log0 AA 3

log0 AA 3

Predstavljanje likovnog projekta u Berlinu: PUNKT ∙ TOČKA ∙ PUNTO

0 INFO TOCKA Berlin 02

Suradnja: Grožnjan/Grisignana - Grad umjetnika i Kolonie Wedding, Berlin

Gradska galerija Fonticus Grožnjan, (HR);
Galerija Toolbox Berlin, (D)
Prima Center Berlin, (D)
InteriorDAsein Berlin, (D)

Predstavljanje likovnog projekta: PUNKT    TOČKA    PUNTO  

Selektirani, kolektivni, tematski, likovni projekt / Progetto figurativo selettivo, colletivo, tematico / Ein kuratiertes, kollektives, thematisches Kunstprojekt

Berlin, 19. V. 2017:

u 19.00 Uhr: Galerija Toolbox Berlin
u 20.00 Uhr: InteriorDAsein Berlin
u 21.00 Uhr: Prima Center Berlin

Autori u projektu / Künstlerinnen und Künstler des Projekts
Darko Brajković Njapo, Vedran Burul, Bruna Dobrilović, Slađan Dragojević, Fernando, Lana Flanjak, Željka Gradski, Evin Hadžialjević, Slavica Isovska, Pamela Ivanković, Marija Jaensch, Marino Jugovac, Radovan Kunić, Andrea Kustić, Edvard Kužina Matei, Gordana Kužina, Miranda Legović, Xueh Magrini Troll, Milan Marin, Slavica Marin, Josip Mijić, Gail Morris, Saša Pančić, Danilo Potočnjak, Dijana Rajković, Relja Rajković, Nika Rukavina, Andrea Ružić Čović, Refik Fiko Saliji, Irena Škrinjar, Nina Šperanda, Luiza Štokovac, Noel Šuran, Urša Valič, Asja Vasiljev, Andrej Zbašnik, Marko Zelenko, Martin Zelenko, (
Die Künstler Groznjan Künstlerkreis)

   Kurator: Eugen Borkovsky

foto galerijaPogledajte galeriju radova!

0 INFO TOCKA Berlin 06

   Opći predgovor:
   Punkt; point; dot; punto; точка

   Ovaj projekt problematizira, artistički osvjetljuje i ilustrira još jedan naglašeno likovni element, a to je TOČKA. Autori podastiru radove koji tematiziraju pojam i asocijacije vezane uz njega. Neki propituju značenja ili progovaraju kroz varijacije tehničkih interpretacija. Osmišljeni radovi s višeslojnom porukom imali su prvenstvo prilikom selekcije. Od mnogih, naglašeno su prisutna dva diskursa: uporaba, korištenja TOČKE kao likovnog elementa te iskazivanje osobnog ili kolektivnog stanja, pozicija umjetnika kroz propitivanje socijalno-političkog značenja pojma. Kao i kod dosadašnjih tematskih projekata, iskazao se maštovit pristup, angažirani rad i zanimljivi rezultati.  Ovisno o prispjelim radovima, iskristalizirao se ovaj opseg projekta. U konačnici, veliki broj radova doseže aktivistička pa čak i anarhistički obojena ostvarenja iskazana u rasponu od sasvim intimiziranih pa do jasnih, glasnih i angažiranih poruka/značenja.

   Izabrani radovi pripadaju različitim poetikama i stilovima. Možemo prepoznati odlike umjetničkih praksi druge polovice prošlog, početka ovog stoljeća, pa do današnjih dana: slobodno kretanje kroz područje iskaza, upotrebu raznorodnih materijala, različitih medija, novih tehnologija. (Zastupljeno: slikarstvo, crtež, grafika, kolaž, fotografija, video, skulptura, objekt, instalacija; keramika, drvo, metal, kamen…). Zasigurno, umjetnici osjećaju bilo vremena. Oni nisu političari, ali su akteri koji direktno ili posredno reagiraju i/ili upozoravaju na karakteristike vremena u kojem žive. A današnjica zaista nije nježna.

   Recentno vrijeme umjesto ideje prosperiteta donosi sumnju. Umjetnici su među prvima koji reagiraju. Slutnja se najprije manifestira instinktivno, a uskoro krizu osjete i doslovno, udarom na najčešće oskudni standard. Odabir radova iznio je pod reflektore djela onih autora koji sumnjičavo promatraju sadašnjost. Oblikovana djela prepoznaju se kao antropološke, političke i socijalne izjave. Umjetnički predmet tjera na razmišljanje, za razliku od reklame u kojoj je sve usmjereno jasno. Ovo vrijeme karakterizira dovođenje na upit svih proklamiranih vrijednosti. Događaju se snažne kritike postindustrijskog društva. Rađa se sumnja u tumačenje povijesti. Upozorava se na nefunkcioniranje zapadnog oblika demokracije. Uviđa se raspadanje samoproglašenog „jedinog pravilnog“ društvenog uređenja – kapitalizma – koji, s jedne strane promovira demokraciju ili novi model uporabnog predmeta, a u realnosti daje otkaze, smanjuje prihode i socijalnu sigurnost stanovnika. Pojavljuje se problematika imigranata. Svjedoci smo fašizacije društava za koje smo vjerovali da više nikada neće posegnuti za tom ideologijom. Pojedinac postaje impregniran dirigiranim informacijama i predodžbama bez mogućnosti odmaka. Stalno se nude konstruirane senzacije kako bismo, u tom konglomeratu, previdjeli situacije koje nam rade o glavi.

   Radove projekta objedinjava ideja uporne seizmografije nesigurnosti trenutka. Mnogi umjetnici počinju shvaćati da ih i taj demokratski, dogovorni sistem međuljudskih odnosa zapravo ne želi poštovati. Sistem ih samo tolerira. Čim se pokrene osobni stav koji ne podilazi vladajućoj kliki, dolazi prijetnja razglašavanja za neprijatelje, revolucionare, potencijalne teroriste. Sudbina umjetnika u suvremenosti određena je ne samo njegovom lokacijom, već i odlukom da se društveno-politički angažira ili ostane pasivan. Opterećen svim tim situacijama, umjetnik sluti da je nezavisnom pojedincu opstanak ugrožen. Živimo zapravo u kontradikciji. Propagandna mašinerija obećava nam nove, ljepše, bolje proizvode blistavim reklamama. S druge strane, tjera nas na štednju, nagovara na ratove u ime nekog budućeg općeg blagostanja, nacionalne i vjerske sigurnosti.   

   U ovom vremenu koje nije sklono običnim, prosječnim ljudima, a ponajmanje umjetnicima, pokušao sam složiti projekt koji će označavati odlike trenutka. Još uvijek vjerujući u nadmoć razuma nad divljim profiterstvom, izabrao sam radove koji naznačuju stanje. Suvremenost nalaže potrebu da stare riječi „promatrač“, „svjedok“, zamijenimo pojmom „sudionik“. Tako Točka, zapravo propituje, provocira i započinje diskusiju.

  Grožnjan je specifično središte kreativnosti, a ovaj izbor su radovi umjetnika grožnjanskog likovnog kruga. Svaki od ovih radova nosi neku od oznaka propitivanja suvremenosti na načine otvorenih i jasnih poruka ili insinuacija, dokumentiranja ili provokacija. Autori to rade svjesno ili instinktivno, a kustos želi prenijeti artistička priopćenja koja mogu promatrača usmjeriti ka prepoznavanju stanja svijeta u kome živi zajedno s umjetnikom.

   Eugen Borkovsky, 2017.

   Grožnjan: Grad umjetnika

   Grožnjan je smješten u Istri, u njenom dijelu koji pripada Hrvatskoj. Lociran je iznad doline rijeke Mirne na brežuljku, nadmorske visine od 228 metara. Srednjevjekovna urbana cjelina ostala je kompaktna i nedodirnuta do danas. Grožnjan je u dalekoj prošlosti bio prethistorijska pa rimska utvrda. Povijesni tekstovi prvi puta  spominju  GROŽNJAN 1102. godine. Mjesto ima debele zidine; imalo je dvoja vrata, od kojih su jedna sačuvana. S vidikovca, na zidinama, pogled seže do mora. Hrvatski i talijanski jezika u službenoj su uporabi, te često slovenski uz druge svjetske jezike.

   Bogata povijest iskristalizirala se, profilirala 1965. godine kada lokacija dobiva status „Grada umjetnika“. Likovni umjetnici pokreću oživljavanje grada pa se od te godine pokreću mnoge kulturne djelatnosti. Započeli su ih likovni umjetnici kojima se, koju godinu kasnije, pridružuje Muzička omladina. Uz aktivnosti mnogih likovnjaka različitih profila, bogatu cjelogodišnju djelatnost Gradske galerije Fonticus koja promovira suvremenu i multimedijalnu likovnost, na Grožnjanu se odvijaju ljetne djelatnosti međunarodnog kulturnog centra Hrvatske glazbene mladeži. Grožnjan kao član Svjetske federacije muzičke omladine ima status svjetskog centra susreta mladih. Na teritoriju općine Grožnjan, djeluje i Polivalentni kulturni centar Grožnjan.

   Gradska galerija Fonticus Grožnjan, unatrag dvadesetak godina, samostalnim ali značajno kroz tematske projekte, plasira problematiziranje mnogih tema. Propitivalo se mnoštvo likovnih i drugih aktualnih pojmova, (npr: tri osnovne boje, linija, dimenzija, drugačijost, prostor slobode, dokumentiranje stanja, osnovni elementi, isl). Rezultati su bili uronjeni u recentno povijesno vrijeme pa su, uz povezivanje sa zadanim pojmom, progovarali o situaciji, dojmovima i stavovima umjetnika, autora prihvaćenih i izloženih radova.

    Danas Grožnjan živi intenzivnije nego u mnogim periodima svoje povijesti. Tako je Grožnjan od grada obrtnika i poljoprivrednika postao grad umjetnika. Kulturne djelatnosti (izložbe, koncerti, tečajevi, gostovanja), sportske i zabavne - nadopunjuju se poljoprivrednim, obrtničkim, lovačkim i ponekom proizvodnom djelatnošću. Turističko - kulturne aktivnosti najreprezentativnijeg ranga ovdje su svakodnevnica. (E. B.)

0 INFO TOCKA Berlin 06 KATALOG 2

foto galerijaPogledajte galeriju radova!

