log0 AA 3

log0 AA 3

Predstavljena monografija ZEMUNIK U PROSTORU I VREMENU

U prepunoj dvorani Općine Zemunik Donji, u petak 19. kolovoza 2016. godine, predstavljena je znanstvena monografija ZEMUNIK U PROSTORU I VREMENU

1.Naslovnica monografije ZemunikAutor: Tomislav Marijan Bilosnić
Fotografije: Željko Šarić

U prepunoj dvorani Općine Zemunik Donji, u petak 19. kolovoza 2016. godine, predstavljena je znanstvena monografija „Zemunik u prostoru i vremenu“, čiji su izdavači Sveučilište u Zadru, Zavod za povijesne znanosti HAZU u Zadru, Župa Marije Kraljice Mira – Kraljice Hrvata u Zemuniku i Općina Zemunik Donji. O ovom divot izdanju od gotovo četiri stotine tiskanih stranica velikog formata, govorili su književnik Tomislav Marijan Bilosnić, don mr. sc. Zdenko Dundović i prof. dr. sc. Josip Faričić. Ovaj iznimni, i slobodno se može kazati povijesti događaj za Zemunik, obogaćen je i kulturno-umjetničkim nastupom KUD-a „Sveta Kata“ i ženske klape „Kandelora“ iz Zemunika. U publici koja je pratila predstavljanje monografije sudjelovala je i prof. dr. sc. Dijana Vican, rektorica Sveučilišta u Zadru, prof. dr. sc. Damir Magaš, bivši zadarski rektor, više sveučilišnih profesora, među kojima i prof. emeritus Nikola Jakšić, izv. prof. dr. sc. Ante Bralić, pročelnik Odjela za povijest Sveučilišta u Zadru, te drugi sveučilišni profesori, svećenici mons. dr. Pavao Kero, biskupski vikar za kulturu ravnatelj Stalne izložbe crkvene umjetnosti, don Radoica Josip Pinčić, katedralni župnik , don Šime Kevrić i don Zdenko Dundović, bivši zemunički župnici, i don Jerko Vuleta, sadašnji župnik u Zemuniku, Nikola Dragaš, trostruki svjetski prvak u kuglanju, te mnogi drugi uglednici, gosti i žitelji Zemunika. Skup je pozdravio načelnik općine Zemunik Ivica Šarić, s radošću i uzbuđenjem.

Kao urednici monografije „Zemunik u prostoru i vremenu“ potpisuju se Josip Faričić i Zdenko Dundović, ujedno i idejni pokretači istoimenoga znanstvenoga skupa održanog u Zemuniku 25. kolovoza 2014. godine, čiji se radovi sada donose u monografiji. Suradnici čiji se prilozi objavljuju u monografiji su redom: Sanja Lozić, Ante Šiljeg i Denis Radoš, Dražen Perica, Brunoslav Marijanović i Kristina Horvat, Martina Čelhar i Igor Borzić, Karla Gusar i Dario Vujević, Nikola Jakšić, Tea Perinčić i Tado Oršolić, Kornelija Jurin Starčević, Grozdana Franov Živković, Lovorka Čoralić i Maja Katušić, Josip Faričić, Ante Bralić, Ante Gverić, Zlatko Begonja, Ante Blaće i Anica Čuka, Zdenko Dundović, Vera Graovac Matassi i Martin Šušić, Marko Rapan, Tomislav Šulj, Pavao Kero, Adolf Malić i Tomislav Marijan Bilosnić.

Recenzenti monografije su Damir Karbić i Lena Mirošević, a lektorica Marija Matković, dok prijevode sažetaka na engleski jezik potpisuje Janet Berković, likovno oblikovanje Ljubica Marčetić Marinović, prijelom Grafikart d.o.o i tisak Denona d.o.o. Objavljivanje ove monografije financijski su pomogli Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske, Općina Zemunik Donji, Udruga za očuvanje i promicanje običaja i tradicije Zemunika Donjeg „Sv. Kata“, Dim i sol, ELD, Pinčić d.o. o. i Šare d.o. o.

