log0 AA 3

log0 AA 3

Dubravko Lepej - Legendarni profesor, doajen hrvatske likovne umjetnosti

01 prof dubravko lepej

Dubravko Lepej, doajen hrvatske likovne umjetnosti, akademski slikar, likovni pedagog, učitelj, savjetnik likovne kulture, mentor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu te umjetnički voditelj brojnih likovnih radionica u Pučkom otvorenom učilištu u Zagrebu - legendarni profesor ostavio je snažan pečat na svoje brojne učenike

Intervju vodila: Ksenija Talijančić

foto-galerija

U školi bi uvijek započimao sat sa sintagmom: NEĆU DROGU, FUJ, FUJ, FUJ. Tako smo pjevali, skakutali, stupali jedan iza drugog...

Misao mi je bila da im to nekako uđe u glavu. Vjerovao sam ako se netko nađe u takvoj situaciji i odbaci drogu, ja ću bit prezadovoljan i sretan. Eto to je bila intencija svega. Potvrda svega da je to bilo dobro, što su me djeca kad bi me vidjeli na ulici, kroz tramvaj vikali: "Neću drogu, fuj, fuj, fuj". To u školi nije nitko primijetio, a što bi koštalo da se takva jedna misao provodi unutar sata recimo tjelovježbe.

Od profesora Dubravka Lepeja može se puno toga naučiti o slikarstvu i o životu. Ne voli pričati o sebi niti javno se predstavljati tako da sam ponosana što sam upravo ja dobila ovaj intervju. Nesebično je prenosio svoje znanje. S radošću organizirao i postavljao razne izložbe ali je uporno izbjegavao bilo kakav javni nastup. Njegova djela najviše govore o njemu. Odgojio je mnoge generacije đaka i studenata te tako stekao uvjete za mirovinu. Paralelno je u Pučkom otvorenom učilištu u Zagrebu vodio i likovne radionice za treću životnu dob. Dokaz da je dobro radio bila je i nagrada Alberta Bazale za osobite zasluge na području obrazovanja koja se dodjeljuje u Pučkom otvorenom učilištu. Za vrijeme dugotrajnog oporavka od bolesti nije se prekinuo rad u likovnoj radionici, već dapače, kad se vratio s liječenja polaznici su mu priredili izložbu pod nazivom Svi smo mi Lepej. Na taj način su se i oni odužili svom omiljenom profesoru.

K: Mnogi profesori danas se žale na rad u školi, premale su im plaće, djeca su nemoguća, a roditelji sve više zakazuju u odgoju. Što Vi kažete na to?

Lepej: Volio sam svoj posao i jako me veselio. Mislim da sam tu sposobnost naslijedio od oca koji je također bio pedagog. Kao učitelj često je dobivao premještaj pa smo se stalno selili. Tako na primjer dio djetinjstva proveo sam u selu Zdenčecu kod Garešnice. Zzatim Turčinu kraj Varaždina. No naravno da je meni sve to kao dječaku bilo veoma uzbudljivo i zanimljivo. Mogu reći da sam proveo vrlo lijepo djetinjstvo sve do moje petnaeste godine, kada je tata dobio posao u Zagrebu kao direktor škole, a ja sam tada upisao Učiteljsku školu. Kasnije sam diplomirao na Pedagoškoj akademiji, nastavnički smjer, u klasi profesora Mladena Veže i profesora Vilka Glihe Selan, a kao izvanredni student specijalizirao sam i slikarstvo u Rijeci.

dubravko lepej 17

K: Vjerojatno su se tada učitelji veoma cijenili, a pogotovo u malim mjestima.

Lepej: Oni su bili prozor u svijet. Danas su kompjutori i televizija učinili svoje, provode se silne reforme, a zapostavlja se odgoj djece. Škola tu krivnju prebacuje na roditelje, roditelji muku muče da prežive, pa ti budi i dobar odgajatelj. Danas pred školom stoji security, a mi smo imali podvornika. Taj je bio strah i trepet. Njegov lik i danas pamtim. Bio je visok. Imao je crne brkove i pogled koji jer izazivao strahopoštovanje. Kad je taj zazvonio... Danas od galame na školskom hodniku ne čuješ ni zvono.

Djetinjstvo u prirodi vjerojatno mi je kasnije izazvalo moj veliki interes za sport. Bio sam član Kluba Trešnjevka gdje sam se bavio atletikom, skokom u dalj, trčanjem na 100 metara, rukometom, a bio sam i učitelj skijanja. U trčanju sam postigao rezultat od 11,4 sekunde, a to je bilo za svega sekundu slabije od tadašnjeg svjetskog rekorda na 100 metara.