  TOČKA, kolektivni, selektirani, tematski, likovni projekt
   Komentari o radovima/autorima u projektu:

   Darko Brajković Njapo predstavlja dva rada. Jedan rad, poliptih, sastoji se od nekoliko listova standardnog, uredskog papira, formata A4. Na njima nalazimo višekratno otisnute male pečate. Radovi su izdvojeni iz njegovog višegodišnjeg projekta: „Ured za nebirokraciju“. Umjetnik sam proizvodi pečate, matrice, koje otiskuje na podlogu. Točka kao pečat na dokumentu može biti točka na ishod nečijeg života. Svakodnevno, osim lokalnih, često nejasnih paragrafa, tu su još i briselski naputci iz EU koji, pod krinkom demokracije, više nimalo diskretno, ugađaju krupnom kapitalu, nagomilavanju profita. Brajković je univerzalan jer komentira pravila ureda koji, od kada postoje, usporavaju i kompliciraju obične živote. Dosjetkama, koje se često cinično obraćaju promatraču, nerijetko koristeći provokaciju, umjetnik nas pokušava upozoriti, izazvati na razmišljanje. Izloženi radovi, grafički listovi, unikati su, iako sačinjeni iz otisaka od kojih se neki ponavljaju. Pojedini pečati, otisnuti u osmišljenim kombinacijama, od znaka prelaze u poruku.

   Drugi rad ovog neumornog likovnog eksperimentatora temu ovog projekta problematizira dojmljivo: iako malih dimenzija, ovaj rad predstavlja čovjeka ovješenog na tanku nit. Pozicija, točka situacije, ovisna je o dozvoljenoj dužini konca na kojem biće visi. Ovo stanje možemo uočiti i kod nas, običnih ljudi, koje je divlji kapitalizam stavio u ovisnost. Nametnuto nam je ponašanje poput lutaka na koncu. Ovime Brajković osobno stanje prenosi na univerzalni nivo. Umjetnici često na neki način pristaju na način života koji je obilježen rizikom. No, većini redovnih ljudi rizik predstavlja opterećenje nesigurnošću. To je i najsnažnija poruka ovog autora izgovorena likovnom metaforom.

   Vedran Burul zapaža detalj, sekvencu na kojoj odmah ne razaznajemo sastavnice. Autor scenu bilježi u posebnom dijelu dana u kojem prevladava plavkasto svjetlo. Plavetnilo jednog od niza sutona osvaja prostor odajući vremenitu osamljenost predmetima i uz to odaje i osjećaj autora. Sklad doživljaja i sekvence fotografiji daju posebnu notu tajanstvenosti. U kadru zapažamo stari, rabljeni, nepovratni poklopac za boce, najčešće osvježavajućih napitaka. Uočavamo da je pred nama maštovito učvršćivanje limenog dijela oplate nekog objekta. Prije umjetnika, dosjetljivi je majstor upotrijebio čep kroz kojeg je zabijen čavao s manjom glavicom. Vremenske nepogode tijekom trajanja ove konstrukcije oduzele su kolor poklopcu, a čavao je zahrđao. Čini se kao da je neki uporni vjetar uvio sloj lima koji u ovom stanju djeluje kao val. Točka ulaska čavla, pojačana limenim čepom, zaustavila je snagu nevremena. Tako je točka proboja, barem privremeno, stopirala fizikalnu promjenu stanja materijala. Vrijeme je sporo no, tijekom trajanja, korozija i habanje zasigurno će pobijediti privremeno trajanje spasonosne točke učvršćenja.

   Bruna Dobrilović predstavlja neuredno toniranu keramičku kuglu koja asocira na oblik zemaljske kugle gledane iz svemira. Iz velike udaljenosti ona se vidi kao točka. Ovaj oblik svojevrsnog globusa izaziva više konotacija. Autorica na kugli urezuje otvor pa se predmet pretvara u kasicu za štednju, popularno zvanu kasicu-prasicu. Tako lirska ideja oblika dobiva praktičan, uporaban smisao, postaje centar, točka, mjesto štednje. Ali, ovaj predmet postaje upozorenje na zapuštenost naše ekološke svijesti. Jer, civilizacija probleme s okolišem primjećuje tek kad se toliko nagomilaju da situacija postaje dramatična. Promjene klime, zagađenje urbanih sredina, količine smeća koje ljudski rod proizvodi, nagomilavaju se na toj istoj planeti na kojoj svi živimo. Nema rezervnog planeta pa je krajnje vrijeme da propitamo, zaustavimo zagađivanje te da osviješteni krenemo ka njegovanju, a ne zagađivanju okoliša. Rad Brune Dobrilović može nas podsjetiti na to.

   Ostaci starih civilizacija nalaze se skoro na svakom dijelu svih kontinenata. Čak se tvrdi da postoje razvaline ispod zaleđenih dijelova zemaljske kugle. Takvim nalazima prilazimo s radoznalim poštovanjem. Arheolozi imaju pune ruke posla, posebice ako je objekt nastao u vrijeme bez pisanih dokumenata ili ako su takvi dokumenti izgubljeni ili još neodgonetnuti. Razmišljanje o prošlim vremenima nam potiče i otkriveni predmet star pola stoljeća kojeg fotografira Slađan Dragojević. Podsjeća nas na moguću mladost ili na to kako je prošlost bila staloženije i mirnije vrijeme po pitanjima standarda ili međuljudskih odnosa. Slađan Dragojević ovim se radom bavi arheologijom nedavno prošlih vremena, arheologijom prošle suvremenosti. Područje je zaraslo u travu, biljke nagrizaju predmet i podlogu… Rad možemo tumačiti i kao situaciju iz budućnosti, kad fosilni resursi nestanu ili postanu prevaziđeni, a zamijene ih električna struja ili neki još neotkriven izvor energije. Predmet kojeg raspoznajemo na fotografiji nekada je predstavljao malo čudo tehnike, mjerač, točionicu, sredstvo za punjenje automobilskih rezervoara. Bila je to nezaobilazna točka.

   Unutar konteksta ovog projekta, Fernando bilježi erotske zone, točke dodira. Autor, u situaciji u kojoj prezentira naga tijela, još i u interakciji, izaziva određenu sablazan. Ovime propituje erotsku vidljivost ili, češće, skrivenost, tjelesnih aktivnosti. Nekonvencionalnu erotiku posebno skrivamo. Time bježimo od okoline, ali i od sebe. Vjere knjige potrudile su se da i antičkim remek-djelima odbruse sastavni, ali stidni dio tijela ili ga prikriju. Erotske zgode rjeđe su prikazivane ili su pospremljene u funduse muzeja. Ljudski rod kroz cijelu, naročito zapadnu povijest, tjelesno i tjelesne funkcije pokušava prikriti i odrediti konvencijama. Fernando rad ne objavljuje na nekom zabranjenom web-siteu, već to čini u javnom, svima dostupnom galerijskom prostoru. Njegov rad, ipak, možemo pokazati skoro svima. Provokacije su očite. Asocijativna scena izvedena je fotografskom tehnikom uz uporabu kompjutorske manipulacije. Nadocrtavanje, kolažiranje, montiranje segmenata koji su „sumnjivi“ jer pripadaju erotici, umjetnik izvodi mijenjajući tehniku, karakter načina prikaza. Na sumnjiva mjesta on umeće segmente bliske tehnici crteža koja je i u “sumnjivijim“ temama uvijek podobnija od fotografije. Zabranjeno voće podobno za licemjere.

   Lana Flanjak podastire fotografski rad. Ona zapaža niz ptica, golubova na fasadi urbane višekatnice. Ptice su raspoređene u horizontalnom točkastim nizovima prateći arhitektonske elemente, "kulisna pročelja" koja oponašaju prošle povijesne epohe. Sasvim na dnu u kadru uhvaćen je još jedan red oblika, ukrasni nazubljeni element u nizu, vijenac sličan pixelima. Taj niz betonske štukature naglašava gornje horizontalne i vertikalne ukrase fasade ujedno umirujući ugao lica fasade.

   Plemenite životinje, golubovi, žive na mnogim područjima Plavog planeta. Pripitomljeni su prije više od 4.000 godina prije nove ere, a pretpostavlja se da su ih pripitomili Sumerani. Ovi narodi štovali su golubove kao svetu pticu i glasnike bogova. Tako se javlja usporedba o njihovom horizontalnom nizanju sa ploča iz Mezopotamije na kojima nalazimo figure koje, umjesto slova, atribucijama i pozicijama izgovaraju neki značajan sadržaj. Danas u tim pravim kolijevkama zapadne civilizacije, vladaju ratna stanja, ruše se spomenici povijesti, ne postoji mogućnost sigurnog i mirnog života. Rijeke izbjeglica, čemu svjedočimo, polaze baš iz ovih područja. Iako golubovi označavaju ideju slobode i mira, ovi na fotografiji djeluju neugledno i umorno. Prema izbjeglicama, a često i prema golubovima ne ponašamo se korektno. Ovaj rad mlade fotografkinje, mogao bi poslužiti kao upozorenje: spoj ili nesklad zapadnjačke neoklasicističke arhitekture s iskonskim stanovnicima Svijeta.

   Željka Gradski predstavlja dva rada izvedena crtanjem, slikanjem i upisivanjem slovnih oznaka. Kompozicije su funkcionalne i nude znakoviti sadržaj. Necentriranost, detalji uz rub, raspršena kompozicija u službi je dramaturgije. Na podlogu, autorica, ovisno o impresiji, raspoloženju ili emocionalnoj potrebi rad gradi novim slojem ili linijom, grafovima.

   Propitivanje točke uvedeno je kao smisleni, ali i formalni način. Naslov diptiha, „Falling in Love“, uvodi nas na područje emocija. Možemo doživjeti ideju točke kao situacije/pozicije/stanja do koje čovjeka može odvesti zanos ili tuga. Tražiti sebe u točki stabilnosti na barometru osobnog stanja. Ne ovisiti o utjecajima i insinuacijama okoline. Nakon egzaltacije možemo mir pronaći sa samim sobom ili u dodiru s nekim novim bićem. Ona kaže: „Biti kao točka ili krug; biti sama po sebi već dorečena i cjelovita bez obzira na drugog. Točka i krug za mene su izjednačeni – razlika je samo u dimenzijama kada ćemo nešto nazvati točkom, a kada krugom“.

  Evin Hadžialjević predstavlja video-rad kojeg naziva „Rolling Down Memory Lane“. Ovaj rad problematizira sjećanje. Kako autorica sama pojašnjava, u video-instalaciji radi se o jednostavnom fizičkom činu putovanja od točke do točke na njoj bitnoj lokaciji. Uz to, ona problematizira pojam vremena i prostora propitujući prolaznost/neprolaznost vremena.