U uvodnom tekstu monografije prof. dr. sc. Josip Faričić, prorektor Sveučilišta u Zadru, između ostalog kaže: „Zemunik s okolicom imao je veliko značenje u zadarskoj regiji u gotovo svim povijesnim razdobljima, što je posljedica povoljnoga geografskog položaja te s njim povezanoga prometnog vrjednovanja toga ravnokotarskoga naselja i velikoga taktičnog značaja zemuničke Gradine. Prirodni resursi, ponajprije plodno tlo, blagi reljefni oblici, sredozemna klima te podzemne dragocjene zalihe vode bili su ključni za nastanjivanje i gospodarsko korištenje zemuničkoga prostora koji u kontinuitetu traju od prapovijesti. ..

2. Predstavljači monografije Tomislav Marijan Bilosnić Josip Faričić i Zdenko Dundović
Predstavljači monografije: Tomislav Marijan Bilosnić, Josip Faričić i Zdenko Dundović

S obzirom na povijesno-geografsko značenje Zemunika, bio je logičan interes znanstvene zajednice, na temelju arheoloških ostataka, arhivskih povijesnih izvora, karata i drugih izvora prostornih podataka te terenskih istraživanja, proučiti taj društveno i gospodarski bitan dio Ravnih kotara. Očekivani su temeljni ishodi ove znanstvene monografije koja je nastala kao rezultat tih istraživanja: a) ostvariti višestruku prigodnu, a zatim i trajnu suradnju akademske zajednice s lokalnom društvenom i gospodarskom zajednicom te b) potaknuti odgovoran odnos svih dionika prema vrijednoj prirodnoj i kulturnoj baštini putem održivoga gospodarenja prostornim resursima te njezina predstavljanja, čuvanja i odmjerenoga vrjednovanja. Znanstvene spoznaje o prirodnoj i kulturnoj baštini te o društvenom i gospodarskom razvitku trebale bi pridonijeti budućem održivom, uključivom i pametnom razvitku Zemunika....“

Monografija „Zemunik u prostoru i vremenu“ obogaćena je iznimno velikim brojem dosad nepoznatih fotografija, karata i faksimila iz povijesti Zemunika, a kao zasebni prilog načinjena je i posebna zemljopisna karta Zemunika.

5. Članice KUD a Sv. Kata
Članice KUD-a Sv. Kata

Riječ na predstavljanju znanstvenoga zbornika ”Zemunik u prostoru i vremenu” u Zemuniku, 19. kolovoza 2016. godine

ZEMUNIK JE ZNAČAJNO RAVNOKOTARSKO SREDIŠTE, FOKUS I RASKRIŽJE

7 . Plakat za predstavljanje monografije

Davno je Zemunik zaslužio svoju oknjiženu povijest, monografiju, povjesnicu, svoje priče, svoj arhiv, slovo svoje, riječ, zabilježene stare legende koje su se prenosile s koljena na koljeno, ali od toga do zbornika ”Zemunik u prostoru i vremenu”, malo ili beznačajno, jedva vrijedno spomena u usporedbi sa značenjem ovog mjesta. Da nije bilo povjesnice o Arbanasima don Mije Ćurkovića, Desničina Zemuničkog događaja, Zemunika, srednjovjekovnog zadarskog kaštela i turske kasabe Nikole Jakšića i knjige Zemunik autora ovih redaka, ne bi ni slutili kolika se i kakva povijest događala ovdje, s odrazom i odjekom svega onoga što se zbivalo u Zadru za sve doba njegova trajanja. Zemunik i njegova Gradina žive toliko dugo koliko i čovjek na ovom ravnokotarskom prostoru, vječito, oduvijek i stalno, u svim vremenima, u svim povijesnim razdobljima i dobima, u kamenom, bakrenom, brončanom i željeznom dobu, jak je, moćan i važan za ilirskih, liburnskih dana, ovdje su svoje obitavalište našli i Kelti, Rimljani, Goti, iza čega i izrastaju Hrvati, kasnije se za zavičaj, bogatstvo i primat hrvatskog Zemunika bore Mlečani, Turci, Francuzi, Austrijanci, Talijani, a zapamtit će oni i dane Karađorđeve kraljevine, NDH i komunističke Jugoslavije, uvijek kao važno i bitno, značajno središte, fokus i raskrižje.

