Mon. Jul 16th, 2018

TRAŽI SE NOVI SUPRUG / redatelj Željko Koenigsknecht, 30. lipnja

Željko Königsknecht ovom će komedijom proslaviti 35. obljetnicu svog umjetničkog djelovanja u Satiričkom kazalištu ˝Kerempuh˝, gdje je u svojoj impozantnoj karijeri odigrao 69 naslova, odnosno, više od 5.000 predstava i u njima ostvario 140 uloga

˝Traži se novi suprug˝ neobični je spoj komedije karaktera i komedije situacije te pruža brojne mogućnosti glumcima za stvaranje atraktivnih likova. Miro Gavran, jedini živući dramatičar u Europi koji ima kazališni festival posvećen isključivo njegovim dramama, u ovom djelu s izrazitim simpatijama oslikava prepoznatljive junake naše svakodnevice koji nastoje ostvariti svoje snove i ambicije. Duhoviti dijalozi i dinamičan zaplet bogat brojnim obratima razlog su zbog kojeg je ova komedija odigrana preko 100 puta, u Zagrebu i Hrvatskoj. Isto tako, izvedena je u Slovačkoj, Njemačkoj, Sloveniji, Bugarskoj i drugim zemljama te se svugdje afirmirala kao istinski teatarski hit.

Željko Königsknecht jedan je od onih glumaca čiji broj odigranih uloga uvelike nadmašuje broj naslova predstava u kojima je nastupio. U mnogim predstavama, od Izlaza iz situacije, Aplauza žalosnom varalici i Spike 2 do Vježbanja demokracije, Anđela i vragova i Zabuna vidjeli smo ga, naime, kako se s lakoćom pretvara iz jednog karaktera u drugi, kako svojim glasovnim i facijalno-mimičkim modulacijama, svojim gestama i tjelesnim impostacijama sugestivno dočarava čitave male galerije karakterističnih općeljudskih tipova ili čak stvarnih osoba, dobro nam poznatih iz javnog života. Često su tu njegovu moć transformacije dovodili u presudnu vezu s talentom imitatora, no glumca njegova habitusa i sugestivnosti gotovo da je svetogrdno svesti na tu elementarnu dimenziju podražavačkog/mimetičkog, kao što bi nekog vrhunskog kantautora svetogrdno bilo svesti na dimenziju njegova savršena sluha.

Ne slučajno, Königsknecht je u programskoj knjižici svog kultnog „one man showa“, Aplauz žalosnom varalici, citirao Brechtov govor/esej o umjetnosti promatranja. Ovaj bogomdani komičar prvenstveno je, naime, pronicljivi promatrač ljudi oko sebe; promatrač koji njihove osobitosti, pokatkad samo najuočljivije biljege osobnosti i karaktera, a pokatkad bizarnosti u načinu govora, hoda ili ponašanja, u svojoj stvaralačkoj retorti maestralno pretvara u sugestivne scenske likove, prepoznatljive i pune života, čak i onda kada su trebali biti samo „lutke“ na tekućoj kabaretskoj vrpci. Kabaretski žanr oduvijek je, pak, živio od takvih duhovitih i vještih meštara izvođača, pa nije neobično što je upravo Königsknecht bio pogonskim gorivom mnogih zagrebačkih predstava, od nekih već spomenutih do Kulturološkog bludilišta Mmanipuli, Ad hoc cabareta ili Zalegnimo! Odlaze!, koje su u posljednja tri desetljeća u većoj ili manjoj mjeri koketirale s formom kabareta. No i u predstavama regularnog komediografskog, pa čak i ozbiljnijeg dramskog repertoara, Königsknecht svom izvornom talentu glumca, pridodaje i taj talent idealnog promatrača, pa otuda i biografska punoća kojom zrače likovi koje tumači te osjećaj da smo njegova Kukuricu, Srećka Puškara ili Petra Krešimira već sreli negdje u stvarnom životu.