   Mi se moramo određivati prema pojmu prostor-vremena. To znači da prostor ne postoji bez vremena i obrnuto. Da bi obišli prostor potrebno je vrijeme. Bez obzira krećemo li se ili, po našim mjerilima, mirujemo, uvijek smo u kretanju i u vremenu. Krećemo se prostorom i vremenom. Sat ili metar služe nam za pojednostavnjivanje naše, zemaljske, uobičajenim vrijednostima određene gabarite. Evin Hadžialjević načas nas izvodi iz tog začaranog kruga i uvodi u svoj niz vremena i niz njoj važnih lokacija, točaka u prostoru. Koherentnost trenutka i prostora pokazuje da spoznaja ne može biti određena, fiksirana zakonima neke religije ili paragrafima Ustava kojeg određuje profit. Kao što čovjek, biljka ili životinja prolaze mijene, tako i svemir, univerzum prolazi kroz faze. Mi, mala kratkovidna ljudska bića ne usuđujemo se priznati nebeski svod kao istovrijedan pogledu na fleku od vina.

   Umjetnica izgovara osobni doživljaj točke/lokacije mikro-kozmosa koji zapravo titra kao i univerzum. Pred nama je doživljaj lokacije koja je autoricu označila kao osobu tijekom vremena odrastanja.

   Slavica Isovska nas u problematiku uvodi glavnim motivom, ženskim aktom. Kreativna akcija nastavlja se inkorporiranjem biljnih oblika. Na oba dijela fotografskog diptiha kojeg potpisuje Slavica Isovska ponuđeno je prepoznavanje motiva. Odmah primjećujemo dijelove razgaljenih ženskih tijela. Na stidnim, konvencionalno zabranjenim točkama nalazimo florealne objekte. Autorica miješa motive i opravdava ih smislom. Uporabljeno znakovlje uvodi elemente naracije. Uklopljeni dijelovi čine sustave koji postaju ideogrami. Odnos s promatračem posebna je stavka ovog rada. Već sama nagost modela promatraču izaziva podozrenje. Umjetnica dodiruje temu izbjegavanja svijesti o tijelu. Sve religije naše civilizacije sadrže naglašeno neprijateljstvo prema ljudskom tijelu i njegovim prirodnim funkcijama. Prisutno je licemjerje koje nalaže da se zapravo smije sve, ali tako da nitko ne vidi. Javno obznanjivanje bilo koje drugačijosti napada se različito, od fizičkog obračuna do perfidne izolacije. Netolerancija biva inicirana sa svih oltara. Rad je aktualan jer smo svjedoci uvođenja ptice rode u porodična stabla. Homoerotika, transseksualnost, transrodnost pokušavaju se razglasiti kao nepostojeće kategorije. Naglašava se brak, isključivo muškarca i žene, kao jedina mogućnost diade iako je spoznato da je brak isključivo ekonomska kategorija, a najrjeđe dugovječna emocionalna zajednica. Ovaj likovni rad postavlja pitanje: Može li naša tjelesnost podnijeti našu senzibilnost?

   Pamela Ivanković podastire poliptih, grupu objekata koji temu ovog projekta obrađuju formalno. Pred nama je nekoliko kugli koje već jesu točke, ovisno o udaljenosti s koje ih primjećujemo. Kugla je tijelo čija je masa koncentrirana u točku. Ostala geometrijska tijela daju se prostorno linijski ocrtati u trodimenzionalno predočenje dok kuglu linijom, uvijek predstavljamo kao krug. I krug, promatran iz veće udaljenosti, sliči na točku. Tek sjenčanjem postižemo ideju prostornosti. Umjetnica pravilnim linijama iscrtava plašteve kugli, poput meridijana ili paralela u zemljopisu. Pojam svete geometrije može se pripisati ovom postupku. Ponavljanje kružnica mijenjanjem radijusa, mijenja i odnose inače jedinstvenom temelju ovog područja: kružnici i njenom središtu. Pored toga, možemo zamisliti kao oznake rezanja, segmentiranja predmeta. Tako bismo dobili niz krugova različitih promjera. Na ovim kuglama zapažamo točkaste oblike. Oni su manje veličine i na neki način možemo ih zamisliti kao centre, zametke, polazišta izohipsi koje se pravilno nižu na većem predmetu.

   Spajanje različitih krpica tekstila, patchwork i quilt tehnika, uvijek izaziva romantičnu notu. Marija Jaensch predstavlja zanimljiv rad izveden od komadića gotovog tekstila. Ovaj način oblikovanja poznat je od davnina, čim su ljudi usvojili obradu kože ili tkanje. Umjetnica ovom nekonvencionalnom tehnologijom ostvaruje zanimljiv rad. Ideja točke ovdje je višestruko dodirnuta.

   Ova tapiserija, patchwork, dvostrana je i zamjetnih dimenzija. Može se postaviti u prostor. Autorica na jednoj strani rada oblikuje veliku bubu, skarabeja. Oblik je stiliziran, sastoji se od tri segmenta. Jednobojna svijetla podloga vješto je uklopljena u sam oblik kukca koji je sastavljen iz kvadratnih izrezaka tekstila. Raznobojni, često cvjetno dezenirani komadići tkanine djeluju poput piksela na nekoj preuveličanoj fotografiji. Tek pažljivim zagledanjem, na ovoj strani rada, osim osnovnog oblika, primjećujemo šavove u boji podloge, kao slijepe grafičke otiske. Oni su zapravo šavovi koji učvršćuju dvadeset manjih skarabeja koje nalazimo na drugoj strani rada. Tu autorica pravilno raspoređuje manje formate ovih bića, slažući ih u redove/stupce. Sklad kompozicije ne remete šareni tekstilni komadići od kojih su i ove bube oblikovane.

   Već smisao motiva, skarabej, unosi mistične konotacije. Različite strane ovog rada mogu označavati i ideju plodnosti, velikog roditelja na jednoj i mnogo malih buba na drugoj strani rada. Ovaj kukac značajan je u egipatskoj mitologiji. Valjajući okrugli sakupljeni teret, činilo se da, poput sunca, uvečer odlazi, nestaje da bi se ujutro pojavio u raskoši zore. I mi, tisućama godina poslije, sunce doživljavamo kao veću svjetleću točku na nebu koja se smjenjuje s malim točkicama tokom noći. Značenje ovog rada možemo tumačiti i skladom mikro i makro kozmosa. Sami komadiči tekstila imaju svoj dezen. Spojeni, više njih, čine grupacije da bi svi zajedno sačinili grandiozan portret, u realnosti, sasvim malog kukca.

   Marino Jugovac na temu ovog projekta predstavlja niz kugli. Kugla ili krug, geometrijski oblici, najčešći su tumači pojma točka. Kugla je omeđen, zatvoren prostor bez uglova. Sferni oblik kugle najmističniji je od ostalih, uglatih geometrijskih tijela. Ona predstavlja najsavršeniji oblik upravo zbog svoje drugačijosti. Skoro pravilni oblik kugle imaju većina nebeskih tijela: Sunce, Mjesec i Zemlja. Starinsko oružje rabilo je kugle kao municiju. Kugla pripada i sferi igre: boće, kuglanje, bacanje kugle ili igre s loptom koja je također oblika kugle. Umjetnik realizira cijeli niz točaka koje plasira u obliku niza. Kugle/točke su različitih veličina pa su nanizane od najmanje prema najvećoj. Oblici, različitih dimenzija se ponavljaju nanizani u slijed i nepravilno pozicionirani. Ova niska teče linijom nepravilne zavojnice tvoreći fraktalnu formaciju. Podastrtu situaciju promatrač dekodira sukladno osobnoj poetici i senzibilitetu.

   Izuzetni slikar Radovan Kunić temu ovog projekta propituje na izrazito maštovit i neobičan način. On uzima platno i uljene boje kojima izvodi portrete troje ljudi. Portret je jedna od najzastupljenijih tema u povijesti oblika, a predstavlja dio tijela koji nas označuje kao jedinku. Radovan se laća problematiziranja osobnog. On sluti koje značenje od prikazivanja oblika/lika očekuje umjetnik, a koje promatrač. To je formalni identitet oblika svodljiv na uvriježeni doživljaj. Relacija percepcije formalno je opisiva odnosima između linija, tonova i sjena koje „izgovaraju“ određenu osobu koju smo u mogućnosti prepoznati. Ali, ovdje je zanimljiviji socijalni kontekst. Likovi su prepoznatljivi ali se, autorovim artističkim bilježenjem, materijaliziraju u konceptualnom obliku. Promišljajući temu ovog projekta slikarskim umijećem, nije im mijenjao oblik, već im je mijenjao smisao. Dijelove triptiha ujedinjuje ideja žiže pogleda negdje izvan formata, ali ne prema promatraču.

  Umjetnik tumači: „Tema projekta dala mi je povoda da unesem promjenu. Razmišljajući o točki, kao poziciji u prostoru (što mi je najjača asocijacija) odlučio sam točku postaviti kao ishodište rada. Ljudi na ovim slikama gledaju u određenu točku; time postaju odsutni, manje prezentni. Ne poziraju za portret, što je bio imperativ mojih ranijih radova. Koliko prikazuju lica, toliko sugeriraju i određenu intrigu, nevidljivu, ona je negdje izvan granica platna sabrana u točki/fokusu koji uvjetuje pojavnost cijelog prizora i održava napetost ne puštajući pogled koji je, prvotno svojevoljno upravljen, a sada zarobljen, sam sebi postavio zamku.“

   Andrea Kustić podastire rad izveden tušem i perom na papiru. Pojam točke obrađuje kao lokaciju, moguće mjesto susreta. On crta kartu, tlocrt imaginarnog grada. Svi tlocrti nacrtani su crnom bojom, tušem i perom na bijeloj papirnatoj podlozi. U spletu ulica i zgrada zapažamo crvenu točku i slovni zapis. Umjetnik na planu grada određuje, označava samo jedno mjesto. Pažljivi pogled otkriva kako se ne radi o nekoj važnoj, ili umjetniku bitnoj lokaciji. Uz crvenu točku čitamo iznenađujući zapis: „You are not here“. Ovo obavještenje koje to nije, a opet na neki način jest informacija, doživljavamo kao humornu podvalu. Ovakve bi se obavijesti mogle postaviti na sve punktove neke urbane cjeline, osim tamo gdje se, prema obrisima arhitekture, može raspoznati lokacija.

   Ovo je vrijeme reklamokracije. Osim mega-plakata ili reklama s ekrana svih vrsta, obasuti smo mnogim informacijama koje nas zapravo ne zanimaju. Ploče s obavještenjima, posebno u turističkim područjima, nalaze se gotovo na svakom mjestu. Nekada čak zakrivaju prometne oznake. U modi su i svjetleće reklame koje žmirkaju ili slova i ilustracije ponude bivaju premazane slojem koji svijetli u mraku. Većinu doživljavamo kao vizualna ekološka zagađenja. No, problemu snalaženja u nekom velegradu uvelike pomažu planovi gradova. S njima se snalazimo, posebno ako smo prvi puta u nekoj urbanoj cjelini. Suvremeni elektronički navigatori ne pokazuju nam sporedne situacije, već samo direktnu liniju od mjesta A do mjesta B. Tako možemo propustiti neku zanimljivost. Andrea Kustić nudi nam informaciju da na njegovoj karti, u njegovom gradu, jednostavno nismo, bez obzira želimo li to ili ne.