Kada sam putujući kroz Ravne kotare počeo pisati putopise/povjesnice, nisam ni slutio koliko naš čovjek malo zna, kako o staroj, tako i o onoj bližoj nacionalnoj povijesti, ovog iznimnog, vrlo specifičnog i nadasve važnog prostora, kroz gotovo sve povijesne epohe. Brzo sam se uvjerio i u činjenicu kako je prostor Kotara, kao aktivno središte radijacije jadranske i mediteranske, a prije svega hrvatske kulture, nepravedno zaboravljen, potisnut na margine znanstvenog i političkog, pa i nacionalnog interesa; o njemu je malo i slabo, loše pisano. To je bilo razlogom da se odmah nakon prvog kruga mojih hodočašća po posjedima oko Zadra, okrenem općoj ravnokotarskoj pozornici punoj 'naglih promjena i povijesnih potresa', kako reče akademik Mate Suić; da uđem u starodrevni pejzaž, u susret s prapoviješću i prapovijesnim predajama, temeljima civilizacije, okrenem se vremenu antičkog, ilirskog, liburnskog, japodskog, grčkog, keltskog i rimskog doba, ranokršćanskom periodu, svemu onome što nosi autohtonu tradiciju, važnu i bitnu, kako za minula doba, tako i vrijeme u kojemu danas živimo, kada globalistička pošast želi nečastivom gumicom izbrisati sve izvorne misterije ovoga tla i ljudi koji baštine tu autohtonost i tradiciju.

Matoš je kazao kako su rodna mjesta najbolji naši biografi, a što se Zemunika tiče, ja bih dodao kako je njegov krajobraz i njegova biografija. Kao što su klica i plod od istoga tla, tako je i zemlja druga strana lica neba nad sobom. Svaki se čovjek, baš kao i svaka biljka, životinja ili zvijer, drži svoga tla, svoga zavičaja. „Ranjeni, gorkih usta“, piše Miroslav Krleža, „mi priznajemo, da je duboka mudrost u tome, da i kljuse za svojim zavičajem plače“. Stotinu sam se puta već uvjerio kako je zavičaj najtajnovitiji od svih predjela na koje sam ikada stupio nogom. Naše istine i naše tajne, svaki sklad i svaka sloboda, sve što smo učinili iz ljubavi ili mržnje, veže se uza zavičaj, bez sna o njemu nema ni poezije. Pogledamo li se u zrcalu prve vode na koju naiđemo, vidjet ćemo kako smo po svemu i u svemu nalik zavičaju, bez obzira na dubinu neba nad nama. Shvaćajući kako je besmrtno samo tlo iz kojega smo izniknuli i zemlja u koju ćemo se vratiti, spremni smo izgorjeti do kraja. Kada se želimo podsjetiti da postojimo najprije pomislimo na dom i na zavičaj. Naša povijest, naš identitet, nije samo popis artefakata, činjenica, poznatih dokumenata, registar određenih imena, već su to i istine sadržane u pričama, predajama, legendama i mitologijama. Teško je pod tom koprenom razaznati što je istinitije, priče ili "dokazana" istina. Zapravo, prava je istina u onom procjepu koji zjapi između znanja i zaborava, između vjerovanja i ništavila, između činjenica i pretpostavki. To je kao kakav roman toka svijesti, priča o onome što je bilo i što je moglo biti, ono što se očuvalo i živi i danas, kao i ono što je nestalo zauvijek.

