log0 AA 3

log0 AA 3

Riječ ne predstavljanju knjige Ivice Đovanija Matešića Jeremije "Pjesma Garde hrvatske"

"HRVATSKA, DOME MOJ, ŠTO UČINIH TEBI"

5. Naslovnica knjigePiše: Tomislav Marijan Bilosnić

Govorio sam ili pisao o svim knjigama Ivice Đovanija Matešića Jeremije posvećenih Gardi hrvatskoj. I uvijek sam to činio iz ljubavi, dužnosti, potrebe i časti, pa ništa čudno što ću se u ovoj prigodi u ponečemu i s pravom ponoviti. Uostalom, nema ništa veće i ljepše od ljubavi koja se ponavlja.

Pisao je i piše Jeremija na bojišnici i izvan bojišnice, u ratu i miru, ali uvijek s jednom istinom, neiscrpnom temom Domovinskog rata, hrvatske garde, hrvatskih vojnika, vitezova, dragovoljaca, branitelja, naših domaćih zadarskih junaka, uvijek čerčilovski polazeći od teze – „U ratu: odlučnost. U porazu: prkos. U pobjedi: velikodušnost. U miru: dobra volja.“ To je križ njegove i naše braće. Hrvatski križ, kršćanski križ, križ koji nosimo svi zajedno i svatko ponaosob, svakodnevni križ naše patnje, naših muka i poniženja, nametnutog rata, progona i zbijega, ali i križ koji je ujedno znak i simbol zadarske i hrvatske naše slave.

I u ovoj knjizi s pravom nazvanoj „Pjesma garde hrvatske“, iako je ovdje riječ o gotovo svim vrstama književnoga teksta, Jeremija u neprekinutome nizu ispjevava svojevrsnu poemu hrvatskom vojniku od Vukovara do Dubrovnika viđenoga u fokusu Zadra, od Arbanasa do Velebita, svakog uvijek i samo pod barjakom Domovine, Hrvatske, s upaljenim ognjištem svoje kuće u srcu i njezinom krovu u svojim mislima. Jeremija je znao da bez pobjede u ovoj zemlji nećemo živi imati mir, niti će mrtvima kosti u miru počivati. Međutim, nije slutio da će se zbiti sve ovo što nam se dogodilo kasnije – da će se zaboraviti krv, znoj i pepeo mrtvih koji su stvorili domovinu; da će bez slave i hvale proći oni koji su umrli za nju; da ćemo zaboraviti kako domovina treba izgledati, na sliku i priliku svojega sina.

Upravo zbog zaborava prolivene krvi kazat ću i riječ o njoj. Jeremija piše: „Ljudi su izginuli. Domovina to još ne zna.“ A u „Crticama iz hrvatske prošlosti“ Vjekoslav Klaić je napisao da „jedna kap krvi prolivene za domovinu vrijedi više nego čitavo more ili najgušća kiša rodoljubnih govora“. Ovom prigodom, pišući crticu o Gardi hrvatskoj, o onima koji su dragovoljno za svoju domovinu stavili sve što su imali i znali na kocku, izim nje, Domovine, ja bih dodao još i ovo - priznajem, posebne koristi neće biti ni od ovih mojih riječi, one puke i same za sebe, ni kad izazivaju najuzvišenije stanje duha ne vrijede mnogo, u usporedbi s tek jednom kapi znoja prolivenom na prvoj crti bojišnice, a kamo li kapi krvi onih o kojima riječ kazati kanim. O hrvatskim sinovima koji su u najpresudnijem povijesnome času pomogli u obrani ljepote Lijepe naše, koji su horacijevski slatko i časno umirali za nju, koji su po narodnoj navadi radije živjeli s domovinom u nevolji, nego li izvan nje u zadovoljstvu, o hrvatskim vitezovima koji su mažuranićevski znali da im kosti ne bi počivale u miru zavičaja ukoliko bi ga izdali, i konačno o onima koji su svojoj domovini iskazali osobni dug, velik kao sve što su mogli i željeli ikada postići.

Pa ipak, i sada, čak u ovoj prigodi, kad vidim kako se prešućuje i ono što je učinjeno, rečeno i napisano u Zadru i o Zadru, laćam se riječi samo zato što Riječ bijaše u početku, što je ona milost Gospodina Isusa u nama. Od riječi, dakle, kao Istine i nema ništa jače na svijetu. Riječ je ta koja i u ovome slučaju jest zalog za djela o kojima su još od homerovskih vremena pjevali najumniji i najuzvišeniji, uvijek ispred sebe stavljajući domovinske junake, smještajući ih u zemlju bogova, na Olimp, znajući da veliku i nesebičnu fizičku snagu i hrabrost u obrani sviju mogu iskazati samo oni koji žive plemenitim duhom. I mi bi tako danas, vodeći se kodeksom moralnog ophođenja, svi trebali znati da dragovoljci Domovinskog rata, posebice oni koji su položili život na oltar domovine, i oni koji su na njezinu vječnu vatru srca založili dio svojega tijela, nisu išli za slavom, ni zbog slave. Tek ih riječi naše zahvale trebaju spojiti sa zvijezdama, kako bi svojim braniteljima, ranjenicima, invalidima i poginulima vratili dobročinstvom. Ne samo sjećanjem, već i djelima, jer čovjek u ovome slučaju, hrvatski gardist, ne znači samo prošlost koju slavimo, nego i budućnost koju gradimo.

Poruka i ove, kao i drugih Matešićevih knjiga bila bi: zahvalnost! I narodna mudrost kaže: „Kada uživamo slatki plod trebalo bi se sa zahvalnošću sjetiti onoga tko je zasadio voćku“. A ima li slađega ploda od slobode i značajnijega stabla s ljepšim granama od čovjeka koji je svojim golim rukama branio domovinu, u čemu su čovjek i domovina potpuno nalik jedno drugome!

