjetnu lutku. Moja publika, moja izdavačka kuća i moj menadžer su oblačili tu lutku, upravljali njezinim koracima, radili joj frizuru – onakvu kakvu su željeli. Lutka nije imala nikakvu kontrolu nad svojim životom, ili svojim snovima... Je li ta lutka trebala biti ja? Ili sam ja postajala lutka?

Našla sam se na vrtuljku svojih snova, pjevala sam i bila sam uspješna, ali vrtuljak se nekontrolirano vrtio. Od te vrtnje, postajalo mi je mučno, osjećala sam se praznom. Kako se vrtuljak vrti sam oko sebe, tako sam i ja bila zapela u čarobnom krugu. Čeznula sam da slobodno rastem i iznutra i izvana, a da pritom ne razočaram svoju publiku, no nisam imala pojma kako bi to ikada moglo biti moguće. Bila sam uplašena, izgubljena i nesigurna, usprkos svom predivnom make-upu i pažljivo odabranoj garderobi. Ohrabrenjem bliske prijateljice, sakupila sam snagu, duboko udahnula i sišla s vrtuljka. Sve što sam imala, ostavila sam u Hrvatskoj i došla u Ameriku potpuno sama i anonimna. Nadala sam se da će mi nova sredina i promjena omogućiti da se prestanem vrtjeti i pronađem samu sebe – i ostavim lutku negdje u prošlosti.

Američki san

Nekoliko godina kasnije, udala sam se za predivnog muškarca pustolovnog duha. Kupili smo šarmantnu malenu kuću u Los Angelesu, zasnovali obitelj i zajedno išli u crkvu svake nedjelje. Bilo je kao da sam živjela američki san. Čak sam imala i bijelu drvenu ogradu - tipičnu za "sliku američkog sna" - oko mog vrta lavande, ružmarina i kalifornijskog cvijeća. Više od jednog desetljeća putovali smo Amerikom kao obitelj dok sam ja pjevala. Moja tri sina odrasla su na turnejama i pozornicama zajedno sa mnom – svake godine, iz večeri u večer, pjevali bismo „Ja vjerujem" zajedno. Voljela sam ih gledati kako odrastaju. Pisala sam pjesme o iscjeljenju, opraštanju i ljubavi, o milosrđu i radosti, o ublažavanju patnje i boli. Vjerovala sam u čuda, ali, iako sam bila njima okružena, još uvijek sam čekala svoje čudo.

Pronalazak prave sebe pokazao se mnogo težim negoli sam mislila da će biti. Kada sam započela svoje unutarnje putovanje, naišla sam u sebi na mnogo teških stvari s kojima nisam znala što učiniti – strahovi, velike tajne, duboko skrivena sjećanja zlostavljanja, zamjeranja, bolovi, razočaranja – osjećaji o kojima, čini se, nitko nije želio razgovarati. Stvari koje, kako se činilo, nitko u mome svijetu nije doživio. Moj prvi pokušaj razgovora s psihoterapeutom završio je ljubaznom isprikom i objašnjenjem doktorice kako ona nije dobro obučena za rad sa „zvijezdama" i „ratnim slučajevima" (iako sam otišla u siječnju 1992. i živjela u Zagrebu, znala sam puno ljudi koji su stradali u Domovinskom ratu i cijela situacija me duboko pogodila). Ona je bila veoma mlada, a ja obeshrabrena i zbunjena. Osjećala sam da se nikada neću nikamo uklopiti.

Molila sam da postanem potpuno nova. Molila sam svim srcem i, iako sam iskusila milost u nekoliko dubokih trenutaka predanja, moje čudo se nije ostvarilo. Iznutra se ništa nije događalo. Htjela sam vjerovati da mogu biti nova, čista i da mi može biti oprošteno – a ne se samo pretvarati da se to dogodilo kada sam zapravo ostajala ista. Ali na neki način ipak nisam bila potpuno iskrena. Držala sam osmijeh na licu i živjela taj "američki san", makar nisam bila zadovoljna iznutra.