Teško će možda nekome biti razumjeti činjenicu, gotovo faktum, kako ovaj prostor doživljavam egzotičnim, u njegovom pejzažu iščitavajući ne samo svijet iluzija, nego i važne povijesne istine. To jest moj svijet, svijet mojih iluzija, a jedino kad neki prostor i njegovo vrijeme postanu dijelom osobnoga krvotoka, moguće je razotkriti, utvrditi njegov DNK, njegovu genezu. Treba zapravo hodati zemuničkim ulicama, puteljcima, stazama, proplancima, gaziti preko livada, polja i lugova, prolaziti kroz vinograde i voćnjake kao pravi pjesnik, tako da se ne vide nikakve razlike između čovjeka, pisca, prostora i vremena, da bi spoznali i osjetili kako šetate, kako gazite, kroz neprobojni, tajanstveni, zagonetni svijet u kojemu je sve trepetljivo i snovito, maglovito i kada se često ponavlja. Provansalski, trubadurski, mediteranski, europski štih ovog pejzaža vidljiv je tek onda kada ga se nauči promatrati, otkrivati i prepoznavati. Kraj je ovo bekrija, sanjara, serdara, uskoka, kraj junački i ilirski istodobno; dok na jednoj strani vidite brkajliju kako poput Abrahama loži žrtvenu vatru, s druge strane nameće vam se slika pastirice koja pase ovce po rubovima njiva. Tu nema previše kamena, ali sliku golog Velebita ne možete izbjeći u bilo koje doba dana ili noći, u bilo koje godišnje doba. Valjda niotkuda gledan, kao iz Zemunika, Velebit ne djeluje tako mistično i mitski, zoranićevski ispunjen vilama, nimfama i pastiricama, gusarima i guslarima; jedino gledan sa zemuničkog polja on otvara i zatvara milenijske putove kojima su prolazili lovci na medvjede, bivole i bizone, rimske legije, hrvatske pleterne kolone, okrunjene glave, silnici, pustolovi, ali i uboga sirotinja i prosjaci, svi oni koji su ili htjeli doći u oazu zemuničkog raja, ili su htjeli pobjeći iz njegova malaričnog pakla.

6. Ženska klapa Kandelora
Ženska klapa Kandelora

Kotari, pa tako ni Zemunik, još nisu rekli svoju riječ u kulturi, tom prvom hrvatskom kulturnom pejzažu, u najbitnijem prostoru nacionalne povijesti Hrvatske. Ovom prostoru su oduzete ili je on sam zaboravio svoje epske, homerovske pjesme, doba prisjećanja tek će doći, zasad osluškujemo njihove damare, kao udare bȉla u susretu s onim što nam je najljepše i najdraže. U ovom globalističkom galopu, kada se brišu sve različitosti, kada nestaju osobitosti i osobnosti, možda je ovaj prostor i imao sreću što je mnogima ostao ako i ne nepoznat, onda bar nerazotkriven, dakle i dalje tajnovit, tajan, tajanstven, pa samo mi okrenuti zavičaju možemo oćutjeti, osjetiti i doživjeti sve moguće užitke u njemu. On i dalje samozatajan i skroman, lagan i nečujan, živi bez neke zasebno očuvane materijalne civilizacije, jer kamen je davno nestao i s Gradine, kao i njezini spomenici, nema davno već ni dvoraca, vila i ljetnikovaca, kao što, iskreno govoreći, nema ni izrazito vidljive duhovne kulture, one civilizacijski vezane za ratarstvo, stočarstvo, društvene zajednice i jedinice, već se ćuti neka zajednička, sveopća, organska civilizacija, civilizacija tla, kultura prostora, kultura pejzaža, san krajolika, život kraja, život zavičaja. I kamo god išli, kao duhovnu prtljagu uvijek nosimo i ovakve osjećaje na taj naš prvi, prvotni, zavičajni krajolik, koji se već davno, bez naše volje, pa i znanja, prometnuo u neki unutrašnji krajolik, kojega se više ne možemo osloboditi, kojega ne možemo izbrisati. Područje Zemunika nije samo ovdašnjim ljudima važno duševno središte, već je to i mnogim živim i nestalim etničkim skupinama, onim izvornim i onim koje su ovdje došle, ili su što je najčešći slučaj, preobrazbom, metamorfozirajući izrasle iz jedne u drugu skupinu, bilo da je riječ nekad o Hilima, Bulinima, ili kasnije o Bunjevcima, Hrvatima, onima danas u Istri, Lici ili Vojvodini. Kao što podneblje izravno djeluje na oči, uši, nosnice, na sva naša osjetila, tako i zemlja izravno stvara čovjeka, njegov dar, duh i genij. Njegov karakter determinira tlo na kojemu se rodio, flora i fauna, ekologija zavičaja, ključna su pitanja duhovne ljudske podloge. Krajolik, zavičaj djeluje ne samo slikom, hranom, vodom i zrakom, on djeluje i kroz razmišljanje, osjećaje, odnos prema radu, u snu, kroz običaje, hod, potrebu za odmorom. Ja i danas pamtim sve one razlike u fijucima, huju, šumovima, zvukovima bure, razlikujem jutarnje, dnevne, večernje, ili one po mrkloj noći koje se dignu i zapušu. Jakost bure, hladnoću, kišu, munje, kao i srpanjsku žegu, razlikujem već jesam li pod krovom, pod krošnjom, iza zida, u polju. Ti zamršeni i tajanstveni utjecaji na našu duhovnu i tjelesnu prirodu, čine našu sličnost s precima, i njezinu vezu s nasljednicima.

