log0 AA 3

log0 AA 3

Tin Lemac o knjizi Štit(i) slovo hrvatsko

Dr. sc. Tin Lemac

MANIRIZACIJSKI I MANIRISTIČKI STILSKI KOMPLEKS U POEMI  ŠTIT(I) SLOVO HRVATSKO  TOMISLAVA MARIJANA BILOSNIĆA

Piše: dr. sc. Tin Lemac

Sažetak:

Rad obrađuje problematiku manirističkih stilskih oznaka u poemi Štit(i) slovo hrvatsko Tomislava Marijana Bilosnića. Temeljni je model podijeljen na makrostrukturalni manirizacijski i mikrostrukturalni maniristički dio. U makrostrukturalnom dijelu sagledavaju se manirizacija žanrovskih obilježja poeme, referencijalni odnos prema domoljubnom pjesništvu, intertekstualne veze sa starijim, novijim i usmenim hrvatskim pjesništvom i kontekstualizacija ratne zbilje u kojoj je nastala poema, a u manirističkom se dijelu razmatraju mikrostrukturne jedinice raznih diskursnih polja kojima je oblikovan tekst i kojima se eksplicira pojavnost u njegovu značenjskom stroju. Dobiveni se zaključci povezuju s doprinosom razumijevanju stila pjesništva Tomislava Marijana Bilosnića.

Ključne riječi:

pjesništvo Tomislava Marijana Bilosnića; maniristička jezična građa; stilistika; interpretacija

UVOD

U fazi Domovinskog rata razgranata tekuća produkcija pjesništva Tomislava Marijana Bilosnića urodila je poemom Štit(i) slovo hrvatsko (1994). O djelu su se očitovali brojni književni teoretičari i kritičari. Tonko Maroević (1994: nepaginirano) uočava pluralnu poetičku poziciju glede diskurzivnosti same poeme, Hrvoje Pejaković (1994: nepaginirano) esejistički progovara o strahotnoj energiji rata koja priziva u riječi teške sudbine pojedinaca, ali i veliki potencijal za zajednicu, a Miljenko Mandžo (1994: nepaginirano) uočava novi govor u samom tekstu poeme. Tekst pogovora potpisuje Jullije Derossi (1994: 77) koji naglašava nekoliko bitnih teorijskih i stilskih odrednica poeme. Govori o njoj kao o neobičnosti u horizontu hrvatskog domoljubnog pjesništva, jakoj slikovnoj i zvukovnoj ekspresiji, te stihovnoj glazbi i slici koja je u funkciji hrvatske povijesne tragike. Odnos tradicionalnog i modernog kao teorijskih modaliteta postavlja u relaciju prema starijem i novijem, te usmenom hrvatskom pjesništvu, historijskim figurama, te jakim tematskim i jezičnim obratima kojima se bogati diskurzivnost lirskog tkiva. Bitno je da moderne karakteristike lirskog teksta ne predmnijevaju intelektualnu igru i ne pretvaraju se u autohermeneutički poetski slog, već vješto prianjaju za, kako Derossi naglašava, cjelovitost i sugestivnost cjelokupne hrvatske lirike. Uputno je naglasiti kako je ova poema obogaćena i slikovnim materijalom, slikama s izložbe Zemunički pasteli, koju je opisao i interpretirao likovni kritičar Antun Travirka (1994: 75-76). Travirka je naglasio kako je ovdje riječ o fenomenu pejzaža kao autonomne forme i elementa lirske komunikacije, kako je prisutna paleta jarkih boja, jednostavnost tona i plošna kompozicija. Interpretirajući mediteranizam u kontekstu Bilosnićeva pjesništva koji s mijenama postmodernih stremljenja postaje elementom razdiobe pjesništva na faze i pomne poetičke obrade, Sanja Knežević (2013: 298) govori o ratnoj fazi Bilosnićeva pjesništva i poemama, među kojima posebno ističe i iscrpno poetološki obrađuje Vilu Velebita (Bilosnić 1993), govori o ovim dvjema poemama kao stihovanim hrvatsko-jadranskim povjesnicama, te o njihovu stihovanu propitivanju identiteta, mitologije i usuda ratnog razaranja. Pisanje u ratu i o ratu predstavlja stanoviti stvaralački credo svakog pjesnika u vidu osvajanja pozicije antiratnog angažmana ili, kako esejistički naglašava Željko Ivanković (2013: 135-136), uvažavanja dviju temeljnih dimenzija svake ljudske djelatnosti, a to su etička i estetička, pri čemu su imaginacija, moral i politika dio etičkog sloja. Tekst poeme obilježen je jakom diskurzivnošću i već prepoznatom manirističnošću (Milanja 2000: 135, Knežević 2013: 298, Lemac 2014: 181). U ovom će se radu na tragu navedenih kritičkih ulomaka satkati pismo o stilu Bilosnićeve poeme kako bi se razumijevanje pomaklo prema jeziku kao temeljnom konstitutivnom faktoru čitanja ovog nadasve složenog teksta.