Vrtuljak snova

Kada su moji sinovi tek prohodali i kada bismo bili na putu, vodila sam ih na vrtuljke u različite shopping centre. Voljela sam ih gledati kako se vrte i mašu mi s velikim osmjesima na licima. Zamišljala bih vožnju njihovim očima - kada bi njihovi konji, tigrovi i dupini oživjeli i slijedili Mary Poppins i Berta na divljim pustolovinama u kojima bi zajedno plesali, smijali se, trčali kroz blato i prašinu, bez opterećenja da će se zaprljati. Bilo je čarobno. Razgovarali bismo o njihovim pustolovinama i naprezali svoju maštu do krajnjih granica – sve do dana kada moj najstariji sin nije shvatio da vožnja zapravo ne vodi nikamo i da je uvijek ista. Bilo mu je dosadno i bilo mu je dosta vrtuljaka. Sišao je s vrtuljka, a slijedila su ga i njegova mlađa braća. Nije dugo prošlo kada ih je moj suprug odveo na prvu vožnju brdskom željeznicom (roller coaster) i, samo tako, oni su krenuli – odrastati i istraživati, bili su slobodni i hrabri baš kao što sam i željela da budu. Divila sam se njihovoj neustrašivosti pripisujući je genima njihova oca i ostajala po strani gledajući ih. Ali ovo me uvijek mučilo: je li me bilo strah voziti se vlakom zato što sam zapela na svom sanjivom vrtuljku? Je li me bilo strah iskoračiti iz svoje sigurne zone i preuzeti rizik da bih mogla uništiti sliku svoje "savršene" vožnje? Možda sam bila paralizirana strahom od gubitka svoga mjesta na ovome svijetu i prihvaćanja ljudi oko mene ukoliko bih se jednoga dana pojavila onakva kakva jesam – sa svim svojim zbrkanostima i slomljenostima. Je li to razlog zbog kojega se čudo za koje sam molila nikako nije događalo?!

Zaustavite vrtnju

Zapela na tom dosadnom vrtuljku, postajala sam sve nervoznija i nervoznija. Iritantna pjesma stalno se ispočetka vrtila u mojoj glavi, sve glasnije i glasnije, i počela me doslovce izluđivati. Nisam se mogla nositi sa životom – posebno s velikim promjenama koje često potresu i one najsnažnije i najmirnije. Prodali smo svoju predivnu kuću iz snova u Los Angelesu i preselili se u Cincinnati, odvojila sam se od svoje sestre s kojom sam se taman ponovno povezala nakon mnogo godina, gledala sam kako moj otac umire od zloćudnog tumora na mozgu... Tonula sam u depresiju, hvatala me redovita panika i napadi tjeskobe, a moj suprug i ja sve smo se češće jako svađali. Kada je naš brak postao nepodnošljivo jadan, odlučili smo da se maknemo jedno od drugoga. Kuća u kojoj smo tada živjeli omogućila nam je odvojen život, a da pritom previše ne remetimo živote naših sinova. Nastavili smo raditi zajedno stvarajući glazbu i izvodeći koncerte iako smo živjeli odvojenim životima. A sve to se činilo kao jedna velika laž. Pretvarati se pred samom sobom, skrivati svoje tajne i rješavati ih na svoj način bilo je jedno, ali pokazivati mojoj djeci da je u redu živjeti u laži – to jednostavno nije dolazilo u obzir. Nije bilo važno što je naš brak blagoslovio sveti papa Ivan Pavao II. Ako nije postojao način da se to popravi, morali smo se razvesti. Nismo se mogli nastaviti pretvarati samo kako bismo održali uvjerenje da je brak kojega je blagoslovio svetac predodređen da traje zauvijek. Ovo je ono što me gurnulo dolje s moga vrtuljka. To, i strah od rezultata moje prve mamografije (ali to je, na svu sreću, ispalo dobro).

Diši, ili se vrati svojoj petlji

Kada je doktorica nazvala i rekla da je otkrila nešto što joj se ne sviđa, osjetila sam kao da sam doslovce odletjela s platforme u vrtnji i jako udarila u tlo. Sve je utihnulo i na tren je jedino što sam mogla čuti bilo vlastito disanje. Strah me toliko preplavio da se sve ostalo u mome životu jednostavo utišalo. Samo je moj dah bio važan. Dah koji mi omogućuje da živim. Dah preko kojega snaga života, Božja milost, ljubav, radost, bol, strah i sve što poznajem, sve što jesam, konstantno prolazi kroz mene. Nikada nisam skrenula pozornost s toga disanja dok sam pokušavala odlučiti jesam li spremna za razvod braka. Dah po dah, čitala sam knjige o samopomoći i vezama, odlazila na savjetovanja, molila i meditirala, i – malo-pomalo – moj mir je vraćen i mogla sam jasno razmišljati. Mogla sam započeti iznova, već sam to jednom učinila; dvaput zapravo. Znala sam sve korake: otiđi, kreni negdje drugdje, pronađi nekog novog, započni novi život. Ali upravo u tome je bila stvar – kada sam to prije činila, uvijek bih se zaplela u istu petlju; ništa se zapravo nije mijenjalo. Morala sam promijeniti korake i uvesti nove obrasce kako bih otkrila rješenje. Odlučila sam da ovoga puta neću pobjeći niti se sakriti.