Moglo bi se ovdje zasebno govoriti o još mnogo važnih i intrigantnih povijesnih detalja vezanih za zemunički kulturni pejzaž. Recimo, o zemuničkoj Grobnici, ili Gromnici, mletačko-turskoj granici nakon Ciparskog rata nazvanoj i Grobnik, gdje „u staro doba bijaše prekrasna šuma“, kako piše Andrović, a po Mihi Pavlinoviću prostor u kojemu „grob nadje biesni Tatarine“. U svojoj pikarskoj kronici Tajanstvena ruža to će ponoviti i Zlatko Tomičić; o otreškom junaku Močivuni koji u Grobnici brani Zadar od Turaka, piše Andrija Kačić Miošić. Do Grobnice je zrakoplovna luka, vojna i civilna. Ideja i početak gradnje zrakoplovne baze u Zemuniku dolazi od strane talijanskih okupatora, po čijem će odlasku, uz pomoć Mussolinijevih vojnika, na njoj četnici iz Kistanja preuzeti vlast. Ustaše koje imaju garnizon u Zemuniku planiraju isto, kako bi u zrakoplovnoj bazi izvršili veliku mobilizaciju hrvatskih trupa. Partizani čekaju u prikrajku rasplet događaja i svoju priliku, te u zrakoplovnoj bazi bacaju propagandne letke. Civilna zračna luka donedavna bila je svjetski jedinstvena zbog činjenice križanja ceste i piste. Najznačajniji njen posjetitelj bio je papa Ivan Pavao II. koji je 9. lipnja 2003. godine sletio u Zemunik i krenuo na jedinstveni susret s vjernicima u Zadru.