   Edvard Kužina Matei na temu projekta, nudi video-rad na kojem su bitni i slika i zvuk. Jednostavna ikonografija nizanja, izmjene, tijeka slika uronjena je u dramatičnu melodijsku liniju. Zvuk ovog rada, poput klasične simfonije, ima uvod, zaplet, vrhunac, rasplet i kraj. Slika ima nešto raspršeniji tijek. Točka se pojavljuje, nestaje, mijenja veličinu, poziciju, prolazi prostorom ekrana, izlazi iz njega da bi se opetovano pojavila na neočekivanom dijelu. Ponekad se raspršuje, igra se s promatračevim očekivanjima. Zvuk i animirani vizualni segmenti nisu odvojeni, već se nadovezuju neočekivanim akordom, trajanjem zvučne sekvence ili ponašanjem točke.

   Umjesto isključivo estetskog, alter-postmodernizam poštuje instinktivno i osobni stav. U ovom radu zvuk i slika kao da žele ilustrirati fraktalno stanje univerzuma. Autor sluti da svijet nije objektivno stvaran. Stvarnost je subjektivno determinirana, a spoznaja je svedena na stalnu interpretaciju i reinterpretaciju. Pristup i rezultati ovog rada, spajanje medija, asociraju na propitivanje mikro i makro kozmosa. Nakon više tisućljeća dogmatske religijske agresije i zabrana znanstvenih istraživanja pojavljuju se načela kvantne fizike: izuzetno brze vibracije uzrokuju da materija prijeđe u neku drugu dimenziju, da napusti frekvencijski raspon koji ljudskih pet osjetila mogu opažati (vid, sluh, okus, opip i miris). Te sfere vibriraju prebrzo da bismo ih osjetili. Pokusi sa subatomskim česticama svjedoče da osobno stanje istog promatrača utječe na ishod eksperimenta u identičnim uvjetima. Zaključak je da su misli i osjećaji također dimenzije energije. One su sastavni dio ljudske svijesti.

   Gordana Kužina predstavlja se s dva rada. Aktivistički rad problematizira recentnu političku situaciju u državi u kojoj živi. Umjetnica samo citira, ispisuje blasfemični, nepromišljeni odgovor na upit, a koji je slučajno snimljen u službenim državnim prostorijama. Osim po značenju, i po smislu o postojanju tri polovice nečega (izjava jednog od vodećih političara) izaziva podozrenje u političku elitu.

   Drugi rad Gordane Kužine progovara o vizualnim pojavama koje nazivamo ORB-i. To su sasvim male i nježne točke koje se pojavljuju na fotografijama, a da ih golim okom ne vidimo. Postoje mišljenja o dvije vrste ovih formacija. Jedna vrsta nastaje prelamanjem svjetlosti u prašini, vlazi, lećama... Oni se razlikuju od druge vrste orbova koji predstavljaju nakupine energije. Njih se smatra međudimenzijskim bićima. Orbi, lebdeći entiteti dokumentirani su raznim fotografskim aparatima koji su bilježili isti prostor u istom vremenu. Rezultati su se ponavljali, a zabilježen je njihov pokret, klizanje prostorom ili grupiranje. Najuvjerljivija teorija o orbima kaže da su to kugle energije koje izlaze iz nekih nepoznatih izvora. Prema zakonima fizike, energija se može prenijeti u točkastom ili u obliku kugle. Neka tumačenja pokušavaju ih identificirati kao duhove umrlih ljudi ili duhove prirode. Slični su šarenici oka. Intrigantne forme, ukoliko i jesu uzrokovane tehnologijom ili uvjetima snimanja, uvlače nas u doživljaj svijeta koji više ne percipiramo isključivo kao vidljivi. Većina ljudi opaža svijet sa samo pet osjetila: vidom, sluhom, okusom, opipom i mirisom. Postavlja se pitanje civilizacijske ovisnosti o vidu, podređenosti pogledu. Onome što vidimo dajemo prednost nad onim što osjećamo. Zanemarili smo instinkte i podredili se logici koja obuhvaća samo ono što dosežemo jednostavnim osjetilima. U slučaju orbova, ne znamo jesu li nasumce tu ili su ciljano blizu nas. Postojali oni ili ne kao bića, oni se pojavljuju na našim fotografijama.

   Miranda Legović na temu projekta nudi dosjetljiv fotografski rad. Ona u prirodnom okolišu zapaža pa kasnije bilježi plosnatu ploču, predmete i sjene na njoj. Kompozicija je razigrana, ali stabilna. Postignuta je raznolikim tamnim detaljima i površinama kolorirane podloge. Raster sjena kontrastan je po toplini osnovnog kolora i zatamnjenih detalja. Pregledavajući područje rada, zapažamo da nisu prisutna samo zasjenjenja lišća biljaka, već nalazimo i kukce. Neki su zalijepljeni na pozadinu, a nekima vidimo samo sjene. Muhe i druga leteća bića, koja uglavnom ne volimo u svojoj blizini, nose ideju točke.

  Bizarnost ovog rada očituje se kontrastom plemenito žute boje koja je u neskladu sa sadržajem, pomalo morbidnim elementima rada. Odgonetka ovog rada činjenica da je zabilježen detalj ploče, predmeta na obrađenom zemljištu, koji služi za skupljanje, anuliranje buba i drugih stvorenja koja škode nasadima. Žuto područje za male kukce postaje točka smrti.

   Xueh Magrini Troll predstavlja dosjetljiv rad. Radi se o crtežu, skici s karikaturalnim karakteristikama. Umjetnica predstavlja dvije faze kozmetičkog ili estetskog uređivanja tijela. Čini se kako se radi o ženskom tijelu. Ono je prikazano kao torzo, središnji dio tijela. Osoba je odjevena u gaćice ili donji dio kostima za kupanje. Na gornjem dijelu rada nalazimo dlake i stidne dlake u prirodnoj datosti. Donji dio rada prikazuje isti isječak tijela, ali zapažamo upaljena mjesta, flaster, ali više nema dlaka. Tekstom umjetnica ostvaruje značenje. Tamo gdje je sve prirodno, upisuje tekst: „So wrong“. Na donjem dijelu, ispod namjerno ranjenog, oštećenog dijela tijela piše „Perfect!“. 

   Xueh dodiruje temu izbjegavanja svijesti o materijalnosti i normalnosti tijela. Pomodne kampanje skraćuju ili produžuju odjevne predmete, određuju frizure, promoviraju visinu, težinu i podobnost figure. Čovječji rod mnogo ulaže u ideje bijega od tijela. Sve moderne religije sadrže naglašeno neprijateljstvo prema tijelu i fizičkom svijetu. Kapitalu i vjerama odgovara cyber svijet. Informacija zamjenjuje materiju. Mi mislimo da smo bili, a zapravo smo samo vidjeli. Informacije su svugdje: upute za proizvodnju atomske bombe dostupne su na webu, a o erotici na webu ne treba ni govoriti. Uronjeni smo u cyber svijet. Ovaj rad propituje tjelesnost i kozmetiku/estetiku zapadne civilizacije. Još jednom smo upozoreni na nelogičnost kozmetički obrađenog svijeta plasiranog u medijima, a koji forsira i podliježe trendovima mladog i lijepog.

   Milan Marin, izuzetni i kreativni autor, predstavlja rad sačinjen kompliciranom tehnikom „fresco on canvas“.  Umjetnik samim nazivom određuje doživljaj, sliku naziva „I pad je let“. Prepoznajemo stilizirani oblik ptice postavljene u format s idejom leta/pada prema dolje. Ideja točke može se nazrijeti formalno rasteriranim površinama, ali i idejom leta/pada ka nekoj lokacijskoj točki. Njegova ptica naslovom, položajem i izvedbom progovara dramatičnom definicijom ili opravdanjem. Ovo otkriva intenciju autora. On, želeći pod svaku cijenu biti pozitivan, mora pristati na kompromis. Ovom humorno-dramatičnom izjavom umjetnik na neki način nudi oporavak promatraču. Jer, svih nas tijek života povremeno dovodi do opadanja energije, događaja, emocija. I sam autor ovim radom iskreno svjedoči o tome. Trebalo bi se često družiti s ovom slikom, pomalo zbog sjajnog slikarskog dometa, ali i zbog samog naziva.

   Tijelo funkcionira individualnim ritmom. Brže kretanje ili trk mijenja statični ritam u ubrzani ovisno o uloženom naporu. Pritom se mijenja unutrašnje funkcioniranje organa uz promjene pozicije tijela na putu od točke kretanja do točke zaustavljanja. Također se mijenjaju oblici tijela napinjanjem mišića, a promjene, izazvane naporom, najočitije su na licu. Slavica Marin, odlična umjetnica i sportašica-maratonka, odlučila je spojiti ove dvije kategorije. Projekt, baziran na trčanju doživljenom kao performans, autorica naziva Morfogeneza. Tako sportska disciplina postaje umjetnički medij.

   Samo trčanje, ukoliko nije od sportski odbrojavanog starta do cilja u natjecateljske svrhe, postaje performans. Ono može problematizirati izdržljivost tijela, brzinu kretanja kroz prostor ili, mijenjanje okoline. Za ovaj projekt umjetnica daje video-rad koji dokumentira ove akcije. Spajanje tijeka tjelesnih aktivnosti u umjetnički rad iziskuje suradnju snimatelja,  tako da su pred nama performerica i njen pratilac, svjedok s kamerom. Osim izmjene kretnji tijela ovom aktivnošću, najupečatljiviji detalj zasigurno je glava performerice. Tijekom trajanja performansa/maratona nižu se promjene na licu. Video-rad plasira veliki broj portreta koji se mijenjaju iz trenutka u trenutak. Na njima možemo iščitati napor, upitnost, upornost, želju, zadovoljstvo. Kod Slavice Marin najočitija je ljudska spremnost na napor uz uvijek pozitivno raspoloženje.