Štit i slovo hrvatsko poema Zadar 1994

INTERPRETACIJSKI MODEL

Manirističke signale u ovoj poemi dijelimo u dvije velike skupine, a to su makrosignali i mikrosignali. Makrosignale tehnički nazivamo manirizacijskim, a mikrosignale manirističkim stilskim kompleksom. Manirizacija podrazumijeva diskursno pretapanje temeljnih gradbenih struktura poeme i intra- i intertekstnih lirskih ulomaka i poetičkih oblika, dok pod manirizmom podrazumijevamo diskursne odvjetke za gradnju složene metaforike teksta i njezina dinamičkog suodnosa prema njegovu značenjskom stroju, tj. strukturā zadanih manirizacijskim sklopom.

Manirizaciji pripadaju generičke oznake poeme, referentni okviri diskursnih pretapanja, intertekstualni segmenti, te jezično-stilske oznake ratne zbilje. Generičke oznake poeme predstavljaju ravnomjeran odnos lirskog i epskog kao temeljnih konstitutivnih faktora. Lirsko i epsko kao genološki modaliteti u ovoj su poemi supostavljeni na osi semantičke prevlasti lirskog, dok se epski dio (preko pripovjedne linije kao temeljne označnice) pojavljuje u tragovima (Sunce kipti u zatiljku, cakli se. / Goli stol duhovi podižu / i naši su krvnici / pomireni, / gotovo nježni i pažljivi. // Izmilili iz lešina / i provalili u noć. / Sokol im rane otvara / na slabinama, / i ulazi / u trbušno kućište. / Elipsasta sjena psa rasipa se / dok se mjesečina ruši na kapelicu. (Bilosnić 1994: 62) (Na granici dviju strofa pojavljuje se glagolski indikator naracije (kipti, podižu, izmilili) koji se semantički puni ekspresivnim poetskim slikama duhova, sokola i psa.) Bitan je faktor odčitavanja lirskih signala jaka motivska asocijativnost u tekstu i ritmizacija kao temelj njegove fonosemantizacije (Feniks u zmiju se promeće, / ona u silni dažd, / dažd u žižak, žižak u dupina / koji ulazi u oluju / i po prvi put riskira kičmu, / raskriljuje je, / sve dok Krist ne utiša oluju. (Bilosnić 1994: 60) (Asocijativnost je u ovom primjeru posredovana jezičnom magijom i promjenama predmetnog registra stihova.)). Referentni okviri diskursnih pretapanja u značenju hermeneutičkog odčitavanja u tijelu teksta zbog autonomije književnoumjetničkog diskursa (Kovačević, Badurina 2000: 124) povezani su s navedenim označnicama lirsko i epsko i semantičkim punjenjem epskog lirskim raznovrsnim diskursnim poljima. Ovu globalnu karakteristiku sagledat ćemo na manirističkom aspektu mikrosignala. Intertekstualni segmenti povezani su s citatima iz starije, novije i usmene hrvatske lirike. Pripadaju tipu intraliterarnog citata u oznaci eksplicitne intertekstualnosti (Oraić Tolić 1990: 23). Pojavljuju se u dvjema smislotvornim pozicijama; prva je smisaono povezivanje fragmenata okolnog teksta (Rujaju stabla / u suhome zraku, / i svjetlo lice miluje; / k meni ruža ticala pruža / „od ljepote mlađahnih Hrvata.“ (Bilosnić 1994: 34) (Citat služi metaforičkom razvoju apoteoze iz prethodnih stihova.), a druga kidanje smisaonih veza i pojavljivanje tzv. iskazno-referencijalnog puknuća (Planinski labuđi vratovi / grče se. / „Vita jelo, mene boli glava.“ / Grči se nebo i moja nebnica / u zamračenu spilju, / u jabuku zeleniku. (Bilosnić 1994: 26) (Citatom se subjekt ironijski odnosi prema signalima ratne zbilje sadržanim u dubinskom značenju poetskih slika). Prvu vezu interpretiramo kao otpor ratu, a drugu kao sekvencijalni razvoj ratnog stanja. Ratna se zbilja simulira diskurzivnošću teksta, njegovom izbrazdanošću, diskursnim frakturama, jezičnim kodovima i snažnom manirističkom metaforikom. Ta je simulacija u funkciji emotivnog stanja lirskog subjekta i njegova ublažavanja izvanknjiževnih ratnih signala (Mahnito gvožđe nasrnu na dijete / zalijepivši ga za zid. / O, „tiranstva zlatni Babilone!“ / Biologija se nadimlje - / jeka obješena čovjeka. (Bilosnić 1994: 24) (Jezični signali u prvim dvama stihovima, pucanje smislotvorne veze na granici s citatom i bizarna metaforika završnih stihova simuliraju ratni kaos i prijelaz iz Teksta u Svijet.).