Moglo bi se ispresti i još mnogo drugih zemuničkih priča i povjesnica, od onih o zemuničkim drvoredima s kraja 19. i 20. stoljeća, te proći kroz svojedobnih četrnaest gostionica u kojima su se odmarali i hranili putnici namjernici, ispresti priču o prvoj štedionici u Dalmaciji otvorenoj u Zemuniku, prvoj stanici za otkup mlijeka, pa doći do Stjepana Bulića koji u Zemuniku bilježi dvadesetak bijelih i crnih sorta vinove loze, Stanka Ožanića i njegova zemuničkog noža za navrtanje, dolaska i prolaska Stjepana Radića, osnivanja nogometnog kluba 1925. godine vezanoga za splitski „Hajduk“, te do pojedinaca kao što su kipar Ivan Paleka kojega Tin Ujević zove hrvatskim Michelangelom, Dinka Šuljka, pravnika, diplomata, publicista i sveučilišnog profesora, Petra Pinčića, župana, učitelja Šestana i Paleka, svećenika Biloglava, načelnika Šarića i glavara Bilosnića, don Ivana Veršića, nadbiskupa Ivana Prenđe i Nikole Dragaša, trostrukoga svjetskog kuglačkog prvaka. Zemunički serdari i harambaše, mnogi Smiljanići i njihovi zemunički dvori, posjed Smiljanke, pod kojim podzemni tunel spaja Novi Zemunik i Gradinu, pa dalje, kako kažu, i ljetnikovac Petra Preradovića, priča su za povijesne romane, kao što su to i priče o Velikom i Malom Točku, nepresušnim vrelima na Gradini. Na dnu bunara Malog Točka, izgrađenog dvadesetih godina prošloga stoljeća, i danas se nalazi žlica za žbuku moga djeda Mijata Paleke koji ga je gradio. Zemunički veleposjednici Katići i Filipini, ili vlasnici dućana, mlinova i gostionica Paleke, Ćorići i Grgurevići zasebna su priča, kao što su to mnogi ovdje nespomenuti. Zemunik je imao tako zanimljive likove, kakve bi teško izmislila književna mašta. Svi oni danas kao u kakvom Fellinijevom «Amarcordu», u magnovenju, prolaze ispred mojih očiju. Rabelais i Marquez, da su se zajedno udružili, ne bi ih takve mogli izmisliti. Ni Borghesu to ne bi pošlo za rukom da je pisao priručnik o fantastičnim ljudima. Jednostavno, bili su jedinstveni i neponovljivi. Spomenut ću ovdje samo njihove nadimke, i to samo nekih kojih se u ovom nizu sjećam: Krlevan, Boketar, Kornuto, Bofo, Kukan, Pripetrovka, Bačvar, Podgorac, Šeste, Mara Lanjarica, baba Bika, Kajera, Bugar, Antega i Milega, Kulo, Aćo, Markan, Šljik, Kljajo, Bibalj, Lav, Gobo, baba Žiška, Čovo, Karig, Belgija, Šebo, svi ti likovi kojima u mjestu jedva da netko zna i imena, jer ih u svakoj prilici oslovljava isključivo po nadimku. Njima bi trebalo pridružiti i mnoge okrunjene glave i vojskovođe, hrvatske, turske, mletačke, francuske, ugarske, austrijske i jugoslavenske velikaše koji su prošli , ili se zaustavili u Zemuniku. A samo nabrojanje povijesno relevantnih osoba koje su ovdje vodile bitke, ili ratnike koji su ovud prolazili s namjerom osvajanja Zadra, zauzelo bi prostor jedne monografije. U Zemuniku se tako 1346. godine utaborila vojska od 100.000 momaka ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika, koja je krenula obraniti Zadar od Venecije. Ovdje će se naći ili ovud proći i Žigmund, bosanski ban Stjepan Kotromanić, erdeljski vojvoda Stjepan Lacković, Šubići i Kurjakovići, i mnogi, mnogi drugi. Zateći ćemo u Zemuniku cara Franju I., ali i vojnog liječnika, profesora anatomije i kirurgije, austrijskog zarobljenika, Francuza, Balhtasara Hacqueta, koji se negdje zove i Belsazar, koji će pišući o Vlajima kazati kako su lijepi, hrabri, vitki i koštunjavi, ali i krvoločni i skloni razbojstvu, rođeni vojnici s crvenom kapom na glavi, kao kardinali u Rimu. Dakle, kroza Zemunik će proći mnogi pisci i putopisci, zemljopisci, botaničari, vojskovođe i pustolovi, kao i okrunjene glave, ovdje će boraviti poznati svećenici, za njega će se zanimati znanstvenici i povjesničari, pa je već to iznimno zanimljiva i šarolika galerija u povijesti znanih i čuvenih osoba.

Zaključno, tjelesno nastanjujući ovaj prostor, iskreno priznajem kako mu se uvijek i u svakoj prilici vraćam i obraćam s ljubavlju, s osjećajima; jednostavno iz razloga što i mene nastanjuju sjećanja, koja se bude pri svakoj pomisli na Zemunik ili dodiru s njime. A sad kad u vidu znanstvenoga zbornika „Zemunik u prostoru i vremenu“ imamo i daleko šira i provjerena sjećanja u kojima ovo mjesto živi, daleko lakše možemo krenuti naprijed, u neke nove preobrazbe izvan lokalnog položaja i okova vlastite društvene i političke zbilje. Nova intelektualna znatiželja za Zemunik, s niskom svježih prinosa, tematski raznolikih, opravdano pisanih sa znanstveničkim oprezom, u svojoj konačnoj ali jednostavnoj izvedbi susretljiva svakome znatiželjniku, otvara neka nova vrata i uvodi novo svjetlo u prošlost i sadašnjost, političku, društvenu i povijesnu stvarnost mjesta, otkrivajući nam do kraja njegov identitet, ukazujući na mjesto koje je živo biće. Mjesto s poviješću, mjesto je s rodoslovnom biografijom koje se neopterećeno i vjerodostojno može okrenuti svojoj sveživotnoj vitalnosti i napretku. Zemunik od svojih neolitskih dana do danas, u slobodnoj Hrvatskoj državi, nije nikada znao više o sebi nego što zna danas. I sad kad baštini činjenice svoje povijesti, uviđa njihove razloge i zna posljedice, obaviješten o mnogim događajima iz svoga života, Zemunik ne samo da može, već i treba sva svoja znanja u budućnosti dopunjavati i ulančivati pokrećući nova iskustva, osmišljavajući nove vrijednosti na crti zamišljenog ali i ostvariva kretanja u današnjem neokapitalističkom, globalističkom razdoblju. Kada znamo kako su i koliko važne sve povijesne potankosti za mijene kroz vrijeme svakoga života, daleko je lakše kretati se pogledom uprtim naprijed.