   Josip Mijić temom ovog projekta istražuje ideju oblika koristeći veoma raznorodnu tehnologiju. Rad je izveden kombinacijom tehnika i materijala: smolom, akrilikom, drvom, pa čak i zlatom. Na prostoru slike nalazimo zamućeni raster točki i prelijevanje polutransparentnog materijala. U centru zapažamo zlatnu kuglicu, točku. Umjetnik zanemaruje traženje kompozicije na ustaljeni način. Centralna točka privlači pogled, ali je cijelo polje „slike“ raspršeno detaljima. Točku možemo raspoznati na više segmenata; zapravo je cijelo polje prožeto točkastim oblicima. Prostor ne miruje niti pred našim očima. Čini se kao da su unutar rastegnute smole, djelomično željeno, a djelomično slučajnošću spontane izvedbe, raspršene točkice zarobljenog zraka. One imaju i različite oblike, od izduženih do skoro pravilno okruglih. Umjetnik rad naziva: „Big things have small beginnings”. On obrazlaže: …Oprostorena točka od zlata vizualizira moto Sir Francisa Drakea – Sic Parvis Magna, što u prijevodu znači: Velike stvari imaju male početke“.

   Ovaj rad asocira na isječak fraktalnog svemira. Sve što zovemo univerzumom jest energija koja titra različitim frekvencijama. Što sporije vibrira, to je gušća. Jako brze vibracije uzrokuju da materija napusti frekvencijski raspon kojeg ljudskih pet osjetila mogu opažati. Postoje sfere koje vibriraju prebrzo da bismo ih mogli vidjeti. Čini se da Josip Mijić instinktivno zaustavlja trenutak vremena u prostoru. Ili obrnuto. Prostor-vrijeme. Einsteinova teorija relativnosti opisuje univerzum kao međuovisnost istovremeno i točke i prostora i vremena. Percepcija ovisi o prostor-vremenu promatrača. Mijićev mali isječak svemirskog pejzaža uokviren je starinskim drvenim okvirom. Unutar njega je točka koja u njemu i u samoj sebi krije simboliku kraja, ali/ili i novog početka.

  Gail Morris, po edukaciji skulptorica, odgovor na zadanu temu odrađuje zaista dramatično i iskreno. Ona predstavlja skulpturu, upotrijebljenim elementima blisku instalaciji, koju realizira u kamenu i metalu. Pred nama je objekt sastavljen od ready-made metalnog elementa i obrađenog kamena. Umjetnica skoro spontano sastavlja elemente. Čini se kao da je sklop emocionalne napetosti imao utjecaj na realizaciju rada. Kameni segmenti prožeti su metalnom spiralom amortizera, kao da su blokirani energijom metalne zavojnice aktivirane dodatnim savijanjem. Nepravilan tok linije debele željezne žice drži kamene elemente ukliještene. 

   Kameni fragmenti nose uklesana slova, poput ispisanih, uklesanih slova na spomenicima. Kombinirajući slovne znakove, otkrivamo riječ „točka“. Ovaj konceptualni rad izaziva nekoliko odaziva u memoriji promatrača, no držat ćemo se umjetničina pojašnjenja. Moramo znati da je umjetnica porijeklom iz Velike Britanije, ali da je veći dio života provela u Istri, u njenom hrvatskom dijelu. Gail, stanje koje se dramatično ogleda u radu, komentira otprilike ovako: „Ovaj projekt nastao je nekoliko dana nakon izglasavanja Brexita. Moja prva reakcija bila je da pomislim na svu papirologiju koju sam trebala rješavati svake godine kako bih ostala u ovoj zemlji. Sve odredbe da se zadovolji administracija, a svaki zakon imao je određene točke kao paragrafe, iskazivao je često besmislena rigidna pravila. Svake bi se godine nešto od toga promijenilo, mijenjali bi zakone, ili dodavali nove točke paragrafa. Svaku je takvu birokracijsku točku trebalo rješavati. Pitam se, zašto su Britanci tako apsurdno glasali i kolikim ću se novim zakonima i točkama u zakonu morati  prilagoditi? I, radi čega? Jer, i ovako loša situacija postaje još samo gora?“  

  U potpunosti shvaćamo umjetničine dileme. I sami smo svjedoci i žrtve nelogičnosti i rigidnosti zapadnog, euro-američkog ustroja koji birokraciju postavlja na prvo mjesto regulacije, određenja načina, uvjeta nametnutih stilu života pojedinaca. Gail Morris ovim radom identificira iskaz položaja svih osoba unutar nelogičnosti sistema. Rad prihvaćamo kao znak.

   Pred nama je vizualizacija iskaza socijalne situacije koja nije nježna. Jer, pitanje identiteta i lokacije pitanje je suvremenog svijeta. Jedan od problema nomadskih duša su administracije. Iako države u suvremenom značenju postoje tek dvjestotinjak godina, ova podjela, anti-empatijski određenim činovnicima daje pravo na grubu segregaciju. Jasno je da ne postoje čiste nacionalne države, no stanovnici se huškaju, direktno ili indirektno, na nesnošljivost prema drugima. „Navučeni“ smo na nacionalne identitete koji nikada nisu poslužili za nešto dobro. Stvoreno napeto stanje pothranjuju neobrazovanost, religije i profiterstvo. Nažalost, vjerska i nacionalna pregrijanost uzrokuje žrtve. Kad se bolje pogleda, uvijek se kao pravi krivac otkrije prikriveni materijalni interes.

 Gail Morris, kao kreativna osoba i kao osoba koja mora funkcionirati u materijalnom svijetu ne osjeća se sigurno. Ova umjetnica odlično naziva svoj rad: 'What is the Point', u slobodnom prijevodu „Čemu sve to“?

   Josip Pančić odabran je za ovaj projekt kao gost. Ovaj njegov rad nalazi se evidentiran u bogatoj kolekciji Likovnog fundusa Grožnjan. Umjetnik je prije nekoliko godina, sudjelovanjem u jednoj od Likovnih kolonija Grožnjan, izveo odličan rad problematizirajući upravo mjesto na kojem je boravio i radio.

   Pažnju pri susretu s radom privlači materijal koji nije standardno likovni. On uzima odbačenu kartonsku ambalažu i na njoj akrilnim bojama ostvaruje osobne vizualne impresije lokacijom. Pored stiliziranog plana, mape grada Grožnjana, autor aplicira ili docrtava znakove fragilnosti, pažljivog rukovanja i ne okretanja predmeta, pojava, stvari, arhitekture i sadržaja. Ovo se u realnosti pokazuje kao upozorenja da bi „uporaba“ ovog Grada umjetnika trebala biti nježna, promišljena, senzibilna shodno označenosti na svjetskoj karti artističkih lokacija. Umjetnik maštovito, ali seriozno oblikuje, dizajnira i tekst-naziv grada. Zanimljivost je čaša koja ne označava samo fragilnost jer iz nje izlaze mjehurići šampanjca. Postavljena između znakova pažnje na vlagu i pozicioniranja, označuje vedrost, otvorenost, iskrenost koja se pojavljuje kod umjerene konzumacije eliksira zvanog „alkoholni napitci“.

   U recentnom periodu ovog specifičnog grada na jednoj od važnih istarskih uzvisina, pokazuje se pitanje uvažavanja drugačijosti, susjedstva, međuljudskih odnosa. Iako o tome uvijek treba voditi brigu, Pančić nam to opetovano vizualno sugerira. Zahvaljujemo našem, uvijek rado viđenom kreativnom gostu na vidovitom upozorenju!

   Danilo Potočnjak predstavlja odličan rad: grafiku izvedenu s nekoliko zahtjevnih ponovljenih otiskivanja. Očita je educiranost i iskustvo baratanja tehnologijom. Ritam doživljavamo na svakom pojedinom segmentu određenom kolorom, ali i na cijelom radu na kojem se elementi formalno (iako ne i doslovno) oblikovno ponavljaju. Okvirno geometrijski određene sastavnice obiluju mekim potezima poput dječjeg spontanog poteza ili ručnog rada koncem. Umjetniku je trebala koncentracija za izvedbu koja prelazi na promatrača dok percipira ovo djelo. Najprije primjećuje okomito posložene segmente. Tek podrobniji uvid otkriva bogatstvo oblika. Dojam ritualne aktivnosti prilikom stvaranja, ponavljanje, mutacije motiva te naizmjenično ponavljanje koloristički određenih pasaža uvodi nas u meditativni doživljaj ovog rada. 

    Postavlja se pitanje kombinacije euro-američke, zapadne estetske diktiranosti i neformalne iskrene spontanosti različite civilizacije, u ovom slučaju latinoameričke. Iako te distinkcije nisu prevažne, očituju se u detalju. Sve to daje draž ovom radu. No, ovo nikako nije neko opravdavanje jer je rad izvrstan sam po sebi, bez obzira na utjecaje standarda oblikovanja.

    Pitanje problematiziranja teme ovog projekta, iskazuje se minijaturnim arabesknim formacijama koje su male pa izazivaju dojam točke, bez obzira na razigranost, a koje sačinjavaju rad. Umjetnik tumači kako svijet možemo otkrivati, dešifrirati, doživjeti i pojmiti i kroz fragmente oblika. Ovaj fraktalni pristup u potpunosti je, instinktivno ili spoznajno, u duhu suvremenog vremena. Ovaj rad nudi inicijaciju uspostavljanja novog senzibiliteta: fizičari i filozofi kvantima, fraktalima, bozonima, strunama redefiniraju doživljaj realnosti. Univerzum, mikro i makro kozmos, u našoj percepciji više ne funkcioniraju na način mašine prema Newtonu, već kao polja energija koje se manifestiraju različitim frekvencijama. Čovjek tako više nije kemijska reakcija, već energetski naboj. Rad Danila Potočnjaka svjedoči o tome.

   Dijana Rajković podastire ideju točke kao dva ulubljena jednostavna objekta izvedena keramičkom tehnologijom. Oba rada su konveksne/konkavne formacije, isječci kugle, neambicioznog mekog oblikovanja, uz uporabu zatamnjenog, kolora. Umjetnica je oblikovala slične oblike, ali ih predstavlja na način da jednog postavlja u pozitivu, a drugog u negativu. Tako odgovara na temu ovog projekta, kao opredmećenje, uvećanje točke, kruga, isječka kugle. Ovaj diptih ne posjeduje nikakve druge intervencije osim samosvojosti elementarnih proporcija i gabarita. Ovdje je i najveća kvaliteta ovog rada.

   Ovaj jednostavan ali zanimljiv rad koji pred promatrača postavlja pitanja percepcije. U praktičnom smislu, ovo može biti pepeljara ili zdjelica za bombone te podloga za svijeću… No, dojam možemo odrediti jednostavnim načinom prihvaćanja uvećavanja oblika/pojma točke uz autoriziranje dodavanjem konkavnosti.