Moj suprug i ja otišli smo na vikend-seminar za brakove u krizi. Prvo što su nam rekli bilo je da, ukoliko smo došli popraviti svoj brak ili promijeniti svoga supružnika, možemo odmah otići kući. Ali ako smo spremni promijeniti jedino što zaista možemo promijeniti – same sebe – u tom slučaju, imamo šansu da ozdravi ne samo naša veza, već i naši životi u cijelosti. To je, naravno, bilo puno lakše reći negoli učiniti. No s mojim novim pogledom koji je promatrao svijet dah za dahom i novim načinima komunikacije kojima su nas poučili, a koji su nam pomogli da se lakše izrazimo i u konačnici razumijemo jedno drugo, polako smo napredovali. Naučili smo da ne postoje dobri i loši osjećaji, već samo oni stvarni i opravdani. Upravo ovo je prvi korak u pokušaju da vlastite probleme rješavate s razumijevanjem, ali i shvatite da problemi ljudi oko vas nisu manje vrijedni.

Tijekom ovoga procesa, naučila sam izgraditi povjerenje u samu sebe, ali i u svoga supruga. Naučila sam i da je ranjivost sveta i predivna stvar koja nam omogućuje da obasjamo svjetlom sav nered koji se nalazi u nama i predamo ga Božjoj milosti. Naučila sam da je ljubaznost nešto čime moramo postupati prema svima, a posebno prema nama samima – čak i kada sanjamo velike snove i postavljamo velike ciljeve, izazivamo same sebe i iskušavamo svoje granice. Naučila sam da je ljubav u stanju oprostiti i prihvatiti toliko mnogo više negoli mi to vjerujemo. Naposlijetku, naučila sam da život nije savršena fotografija, vrtuljak na kojemu uvijek moramo izgledati lijepo i spremno za "savršenu" fotku.

Život je prekrasno putovanje puno uspona i padova

Nekoliko je godina prošlo prije negoli sam bila spremna sjesti u vlak brdske željeznice sa svojim dečkima. Srce mi je panično lupalo. Skoro sam se predomislila dok je čuvar provjeravao moju kartu. „Zabavite se i ne zaboravite se smijati!", začuo se glas sa zvučnika. Primila sam se, vrištala sam, dopustila sam suzama da natope moje obraze. Zatvorila sam oči kada je postalo previše strašno i dopustila sam samoj sebi da se histerično smijem kako se vožnja približavala svome kraju. Zašto sam se toliko dugo tako jako bojala? Moj me suprug snažno zagrlio i rekao: „Hajdemo još jednom!" Slika je ispala užasna, ali je stvarna i zauvijek ću je čuvati kao uspomenu na trenutak kada sam se istovremeno smijala i plakala napokon shvaćajući da život nije vrtuljak snova koji se nikamo ne kreće. Život je prekrasno putovanje puno uspona i padova u kojima ne moramo izgledati savršeno. Smijemo biti ranjivi, slabi, smije nas čak biti i strah. Smijemo vrištati, plakati i glasno se smijati, neopterećeni očekivanjima drugih ljudi.

Od tada sam napisala nove pjesme o ljubavi, izliječenju, opraštanju, čak i disanju, i cijelu zbirku nazvala „Buđenje". Na omotu albuma napisala sam svoj najdraži citati Carla Junga: „Tko gleda prema van, sanja; tko gleda prema unutra, budi se!" Moje se čudo dogodilo, iako mu nitko nije svjedočio. Došlo je u najtišem, najmirnijem i najnevidljivijem trenutku, kada sam napokon prihvatila samu svoju srž – stvarnu sebe – odričući se kontrole i dopuštajući samoj sebi da budem točno ona osoba koja sam i rođena da budem – veličajući Tvorca moga života svakim svojim dahom.

Danas živim život koji je kao moja osobna brdska željeznica (roller coaster), a jedina vrtnja u kojoj uživam je kada bosonoga plešem u širokoj haljini koja se dobro vrti.

pastoralmladih.hr

porn porn

log0 AA 3