4. Sudjelovao je i najmlađi zemunički naraštaj
Sudjelovao je i najmlađi zemunički naraštaj

ZEMUNIK U PROSTORU I VREMENU
Piše: don. mr. sc. Zdenko Dundović

Monografija o Zemuniku na 378 stranica teksta vrijedan je doprinos hrvatskoj znanstvenoj javnosti i, od danas, nezaobilazna literatura budućim znanstvenim naporima pri proučavanju bogate prošlosti Zemunika i njegove općine u svim njenim aspektima, zemuničke kulturne baštine i njegovih geografskih odlika. Vrijednost knjige ne mjeri se brojem njenih stranica, već uporabljivošću njena sadržaja. Sadržaj monografije "Zemunik u prostoru i vremenu" donosi rezultate znanstvenih istraživanja i spoznaja proizišlih iz metodološkog pristupa zadanim temama. Seriozno i objektivno promišljanje bitnih značajki Zemunika od davnih vremena - davnijih negoli se dosad mislilo i u vrelima bilježilo - pa sve do naših dana iznjedrilo je doista neka nova zapažanja te konačno rezultiralo ozbiljnim i vjerodostojnim gradivom utemeljenom na činjenicama. Osobito su zanimljivi arheološki nalazi sa zemuničke Gradine tim više što se istraživalo na ograničenoj površini od 250 m2! Ipak, vjerujem da će priložene arheološke spoznaje u monografiji potaknuti građanske vlasti i akademsku zajednicu na neka nova i opsegom veća arheološka istraživanja, kako zaključuju i sami autori. Proučavanje širokog spektra povijesno-zemljopisnih okolnosti u kojima se kroz stoljeća razvijao prostor Zemunika i njegovo stanovništvo zasigurno će zaintrigirati radoznalog čitatelja – bilo sa znanstvenog motrišta ili jednostavno s pozicije lokalnog domoljuba. Kako god pristupili čitanju monografije o Zemuniku ono će neizbježno probuditi znatiželju. Konačno, to i jest svrha monografije – potaknuti na daljnja promišljanja, istraživanja i objavljivanja tekstova vezanih za Zemunik. Neće umanjiti vrijednost napisanih radova misao kako smo tek "zagrebali" po površini gradiva o Zemuniku. Dapače, rekao bih da su tekstovi u monografiji upravo dragocjeni zbog toga što donose vrijedne izvore i dokumentaciju za buduće znatiželjnike kako znanstvene tako i popularne provenijencije.

Konačno, dužnost mi je zahvaliti prvenstveno autorima znanstvenih radova u monografiji "Zemunik u prostoru i vremenu" na odazivu znanstvenom skupu o Zemuniku. Zahvalnost dugujem osobito prof. dr. sc. Josipu Faričiću, koji je bio spiritus movens cijelog projekta, a na osobit način Sveučilištu u Zadru koje niz godina surađuje s građanskim i crkvenim institucijama u promicanju znanstvenih istraživanja na raznim područjima. Ta suradnja, kako je razvidno iz materijalnog dokaza monografije koju imamo u rukama, donosi višestruku korist koju treba mudro usmjeriti boljitku i razvoju naših općina, gradova i sela.

3. Publika na predstavljanju monografije Zemunik
Publika na predstavljanju monografije Zemunik

porn porn

log0 AA 3