   Relja Rajković promišlja točku kao odnos susreta izduženih formacija. Umjetnik koristi drvene okvire s rijetkim rasterom metanih žica. Oba elementa nose oznake vremenitosti. Već korišteni pa odbačeni predmeti umjetniku poslužuju za vizualizaciju zadanog pojma, teme projekta. U ovom slučaju, to su sjecišta rastegnutih žica unutar dubokih okvira.

   Rad nema pozadine, zadnje strane, pa može funkcionirati i kao objekt u prostoru. Točke mimoilaska putanji žica nalazimo nesimetrične. Negdje se sjecišta opetuju, ali na unutrašnjim stranicama drvenih okvira. Susret na određenoj poziciji događa se i na konstrukciji drvenog okvira. On je ovdje funkcionalan, održava elemente sastavljenim.

   Vremešnost svakog od elemenata triptiha, etnografska nota obrade dodatne su zanimljivosti ovog rada. Rjeđi raster ravnih, tek ovlaš prepletenih žičanih dijelova uspijeva biti dominantan unatoč masivnim okvirima. Ovako prorijeđene, nejednako usmjerene zahrđale niti te njihovi raspršeni dodiri određuju kompoziciju i aktiviraju ritam svakog pojedinog dijela. Ritam i frekvencija križanja postaju točke spontanih susreta.

  Autor rad uspoređuje s „Dinamikom određenih zadanih volumena mape grada s punktovima...“. Ovom izjavom umjetnik značenje rada postavlja u socijalni, urbani kontekst. Presretanje i točke mimoilaženja ready-made elemenata propituju na preneseni način međuljudske odnose. Pitamo se: Možemo li oprostiti nelagodu nekom prijatelju koji nas je razočarao, iako ga moramo sretati, zbog socijalnih ili korisnih potreba? Ljudski tijek nameće nam komunikaciju, bez obzira na spoznaju o privremenosti nas samih ili onih s kojima se srećemo. Žica je na krajevima ponekad prekinuta.

   Ljudski rad je pojam koji označuje uporabu psihofizičkih sposobnosti radi ostvarivanja dobara potrebnih za život. Rad bi trebao proizvesti vrijednosti koje koriste plemenitijem životu. Pojam rada može se definirati u širem, antropološtkom, ili užem, ekonomskom smislu. Nika Rukavina odlučuje se promovirati ideju rada tehnologijom metalske, bravarske struke. To čini performansom, izvedbom uživo pred publikom i bilježenjem u obliku dokumentarnog video-rada. Pred promatrače iznosi čvrsti radni stol, metalni škrip i pilu za metal. No, umjesto nekog  bezobličnog materijala, prave kovanice, monete eura postaju joj poluproizvod kojeg treba „dovršiti“.

   Svaki posao predstavlja svjesnu, ciljanu djelatnost, temeljenu na edukaciji ili potrebi. Već u ranim civilizacijama javlja se klasna podjela. Vremenom, ona nije usuglašena s potrebama pojedinaca i već ju je kapitalizam radikalizirao. Ovo omogućuje pojedinoj grupi ljudi da se bavi isključivo težim ili samo lakšim oblikom rada. Podjela rada ima značaj jer se njome usavršavaju elementi proizvodnje pa se povećava produktivnost. Međutim, podjela rada ima i negativne posljedice. Podjela djelatnosti rezultira glavnim mehanizmima društvenih podjela i nadzora. Kapital, politiku niti vjeru ne zanima pojedinac. Važno je krdo kojim se manipulira. Tek u suvremenom vremenu prepoznaju se situacije u kojima je dosadašnji pogled na svijet neadekvatan.

   Ovim performativnim aktivnostima umjetnica podsjeća na problematiku suvremenosti i (ne)osviještenost masa. Jer, krupnom kapitalu i religijama ne odgovaraju osviještene osobe. Svjedočimo da se stanje suvremenog svijeta prelama s problematikom oskudne i interesom profita određene edukacije. Široko educirana osoba lakše odolijeva nacionalizmima, segregacijama po boji kože, spolu, erotskoj orijentaciji, razlici u civilizacijskim pogledima na realnost. Educirana osoba ne podliježe reklamama niti političkim uzurpacijama mišljenja. Na tragu ovih situacija, Nika Rukavina propituje nametnute društvene ili religijske kanone. Ona se igra s promatračem potičući moguću nelagodu po pitanju oštećivanja moneta. Osvješćuje kako nam se život odredio društvenim konvencijama i konformizmom. Kako je većina podlegla agresivnoj neoliberalističkoj eksploataciji prirodnih, ali i ljudskih resursa. A problem je zapravo sasvim jednostavan: na djelu je nepravedna raspodjele novostvorenih dobara. 

   Nikin rad se zove: „In the end it’s all about the money“ Na kraju se radi o novcu , a tijekom performansa,dvanaest kovanica od jednog eura izrezuje u zvijezde i time oblikuje novu zastavu Europske unije. Ne libeći se izreći stav, umjetnica nudi homorno, ali simbolično izveden artefakt i poziva nas da posvjedočimo osobno i posumnjamo u nametnute istine.

   Pred nama je apstraktna, akrilnim bojama oslikana površina slike koju potpisuje Andrea Ružić Čović. Slika je snažnog, geometriziranog ritma i kolora. Iako raštrkanih elemenata, kompozicija je stabilna. Odmah se primjećuje točka susreta vrhova nekoliko linija/ploha u desnom dijelu te, nešto intenzivnijim kolorom izvedenom, rasparčanom, nepravilnom kvadratnom površinom, u srednjem lijevom dijelu rada.

   Autorica komentira: „Uvećana analogna fotografija sastoji se od sitnih točkica dok su u digitalnoj fotografiji pixeli tj. kvadrati. Danas živimo u digitalnom dobu gdje i sama estetika teži geometrijskoj pročišćenosti i minimalizmu. Radom koji se svodi na oštre geometrijske plohe preklapane unutar dinamične kompozicije negiram i dovodim u pitanje postojanje i važnost točke kao osnove. Ipak, ona mora postojati. Stoga je težište Rada u jednoj točki prema kojoj pogled gledaoca uvijek nekako naginje“.

   Već je iz komentara i opisa jasno da umjetnica na upit ne stavlja točku zbog same točke. Ona točku kao ideju, a ujedno točku oslonca za pogled, dobiva uslagivanjem geometrijskih oblika. Sjecište uglova oblika čini točku, iako to mjesto nije samo po sebi točka. Umjetnica rad naziva „Interseption point“ (mjesto sretanja). Ovaj rad urbano je obilježen. Andrea Ružić kao da ilustrira potmule zvukove brujanja i vibracija, odbljeske svjetla i slike koje ne zumiramo točkom pogleda, koje ostaju negdje u kutovima viđenja. Kao da progovara o prolasku stvari mimo nas; o svemu što osjetila nesvjesno memoriraju u urbanom okruženju.

   Refik Fiko Saliji predstavlja rad sastavljen od dva predmeta: školjke i makete zemaljske kugle. Oba predmeta izazivaju odjeke u memoriji. Školjka kao simbol čuvanja vrijednosti i zemaljska kugla kao planet na kojem živimo. Očito je da umjetnik cilja na ekološku zapuštenost naših svijesti. Pod pojmom „ekologija“ ne misli se samo na zagađivanje prirode, već i međuljudskih odnosa.

   Fiko kompilira oblike i daje im nove konotacije određujući ih kao zamjenu za uobičajene estetske predodžbe. Njegov rad je oblik upozorenja. Jer, onog trenutka kad odbačene predmete, smeće, više ne vidimo, uvjereni smo da smo ga se riješili. No, ono, zbog umjetno stvorene kvalitete ne nestaje, već se pojavljuje u neočekivanim okolnostima. Čak i kao otok smeća koji pluta na površini oceana.

   Plavi planet, jedino naše stanište, osim smećem u doslovnom smislu, opterećen je i poremećenim odnosima između civilizacija, kontinenata, umjetnih formacija teritorija koje zovemo državama. Kapitalizam se forsira kao jedini i najbolji oblik međuljudskih odnosa, što se svakodnevno pokazuje kao laž. Demokracija se pojavljuje kao dekorativni pokrivač za podivljali ritam civilizacije, neekonomičnost potrošačkog društva, nemogućnost apsorpcije viška sredstava za ugodu, prijeteću grmljavinu profiterstva. Ovom ready-made kompozicijom, umjetnik nam skreće pažnju na to kako je vrijeme da se nešto ozbiljno učini za spas planeta. Kako na globalnom, ali svatko i na svom, osobnom planu.

   Već na prvi pogled, rad Irene Škrinjar izaziva meditativne asocijacije. Na radu raspoznajemo čovjekoliku figuru, varijacije geometrijskih crteža i manji, ispunjen krug, točku. Figura je tamna; čini se kao da je osoba zaogrnuta plaštem s kapuljačom. Splet geometrijskih linijskih crteža donosi oblik kružnice u kojeg su upisani trokuti i četverokuti po nekom sistemu. Manji tamni krug na poziciji je gdje bismo mogli zateći sunce ili mjesec. Uz to, na papirnatoj podlozi nalazimo nerazgovjetna umjereno rasterirana područja. Za maštovitog i pažljivog promatrača, tu je, kao da izvire iz podloge, obris koji asocira na neko veliko biće koje ostaje uronjeno u pozadinu.

   Elementi ovog rada nude više iščitavanja. Oni mogu biti doživljeni kao narativi, ali i mistični znakovni sistemi. Možemo interpretirati ovu scenu kao spoj realnog i iracionalno indikativnog. Tajanstvena figura i tamna fleka u visini, nalaze se pored ili usred crteža koji odgovara prikazima Svete geometrije. To je pojmovanje koje se oslanja na značenje, simboliku kružnice i njenog središta te zapažanju ili prepoznavanju ovih oblika u prirodi. Krug je linija koja opisuje kružnicu, ali i kuglu. Ona je jedini geometrijski oblik koji zastupa i trodimenzionalnost i dvodimenzionalnost. Pripisuju joj se zakonitosti od jednostavnosti do posjedovanja svojstva apsolutne ravnoteže. Kugla/krug prikaz je sklada koji je utkan u prirodu u svim njenim pojavnostima, od mikro do makro kozmosa. Jednostavnost oblika kruga/kugle određuje središte oko kojeg se radijusom ogledaju gabariti. Svojstva kruga dodatno su zanimljiva činjenicom da se unutar kruga mogu upisati kvadrati, pravilni četverokut ili jednakostranični trokuti. Jedan od mogućih sistema upisivanja čini i autorica rada na način da zapažamo vanjski krug i nekoliko trokuta od kojih je jedan ponuđen kao dominantan oblik. Naravno, trokut odmah izaziva tajnovitost piramida.