Glumački nerv Željka Königsknechta; virtuoznost njegova izraza, sposobnost potpune kontrole svih zbivanja na pozornici, punoća odnosa s partnerima na sceni te nonšalancija kojom komunicira s publikom, vješto stupnjujući njena raspoloženja i reakcije; nerv je iskonskog histriona, jednog od onih na čijim je ekvilibriranjima kazalište sačuvalo svoju privlačnosti i karizmu i u vremenima koja mu nisu bila naklonjena. U neko drugo doba glumac Königsknechtova tipa i profila bio bi capocomico kakve putujuće kazališne družine, a da je taj nagon živ i u njemu ovdašnjemu i današnjemu, dokazali su i povremeni odlasci iz matičnog mu, Satiričkog kazališta Jazavac/Kerempuh, u nesigurne vode glumačkog „slobodnjaštva“, po kojima je uglavnom brodio s izvaninstitucionalnim, često lutajućim kazališnim družinama poput Epilog teatra ili Kazališne radionice Smjehotići. Takva razdoblja znala su se protegnuti i na nekoliko godina, no njegovi odlasci iz Kerempuha bili su više formalne prirode, budući da je sve to vrijeme na pozornici ovog kazališta kontinuirano nastupao u starim i novim predstavama, ostajući podjednako nositeljem njegova repertoara kao i u vremenima kada je i de jure bio članom Kerempuhova ansambla. Stil njegove glume umnogome je utjecao na stvaranje, u hrvatskoj glumišnoj sredini vrlo prepoznatljivog, kerempuhovskog stilsko-izvedbenog imidža, pri čemu su se prioriteti kazališta i afiniteti glumca savršeno poklopili, pomažući onom prvom da efekt komičnog trajno uzdigne do umjetnosti komičnog, a onom drugom da u stalnoj i živoj interakciji s publikom, iskušava i usavršava specifičnosti svog glumačkog izraza. Od karizme komičara nisu ga, stoga, mogla zaštititi ni ostvarenja s ozbiljnijim dramskim nabojem, a da se od nje nije ni pokušavao skloniti svjedoči i izjava koju je prije petnaestak godina dao u jednom novinskom intervjuu: „Publika se često smije samoj mojoj pojavi. Iako moja fizionomija zapravo uopće nije smiješna. Nisam ni previše debeo, ni visok, ni nizak. Nemam ni veliki nos, ni usta. Zapravo sam običan komičar. Ponekad mi je žao zbog toga. Čak se i u tragičnim scenama, kao u filmu Bogorodica, kad glumim zapovjednika JNA koji dolazi u neko selo, na premijeri publika smijala.“ No upravo je tu Königsknechtovu tjelesnu „neutralnost“ Anatolij Kudrjavcev svojedobno naznačio kao kapitalnu ishodišnu prednost za glumca njegova stila i načina. „Nije se teško uvjeriti“, zapisao je taj splitski kritičar, da je riječ „o glumcu vrlo duhovite, medijski atraktivne izražajnosti… On, naime, posjeduje značajne mogućnosti moduliranja i mimike, i to su vrlo uočljiva svojstva koja mu omogućuju… minucioznost čak i kad se bavi elementarnim banalnostima. Ta svojstvenost utoliko više dolazi do izražaja što je dotičnoga glumca priroda nadarila neutralnim fizičkim svojstvima umjesto da ga pretvori u roba vlastita tijela, a to mu izvanredno pomaže u procesu protejskog transformiranja.“

S „protejskom transformacijom“ Königsknecht je i ušao u svijet kazališta: preko prijemnog praga na studij glume na zagrebačkoj Akademiji uvele su ga Stilske vježbe Raymonda Queneaua s kojima na neki način živi tijekom čitave svoje kazališne karijere: isprva pod izvornim naslovom, u vlastitoj mu produkciji, a potom u deriviranom obliku već spomenutog Aplauza žalosnom varalici, dojmljive revije njegova glumačkog umjeteonstva, odigrane od premijere, 1989. godine, nekoliko stotina puta. Teoretičari sudbine svakako će u podudarnosti Königsknechtova nadimka, Keno, i izgovorenog ili fonetski napisanog Queneauaova (Kenoova) prezimena, prepoznati puno više od puke podudarnosti i tu bismo im, s obzirom na prirodu slučaja, mirne duše mogli dati za pravo.