K: Odlično, baš me zanima koliki je danas rekord?

Lepej: Danas je 8,9. Što je to, svega tri sekunde razlike od mog rekorda, ha, ha. Zamislite, stignete tri sekunde kasnije, to jest on vas ostavi na svega petnaest metara.

Uvijek je spreman na šalu, pa i u najtežim trenucima. Pogled mu se zaustavio na bolesnoj nozi i ruci. Oporavak mu se čini prespor, pa kako i ne bi kad je cijeli život vozio u petoj.

Lepej: Uvijek sam volio sport, a i sad sam isto hokejaš sa dvije palice, ha, ha...

Opet smijeh, jedva sam pratila što mi govori. Takav je naš profesor Lepej. Uvijek nas drži u neizvjesnosti i očekuješ kad će ponovo ispaliti nešto izuzetno duhovito.

Lepej: Sad dok sam još ovako bolestan, mogao bih se baviti pisanjem pjesama, postati poeta, romantičar...

K: Odmah sam se sjetila teorije da kad zakaže jedan dio, razviju se druge sposobnosti. Nisam znala da imate i takve sklonosti, upitah ga sa zanimanjem?

Lepej: Jednom prilikom vraćali smo se kasno s jedne izložbe, a kako sam ja bio tek operiran zbog srca, sporo sam hodao. Gospođa koja je bila u mom društvu, pa čak nešto malo starija od mene, svaki čas je zastajkivala. U jednom trenutku je rekla: pa kamo žurimo profesore, gledajmo zvijezde! Naš hendikep pretvorila je u romantiku. Zato mislim da bi sad mogao i ja postat veliki romantičar.

K: Prisjetila sam se jedne knjige o profesoru, koji je isto obolio i kada ga je posjetio njegov bivši student, rekao mu je u šali: „Eto vidite sad su me opet vratili u djetinjstvo. Voze me u kolicima i nosim pelene". Tu sposobnost šale na svoj račun, mogu imati samo veliki umovi pa tako i naš profesor. Brzo ćete se Vi oporaviti Vidim danas su četiri mlade dame došle po Vas da prošetate po Bundeku.

Lepej: Da to su moje bivše polaznice likovne radionice u Pučkom učilištu. Lijepo je da su me se sjetile. Popili smo kavu. Bilo je to lijepo druženje, naravno, uz šalu koju sam uvijek podržavao pao je dogovor da se tako redovito sastajemo, a svatko tko nam se pridruži bit će dobro došao.

dubravko lepej 11

K: Sigurno ste imali puno anegdota u školi. Mislim da su Vas djeca voljela. I od njihovih roditelja često čujem pohvale da ste bili dobar pedagog. Jednom prigodom kada ste prolazili pokraj Križanićeve gimnazije, oko Vas se sjatila cijela grupa učenika. U prvi trenutak sam se "prepala" za Vas, a kasnije ste mi rekli da su to Vaši bivši učenici. Pričajte nam malo o tome.

Lepej: Pa recimo, pozvala me kolegica da njoj pomognem na satu likovne nastave. Ušao sam u razred i pitao sam djecu je li me poznaju? Čopor je rekao daaaaaaa, a jedna zgodna mala djevojčica je rekla: "Ja vas znam. Vi ste mene prošle godine pogladili po kosi". Ta curica je danas voditeljica emisije iz kulture Koraljka Kirinčić.

Alma Prica isto kao mala djevojčica jednom prilikom je došla je ispred katedre i odvezala mi cipelu. Eto, voljela me i bila je jako, jako duhovita. Očito me i poštivala jer je jednom prilikom donijela iglu i konac od kuće i zamolila da njoj sašijem gumb na kuti.

Sjećam se i Ivana odličnog učenika. Obožavao je košarku. Sina naše poznate glumice Sande Langerholz.

K: O da, i ja sam je obožavala. Po njoj je moja starija kćer dobila ime.

Lepej: Kao suradnik u brojnim emisijama iz likovne kulture na televiziji stvorio se i film "Papir, boje, kist i rat". Za taj film možemo reći da je to najiskreniji prikaz rata, jer to je bila likovna produkcija djece, koja su se najiskrenije izrazila kako su doživjela strahote rata.

Kako je nastao taj film? Eto, u Školskom muzeju bila je izložena dječja izložba o našem domovinskom ratu. Gospođa Mira Volf kao redateljica i ja kao scenarist do kasno u noć smo montirali tu građu. Sjećam se ispred zgrade televizije bio je postavljen top. Vani se čula pucnjava jer rat je još trajao.