   Ovaj izuzetan rad izdvaja se po likovno-tehničkoj obradi, skladu podloge, rastera i oblika te po izazovu prilikom iščitavanja znakovlja. Promatrač ne ostaje ravnodušan ovim kombinacijama iluzija, snoviđenja, meditacija, geometrija…

   Nina Šperanda predstavlja triptih koji plijeni pažnju po tehnologiji, sadržaju, značenju i izaziva nedoumice u percepciji promatrača. Rad nosi naziv „Ikone“, a izveden je sitotiskom zlatnim prahom. Izvor motiva je digitalna fotografija. Čini se da ova umjetnica pokreće ideju nekog novog pristupa vizualnog oblikovanja realnosti. No, krenimo nekim redom kojeg je teško definirati zbog snažnog dojma kojeg izaziva ovaj rad.

   Ponuđene vizualno ispunjene plohe rad su kojeg naporno vidimo od prvog susreta. Pred nama su tri rada hologramskih karakteristika. Promatrač, u potrazi za sadržajem, motivom, mora poduzeti suptilno kretanje, mora ponavljanjem pokreta tijela/vizure, pronaći sadržaj. Ali, Nina Šperanda ga ne želi zadovoljiti otkrićem fizičkog načina vidljivosti sadržaja. Ona mu na otkrivenom/viđenom ne pruža niti lijepu sliku, niti portret niti akt… Ona ga ostavlja začuđenim, skoro uvrijeđenim jer na dijelovima triptiha promatrač ništa ne može povezati s uobičajenim spoznajama. On raspoznaje da se na hologramski određenim radovima nalazi neka osoba. Čak sa sigurnošću ne saznaje je li to muškarac ili žena niti je li osoba mlada ili stara. Nina Šperanda, doduše, koristi sasvim posebnu i zahtjevnu tehniku za izvedbu ovih radova, ali to nije sofisticirana optička tehnologija iluzije koju nudi klasičan hologram. Njen rad nije hologram, ali je hologramskih karakteristika.  

   Iluzionistički, prostorno ponuđene vizualne podatke, sliku/objekt, oči i mozak u pasivnom gledanju s pozicije prihvaćaju kao trodimenzionalnu realnost. Za razliku od tog pristupa, ova umjetnica traži kretanje kako bi se pojavljivali detalji fotografije. Potrebno je gibanje da se čestice, točke koje sastavljaju ovaj rad spoje u sliku. Entropija, kao stupanj neuređenosti zatvorenog sustava slike, mijenja se fizikalnim načinom: mijenjanjem pozicije promatrača.

   Pored izuzetne likovne vrijednosti propitivanja pojma slike, Nina Šperanda uvodi i značenje kao bitnu oznaku ovog rada. Ona kaže: „Na triptihu kojeg predstavljam nalazi se portret žene. Prikazujem obličje žene čiju životnu priču znam i s njom se mogu poistovjetiti. Žene koja predstavlja sve žene. Htjela sam prikazati poštovanje, snagu, mudrost, energiju koja isijava iz iskustva obilježenog boli, plodnošću, samoćom, hrabrošću (...) Iako živimo u XXI. stoljeću, žene su do danas ponižavane i smatrane manje vrijednima od muškaraca, s tim se susrećem, kako u privatnom, tako u poslovnom okruženju…“ Problem zapadne civilizacije jest licemjernost. Od religijskih obmana koje zapravo toleriraju sve, ali da nitko ne vidi, pa do službenog tretmana prekarijata, ljudi različitih profila koji ne mogu postići opuštenost koju nudi stalno zaposlenje, ljudski pristup, sigurnost urbane egzistencije. Divlji kapitalizam pred raspadom koristi sve moguće izlike za smanjenje plaća, zarađenih vrijednosti. Od rada na ugovor, na određeno vrijeme, preskakanja pohvala za rezultate, školovanja za bodove, a ne za znanje, pa do razlike u vrednovanju muškog od ženskog rada, bez obzira na rezultate. Profiterstvo i grabež morat će u skorašnjosti snositi danak. Bez revolucije nema evolucije. A, rješenje je sasvim jednostavno: Pravedna raspodjela radom postignutih dodatnih vrijednosti.

   Luiza Štokovac fotografskom tehnologijom propituje pojam točke na vizualan i simboličan način. Njen rad predstavlja okrugli prostor okružen tamnom površinom. U toj točki, otvoru u crnoj podlozi, primjećujemo scenu. Zapažamo torzo čovjeka iza kojeg se, u trećem planu, nalazi sistem prozora. Scena izgleda poput pogleda kroz „špijunku“, otvor kroz koji provjeravamo tko je pred vratima. Ovaj rad pobuđuje ideju otuđenosti. Čovjek je u pasivnom položaju, ne raspoznajemo mu lice, znak osobnosti. Kao da je pred nama slika neke kamere koja provjerava događanja, a da mi to ni ne znamo. Crnilo povijesnog trenutka podcrtano je pogledom iz prostora u prostor koji je zatvoren sistem. Stanje suvremene civilizacije nije vedro niti afirmativno. Autorica uklanja kolor i ostavlja raspon tonova: sivilo koje nalazimo u centralnom dijelu te crni, veći dio rada. 

   Scena kao da iskazuje indiskreciju. Osoba je nesvjesna da je registrirana njena prisutnost. Ne znamo tko postavlja kamere. Zašto želi osmatrati, kontrolirati neki dio javnog prostora. Lažu nam da je to zbog naše sigurnosti. Zapravo se radi o kontroli. U pitanju je izvrtanje ideje globalizacije. Očituje se ciljano nametanje kapitalistički podobnog, potrošačkog načina života stanovnika planeta. Individualizacije su izopćene. Globalizacija u realnosti nije otvorenost prema različitostima, već nametanje euroameričkog načina razmišljanja koji odgovara bankarskim institucijama i profiterstvu.

   Noel Šuran predstavlja rad u formi umjetničke knjige. Umjetnik opisuje postupak: „…Knjiga je nastala tako što sam intervenirao u „Zakon o mirovinskom osiguranju“ na način da sam sav tekst pretvorio u bijelu boju, a ostavio samo točke i riječi: Članak 1., Članak 2.,... na taj način sam sav zakon sveo samo na točke koje stvaraju grafiku…“ Umjetnik od teksta zakona ostavlja samo raster nominalnih razdjelbi. Ovaj postupak odaje autorov stav kojeg dijelimo s njime: rigidnost administracije promjenljiva je kao i amaterske osobe na funkcijama koje ga prilagođavaju, nažalost, krupnom kapitalu, ali ne i građanima koji sve to plaćaju.

   Noel Šuran problematizira birokraciju koja nas pritišće svojim nakaradnim uvjetima, nametnutom neophodnošću i besmislicama. Uz to, njegov skup neizrečenih, šupljih paragrafa propituje pojam umjetničkog i poziciju autora unutar nerazmrsivog klupka administracije i licemjernih krugova birokrata. Umjetnik predmet formira prema pravilima: uvez je izveden trobojnom trakom kojom se uvezuju službeni spisi. Uz to, cinično dodaje bijele rukavice koje promatrač mora navući ako želi pregledati zakon, prolistati knjigu.

   Ovaj rad izgovara aktivistički, skoro anarhistički odjenut komentar autora na aktualno stanje. Rad sarkastično progovara o birokratskim situacijama koje se danimice množe. Svjedočimo: tu su razni briselski napuci koji, pod krinkom demokracije, a više ne diskretno, ugađaju krupnom kapitalu, nagomilavanju profita. Primjerice, pravilo o veličini i izgledu rajčice ili ono o zakrivljenosti krastavaca. Tu su i nakaradni natječaji za fondove koji bi trebali poticati stvaralaštvo koje su, očito, sastavljali birokrati, a ne umjetnici. Već činenjenica da se sve mora sastaviti na nekom drugom, a ne domaćem jeziku, govori o bahatosti zemljopisne formacije koja se naziva Europska unija.

   Vrijeme u kojem živimo zadaje okvire. U nekima od  njih ne želimo sudjelovati.

   Uočavamo nesklad između osobne spoznaje i uvriježenog.

   Bespomoćnost koja iz toga proizlazi okreće nas prema sebi samima i svom položaju unutar datosti trenutka. Urša Valič propituje konvencije i međuljudske odnose na planu spolnosti uvodeći temu razmnožavanja ljudi.

   U suvremenosti (a hvalimo se kako smo u naprednom XXI. stoljeću) žena i muškarac imaju usko standardizirano podijeljene uloge. To se odnosi na tipove poslova ili obrasce ponašanja. Rod je naučen kroz proces socijalizacije i kroz kulturu određenog društva. Zadane uloge uče nas od djetinjstva: plavo za dječake, a ružičasto za djevojčice. Uz svaku rodnu ulogu vežu se očekivanja, poželjne osobine i ponašanja. Ako osoba izabere ponašanje koje nije u skladu s njezinom rodnom ulogom, nailazi na poteškoće i nerazumijevanje sredine. Tako su žene koje se ne žele udati i/ili imati djecu omalovažavane i podozrivo tretirane. Muškarci koji su nježni, rade kućanske poslove, posvećeni su obitelji dobivaju etiketu papučara ili slabića.

   Danas postoji djelomično osvješćivanje po pitanju roda i spola. Na svjetlo dana takva pitanja povukle su asocijacije za ravnopravnost spolova, neke feminističke organizacije i LGBT udruge. Iako postoji ideja o oslobođenju ljudi od nametnutih uloga od strane religija i političkih sustava, ta se prava nerijetko krše ili jednostavno prešućuju.

   Jedno od prava osobe, bez obzira na spol ili rod, jest i pravo na reprodukciju. Ovu temu Urša Valič predstavlja na izuzetno jednostavan način. Ona ne djeluje akcionistički, već sasvim umjereno, ali upečatljivo. Ona povećava, ultrazvukom iniciranu, fotografiju/sliku maternice. Točka je ovdje problematizirana na dva načina. Tehnički, cijeli rad je raster točaka različitih tonova i veličina. Čak su i slovni zapisi sastavljeni od točaka poredanih u oblike pojedinih slova. Druga ideja točke nalazi se u činjenici da umjetnica koristi vizualni rezultat pretrage ultrazvukom s odjela ginekologije. To znači da se radi o mjestu, potencijalnoj točki razvoja života, maternici.

   Slika, print, nudi osobna propitivanja, koja namjerno nisu oblikovno opterećene definicijom. Insinuacija mogućeg materijalizira se u plošnom formatu slike. Naglašenošću doživljaja preskočena je naracija. Ali, u zraku ostaje pitanje: kakav svijet ostavljamo našim potomcima?