Maniristički stilski kompleks podrazumijeva odvjetke različitih diskurzivnih praksi koje se preregistriraju u značenjskom stroju eksta i služe tvorbi manirističke metaforike. Smisaono, ucjepljuju se na semantičku jezgru rata čineći efekte njegove subverzije ili ironizacije. Izdvojit ćemo ih u zasebnim kategorijama i interpretirati primjere.

  1. manirizmi a (jezično-stilske kategorije derivirane iz poetičkih ideja manirističke metaforike; tehnički ih obilježavamo skupinskim nazivom a jer pripadaju tipičnoj manirističkoj metaforici, u funkciji su razigravanja jezične fakture teksta i otpora ratu kao opjevanoj kategoriji (krljušt modrulje, igla-jezik, balon-duša, život-jastoga trag, poštanska marka neba)
  2. manirizmi b (jezično-stilske kategorije hermetične diskurzivnosti, izdvajamo ih kao derivate hipertrofirane manirističke metaforike, u njima je prisutno još slojevitije razigravanje jezične fakture poetskog teksta i ironizacija ratnog zbivanja (mélange duše, invazija pljeve)
  3. mitologizmi (mitološki toposi kao standardizirani opisi ratnog zbivanja (Heraklo))
  4. kristijanizmi (metaforički iskazi čije je značenje preuzeto iz kršćanske liturgike i duhovnosti (gutajući vodu / stekao sam život vječni (Bilosnić 1994: 8) (primjer humornoironijskog opisa subjektove zatečenosti ratnim zbivanjem))
  5. erotizmi (metaforički iskazi u kojima je prisutno relacioniranje prema erotskoj literaturi (pohotne u sobi, u pasu tankovite / u školjci pohranjen brijač (Bilosnić 1994: 20) (u primjeru je prisutan intradiskurzivni čvor usmene lirike i erotskih motiva, objašnjavamo ga kao humornoironijsko odnošenje prema ratnoj zbilji))
  6. infantilizmi (metaforički iskazi nastali na manirističkoj relaciji prema diskurzu dječje lirike u vidu poigravanja etimologijom i slogotvornom analizom (igla, art, rat i rt) ili rimom (bol je rod obrodio, s algama na galgama), tumačimo ih kao najviši stupanj humorizacije ratnog zbivanja kao subverzivnog poetskog učinka)
  7. egzistencijalizmi (metaforički iskazi derivirani iz egzistencijalističke literature (Ostaje samo tinta / kojom se pokušava / mijenjati sudbina (Bilosnić 1994: 28), Ulazim u crijeva / punjena dinamitom, / kroz to se veselim na tom svijetu živjeti, / nemam kuda uteći (Bilosnić 1994: 30), navedene primjere tumačimo kao ironizaciju ratnog stanja)
  8. konfesionalizmi (metaforički iskazi čije je značenje prisutno u ispovjednoj književnosti (Sada sam siv, / i u meni je jesen. / U jabučnoj svjetlosti / mrmljam; / kakva li će kiša pasti / i iskazati svoju krijepost (Bilosnić 1994: 30), u primjeru je prisutna ironizacija ratnog stanja))
  9. metalingvizmi (manirističko obrađeno lingvističko pojmovlje kao vid korištenja metajezika, tumačimo ih kao dihotomijsko postavljanje humornoironijskog efekta i subjektove i tekstne nemoći subvertiranja ratne zbilje (Moć jezikavruća kaša, / riječi vise, žeđ ih mori, / pržina su, / nepotreban napor (Bilosnić 1994: 8), Sve se ukrućuje / vješa o klin jezika (Bilosnić 1994: 64))
  10. metapoetizmi (manirističko metajezično pojmovlje književne znanosti, identična je funkcija kao i kod metalingvizama (Ja pjesme pišem / glavu u vizir nebu stavljam. / Ni mora, ni odmora / s goničima konja. (Bilosnić 1994: 38))
  11. floralizmi (manirističke metafore floralnog podrijetla, u funkciji su estetizacije ratne zbilje (suncokret iz lubanje klija (Bilosnić 1994: 16))
  12. faunizmi (manirističke metafore faunističkog podrijetla, u funkciji su razigravanja jezične fakture teksta i ironijske stilizacije ratnog zbivanja (glodavci-glavolovci, u orbiti kornjače / naranča))
  13. trivijalizmi (manirističke metafore derivirane iz svakodnevice, u funkciji su denotativnog opisa ratnog stanja (medijski meštri / fotografiraju / teror i akciju (Bilosnić 1994: 64))