Svoju suradnju s današnjim Kerempuhom Königsknecht je započeo još kao student treće godine glume, a prvi put u stalni angažman ušao je 1983. kada već nastupa u Hitrecovu Dundu na Majni, Hadžićevoj Zmiji i Kunderinoj Šali. Kritika ga prvi put ozbiljnije zamjećuje kao Camillea Chandebisea u Feydeauovoj Bubi u uhu, a potom slijede uloge koje ga, bez obzira na domete predstava, postupno pretvaraju u malu glumačku ikonu kazališta u Ilici: povjesničar Drach u Pavlovićevoj Šovinističkoj farsi, Kočkarev u Gogoljevoj Ženidbi, Jelenče u Kovačevićevom Radovanu Trećem, niz uloga u političkom kabaretu Izlaz iz situacije, Pavel u Erdmanovu Mandatu… Do 1990. kada glumi naslovnu ulogu u Juvančićevoj postavi Kušanova Čaruge, Königsknecht je već zacrtao parametre svog stila, a Igor Mrduljaš mu je tim povodom, na samom početku svog kritičkog osvrta, podigao i svojevrsni glumački monument, stavljajući ga u širi, povijesni kontekst: „Skeptici vole reći kako se doista velik glumac rađa samo jednom u stoljeću, a velik komičar još i rjeđe. Ako je tomu tako, hrvatsko je glumište ovoga stoljeća imalo sreće: Arnošt Grund, August Cilić, Ivo Serdar… Gotovo siguran da neću pogriješiti, dodajem ovom nizu Željka Königsknechta. Za razliku od svojih predšasnika, on je od prvih svojih koraka na pozornici pokazao da je obdaren bogomdanim talentom koji će brzo početničku razbarušenost zamijeniti brižljivim tkanjem komike. U ulozi Čaruge ovaj mladi glumac pokazuje toliko vještine, maštovitosti i duhovitosti da bi mu mogli i morali pozavidjeti znatno iskusniji i glasovitiji buffo-glumci.“

U godinama i desetljećima koja će slijediti Königsknecht je svojim kreacijama obilježio neke od najuspješnijih Kerempuhovih predstava; sjetimo ga se samo kao Bože Bluma u Radakovićevoj Dobro došli u plavi pakao, Mladoženje u Brechtovu Piru malograđana, Činovnika u Stazićevoj Pljuski, Ilije Markana u Hadžićevoj Aferi, Steve u Balenovićevim i Svrtanovim Metastazama, Joze Poskoka u Tomićevu Čudu u Poskokovoj Dragi, Georgesa u Poiretovoj Krletci ili Don Floriana u Matišićevoj Svećenikovoj djeci. Pratila ga je pritom fama glumca koji redateljskom okviru unatoč uvijek ostaje svoj i pomalo komički neobuzdan, no već sam popis redatelja s kojima je uspješno surađivao, od Violića, Večeka i Juvančića do Magellija, Milera i Dolenčića, na svoj način svjedoči o neutemeljenosti takva razmišljanja: zadržavajući autentičnost i posebnost svoje pojave i glumačkog stila Königsknecht se, naime, uvijek znao spretno prilagoditi ne samo raznovrsnim redateljskim konceptima, nego i kazalištu čije su temeljne pretpostavke iznikle na zasadama bitno drugačijim od onih na kojima se stvara kazalište s kojim ga najčešće poistovjećuju. Prilog u korist toj tezi svakako je i činjenica da je svoju jedinu Nagradu hrvatskog glumišta za glavnu mušku ulogu, dobio za kreaciju istražnog suca Porfirija Petroviča u Wajdinoj dramatizaciji Zločina i kazne Dostojevskog, što ju je 2002. u istarskom INK-u postavio Robert Raponja.

Kazališnim ulogama Željka Königsknechta svakako treba dodati i tridesetak filmskih i televizijskih ostvarenja, no kako je već odavno uočeno da glumci s velikom moći transformacije pred kamere domaćih sineasta dolaze u strogo doziranim količinama (ponajbolji primjer za to jedan je od najvećih hrvatskih glumaca, Pero Kvrgić) ne treba se previše čuditi činjenici da se, s ponekim rijetkim izuzetkom (poput glavne uloge u Hadžićevu filmu Ambasador), i Königsknecht u tom segmentu svoje karijere uglavnom morao zadovoljiti srednje velikim i manjim ulogama, uspijevajući nam i kroz njih posredovati djelić svog glumačkog šarma i posebnosti. Za nečim većim ne treba, međutim, previše žaliti, budući da glumac njegova tipa živi i izrasta od onoga što mu ni film ni televizija ne mogu ponuditi; od neposrednog kontakta s publikom, od uzdaha, smijeha i aplauza koji su bili i zauvijek će ostati glavnim energentom svakog kazališnog čina.

Hrvoje Ivanković, kazalistekerempuh.hr

vijesti