   Asja Vasiljev nastavlja istraživanje situacija i stanja odnosa pojedinca i/ili grupe u suvremenom okruženju. U ovom projektu podastire radove koji propituju točku kao poziciju osobe u određenom prostoru te socijalne odnose. Radi se o diptihu izvedenom od neuobičajenog materijala, ploča za izolaciju prilikom gradnje. Pred nama su dvije plošne površine koje nude ideju zidova. Oni su naseljeni bićima, figurama ljudskih likova. Nismo sigurni radi li se o interijeru, eksterijeru ili smo se našli među kulisama. Serioznost prikazanog ponuda je za propitivanje identiteta i socijalnih odnosa. Umjetnica je svjesna da vrijeme u kojem živimo zadaje okvire. Uočavamo nesklad između osobnog saznanja i uvriježenog.

 Bespomoćnost koja iz toga proizlazi uvodi povlačenje, izolaciju, okreće nas prema sebi samima i propitivanju položaja unutar datosti trenutka.

   Umjetnica kombinira prikaze tijela koja korespondiraju iz točaka zadatosti okvirima. Bića su ponekad ne-sama. Umjetnica odlično određuje točke i smjerove komunikacija bez da precizno oblikuje pojedine likove. Prikaz odnosa, zaustavljenih na putu od dosjetke ka znakovitosti, uznemirujuće su. Svaka promjena točke/lokacije izazvat će promjenu cijelog sustava.

   Ugrađene, odvojene u zidove, ove figure su šutljive, zbunjene. Kao da ne mogu vjerovati da su uslijed globalizacije granice sve zatvorenije, da su unatoč bržim automobilima i avionima ljudi osuđeni na samovanje. Da se umjesto ljubavi, praštanja, emocija nude pravila, zakoni, norme ponašanja. Da se razvojem demokracije prava sužuju. Trenutak je intervala između perioda zrelog kapitalizma i njegovog raspada. Pad Berlinskog zida, kojeg smo slavili, nije povijesni kraj zidova. Oni se i dalje stvaraju i vode globalno društvo u nove podjele unatoč proklamiranju raznolikosti kao vrijednosti. Svjedoci smo razmaha kulturnog imperijalizma. Kontinuitet „kulture zidova“ je i naša sudbina. Čini se da suvremenost odlikuje nesigurniji svijet. Tako pitanje osobnog ili kulturnog identiteta postaje značajno socijalno pitanje. Imperijalizam je vješto uklopljen u pojam globalizacije. Njihovo ukidanje mora imati uklopljenu ideju anuliranja kulture zidova.

   Andrej Zbašnik na temu ovog projekta odgovara digitalnom fotografijom. Ali, on ju ne podastire onakvom kakva je u originalu, već ju pretvara u negativ. Time joj mijenja temperaturu, ali ne i značenje. Iako slika koju vidimo ima ideju kruga kojim označavamo točku, umjetnik znakovitost pridaje pogledu i interpretaciji „točke gledišta“. Time određuje promišljanje, ali ispunjava zadatak tematiziranja. Jer, veličina i doživljaj točke ovisi o udaljenosti promatrača. Zbašnik promatraču oblik predstavlja sasvim blizu pa se točka pretvara u krug u kojem nalazimo još jedan, ali manjeg promjera. Alkemija je prisutna na način pretvorbe pozitiva u negativ te uvećanjem, ili – približavanjem objektu. Uz to, ready-made model kojeg autor fotografira, nudi konotacije o propitivanju povijesnosti predmeta i stanja.

   Zahvaljujem umjetniku na obrazloženju: „…Polazim od stava da postoji beskonačno mnogo točaka gledišta, o beskonačno mnogim razinama svijeta i svjetova te stanjima svijesti. Ova točka može simbolizirati bilo što, ali moja intencija bila je pokušaj stvaranja djela koje tumači relativna očitovanja, unutar relativne spoznaje. Odnosno, stvari su danas međusobno zamjenjive i ovisi o sposobnosti stvaranja pojmovnih kombinacija i autorskog objašnjenja, kako ću definirati i dešifrirati određeni likovni čin. Za sve postoji određena točka gledišta, a svijet je u svojim različitim očitovanjima postao zgusnuta točka proturječja i zakona borbe, unutar kojeg se pozicionira određena moć. Svijet se još uvijek čita i redefinira s određene točke gledišta, koja je relativna i u svojim metafizičkim postavkama tamna, jednostavno upija cjelokupno svjetlo spoznaje…“.

  Marko Zelenko, vrsni poznavalac duše kamenog materijala, za ovu prigodu predstavlja odličan rad. Na predmetu/skulpturi nalazimo točke koje imaju smisao i realno značenje. Kroz rad progovara Izvjesni akcionizam. Možemo ga doživjeti kao upozorenja iako nosi dozu decentne ironije. Rad obilježuju sugestije na socijalnu tematiku. Umjetnik ga naziva „Mali monument palom prstacu“, a problematizira devastiranje morske obale bjesomučnim izlovom ove vrste školjkaša. U kvadratičnom kamenom bloku, umekšanom ispupčenim, ovalnim stranicama, umjetnik izvodi nepravilni raster okruglih otvora, rupa, točki, čime fingira grupiranje nastambi ovih školjki. Provokativnost se iskazuje neskladom između izvedene osnovne forme kamena te kasnijih umjetnikovih intervencija. Iako se radi o naoko jednostavnom bušenju niza rupa po površini uglađenog oblika, raspored i razlike frekvencije, njihova položaja i gustoće odaju suptilnog promatrača okoline. Očito je prenošenje ideje prirodnih, u isto vrijeme uređenih, ali fraktalno nepravilno raspoređenih kratera. Umjetnik posuđuje ideju ritma iz prirode te, artističkom interpretacijom čini izuzetan artefakt. Socijalni aspekt ovog rada progovara o činjenici da, iako upozoreni na umjerenost, ljudi u potrebi za zaradom ne biraju načine, pa makar se oni kosili i s ekologijom i sa zakonima. Iako je prstac zasigurno jedna od boljih školjki u prehrani, on nestaje iz našeg mora pa je time i poremećena ekološka ravnoteža.

   Upozoreni smo na napadne situacije suvremenog svijeta. Ritam civilizacije i neekonomičnost društva, nemogućnost apsorpcije viškova, brzo mijenjanje pomodnog i druge situacije koje divlji kapitalizam prikriva pojmom demokracije, asocirane su u jednostavnom obliku. Umjetnik ne mistificira; on promišljeno pojednostavnjuje poruku prenoseći prepoznatljivo u ideju i postižući znak.

    Duh vremena nikoga ne ostavlja po strani. Kapital divljački brine sam o sebi i daljnjem gomilanju. Administracije, religijske ili državničke, potkupljene, u službi su profita. Običnom čovjeku preostaje borba za preživljavanje. Nametnute situacije koje opet dirigira krupni kapital mijenjaju lokacije, područja nelagode. Konstruiraju se neprijatelji kako bi se opravdalo divljanje. Zavađaju se narodi, države, stanovnici gradova, članovi obitelji. Tako se događa da neki ljudi, koji ne žele sudjelovati u nacionalnim, religijskim i/ili bilo kojim fanatičnim grupiranjima odlučuju promijeniti stanište. Ovo je tema vizualnog problematiziranja Martina Zelenka.

   Umjetnik prepoznaje ovu situaciju i reagira maštovitom vizualizacijom stanja. On to čini gotovo dječački, jednostavno, ali jasno iskazujući neslaganje s politikama i suosjećanjem s pojedincima koji ne žele sudjelovati u ratnom vihoru. On ostvaruje rad kojeg naziva „Migracije“. Martin koristi kuglice koje su metci za dječje pištolje. Ova činjenica nije previše važna jer boje i grupacije točki/kuglica nose anti-agresivna značenja. Svojevrsni ready-made predmet služi kao ikonografska zamjena za identitet pojedinca. Po podu i djelomično drugim podlogama rasprostire male točke/kuglice. Neke su grupirane po bojama, a neke su pomiješane. Ideja je da posjetilac, promatrač mora ili paziti da ne stane na njih ili promijeniti njihov raspored gurajući ih ili gazeći. U oba slučaja oponašat će realno stanje: neki od izbjeglica umrli su tijekom vremena evakuacije. Neki su uspjeli doći u nova odredišta gdje se može preživjeti bez bojazni za svakodnevno preživljavanje ratnog stanja.

    Identitet je pitanje slobode pojedinca. Često ga se definira istovremeno kao društveni konstrukt i individualan osjećaj. To je ono po čemu sami sebe prepoznajemo i ono po čemu nas drugi prepoznaju. Identitet je u značajnoj mjeri determiniran društvenim okruženjem, pa ga se može označiti pojmom promjenljive socijalne kategorije. Pitanje identiteta traži od nas odluku. Moramo se poistovjetiti s nekom grupom, tuđim uvjerenjima, primiriti svoju kreativnost i presvući se u uobičajeno za tu određenu grupu. Mnogo je lakše biti u krdu, nego samostalan ili poseban. Teško se prihvaća činjenica da se identitet mora sagledati kao proces, a ne statična zbirka jasno određenih elemenata.

   Umjetnik uz predmetni dio rada nudi i zvuk. Zapravo, zvučnu kulisu koja je na prvi pogled u neskladu s veselim bojama točaka/kuglica/osoba. Ponavljani ritam zvuka zapravo demistificira zaborav. Jer, stanovnici Plavog planeta brzo zaboravljaju prošlost. Situacije bjegova iz domovinskih lokacija dešavale su se i na teritoriju srednje Europe još prije dvadesetak godina. Tada zbog ratnih događanja. Ekonomske migracije i ne računamo ovdje. Solidarnost o kojoj progovara ovaj rad više je upućena ljudima, stradalnicima rata kojeg nisu izazvali, nisu željeli niti ga zapravo razumiju.     Gorak okus ostavlja ovaj umjetnički rad.

   Eugen Borkovsky, 2017.

foto galerijaPogledajte galeriju radova!

Projekt omogućili: Općina Grožnjan, Županija Istra, Kolonie Wedding Berlin

Impressum kataloga: Izdavač/Herausgeber: Općina Grožnjan / Comune di Grisignana / Gemeinde Grožnjan; HDLU Istre; Curator, tekstovi: Eugen Borkovsky; Prijevod / Übersetzung: Jovan Balov, Anna E. Wilkens;  Lektura / Lektorat (HR): Doris Pandžić; Design: Studio Borkovsky; Fotografije / Fotografie: autori, E.V.B, autori; Naslovnica/Titelseite: Miranda Legović: „Bez naslova“, fotografija, 60 x 60 cm, 2017. Tisak / Druck: Comgraf Umag; 350;  info: www.akademija-art.hr      ISBN: 978-953-7121-82-2

porn porn

log0 AA 3