ZAKLJUČAK

Ovaj je rad ponudio još jedan uvid u razgranati maniristički stil u pjesništvu Tomislava Marijana Bilosnića. S obzirom na ratni kontekst, poema je prije svega antiratne tematike i načelno je povezujemo s manirističkim iskustvom pisanja i mišljenja. To se prije svega očituje u semantizaciji teksta hipertrofiranom metaforikom i polikodnom strukturom poetskog jezika. Gledano s poetičke razine, ova poema manirizira pjesnička iskustva semantičkog konkretizma, ekspresionizma, neorealizma i akademskog postmodernizma. Svako navedeno iskustvo pripisujemo određenim stilemima. Manirizmi a i b pripadaju semkonkretističkoj poetici, smisao otpora ratnoj zbilji s postizanjem strahotnog učinka neovisno o stilemu pripada ekspresionističkom stvaralaštvu, trivijalizmi pripadaju neorealističkoj, a intertekstualni segmenti postmodernističkoj poetici. U značenjskom stroju manirizacije i manirizma, kao i nezanemarivih značenjskih višaka, rađa se stil ovog djela koje privlači snažnom retoričnošću, ali i zavidnom semantičnošću koje ovu poemu i ovo poetski projekt čini jednim od najuspješnije izvedenih u horizontu suvremenog hrvatskog pjesništva.

Tomislav Marijan Bilosnić

IZVORI

Bilosnić, Tomislav Marijan (1994), Štit(i) slovo hrvatsko, nezavisno izdanje, Zadar.

LITERATURA

Derossi, Julije (1994), Pogovor poemiŠtit(i) slovo hrvatsko“, nezavisno izdanje, Zadar.

Ivanković, Željko (2013), Utemeljenja, Rabic, Sarajevo.

Knežević, Sanja (2013), Mediteranski tekst hrvatskog pjesništva, Naklada Ljevak, Zagreb.

Kovačević, Marina i Badurina, Lada (2000), Raslojavanje jezične stvarnosti, Izdavački centar Rijeka, Rijeka.

Lemac, Tin (2015), Stilski slojevi pjesničke knjigeAfrikaTomislava Marijana Bilosnića, Croatica et Slavica Iadertina br. II, sv. I, str. 181 – 191.

Mandžo, Miljenko (1994), Ulomak pogovora na koricama knjigeŠtit(i) slovo hrvatsko“, nezavisno izdanje, Zadar.

Milanja, Cvjetko (2005), Hrvatsko pjesništvo od 1950. – 2000., II. tom, Altagama, Zagreb.

Maroević, Tonko (1994), Ulomak pogovora na koricama knjigeŠtit(i) slovo hrvatsko“, nezavisno izdanje, Zadar.

Pejaković, Hrvoje (1994), Ulomak pogovora na koricama knjigeŠtit(i) slovo hrvatsko“, nezavisno izdanje, Zadar.

Travirka, Antun (1994), Likovna kritika izložbeZemunički pasteliu knjiziŠtit(i) slovo hrvatsko, neovisno izdanje, Zadar.

TIN LEMAC

MANIRIZATION AND MANIRISTIC STYLE COMPLEX IN THE POEMA „READ THE CROATIAN LETTER“ OF TOMISLAV MARIJAN BILOSNIĆ

Summary:

This paper deals with a problem od the signs of maniristic stylistics in the poema „Read the Croatian Book“ of Tomislav Marijan Bilosnić. The basic model is divided on the macrostructural manirization and microstructural maniristic part. In macrostructural part we inwesstigate manirization of genological characteristics of the poema, referential relation to the political poetry, intertextual relations to the old, new and oral Croatian poetry and contextualization of the war reality in which the poema has grown. In maniristic part we investigate microstructural signs of the several discoursive fields which are the main text part of sign of his own signification existence. Conclusions we got from the analysis are intertwinned  to the understanding of the poetic style of Tomislav Marijan Bilosnić.

Key words:

poetry of Tomislav Marijan Bilosnić, maniristic style material, stylistics, interpretation

porn porn

log0 AA 3