Valja nam zato stalno znati, poručuje Ivica Đovani Matešić Jeremija, da oni o kojima ovdje govorimo, Garda hrvatska, nisu tek ljudi koji su eto izgubili šešir na vjetru, nego nogu ili (i) ruku, u ratnome ognju, izgubili su dio svoga tijela, dio jedinoga doma svoje duše. „Kao zlato zemlje oni su bili“, pjeva Jeremija. Zato, ma koliko god to nekome zvučalo patetično, mi konačno i doslovno moramo i bolovati zbog njihove bolesti, trpjeti zbog njihove nevolje, pomoći im do njihova zdravlja, na putu do njihove sreće, kako bi i sami mogli živjeti u miru i ljubavi. Našim previdom poginuli, ranjeni, invalidi, kao i svi drugi dragovoljci, ne bi smjeli biti ni na koji način povrijeđeni ili revoltirani, ponajmanje poniženi, već im našom dobrotom otvoreni novi putovi života na kojima znaju da vremena nisu ni loša, ni kriva, ukoliko to nismo sami mi.

Narod koji ne slavi svoje junake nema svoje povijesti, a time ni svoje budućnosti. Povijest je korijen iz kojega raste i razlistava se budućnost. U zavičaju našem, u deželi, u zemlji, u tlu od kojeg i na kojem živimo, pepeo je naših mrtvih, onih koji su živjeli muževno i umirali časno. Oni su sol našega života. Bili su i jesu, i kada ih više nema. Jeremija će nam potvrditi, kao i svatko od nas osobno, koji smo ovud živjeli, Garda hrvatska bila je hrabra kada su se na ovaj zadarski Forum bojali sletjeti galebovi i vrane, izići miševi i mačke, što sam i sam napisao u svome „Listopadu“, romanu o danima najtežih napada u Domovinskom ratu. Gospodo, govorim o vremenu kada su slavnom višetisućljetnom Širokom ulicom Kalelargom hodali ideali a ne polugoli turisti s trokutićima pizze. Svaki pojedinac koji je tih gardijskih dana izišao pružiti ruku drugome, nije mislio na sebe, nego na svoj narod, na istinu i pravdu, na domovinu, što jasno treba kazati danas onima koji te ideale prerušavaju u ljubav za moći.

Zato ponavljam Jeremijine poruke, narod koji nema svojih junaka nema svoga ponosa, nema duha, nema svoje duše. A onaj tko je ispunjen duhom, ispunjen je snagom svemira, što mogu samo ljudi koji vjeruju, a vjerovali su svi oni koji su stali na branik svoje domovine. Bez vjere nema neprolazne granice, neprolaznoga zida, nema ničesa što se ne bi moglo srušiti i uništiti. Nije puška bila snaga, već krunica oko vrata, nije se vjerovalo u metak, nego uljubav. Parafrazirat ću albansku poslovicu koja kaže kako se pravi junak i s jednim metkom časno rastaje, kazujući kako to može samo duša koja se ne boji i ne mrzi, već se raduje i pjeva. Jeremija, zar ne, to je Garda hrvatska! Garda koja je iz svoje duše izvlačila srčiku besmrtnosti, činjenicu da su ljubav i ljepota vječni, da je naša dužnosti ići k tome svjetlu. Korist ne može biti veliki cilj, niti korist traži bilo kakve žrtve. Sloboda je najveći ljudski cilj. A sloboda je disati svoj zrak, jesti svoj kruh, misliti svojom glavom i govoriti svojim jezikom. Sloboda je osjećaj za čovjeka i čovječanstvo, zato je ona istodobno žrtva i užitak. Slabo znaju za užitke oni koji se nisu znali žrtvovati, i bojim se da će teško razumjeti ovo što govorim, i ovo što piše u Jeremijinoj „Pjesmi garde hrvatske“. Gardi hrvatskoj domoljublje i sloboda nisu bili zanat, bili su poslanje koje nije nikoga na putu k tome cilju isključivala. Jeremija kaže: „Bilo je među njima i lijevih i desnih, krivih i pravih.“ Ne poznavajući političkoga sebeljublja Garda hrvatska nije sijala mržnju, niti zazivala rat, ona je časno srcem i krvlju, doslovno golim životom branila svoj dom, svoju domovinu. A da ovu istinu ne zaboravimo pomažu nam i djela kao što je „Pjesma Gardi hrvatskoj“. Onaj tko danas zaboravlja ovu istinu i misli da je braniti domovinu tek i samo vojnički pucati u svojoj glavi nema ništa više do baruta, a u duši mu tinja fitilj spojen s eksplozivom. To znaju naši generali, baš kao i pjesnici. Samo to ne znaju oni koji misle da je pobjeda u oružju, u prevari i lukavosti, u politici, a ne u istini i ljubavi, pravdi i slobodi, svemu onome što čovjeka ne čini poraženim.

Ali, „Svi putevi i staze sad su nestali u laži“!, vapi Matešić. Od Babilona do današnje Hrvatske, nije bilo slučaja da junaci, pogotovo u pobjedničkom ratu, nisu bili slavljeni, da im se nisu pjevale pjesme i dizali spomenici. Samo kod nas oni su, izgleda, zato što su dokinuli devetstogodišnje ropstvo, što su donijeli slobodu, ostali i bez posla, a svaka slava im je dokinuta što prijetnjom međunarodnoga tribunala što domaćom političkom meštrijom.
„Hrvatska, dome moj, što učinih tebi“ – stih je s kojim svoju zbirku odȃ hrvatskoj gardi završava Jeremija.

porn porn

log0 AA 3