To je bio izvrstan film koji je dobio čak i međunarodno priznanje, a danas se o njemu gotovo i ništa ne zna. Recimo kad dođu strane delegacije u posjetu mogli bi im poklanjati taj film na CD-u. U tom filmu nema riječi. Tu je samo glazba. Čuje se pucanj, nadlijetanje aviona, bombardiranje. Sve razumiješ i ne traba prijevod, jer to je samo slika i ton. Vidiš ona izbezumljena lica djece koja plaču, kako ubijaju ljude... Film je fantastičan. Htio sam to pokloniti našim generalima Markaču i Gotovini kad su izašli iz zatvora preko naše kolegice Maje. No, bit će valjda prilike i za to.

U školi bi uvijek započeo sat sa sintagmom NEĆU DROGU, FUJ, FUJ, FUJ. Tako smo pjevali, skakutali, stupali jedan iza drugog..., jer misao mi je bila da im to nekako uđe u glavu. Vjerovao sam ako se jedan nađe u takvoj situaciji i odbaci drogu - ja ću bit prezadovoljan i sretan. Eto, to je bila intencija svega. Potvrda svega da je to bilo dobro je što su me djeca kad bi me vidjeli na ulici, kroz tramvaj vikali: "Neću drogu, fuj, fuj, fuj". To u školi nije nitko primijetio, a što bi koštalo da se takva jedna misao provodi unutar sata, recimo tjelovježbe.

Bilo je puno lijepih trenutaka, ali nikad neću zaboravit kad su mi prilikom odlaska u mirovinu moji đaci poklonili crtani film "Prof Lepi". Film prikazuje anegdote u razredu. Sami su osmislili tekst i muziku.

K: Bile su to nezaboravne anegdote s djecom, a kako je bilo radit sa odraslima?

Lepej: Bilo je puno dragih ljudi, različitih profila i profesija. Sve su to već ljudi u mirovini, malo i osjetljiviji pa je trebalo balansirati između njih, ali uvijek smo našli zajednički jezik. Anegdota je bilo više. Sjećam se jedne kad sam u jednom trenutku kao voditelj radionice jednoj gospođi rekao da ne treba više slikati jer je slika završena. Prošetao sam do drugog polaznika, a kad sam se vratio vidio sam da je još nastavila po toj gotovoj slici. Pitao sa je zašto je slikala dalje? Odgovor je bio: "Pa kad sam imala još boje".

K: Da li se sjećate što je bila po profesiji?

Lepej: Tu su bile dvije sestre iz Turopolja, a ona je bila profesor matematike u mirovini.

K: Znači kod spoja umjetnosti i egzaktnosti prevladala je ipak matematička crta.

Lepej: Drugom prigodom jednoj polaznici tečaja, na neki njen upit valjda nisam obratio dovoljno pažnje pa me zalila s vodom. Sada je vrsna i afirmirana slikarica. Nije me to naljutilo, dapače, to mi je bilo simpatično i rado je se sjetim.

02 dubravko lepej i kcer marcela
Legendarni profesor opravlja se od bolesti u društvu svoje kćeri Marcele

K: Zbog bolesti niste još u potpunosti angažirani u Pučkom otvorenom učilištu, već samo djelujete četvrtkom u Klubu 25. Zašto takav naziv? Ima li to veze sa Vašim stažom u Učilištu ili se svi osjećate da imate svega 25 godina?

Lepej: Zato jer smo u sobi 25 započeli rad u Učilištu i to prije dvadeset i više godina. U početku krenuo sam sa svega par polaznika. Radio sam tako usamljen skoro pet godina. Kasnije su se grupe povećavale, pa smo morali angažirati još profesora. Veliku zahvalnost i razumijevanje za rad i stvaranje ovog Kluba imao sam od gospođe Jasne Ćurin, profesorice, voditeljice Sveučilišta za treću životnu dob, koja se svestrano zalaže za aktivni pristup životu i starenju u trećoj dobi, a sve to zbog očuvanja psihofizičkog zdravlja...

K: Poštovani profesore hvala Vam. Bilo mi je osobito zadovoljstvo kao i uvijek družiti se s Vama. Hvala Vam i u ime gospođe Ćurin jer i ja sam od nedavno postala član Kluba 25 i velika mi je čast i radost da mogu učiti od legendarnog profesora Lepeja. Hvala Vam i u ime brojnih generacija koje ste odgajali i koji Vas se uvijek rado sjete.

porn porn

log0 AA 3